Marko Raguž: NOVA PANORAMA SVIJETA I GOGOLJEVE „MRTVE DUŠE“

277154638_10221733194422933_5161141057862772394_n

Prišao joj je tiho. Zajapuren u licu, a u očima mu Gogolj. Odmah je prešao „na stvar“. Srednji prst je sijevnuo poput „Bodeža“ (Kinžala) od kojeg nema odbrane. Podigao joj je suknju i ….
Tara Reade koja je devedesetih godina radila kao pomoćnica bivšeg potpredsjednika SAD-a Joa Bidena, optužila je svojevremeno sadašnjeg predsjednika Bajdena za seksualno uznemiravnje.
Ono što je dozvoljeno Bajdenu, trebalo bi biti dozvoljeno svakome.
Ako u prvom činu drame kod Čehova puška visi na zidu, ona „opali“ u završnom dijelu drame.
I Dodik se poigrava sa „srednjim prstom“. Mnogi se znatiželjno raspituju gdje će na kraju suđenja završiti prst koji je Dodik pokazao prilkom dolaska na suđenje.
Ovo je „pucanje ćorcima“ i zabava za medije sve dok se tim „srednjim prstom ne počne crtati nova „Panorama svijeta“.

Crtanje nove „Panorame svijeta“ je uvertira u TREĆI SVJETSKI RAT.
Mi u Sarajevu najbolje možemo prepoznati te „igre“:

PANORAMA SVIJETA I POČETAK 1. SVJETSKOG RATA

„Dugo je tako Panorama svijeta sa svojim velikim svetlostima i dubokim senkama zauzimala dobar deo moga života i izgledala stvarna i trajna do neprolaznosti. A onda je, posle godinu dana otprilike, odjednom iščezla, kao priviđenje.“ Ta panorama Svijeta i jeste poput nekog priviđenja, u čitavom tom poretku Svijeta koji je dječaka okruživao, a koji je do srži bio protkan oskudicom i siromaštvom, i svim onim što je suprotno svjetlosti panorame.

Tako je jednog dana i Panorama nestala iz tog provincijalnog grada: „Jednog dana nestalo je velikog natpisa na ulazu. Vrata su bila širom otvorena. Sva prostorija bila je osvetljena. Neki ljudi su rasklapali drvenu zgradu panorame, dasku po dasku, kao najobičniju baraku.“ Ta Panorama je u Sarajevo stigla iz Beča, iz centra tadašnje imperije: „…veliko preduzeće u Beču, koje raspolaže sa desetinama ovakvih Panorama, uvidelo je da je panorama u Sarajevu nerentabilna i zbog toga je ukida i prenosi u neki drugi grad u državi… (…) Da, Panorama! Izneverila je i otišla, i odnela u grubim sanducima svoja sunca i mora i zemna bogatstva, da ih opet negdje rasprostire pred nekim koji će, poverovavši u njenu stvarnost i okrenuvši leđa svom životu, provoditi sate na njenim sedištima od crvenog pliša.“ Tako je panorama sa slikama velikog Svijeta napustila taj grad na rubu imperije, i premjestila se na neko sretnije mjesto: „Učinjena je proba sa Sarajevom kao zaostalim i zabačenim mestom u kom, možda, ima još naivnih gledalaca, ali i taj pokušaj je propao.“ Možda tako propadaju i svi pokušaji koji dolaze iz velikog Svijeta, da se u Sarajevo unesu univerzalne vrijednosti i kosmopolitski duh. Manjkalo je novca. Novac je pokretač svega. Geld regiert die Welt. Svuda i uvijek njegovo Visočanstvo NOVAC. Panorama Svijeta je pogasila svjetla, ali Sarajevo se nije dugo dosađivalo.
