Marko Raguž: SVJETLA IZ KAFANE „SAN“

3-24 (3)

SVJETLA IZ KAFANE „SAN“

Sa zumbulom u riveru kaputa

Na Kurfistendamu

Mladić osjeća

Prazninu svjeta

Na nužniku mu

Izgleda jasno: on

Sere u prazno.

Bretolt Brecht: O SUSRETIMA I LUTANJIMA

Ko igra za raju a zanemaruje taktiku, zavšit će u nižerazrednom klubu. To su bile poslednje riječi babe Atifa prije odlaska. Vani je, da ga želja mine, još svratio do kafane „Tri šešira“ da cugne „s nogu“ jedno Sarajevsko pivo i onda se otisnuo na putovanje u neizvjesnost. Da je u ono vrijeme Sarajevska pivara proizvodila ovo današnje Premijum pivo možda ne bi imao ni potrebu da napušta svoj grad. Premijum pivo je, kako neko duhovito primjeti, „Paradni konj“ ove kompanije. To je Brend koji svojim kvalitetima uspješno odoljava sve jačoj konkurenciji na tržištu piva. Nakon perioda kad je Sarajevo gorjelo u paklu rata, pa i teških poratnih godina, ova kompanija je uspjela da proizvede svoje Premijum pivo ekstra klase. Nijemci bi rekli: in schmerz geborene Brend ili u prevodu: Brend rođen u bolu.

