Zorica Radaković: 𝐁𝐄𝐒𝐀𝐍𝐀 𝐍𝐎Ć 𝐈 𝐑𝐀𝐍𝐀 𝐙𝐎𝐑𝐀, 𝐙𝐎𝐑𝐈𝐂𝐀

277670430_1064785144383841_940039712633303566_n

Zbog ustaških znakova i povika „Za dom!” našem pjevaču Thompsonu je zabranjen nastup u civiliziranoj i nominalno antifašističkoj Europi jer je Europa tobože osjetljiva na fašizam i ružne asocijacije na nacizam, a istodobno žmiri na znakovlje i otvorenu ideologije radikalnih Azova koji su slobodno se može reći duh Ukrajine, o čemu ima dokumentaraca i slika diljem interneta, pa kako se to ne problematizira u našem demokratskom zapadnom svijetu?!? Kako to prolazi, koji je to fenomen? Odgovor je brutalan, Europi to ne smeta jer ona to ima u svom korijenu, ali ne na razini deklarativnoj koja izražava svjesno, nego to ide iz razine (kolektivno) nesvjesnog.
Pojasnit ću. Da bi pojedinac uspio u naumu, u nekom svjesno postavljenom zadatku, on to neće ostvariti ili će imati polovičan uspjeh ukoliko nema podršku nesvjesnog programa, što je otkriće neuroznastvenika. Po istom principu funkcionira pojedinačni i kolektivni mozak o čemu je pisao i Bill Gates u knjizi „Poslovanje brzinom misli” a što je pisao u kontekstu globalnog digitalnog poslovanja koje je kao jedan sveobuhvatni nervni sustav. Da ne skrenem u teoriju informacija, da se vratim na početno pitanje i poveznicu Thompson- Azov.
Na podsvjesnoj razini su Azov i Europa isto jer je id spremište energije (volje) te Europa, točnije EU bez imalo kolebanja donosi odluke u korist jačanja i legitimiteta ove ekstermističke vojne snage, jer da vlada svjesno i racio – došlo bi do promišljanja. Naša katastrofa je što se mi moramo slagati s EU i NATOM, to je naš put. Nikako zamka. Jer, da je zamka barem bi lijevi kolumnisti nešto rekli o tome, izrazili skepsu i strah – kamo to vodi?
Da li je itko iz EU dao viziju, nekakav manifest kako se zamišlja Europa nakon ruskog vojnog poraza, odnosno vojne pobjede Ukrajine? Izbjegavam spomenuti Ameriku da ne bih širila tekst… Pošto smo primili izbjeglice i dali učešće u NATO-u, koji je naš cilj? Je li naš cilj da NATO i EU postigne cilj, pa da revaloriziramo a možda i beatificiramo Thompsona? Jer, Thompson bar ne stavlja po sebi kukaste križeve, ne posuđuje, nego rabi lokalni znak!
Strašno je ovo o čemu razmišljam, eto, ne mogu oka sklopiti – mislim si – kako je to sve moguće da se desi? Naravno, stvar je i osobna.
Uvijek stvari promatram, doživljavam i promišljam s distance – kolektivne i institucionalne i zato se ne uklapam u društvene skupine, čak ni u književnu kojoj nominalno pripadam, pa se osjećam kao stranac. I u ovoj besanoj noći su mi došli neki odgovori. Ja jednostavno ne pripadam ovdje. Ako je istinita misao da zapravo živimo za druge – a moja veza s drugima je moja umjetnost, moja poezija – ta veza ne postoji, ne samo što za me nema izdavača, nego kada bi ga i bilo – ne bi bilo nikoga tko bi tu poeziju mogao razumjeti, sve je bilo uzaludno, kao i moje postojanje.
U ovom času ne vidim razloga da živim, osim da potrošim kavu i šećer kojima sam se opskrbila. A ima i za pušiti. Ima i onih sušenih smokava s placa.