Monotoniju su prekinuli pucnji u prestolonasljednika Ferdinanda. Cijeli grad je pretvoren u krvavu teatarsku pozornicu čija će dramaturgija potresati Svijet. Književnik Karl Kraus ovako je pisao o Sarajevskom atentatu: „neki neoprani dječarac-intelektualac već ujutro u osam sati može biti siguran da će u podne državu okrenuti naopačke, te da će mu uz manje napore nego Napoleonu, poći za rukom da promijeni zemljopisnu kartu Evrope. Iza ovog čina ne krije se niko manji, nego glavom i bradom sile napretka i obrazovanja, otkačene od Boga i spremne da skoče na jednu ličnost koja im svom puninom želi spriječiti dalji razvoj na toj stranputici. Smrtni pad prijestolonasljednika na uglu ulice Franje Josipa i Rudolfove ulice u Sarajevu je tek austrijski simbol. Ali to je bila i zasjeda intelektualnih sila. A što su tiskarsko crnilo i talenti kadri učiniti protiv Svijeta, o tome moćnici saznaju tek kad počne odzvanjati“. ( die Fackel- Beč, 10. Juli l914. Godine )
TREĆI SVJETSKI RAT JE POČEO
Smijemo li ovako nešto već sada ustvrditi? Nova Panorama svijeta se već uveliko crta, to je definitivno.
Jesmo li potcijenili zbivanja u Ukrajini?
Radi boljeg razumjevanja rata u Ukrajini potrebno se, na tren, vratiti Gogolju (koji je Ukrajinac) i njegovom književnom djelu. Evo jednog malog fragmenta iz mog obimnog eseja (preko 80 stranica) koji sam kao student napisao o književnosti ovog velikog pisca:
GOGOLJEVA STRAŠNA OSVETA
Vrijeme zbivanja je, kako kaže Gogolj, u “staro doba”. Kroz proslavu svadbe sina jesaula Gorobeca, izraženo nešto što bi se moglo odrediti kao ukrajinski folklor, običaji, prikaz ukrajinskog života iz davno proteklih vremena; dakle, određeno je mjesto radnje (Kijev i njegova okolina) i vrijeme radnje. Također, u ekspoziciji se uvodi i prvi fantastični motiv: “Ali kad je jesaul digao ikone, kozakovo se lice najedanput sasvim promenilo; nos mu se odulji i nakrivi u stranu, umesto smeđih zaigraše mu zelene oči, usta mu pomodreše, podbradak mu stade drhtati i zašilji se kao koplje, iz usta mu iskočiše zubi derači…” Nakon što je u ekspoziciji uspostavljeno vrijeme, prostor, atmosfera (slavlje i strah), glavni likovi itd., Gogolj, budući da je na početku opisivao jedno masovno, slavljeničko stanje, u narednom poglavlju priču usmjerava, individualizirajući je kroz glavne likove, time što ih sada do kraja apstrahira od ostalih slavljenika, i slijedi, uvjetno rečeno, njihovu priču.
Uzgred da napomenemo: jedno od važnih obilježja Gogoljevog “jezika”, njegove proze, dijaloga, jeste njihova epska obojenost. Evo primjera: “Zašto kozaci ne pevaju? Zašto više ne govore o tome kako po Ukrajini već hodaju poljski sveštenici i prekrštavaju kozački svet na katoličku veru, ili o tom kako je Horda bila ljut bojak kod Slanoga jezera? Kako da pevaju, kako da govore o junačkim delima, kad se njihov pan Danilo zamislio… itd.” Ovaj citat nije naveden samo zato da bi se ukazalo na epski tonalitet Gogoljeve proze (taj epski “jezik” se pojavljuje u gotovo svim Gogoljevim ranim djelima, a na nekim mjestima u tolikoj mjeri da jedva uspijeva da se integriše, to jest, ponekad je toliko “glomazan” da ga “prozna podloga” jedva uspijeva da upije) – dakle, prethodni citat nije naveden jedino da se ukaže na to, već i na ono što je tematska pozadina pripovijetke Strašna osveta. Iz navedenog citata saznajemo da Ukrajinom “hodaju poljski sveštenici” i da na katoličku vjeru “prekrštavaju kozački svet”. Ti fragmenti ukrajinske historije, u Gogoljevoj pripovijetci realizirani kroz otadžbinsku (vojnu i ideološku) borbu ukrajinskokozačkog naroda protiv poljskih panova i sveštenika, i sve u vezi s tim, je blisko onome što se podrazumijeva pod realističkom motivacijom. Na taj fundamentalni sloj se nadograđuje fantastičnost i gogoljevska fantazmagoričnost u različitim oblicima i na više razina. Na umjetnički ublikovane fragmente ukrajinske historije se naslanja središnji, također fantastični, sloj pripovijetke, koji je i najznačajniji, a sastoji se od sinteze ukrajinskih narodnih običaja, vjerovanja, narodnih priča, praznovjerja, naravno, profiltriranih kroz Gogoljevo “pero”, i na kraju, već spomenuti element fantasmagoričnosti. Bez obzira da li je to pravilno, mi ćemo, u odnosu na ovu Gogoljevu pripovijetku, distingvirati fantastičnost i fantasmagoričnost. Pod fantastičnim ćemo podrazumijevati, uvjetno rečeno, umjerenu nadrealnost i iracionalnost, a pod fantazmagoričnošću ćemo shvatati fantastičnost, čija ekstremnost i izrazitost, ne samo da je dovedena do krajnosti, već i posjeduje element “jeze”, nešto što je blisko današnjem hororu.
