Veljko Krulčić: HVALA TI „SUROGATE“ ILI PRVIH 60 GODINA OSCARA

278092639_812196486836750_6980100671091336707_n

HVALA TI „SUROGATE“ ILI PRVIH 60 GODINA OSCARA… I MOJA MALA USPOMENA – SNIMIO DUŠAN VUKOTIĆ!
Na današnji dan (9. travnja), prije točno 60 godina, na tridesetičetvrtoj po redu ceremoniji dodjele Oscara u Santa Monici, naša kinematografija imala je svoj „zvjezdani trenutak“, doživjela je umjetnički trijumf nakon kojeg više ništa nije moglo biti isto…
Kako je usađeno u kolektivnu memoriju, u kategoriji kratkometražnog animiranog filma voditeljica je pročitala naslov „Ersatz“, što je bio prijevod na engleski domaćeg naslova „Surogat“.
Inače, radni naslov filma bio je „Srce puno zraka“.
Na dodjelu Oscara niti otišli niti redatelj Dušan Vukotić, niti scenarist Rudolf Sremac, nitko ni u ime producenta „Zagreb filma“.
Jednostavno – nitko od imenovanih nije – prema njihovim kasnijim priznanjima – ni u snu pomislio da „Sutrogat“ može pobijediti.
Vud: „Samu nominaciju smatrali smo velikim uspjehom!?“
Statuu Oscara je u losanđelovskom predgrađu stoga u ruke primio (i izašao na pozornicu) Vladimir Terešak, koji je u to vrijeme bio zastupnik „Globus filma“ za Sjedinjene Države s kancelarijom u New Yorku.
Za koji dan (ili tjedan) u Zagreb je stigla statua Oscara, koja će kasnije postati najslavniji i najfotografiraniji „inventar“ stana obitelji Vukotić – Andres, odnosno Vukotićeva ateljea u ulici Nike Grškovića.
Oscar se nalazio u dnevnoj sobi tog prostranog građanskog stana, statuu je Vud odnosio u atelje (koje se nalazilo u potkrovlju kuće) ukoliko je trebalo obaviti snimanje ili fotografiranje…
S Vukotićem sam se znao „iz viđenja“, onako „usput“ – kao mladic, odnosno student, znatiželjni mladi novinar – s festivala animacije (počev od 1980.), s pulskog festivala (1981. imao je film “Gosti iz galaksije”), iz hodnika “Zagreb filma” i radne sobe koju je dijelio s Dragićem. Povremeno i sa nekog od filmskih događanja…
Prvi put sam ga posjetio u Grškovićevoj krajem 1985. kada sam pripremao izložbu „Strip u Hrvatskoj 1867. – 1985.“ u Muzejskom prostoru.
Tada me je primio u ateljeu, sjećam se gdja Lila nam je donijela čaj i kolačiće, riječ po riječ… i ubuduće bih svaki put prije odlaska u Vudov atelje najprije bio primljen (i ugošćen) u njihovom prostranom građanskom stanu, u kojem je skoro sve odisalo “starinskim štihom”.
Nekad bi me Vud pozvao gore u atelje, a vrlo često bismo „ćakulali“ u dnevnoj sobi (čija je površina mislim bila veća od mog podstanarskog jednosobnog stana!).
To je u pravilu ovisilo o Lili – ako bi neka njezina prijateljica dolazila ili ako bi se prikazivalo nešto na TV što si je željela pogledati…
Sjećam se, nismo nešto previše divanili o Oscaru, makar je Vud znao spomenuti kako mu je „donio i – probleme!“.
Bio sam previše mlad i previše neiskusan, zapravo naivan, da bi ga shvatio!
Jednom prilikom (godina je 1987.) sam Vud je predložio da me „za uspomenu“ fotografira sa statuom Oscara…
Iza mene Lilino i Vudovo „znamenito“ rustikalno ogledalo još iz onog prethodnog stoljeća (vrijednosti od koje boli glava)…
Otad je prošlo ni vise ni manje nego 35 godina, a kao da se to dogodilo prekjučer… Stoga “carpe diem”…