Nikola Devčić Mišo: PRLJAVA TVORNICA PRIDJEVA

wallhaven-164224

Kako je plavo bilo nebo iznad zlatne doline moga djetinjstva
Kako je nada bila velika, dok je majka plakala a otac samo šutio i pušio, dok je kiša padala u lice
Kako sam blaženo bio prepušten slikama, u kojima me samo ljubav nije ometala
Prognati samoga sebe iz zagrljaja tih opojnih paleta boja, okusa i mirisa moga djetinjstva neka je vrsta dugog mjesečarenja, bunilo žalovanja, nestanak ljubavnog jezika
Pate li i djetinjstva za prognanima, umiru li od tuge za nama ili umiru od ljubomore dok nas gledaju u zagrljajima sa svojim suparnicama
Kako su nam samo napunili život povlasticama, koje mi sada šakom i kapom dijelimo drugima
Svaka vjernost svečanost je lebdenja nad provalijama, nad vlastitim dijagnozama
Zumiram orgije sa muzama i ćakule prostitutki sa nimfama, ne treba mi njihov kruh, njihova palucanja, njihova gola tijela na javnim mjestima
Oponašam nekoga ko se izvukao, nekoga ko plače, nečija sramotna djela. Moći brbljivih matera
Luđaci koji napuštaju nestvarno nisu izdajnici, oni su prevaranti, izdati može samo onaj koji voli
Praveći se ludi povezuju se sa svijetom, preplavljeni osjećajima, ponašanjima
Fantaziraju prepuštajući se plesu duhova, zvukovima, nečem posve novom, bez pitanja i bez odgovora
Šta se dešava sa stvarima u snu, gdje su, ne sudjeluju više u razgovorima, gdje su te montaže fetiša, mrtve za svaku čulnost, mrtve za svaku nevinost poskakivanja
U kojim su prostorima, u kojim vremenima, mitovima ili svemirskim brodovima
Gdje su nestali ti dugački nizovi banalnosti nabijeni značenjima, te idile razotkrivanja
Djetinjstvo u mojoj zlatnoj dolini pripovijest je koja se već dogodila
Moja sveta kronika ushita, glatka površina riječi, odbijanje učenja
Mnoštvo kratkih priča mojih strasti iz kojih su nastajali svijetovi mojih propadanja, vulgarnih ogovaranja, gutanja ponosa
Lutati do smrti može se od ljubavi do ljubavi, od apsoluta do apsoluta
Lutati se ne može od djetinjstva do djetinjstva, od samoubojstva do samoubojstva
Lutati mogu samo kada sam feminiziran, potišten kao mamac, kada sam žalobna igra jednog neprežaljenog neznanja o masakru ne-ljudi nad ljudima
Ako je jezik kuća bitka, riječi su erotična živa bića koja šume, lupaju i tutnje, plamte i probadaju u epskoj borbi za svoje mjesto u svetom poretku pjesnikovih stihova
Ljubav je sjećanje srca na dodir tog slučajno izgovorenog plamička, a nestanak ljubavi povratak je vida sa suzama, pad u svijet iz čarobnog sljepila, eterskog porijekla
Ljubav je ljudska i božanska i nema je među životinjama i biljkama, ljubav ne cvrkuće i ne reži
Ljubav govori, a najviše kaže kada šuti
Prijateljstvo je astralno, teatarska pozornica, spontani susret slučajnih prolaznika, obećanje velikih djela, zajednica ljudskog ali i životinjskog svijeta, apolonova lira
Prijateljstvo je sretno sjećanje na strah od vlastitog uništenja koje spriječava spasonosni dolazak prijatelja bez kalkuliranja, u životu i smrti jedan za drugoga
Prijateljsvo ne treba riječi, prijateljstvo je neverbalna gesta strasti iz koje se ne rađaju djeca, tetošenje uzajamnim dobrim djelima
Junak je onaj koji se posljednji smije, daleko od ljudskih poslova, izgubljen u prošlosti ili budućnosti, ne prihvaćanje milosti od drugoga
Tragični junak je onaj koji zna da će stradati odnosno onaj koji stradava iz strasti brbljanja, te „prljave tvornice pridjeva“
Junak je sam jer takvo je junaštvo pronađenog vremena, fanatična veza sa samim sobom, mistik kojega građani polisa teško podnose ali ne mogu bez njega, prevrtljivog dogmatika
Kada maštam uvijek idem sve do kraja sebe sama, kada kažem „volim te“ idem tik do početka, ali ne svojim zaslugama, nego zlopamćenjima što odjekuju u onome što zovem svojim tijelima
Otac daruje djetetu majku, to je njegova neprocjenjiva zasluga
Mater djetetu kaže „volim te“, ono je bestidna jeka njenih prvih riječi, praslika njenog najvažnijeg darivanja, analni krik narcisa na mjestu razvratnoga
Dugo je i mučno bilo moje putovanje, dug je i uzaludan bio moj korak, kuda sam žurio
Danas još samo jedno „volim te“ čujem, ono prvo materino, za svoga jedinca, što kao blaga svjetlost sipi sa visina
A već sutra svome sinu „volim te“ reći će još samo zlatna dolina moga djetinjstva, glasom tamnim i iz dubina.