Babo Atif je, ipak, otišao i trinest Bajrama nije dolazio kući. Odlasci iz Sarajeva u „Pečalbu“ i kasnija sudbina tih emigranata opjevani su u pjemi benda Zabranjeno pušenje. Njihov junak „babo Atif“ iz pomenute pjesme je već odavno postao kultni lik. Odlazilo se svuda a najviše u Njemačku. Sarajlijama je Berlin bio omiljena destinacija. Odmah po spuštanju izbjegličkog kofera, počinjala je trka i stres. Time is money. Brzo su se povezivali u zavičajne klubove, marljivo radili, gradili svoje bogomolje, ali i svoje kafane otvarali. U Berlinu u kvartu Gezundbrunen je, svojevremeno, postojala kultna kafana „Rujna Zora“. Puno velikih i malih balkanskih muzičara je tu zaradilo svoje prve svote „deviza“. O burnim zbivanjima u toj kafani bi se mogao snimiti film. Zanimljivost su i prvi susjedi ove kafane. Kultni Radio Dojče Vele (Deutsche Welle) je decenijama emitirao program iz svog sjedišta (Volta strasse 6) koji se nalazio odmah pored kafane „Rujna zora“. Ime ove kafane me podsjetilo na jednog kineskog filozofa koji je na pitanje učenika (kako ću prepoznati kad je svanulo?) ovako odgovorio: „Kada na licima ljudi koji ti budu dolazili u susret budeš prepoznavao lice svoga brata, tek onda je svanulo“. Kafana „Rujna zora“, sa svim svojim čudesima, žrtvovana je zbog gradnje novog super modernog prodajnog centra Gezundbrunen.
Tu, nedaleko od kvarta Gesundbrunen, u berlinskom kvartu Weding su rođeni, proveli svoje djetinjstvo i mladost nogometaši Robert i Niko Kovač. U Berlinu su svoje zlatne godine imali Marko i Svetislav Pešić u „Albi“, zatim Enver Marić i Vedad Ibišević u „Herti“ iz Berlina kao i mnogi drugi sa ovih prostora. Vrijeme leti brzo i na berlinskom kolodvoru ZOO, neki su novi klinci na pozornici života dobili svoje role. Davnih sedamdesetih, Kristina F. je svojom knjigom „Djeca sa kolodvora ZOO“ postigla ogromnu popularnost širom svijeta. To je Berlin i Dejvida Bovija (1975-78), od kojeg je malo preostalo. I kafana Druga obala u kojoj su Igi Pop i D. Bovi bili stalni gosti, ima drugo ime i sada je to: Nova obala. Sve se promijenilo, samo je Nebo iznad Berlina ostalo isto. U filmu V. Vendersa „Nebo iznad Berlina“, nedavno preminuli, glumac Bruno Ganc (Ganz) je imao rolu Anđela a sada je i sam postao jedan pravi Anđeo.
I slike nakadašnjeg Sarajeva blijede. Nema više ni kafane „Tri šešira“ koja se nalazila pored Latinske ćuprije (nekadašnji Principov most) u Sarajevu. Nije bila tako poznata kao ona u beogradskoj Skadarliji, ali je sarajevska verzija kafane „Tri šešira“ postojala. U Knjizi gostiju nisu upisana takva prominentna imena, kao što je nobelovac Willy Brandt (u Skadarliji je pijuckao vino), ali to nije do kafane nego do loših šešira. Ova naša „Tri šešira“ su bila rabljena roba sa Stupske pijace. Kada bi se danas Tin prošetao starim stazama i bogazama po Sarajevu, uzaludno bi tražio svoju krčmu kod Sameka. Ipak, dušu bi mogao razgaliti u prekrasnom ambijentu novootvorene Pivnice, preko puta crkve Sv. Ante. Tu u blizini je i sarajevska Vijećnica koja je obnovljena i ponovo blista u svoj svojoj raskoši i ljepoti. On bi vjerojatno imao i privilegiju da ga u ime njegovog grada Sarajeva pozdravi vječiti dogradonačelnik Ivica Šarić i otpjeva sa bendom Prijatelji poznati hit „Kafana San“.
Za svojih sarajevskih godina Tin je stanovao u ovom kvartu. Kad su noći tihe a mjesec pun, može se jasno čuti i nobelovca I. Andrića koraka jeka. Njegova „Kuća na osami“ bila je i ostala dio (literalnog) miljea općine Stari grad. Jedan od Andrićevih zapisa o Sarajevu ovako počinje: „To je grad. U svakom smislu te riječi. Počevši od onog fantastičnog smisla koji ta riječ ima u bajkama što smo ih slušali kao djeca („onda ih dovedoše u jedan veliki grad“..) pa do istorijskih činjenica o razvitku i opadanju ovog mjesta u prošlosti i do statističkih podataka o njegovom napretku danas u novoj Jugoslaviji. Gledan ovako sa visine, taj grad nam govori o svojim građevinama, baštama i ulicama koje su ispisane i nacrtane na padinama strmih bregova kao na stranicama napola otvorene knjige. Pred nama iskrsavaju magloviti fragmenti njegove prošlosti“.
Pred nama iskrsavaju, da ponovim, magloviti fragmenti prošlosti Sarajeva. Baš lijepo, u Andrićevskom stilu. Neki tvrde (grešna im duša) da Andrić i Derviš Sušić pišu o Bosni kao stranci. I „tanke“ riječi ponekad postanu „debele“ kada se izgovore. Treba pazit jer će i one, koliko sutra, postati fragmenti davnih i vječnih istorija.
I gore, daleko na sjeveru u okolici Libeka gorjela su svjetla u kafani San. Kroz oblak dima koji je otpuhnuo iz svoje lule, nobelovac G. Gras je rekao: „sa ponosnih 87 g. mogu još uvijek stojeći tipkati po svojoj staroj mašini Oliveti“. Pobjednik nad vremenom, veliki pisac, sjajan slikar i skulptor uživao je u seoskoj idili. Možda je sa ovako sročenom izjavom htio ostaviti utisak. Možda. Glumac, koji je igrao glavnu ulogu u filmu snimljenom po njegovom romanu „Limeni bubanj“, nije se libio da to i prizna. Živa legenda njemačkog filma, veliki Mario Adorf jednom prilikom je rekao, da je u ophođenju prema damama davao sve od sebe, kako bi ostavio lijep utisak. Za svoj roman „Limeni bubanj“, Ginter Gras je dobio Nobelovu nagradu, a napisan je pedesetih godina prošlog vijeka za vrijeme njegovog boravka u Parizu. U govoru, prilikom uručenja Nobelove nagrade, pored ostalog je rekao: „Ja dolazim iz zemlje spaljenih knjiga“. Iako pun optimizma, ovaj omiljeni literata je slutio da će ga jednog dana izdati ona koju je najviše volio. Dugo je pružao otpor. Jedne noći, ipak, bio je razoružan. Poslednji korak i poslednji dim. Iz usta mu je ispala lula i lupila o pod. Tako jako je lupilo, da se pola Evrope prenulo iz sna. U luli je istina, iako su mnogi u svojoj naivnosti vjerovali da je ona bila u vinu. Odlazak G. Grasa je bio gubitak koji smo jedva preboljeli. Na grbu Pariza je naslikan brod ispod kojeg stoji natpis: „Vali ga biju ali on ne tone“. Upravo takav je bio i nobelovac G. Gras ( G. Grass). Po uzburkanom moru literature plovio je, uz muziku bubnjeva, skoro cijelo stoljeće.
U ovom tekstu nećemo pisati o pjesniku Goranu Simiću, naprosto zato, jer mu lula još nije ispala iz usta a ja se iskreno nadam da se to neće nikada dogoditi. On svojom pojavom jako podsjeća na Gintera Grasa. Do nas dopiru vijesti da je ovaj pjesnik velikog srca sada u misiji spašavanja pasa lutalica. Neka, onaj ko ne voli pse taj ne voli ni ljude.

