Hrvoje Ivančić: Raport iz Buče

278284604_5192430450795885_8558161990508730851_n

Jučer. U Buči pored Kijeva. Iako na fotkama djeluje kao devastiran grad, razmjeri destrukcije su minorni. To je zapravo kijevski Samobor, gradić za višu srednju klasu, s lijepim i velikim kućama. Rusi su tamo bili nekih mjesec dana, niti sam ne znam zašto, a vjerojatno ne znaju ni oni. Mnogi su ostavili svoja tijela u gorućim oklopnim vozilima. U Buči je, kao i mnogo puta dosad, Krist ponovo razapet. A razapinjat će ga opet, iznova, svakog puta kad čovjek odluči ubiti svog brata.
Ukrajinci su ujedinjeniji no ikad i ovdje se upravo rađa nacija. Niti jedna vojska svijeta ne može protiv tog naboja. Niti jedna mašina za mljevenje mesa ne može pokoriti ideju nacije u nastajanju. A ona se, kao i toliko puta u povijesti, rađa isključivo u krvi i gazi preko tijela golobradih mladića koji još nisu ni upoznali toplinu noćnog ženskog zagrljaja. Ljudi odlaze u avanturu ili odlaze u ideji braniti svoj dom, a vraćaju se u crnoj vreći.
Upravo jučer, dok su iz jame pored crkve u Buči, iskapali trupla, gledao sam tu beživotnu trulež. Ona mi se uvukla duboko u nosnice i u pluća, ali nisam doživio emocionalni ringišpil, već čisto tupilo. Nečiji brat, nečije dijete, nečiji muž i nečija žena. Ljudsko meso u plitkom grobu. Nakon toga sam sasvim hladno pojeo boršč s faširanim mesom i popio kavu. Momci iz teritorijalne obrane, s kojima sam dijelio obrok, rekli su da je boršč originalno ukrajinsko, a ne rusko jelo i da je bolji od onog u Rusiji. Što sam drugo mogao nego složiti se. Iako znam da mi je onaj u Irkutsku, kod tete Olge, bio puno bolji.
278295237_5192430620795868_7872495082706497170_n