HIROSHIMA, nakon razaranja u kolovoz 1945.
U ovim, Hana Arent bi zacijelo ponovila i danas, mračnim vremenima, osim vijesti iz rusko-ukrajinskog rata, nalazim i raznih, reklo bi se pozadinskih. Stari kontinent sada nije samo jedan veliki stadion na kojem se gromko navija – već znamo kako – nego i poprište sve izraženijeg strahovanja od nuklearnog rata.
Ako se ne varam, prvo se u Austriji raširila vijest o (sve)spasavajućem učinku tableta na bazi joda, koja se internetskim tam-tamom brzo raširila, pa ovog jutra, u mom friulskom domu, čitam opomenu jednog italijanskog eksperta da ih nipošto ne treba konzumirati ako nismo pretrpjeli nuklearni napad. Svejedno, već ih reklamiraju, kao da su vitaminske ili, recimo, tablete za mršavljenje. Istina, reklamiraju se i bunkeri, za porodične namjene. Italijanski proizvođač trlja ruke, kaže da je oduvijek vjerovao u taj projekat.
Nema šta, idu ko halva.
To nije sve, čujem da u Njemačkoj nema aluminijske folije. Bubne li – a ti se umotaš u foliju. Pa još ako imaš zalihe vode i hrane za jednu sedmicu, koja je naravno i tjedan…
Allegria!
Dok sve to pratim, sjećam se jednog para saputnika na avionskoj liniji Brisel-Trst. Ima tome desetak godina. Ali, sjećanje je svježe. Dok stjuardesa putnicima daje savjete za slučaj opasnosti (znamo to svi napamet, da ne dužim – jel’ tako?), sredovječni muškarac na sjedištu u paralelnom redu, ironično klima glavom. “Slušaj, bolan ne bio!”, kaže mu supruga. Izgovor – čisto bosanski. Kad to bude ponovila, on će njoj: “Šta ti je bona? Neka ona tamo trtosi koliko hoće… Ma nema šanse!”
Ali, na moju (i, vjerujem, na žalost eventualnih čitalaca ovog pisma iz Italije) sjećam se i tri sedmice boravka u Japanu, a avgustu 2005. Ne, ne brinite – nisam o tome napisao knjigu. Nisam, jer uprkos trima decenijama života na Čizmi, nisam usvojio naviku, čisto zapadnu, da gdje god se zaviri nosom (pogotovo u Afriku, Aziju, Južnu Ameriku), najednom se i u zadnjem mediokritetu upali lampica: de, da napišem knjigu! Bio sam u Japanu, ali i danas kažem: meni iznenadno. Sve u svemu, i danas vjerujem, slučajno.
(Centar za prijem migranata Ernesto Balduči iz Culjana, sa kojim sam tada intenzivno sarađivao, u kojem sam one davne ’92 sa svojim dragim našao utočište, središnji je otok arhipelaga u ovom dijelu Italije u kojem se diskutuje i vode akcije za miran suživot svih naroda planete. Svake jeseni Centar organizuje kongres na takve teme, pa je koncem devedesetih u dva navrata jedan od učesnika bila Suzuko Numata, jedna od preživjelih atomske katastrofe u Hirošimi. Onomad je održala cijeli niz konferencija u Italiji, a iz njene posjete Culjanu, gdje je simbolično zasadila drvce aogirija, razvila se plodna saradnja sa Centrom. Dodajem: Suzuko je jedna od onih koje u Japanu zovu hibakuša, preživjeli. Tada je imala 20 godina, radila je u pošti. Trebalo je da se uda, u tom mjesecu, ali još uvijek nije znala da se njen vjerenik neće vratiti iz Indokine. Spasio ju je metalni ormar u uredu, ali je ostala bez jedne noge. Dugo je ćutala, godinama, godinama. Onda, jednog dana, u parku pored kojeg je Memorijal Hirošime, opazila je da iz ugljenisanog stabla aogirija, onomad u epicentru eksplozije, izbijajaju grančice. Odlučila je da progovori. Njenim stopama krenulo je mnogo preživjelih. Jedan sam od onih koji zahvaljuje aogiriju za klijanje riječi koje bi morale biti opominjuće čovječanstvu. Za njenih hodočašća mira, riječ ove hibakuše čulo je mnogo Evropljana.)
Susret naše šestočlane delegacije sa Suzuko Numata, “srcem Hiroshime”, bio je dirljiv. Dočekala nas je u kolicima, kraj svog aogirija. Njen pratilac, Jamada, imao je pet godina onog avgusta. Te, već davne 2005. u Japanu su mirovne organizacije vodile kampanju za oboliciju nuklearnog oružja. Prije toga nisam ni vidio ni osjetio tako izrazitu zabrinutost zbog upotrebe projektila sa osiromašenim uranom tokom vojne intervencije Nata na Srbiju, 1999. Već se uveliko govorilo o štetnim posljedicama za zdravlje ne samo u balkanskom kontekstu. Potresno je djelovalo, praćeno fotosima, izlaganje dvaju iračkih ljekara, o djeci oboljeloj od raznih tumora nakon američke intervencije istim oružjem, 1991. (Sada se sjećam izjave one američke političarke koja je na pitanje o 1,6 miliona djece, žrtava sankcija protiv Iraka, dala lakonski odgovor: “Ima cijena koje se moraju platiti!”)
