ŠAMAR JAVNOM MORALU I UKUSU: NE-IMATI ALI HTJETI IMATI, NE-BITI ALI HTJETI BITI

1559301_277654222416981_2786068087704501074_o

Čovjek je samo trska, najslabija u prirodi, ali to je trska koja misli!
Blaise Pascsl, Misli
Prepoznati stvarnost kao oblik iluzije, a iluziju kao oblik stvarnosti, jednako je potrebno i jednako beskorisno.
Fernando Pessoa, Knjiga nemira

„Život duha dostiže svoju istinu samo kada otkrije sebe u apsolutnom rasulu..svoju pravu snagu on stiče tek kada se direktno suoči s negativnim, kada boravi u njemu.“

Piše: Nikola Devčić Mišo

1.
Na jednom mjestu u Justine, de Sade kaže, koliko li je samo sladostrasti u uništavanju života. Ne znam da li išta drugo tako godi; nema zanosa sličnog onome koji čovjeka obuzima kada se predaje tom božanskom zlodjelu. Kada se na zlo gleda iz sve snage ono nije samo san zlobnika, već je u neku ruku san samog Dobra. I Sartre je genijalan kada piše: da bi sloboda bila vrtoglava ona mora izabrati – da nikada ne bude u pravu. Samo je tako ona jedinstvena u ovome svijetu koji je cijeli vezan uz Dobro, da ga čuva i učvršćuje, da bi se mogla predati Zlu. I onaj koji se izlaže prokletstvu postiže usamljenost koja je velika mutna slika doista slobodnog čovjeka. Može li čovjek, nužno usmjeren protiv samoga sebe u nemogućnosti da samoga sebe prizna, u potpunosti voljeti sebe ako nije predmet osude? ako nije na putu zla, ali ne zla koje činimo zloupotrebljavajući našu moć na štetu slabijih, već zla usmjerenog protiv vlastitog interesa, onog kojeg zahtijeva luda žudnja za slobodom. Svaki zakon ima svoje dostojanstvo. Na primjer, čovjek je mjera svih stvari, postojećih da jesu, onako kako po čovjeku jesu, i nepostojećih da nisu, onako kako im je čovjek uskratio da nisu. Braća Prometej i Epimetej podijelili su darove svim živim bićima. Epimetej je nekome udijelio brzinu, nekome oštre zube, nekome snagu i tako redom svima sve najbolje da bi, po dolasku Prometeja, za čovjeka ostalo – ništa. Da ljudi ne bi propali Zeus im dodjeljuje osjećaje za pravednost i sram. Time su stekli vrline za privatni i javni život. Kasnije, Prometej iz ljubavi prema čovjeku krade za ljude od bogova vatru za što biva okrutno kažnjen. Kao da životna snaga traži prezir prema smrti, prezir prema kazni. U tome je suština suverenosti. Suverenost je moć uzdizanja bez obzira na smrt, bez obzira na kršenje zakona, zabrane, bez obzira na gubitak dostojanstva. U knjizi Četiri seminara, Martin Heidegger govori o tri koraka na putu mišljenja a to su: Smisao-značenje, Istina-neskrivenost i Mjesto-topos. I, zašto je uopće biće a ne radije – ništa? I, nije li svaka interpretacija već promjena svijeta? I, je li teorija najviša ljudska praksa? Može li se priroda izračunati i je li prostor zbiljski bivstvujući? U kontemplaciji drijema kozmičko. A sve ostalo je pripovijest o logosu i mitosu, racionalnom i iracionalnom, imanentnom i transcendentnom, proizvodnim snagama i proizvodnim odnosima, svijesti i podsvijesti, označitelju i označenom, referntu i referenciji, sve ostalo je povijest potrage za bićem i ne-bićem, pravdom i nepravdom, potrage za odgovorima: Što je Filozof? Što je Političar? Što je Sofist? Kako živjeti? Koje je značenje biti ne-pjesničkog, tehničkog svijeta u kojem živimo? Što je Erističar ili pseudologičar? Zašto percipiramo nešto, a ne sve? Zašto se ne sjećamo svega? Što je um, ta demonska moć čiste prisutnosti ideja samih ili u dodiru s dušom, posredstvom dijalektike, nepretpostavljivo počelo očitovanja bića kao bića u znanju i svojoj istini? Što je ontologijska diferencija? Što je opuštenost? Što je Ljubavnik? Što je pravi Lažov? Među današnjim lažovima, laž je