Naprijed smo utvrdili da u ovoj Gogoljevoj pripovijetci fantastični motivi utiču i određuju razvoj događaja i u okviru, uvjetno kazano, realističkog sloja pripovijetke. To bi se možda moglo usporediti i sa metafizičkom motivacijom u grčkim tragedijama, gdje, na primjer, božanska naredba motivira odvijanje događaja na socijalnom planu, ali uopšteno govoreći, i u prvom i u drugom slučaju metafizički element uvjetuje, određuje, oblikuje svoj polarno suprotni, element fizičkog. Naredni fantastični motiv se javlja pri povratku pana Danila i Katerine sa svadbe, dakle u putu prema njihovom imanju. Nalaze se u čamcu kojim po noći plove uz crni Dnjepar. Atmosfera je sama po sebi mračna i sablasna, još više pojačana pričama pani Katerine o starom vješcu koji je odnekud došao u njihov kraj. Prolazeći pored jednog groblja, u kojem, kako opisuje Gogolj, trunu kosti nečastivih ljudi, na čijim grobovima ni udika ne raste, ni trava se ne zeleni – dakle, prolazeći pored groblja iz čamca ugledaju kako iz grobova počinju ustajati mrtvaci. To je otprilike sadržaj drugog fantastičnog motiva. Sad ćemo navesti jedan važan citat, koji je neposredno povezan sa ovim o čemu smo prethodno govorili, a nakon toga ćemo ga obrazložiti: “- Ne plaši se, Katerino! Gledaj, nema ništa! – reče joj on pokazujući na sve strane. – To veštac hoće da zastraši ljude, da niko ne dopre do njegova nečastiva gnezda. Samo žene može time zastrašiti! Daj mi amo sina! – na te reči pan Danilo digne svog sinčića uvis i prinese ga ustima. – Jelde, Ivane, da se ti ne bojiš vešca? Reci: tata, ja sam kozak. No dosta, prestani plakati! Idemo kući! Kad stignemo kući, majka će te nahraniti kašom, metnuće te spavati u kolevku i zapevaće ti: Paji, paji, paji! / Paji, sinko, paji! / Rasti nama za zabavu, / Kozaštvu na slavu, / Dušmaninu na stravu!” Prethodni pasus možemo koristiti kao paradigmu na kojoj bi se mogla prikazati još jedna, kao prvo, tematska, a potom i ideološka dimenzija ove pripovijetke, koja je prisutna više ili manje u većini Gogoljevih djela, a nastala je prije svega kao refleksija subjektivnog patriotskog osjećaja samog autora. U nečastivim, iz grobova uskrslim, mrtvim ljudima, a pogotovo, kasnije, u starom vješcu, koji se ovdje tek posredno spominje, se utjelovljuje sve ono što je strano, izopćeno, nepoznato, i stoga je uzrok straha, nespokoja, bojazni za porodicu, za zajednicu, i prema tome, to je nešto što je, gledajući kroz vizuru “suprotne strane”, potrebno eliminirati, a sve to se protustavlja onome što u stvari simbolizira sam pan Danilo kao tipski lik, to jest, u liku pana Danila se utjelovljuju odreda sve vrline, koje su kao takve uvriježene u njegovoj zajednici; dakle, pan Danilo je hrabar, odlučan, etičan, patrijarhalan, odan svojoj vjeri, a prije svega, odan otadžbini, za koju na kraju i daje svoj život, zatim, što je vidljivo i iz prethodnog citata, privržen porodici… Prema tome, u spektru osobenosti pan Danilovog karaktera, je poredana jedna kraj druge sve sama i sušta vrlina; poznato je da su takvi likovi najčešći u epskoj književnosti, pa je i u tom smislu epski element duboko prisutan u ovoj Gogoljevoj pripovijetci. Da se vratimo na onaj citat. Principom opzicioniranja