Čovjek je sve svoje granice, koje tokom života prelazi, premostio, on ih je objasnio i opisao, ali tu posljednju granicu, koju prelazi jedan stari čovjek na samrti, još uvijek nije uspio da premosti i u potpunosti objasni. Djelanje monoteističkih religija u svojoj ukupnosti se zasniva na potrebi da se premoste ta dva Svijeta. Čak i kada je riječ o tekstovima koje je Bog objavio čovjeku, kako bi mu pomogao da prevlada i tu posljednju granicu u svom životu, sve što se tiče smrti i života nakon smrti je zapravo „ neprovjerena glasina“. Veliki Tin je ovako govorio: „život nije samo heraklitovska rijeka, on je i vulkan, i gejzir, i još koješta. A prije svega, više od svega: kinematograf. Ja sa punim osjećanjem zadovoljstva posmatram prolaznost i promjenljivost zemaljskih stvari i primam rado smrti nekih vlastitih duša kao stvarna oslobođenja.“

Kad odem

kad u prozor staviš prvu hrizantemu

i kad popucaju divlji kesteni

ne pali uzalud fenjer na tremu

kad me otmu magle jedne jeseni.

Kad jednom odem

a poći ću…

Postoji jedan čitav tip ljudi, raznih lutajućih propovjednika, koji raznose glasine o religiji, o Bogu ili pak Strašnom Sudu. Oni su tako neobični u provincijskim zajednicama u kojima sve teče polako, gdje svako svakoga zna, i u kojima je poetika susreta toliko svedena na najmanju moguću mjeru, da takve hodalice i lutalice privlače mnogo pažnje, baš kao i neki cirkusanti, koji seoskoj djeci prodaju dobro uvježbane trikove. Takvi vječiti putnici, savremeni Ahasveri, hodaju po svijetu i prodaju maglu i mjesečinu u jednoj Civilizaciji koja je utonula u mrak provincije. I tako: „s prvim tmurnim danima te jeseni izbio je iz magle crn čovjek avetinjskog izgleda, proboravio u selima nekoliko dana šireći zlokobnu jezu svojim pričanjem o krvavoj kiši koja će pasti kao kazna za grijehe, a onda ga je nečujno pojela kasna kišna jesen.“ Kod nas ima uzrečica: – ako se nije čulo, ne znači da se nije ni desilo-. Zato bi trebalo pojasniti da je Ahasver po srednjovjekovnoj legendi, čovjek koji se rugao Isusu, tjerajući ga grubo da se požuri prema Golgoti, te je za kaznu osuđen da luta svijetom do sudnjega dana.