U Hirošimi i Nagasakiju se nalaze veliki, izvanredno uređeni memorijalni kompleksi koji sugestivno a s mjerom i veoma objektivno predstavljaju posmatraču dubinu tragedije, ali i šalju opomenu čovječanstvu. Lako ćete naći i opomenu da su bombe bačene na ta dva japanska grada igračke u odnosu na one koje se mogu iskoristiti u slučaju modernog nuklearnog rata.
Spomenik u Hirošimi, u formi obrnutog slova U, djeluje i svojom skromnošću. Ispod spomenika je sanduk isklesan u stijeni, sa imenima svih žrtava. U Parku mira ima još mnogo spomenika, ali mi je najdublji utisak ostavio Spomenik djeci, u čijoj dubini je zvono.
Zvono Hirošime – čuje li iako zaista njegov zvon, ovog marta u kojem se u Evropi ispisuje i poraz vjere u mir?
Da nastavim… Ipod zvona je veliki zlatni ždral od kojeg se spušta uze koje svako može da povuče Tada se začuje jedno duboko…
Din-don Hirošime.
Simbol ovog sjećanja je djevojčica Sadako, koja je 1945. imala samo 2 godine. Oboljela od leukemije, nadala se da će u bolnici ozdraviti ako napravi 1000 ždralova od papira. Pravila ih je od recepata iz kutijica za lijekova. Kad je u tome uspjela, započela je novu seriju od 1000 ždralova, ali je umrla. Imala je 12 godina.
Na fotografijama: Sadako na odru, okružena cvijećem i školskim drugovima. Čini se da spava, na slici.
I danas djeca u Japanu donose milione papirnih ždralova svih boja u Park mira… I povlače ono uže. U svoj notes sam onomad zapisao: “Pomislih, u jednom času, kako bi svaki dan, svako na svijetu, dokle god bude nuklearnog oružja, morao čuti zvuk tog zvona. Nije kao svako drugo. To je zvuk Hirošime, simbola moguće kataklizme cijele Planete”.
Svake godine u Hirošmi se 6. avgusta, u 08.15 , zaustavi za jedan minut svaka aktivnost. U Nagasakiju – 9.avgusta, u 11.05. (Ljeti se ovdje javljaju milioni cvrčaka. Veliki su kao kolibrići i nezaustavljivi u cvrčanju).
A na skupu? Osim govora dva gradonačelnika pomenutih gradova, koji su zatražili aboliciju nuklearnog oružja, i lepeta krila hiljada golubova na koncu ceremonije, nije se imalo praktično šta čuti u zvaničnom dijelu obilježavanja 60.godišnjice A-bombe. Zašto nisu prisustvovala najveća gospoda, najprepotentniji ovog svijeta? Ipak, bilo je mnogo ljudi iz cijelog svijeta, iz jednostavnih, malih asocijacija (najveća – Grinpas) i crkava (mnoge su bile iz Amerike) – u Hirošimi 55.000 prisutnih, u Nagasakiju. 8.000.
Oba memorijalna muzeja, ali mnogo više onaj u Nagasakiju, oivičena su protočnim vodama. Kažu, oni koji se sjećaju, da su umirući i ranjeni, u časovima “poslije” dozivali majku i tražili vodu. Jako me je dojmilo (uz neizostavni utisak da je čovjek o n o g d a n a zakoračio u nešto veće i od njega i “proizvoda” kojim su pogođena dva japanska grada, ali živi u iluziji o životu na planetu nakon N-bombe) , da niko od “hibakuša” u sebi ne nosi mržnju. Možda ponajviše razočarenje? Nisu vidjeli, pred kraj svog zivota, svijet bez sjene opasnosti od atomske katastrofe.
Predmeti izloženi u Muzejima su, čini se, svaki sa sjenkom nekadašnjeg ljudskog prisustva. Naročito satovi: svaki zaustavljen u već pomenutom času. Tu su i kuhinjski pribor, boce, tanjirići, zdjelice. Na svakom materijalu, od bambusa do keramike, vidljiva je tamna sjenka izazvana toplotnim i radioaktivnim dejstvom.
A na jednim stepenicama, sjenka: to je sve što je ostalo od nekog muškarca ili žene u epicentru eksplozije.
Oba Muzeja nam pokazuju i hronologiju razvoja atomskog naoružanja od 1945. do danas.
Hronologiju naše sramote? Započetu sa 200.000 mrtvih Hirošime i Nagasakija.
Kad bih ja bio evropski komesar, možda i samo parlamentarčić (znam, bulaznim), predložio bih jedna predmet barem za srednje škole. Zvao bi se Hirošima i Nagasaki. U priručniku bi morale biti i one fotografije koje mogu vidjeti samo posjetioci onih Memorijala u Japanu. One, za koje je nedovoljno napisati: strašno.
Ne vjerujem da bi ikom potom pali na um jod i aluminijska folija.
A kad bih bio Bog (znam, bulaznim), naredio bih anđelima da pošalju milione mongolfjera i u njih potrpaju svu djecu.
Mi, odrasli, nismo zaslužili da sa njima odletimo u Sigurnost i Nadu. Mi smo zaslužili jod i aluminijsku foliju.
radio gornji grad 