ili, bolje, kontrastiranja, s jedne strane se ukazuje na, do krajnosti fantazmagorični, demonizirani oblik zla, to je u stvari idealizirano zlo, da bi se tome, kao suprotnost ispostavile vrijednosti ukrajinskog čovjeka, također uzdignute, ali sada do idealnog dobra, koje se ostvaruju, kao prvo, kroz zajednicu (to je situacija kad pan Danilo govori svom sinu da se ne treba bojati vješca jer je kozak, to jest, pripadnik kozačkog naroda), dakle, zajednica donekle podrazumijeva i izvjesnu sigurnost, zaštićenost pojedinca, kao drugo, ostvaruju se kroz stabilnost i toplinu porodičnog života (to je situacija kad pan Danilo govori svom sinu da će ga majka, kad stignu kući, nahraniti kašom, metnuti u krevetac, pjevati mu uspavanku), i na kraju, te vrijednosti se ostvaruju i na razini pojedinca, to jest, u liku pana Danila su utjelovljene sve vrline koje treba da posjeduje muškarac, a u pani Katerini su sadržane sve vrline koje treba da posjeduje žena. Dakle, fantazmagorično i demonizirano zlo, nastalo kao plod narodnog praznovjerja i fantazije, što Gogolj umjetnički oblikuje, je, zbog Gogoljevih ideoloških, patriotskih, možda i nacionalističkih stavova (poznato je da Gogolj bio i takav) – dakle, to idealizirano zlo je nadograđeno na ono što je fundamentalni, bazični sloj pripovijetke, koji je i njena nosiva konstrukcija, a to su, već spomenuti, umjetnički oblikovani fragmenti ukrajinske historije. Protivnike ukrajinskog naroda, a to su poljski panovi i sveštenici, Gogolj dovodi u kolaboraciju sa nečastivim silama, koje su prikazane u vidu starog vješca, a koji su se zajedno udružili protiv ukrajinskog naroda. Iz naše, stare južnoslavenske, naročito epske, književnosti, nam je poznato da se i tu na sličan način tretira neprijatelj, a budući da Gogoljeva umjetnost jednim svojim dijelom ima uporište u sličnom književnom ambijentu, nije slučajno da postoji velika bliskost, uvjetno kazano, u izgledu epskih likova i likova koji se pojavljuju u nekim Gogoljevim proznim djelima. Evo konkretnog primjera u djelu za ono o čemu smo prethodno govorili: “Ne čami veštac u dubokom podrumu zbog čarobnjaštva i bogumrskih dela: to sudi samo bog. Nego čami zbog potajne izdaje, zbog šurovanja s neprijateljima pravoslavne ruske zemlje, što je katolicima hteo prodati ukrajinski narod i spaliti hrišćanske crkve.” Književnost koju je stvarao mladi Gogolj, s tim da moramo uzeti u obzir i njegovo porijeklo, je prepuna patriotskog i ideološkog naboja, i to iz dva razloga. Prvi razlog je socijalni i historijski kontekst, koji je obilježio Gogoljevu mladost, a drugi razlog je to što se ruska književnost tek pojavom Puškina i Gogolja počela razvijati na način na koji je i danas kao takvu prepoznajemo, pa je stoga, zbog vremena kad je Gogolj stvarao svoja prva djela, u njima prisutan, s jedne strane, veliki udio nečega što je blisko narodnoj, usmenoj književnosti, a s druge strane, ono što su tada bile savremene tekovine u književnosti, ili jednostavnije govoreći, u odnosu na ovu pripovijetku, stari mitološki i epski sadržaj je dobio novu formu, ali baš zato što je takav “sadržaj” unesen u Gogoljevo djelo, nužno je da ono bude patriotski i ideološki konotirano.
Sarajevo, 25. 03. 2022.