Međutim, čak i danas, su svi ljudi koji žive u savremenim gradovima zapravo lutalice i hodalice. Oni se vječito susreću u nekom mimohodu i kruženju gradom, jednom razmijene poglede i nikada se više ne susretnu, ili ako se još jednom susretnu, razmijene poglede u kojima se može pročitati da su se već jednom susreli, ali da to ne mijenja činjenicu da su oni samo u jednom prolazu, odnosno u vječitom kruženju ljudi. Jer, sve što čovjek radi usmjereno je ka prevladavanju njegove smrtnosti, bilo da se radi o medicini koja pokušava produžiti život ili pak pronaći eliksir za čovjekovu besmrtnost, bilo pak o tehnologiji, koja pokušava tehnološka otkrića podići na razinu božanskih mogućnosti, bilo da se radi o astronomiji, koja pokušava u dubinama svemira pronaći planetu na kojoj je moguća egzistenicija slična životu na našoj planeti Zemlji, gdje bi se mogli preseliti, odnosno premostiti još jednu granicu, nakon potpune apokalipse našeg sunčevog sistema i života na planeti Zemlji. O svemu tome se govori i u Ćopićevoj priči Snaga pokojnog ćaće – samo što je to sve u priči pojednostavljeno i svedeno na egzistenciju običnog čovjeka u maloj zajednici, čiji su problemi identični sa problemima bilo kojeg čovjeka koji egzistira u nekom drugom dijelu Svijeta. Ova Ćopićeva priča se odvija podno planine Grmeč, a govori o ocu i sinu, o tom svetom, ili pak sakralnom odnosu, jer se ne govori uzalud – u ime oca i sina i svetoga duha. Radi se o tome da je Ilija, stari Martinov otac, starac od devedeset godina, iznenada zanemogao i pao u postelju. Za Martina je taj njegov stari otac predstavljao izvjesnu sigurnost, jer dok je stari bio pri snazi i njemu je bilo lakše živjeti. „Kad god se vraćao s polja, zaticao je starog kako s lulom u zubima obilazi oko kuće i pregleda da li je sve spremno za konak. A sad mu neobično bez toga; kad se vraća s posla, kao da ga dočekuje pusta kuća.“ Onda je jednog dana stari otac potpuno zanemogao, i potom je rekao Martinu da zovne nekoliko staraca iz sela da večeras posjede kod njega. „Naredio je to brižnim domaćinskim glasom kao da zapovijeda da se napoje teoci ili krmcima dadne večera. Ni tuge ni straha. Mora se već jednom putovati, a to je isto kao i jesti ili raditi koji drugi posao.“ Neki ljudi ne mogu završiti svoj život bez velike drame, dok se ovdje govori o prostom mentalitetu čovjeka sa ovih prostora, koji istim aršinima mjeri i čitav svoj život i sve što ga okružuje i s čim dolazi u susret, kao i posljednje dane svog života – kad je došlo vrijeme putovati, kako je to zapisano u Ćopićevoj priči. I tako se skuplja jedan krug oko postelje starog Martinovog oca: „Svaki je sa sobom donio po neku mudru i utješnu riječ koja se kroz čitav ovaj šareni život ispeče i škrto čuva za ovakvu priliku: Šta ćeš, de, svi ćemo tamo.“ A šta je to, zapravo, mistično tamo, kuda svi idemo. Da li je to neki nama nepoznati prostor s drugu stranu granice? Baš kao što postoje ljudska naselja na drugom kontinentu, na primjer u dalekoj Americi, gdje ljudi iz naših krajeva idu kako bi se naselili, tako možda i postoje neka ljudska naselja u dubinama svemira, i stari ljudi kažu svi ćemo tamo, odnosno, svi ćemo na kraju morati da prekoračimo u tu posljednju granicu, za koju smo se pripremali čitavog života, i u odnosu na koju su sve dotadašnje granice bile tek mačiji kašalj.
Svršetak vatre uvijek je pepeo. U bibliji piše: čovječe od pepela si stvoren i u pepelu ćeš okončati. To su trenuci kad ovaj i onaj svijet padnu u zagrljaj jedan drugom. Tako budu blizu. Još koji tren i nešto lijepo za kraj. A ti Martine s krmačom ne stvaraj brige sebi. Kad naumi da se na drvo popne, znaj da će se i popeti! Koliko god da je mlada i tupava. Koliko god da je matora i teška. I ma koliko drvo visoko bilo. Kad naumi da se popne, znaj da će se i popeti. Međutim, stari Martinov otac, koji se našao pred posljednjom tom granicom, sve to doživljava na svoj način: „- Martine, sinko, za podušje zakolji onoga kilavog praščića, svakako nije za prodaju – i opet zaćuta teško dišući.“ Starac je svjestan da će nakon smrti na ovom svijetu ostati njegovo tijelo kao neki kusur, kojim čovjek ne može pokriti ni troškove oko ukopa, pa sinu govori da prikolje kilavog praščića, jer bi zdravog praščića bilo šteta priklati za takvu priliku. „ Negdje oko ponoći lula se izmače iz samrtnikovih usta i tupo lupi o pod. Starci se trgoše. Umirući tužno pogleda na onu stranu kud pade lula i sažaljivo promrmlja: – A, a, sad me nema. Prevlada me… – i izbaci psovku tako običnu kod seljaka, toliko poznatu i čisto dragu. Kao da se ljuti i na smrt i na svoju nemoć. To reče pa izdahnu i umiri se. Uzletješe se da mu pripale svijeću. Ugarčina skide šubaru, pa ozbiljan i studen u licu, priđe pokojniku i zaklopi mu oči.“ Ta psovka koju je izrekao starac na samrti govori o toj ironiji života, koja ga i u posljednjim časovima nije napustila. I to je sve. Ostaje starčevo tijelo da se o njemu pobrine taj krug koji se napravio oko njegove smrtne postelje. Stoji Martin zablenut nasred puta i gleda za ćaćom kako odlazi, pa ga čisto strah, okrenuće se taj njegov stari i pogledati ga prijekorno preko ramena zbog njegove dotadašnje nesnage i straha pred tvrdim životom i težakovanjem.
Dok je prilazio čas povratka sveti,
umorni, taj susret večno čekajući,
kada ćemo reći: već je vreme mreti,
kao što se kaže: već je vreme kući.
„Sve reći u stihu“, V. Igo ili „Ne kazati ništa, što nije stih“, Stefan Malarme. Ali, svoj poslednji korak i svoj odlazak sa ovog Svijeta pretočiti u stih, e to je već nešto. Baš je takav i čovjekov život, kao u ovoj Dučićevoj pjesmi. Poput nekog puta, s planinama daleko u pozadini, kojim trče otac i sin. Otac sve više postajkuje na tom putu, i na kraju se zaustavlja, dok sin nastavlja trčati – ne obazirući se iza sebe.
 
Marko Raguž
Sarajevo, moj grad