odavno izgubila svoju pravu svrhu, da sakrije nešto stvarno. Nitko više ne vjeruje nikome, svi su u istom kolu. Laži se govore kada netko hoće drugima staviti do znanja da su nevažni, da mu više nisu potrebni i da ga nije briga za njihovo mišljenje. Laž, nekada liberalno sredstvo komunikacije, danas je postala tehnika drskosti, koja svakom pojedincu omogućava da oko sebe širi hladnoću, u čijem okrilju može napredovati. Radi li se o lažnom govoru, zabludama, lažnim predstavama kao suprotnostima biću, o pogrešnom govoru koji biće iskazuje kao ne-biće i ne-biće kao biće, o obmanama uz koje je sve prepuno slika, sličnosti i umišljaja? Narav čovjeka je demon tj čovjek istinski jest u onom nadljudskom, kao težnja uma k višem, onom najobuhvatnijem. Onaj kod kojega je um djelatan uvijek hoće biti kod onoga što je bolje nego što je on sam. Riječi nas ne spašavaju. Najveći je lažov pjesnik. Jedino nam poezija, uklanjajući granice između stvari, može vratiti bezgraničnost svijeta ili drugim riječima svijet nam je dan kad je naša slika o njemu sakralna, jer sve što je sakralno poetsko je i sve što je poetsko je sakralno. Majakovski je svoje stihove, tu lijepu vatru što obasjava srca sva, recitirao u školama, tvorničkim halama, na trgovima tako da je recitacija djelovala kao politički govor, uspostavljajući kontakte sa slušateljima, polemizirajući, objašnjavajući svima svoju poeziju, novim riječima, psovkama, govorom sa društvenog dna, mrzeći buržoaziju i kapitalistički grad.
2.
Prikazujući sofista, Platon ga, riječima stranca iz Eleje, prispodobljuje kao lovca na bogatu omladinu, majstora grabljenja, javnog i potajnog, kao trgovca robe na veliko, robe za tijelo i robe za dušu, prividnog znanja, kao polemičara, vještog boraca riječima koji za novac antilogijama pobija mišljenje pitanjima i odgovorima, kao majstora oponašanja. I tako, u potrazi za sofistima nailazimo na filozofa, dijalektičara, eksperta razlikovanja ili razdvajanja, u vidu bića, u vidu razgovora i u vidu duše. Postajanje je jedno, a egzistencija drugo, tijelom smo putem osjeta vezani za postojanje koje je uvijek drukčije a dušom putem mišljenja za egzistenciju koja je uvijek ista i nepromjenjiva. Mozak je organizator koji vlastito tijelo usmjerava prema akciji, usmjeren je da pazi na život, prihvaćajući samo one dijelove memorije koji služe vitalnim potrebama naše egzistencije, njihovo stupanje u svijet. Inteligencija je za Bergsona organizacija niza percepcija, afekcija i akcija, kinematografskih iluzija, ona je ono što formira materiju transformirajući je u prostor, ona je život otjeran u eksteriornost koji prihvaća pod uvjetom da upravlja događajima. Umijeće diakritike je odvajanje sličnog od sličnog i odvajanje boljeg od lošijeg; to je čišćenje koje se dijeli na čišćenje tijela i na čišćenje duše. Kod duše postoje dva oblika zloće, jedna je bolest tijela a druga ružnoća. Njima su nasuprot dva umijeća: protiv bolesti tijela – medicina, a protiv ružnoće – gimnastika. Čišćenje duše dijeli se na čišćenje od svađe, izopačavanja, pokvarenosti i na čišćenje od neznanja i gluposti koje se opet dijeli na davanje znanja i spoznaje i na obrazovanje kao uklanjanje prividnog znanja. Jer, pogrešno razumijevati biće nije isto što i misliti ne-biće. Duša misli razgovarajući sama sa sobom. Stoga razumijevati znači govoriti a razumjeti znači – izreći sud, ali ne nekome drugome nego šutke samome sebi. Govoriti drugome znači potvrđivati i negirati, znači spajati i razdvajati, znači ono što je razdvojeno vidjeti kao spojeno i obrnuto, znači misliti spekulativno. Jedinstvo bitka i ne-bitka u osjetilnosti je bivanje. Simpatija između nas i svijeta težak je rad intuicije.
Kako je dakle moguće govoriti o ne-biću a da mu se ne pripiše bitak? Sofisti počinju pitajući Što je slika? To je nešto slično onome pravome, slika nije nešto uistinu postojeće, to je ne-biće. Za Bergsona riječ je o slici kao svijesti a ne o svijesti slike – s onu stranu pseudo evidencije prema kojoj bi svijest bila svijest nečega, percepcija kao spoznaja bez interesa, kao priprema ponašanja, zrenje. Što znači beskonačno zrenje svijeta? To je jedinstvo koje u sebi sadrži sve suprotstavljeno. Načini na koji um shvaća ono apsolutno sadržani su u refleksiji, konstrukciji, produkciji i kontrakciji. Okružje svih tih momenata je svijest. I mi počinjemo misliti da ne-biće na neki način jest, javlja se problem postajanja. To je poteškoća koja se riješava proširenjem pojma bitka. Treba odgovoriti kako bitak postaviti u ideje? Treba odgovoriti što je duša? I razjasniti umski okret u duši koji Platon misli kao pročišćenje u dijalektici kojim se određuje unutrašnje prevladavanje i utemeljenje znanja, mišljenja i govora u umu. Iskustvo je bića u njegovom bitku energija. Sokrat pokušava u svom izlaganju pokazati da je bitak red i smisao izražen bićem, kretanjem i mirovanjem. Za razliku od kretanja i mirovanja biće se može spojiti i sa jednim i sa drugim ostajući svako za sebe isto. Time smo došli do pojmova identiteta i različitosti i do problema odnosa jednog prema drugom. Platonovo riješenje je genijalno, a glasi: svako pojedinačno je različito od drugog no ne na osnovu svoje vlastite prirode, već zbog učešća u ideji različitog. Stoga se i za ne-biće može reći da postoji, da ima bitak kao drugost, jer priroda različitog čini svako ne-biće. Kada se govori o ne-biću ne misli se suprotno biću nego različito biću ukoliko je drugo. Miješa li se ne-biće sa mnijenjem i govorom i predodžbom? U slučaju da se ne miješa sve bi bilo istinito, a u slučaju da se miješa nastaje lažno mnijenje i lažan iskaz, jer misliti i govoriti ono što nije, to je ono što stvara laž i u mišljenju i u govorima. Dijalog Parmenid upravo i govori o miješanju i povezanosti bića i ne-bića, u čemu je narav samog razgovora.
3.
Moji najdraži, ono ništa u meni, to su sve fini ljudi, omiljeni, prijatelji sa svima, ispravni, koji svaku podlost pravdaju kao „ljudsku“ i odlučno odbacuju svaki nestandardiziran impuls kao „sentimentalan“. Nezamjenjivi zbog svog poznavanja svih kanala i kuloara vlasti, oni prognoziraju njene najtajnije odluke i žive od njihovog vještog propagiranja. Sreću se u svim političkim taborima, čak i tamo gde se odbacivanje sistema podrazumijeva, odakle potječe njihov ljigavi i podmukli konformizam. Često stječu naklonost zahvaljujući izvjesnoj dobrodušnosti, zbog brižnog miješanja u živote drugih ljudi: nesebičnost kao poslovna spekulacija. Pametni su, dovitljivi, osjetljivi i prilagodljivi: obnovili su sve crte starog trgovačkog mentaliteta, dan prije jučerašnjih otkrića psihologije. Sposobni su za sve, čak i za ljubav, iako bez uvjerenja. Varaju, ali ne iz instinkta, već iz principa: sami sebe vrednuju kao profit, koji ne žele podijeliti s drugima. Za duh ih vezuju naklonost i mržnja: oni su izazov za misleće ljude, ali i njihovi najveći neprijatelji. Naime, oni su ti koji lukavo preuzimaju i uništavaju posljednja uporišta otpora, one trenutke koji su ostali pošteđeni zahtjeva mašinerije. Njihov zakašnjeli individualizam truje ono malo što je preostalo od individue. Oni su ti koji, čekajući da nepravda postane stvarnost, ulažu nadljudske napore da pomoću klevetanja u sva srca usade nagnuće prema sablazni i okrutnosti. Sadisti su duboko osjećajna bića, oni su umjetnici zla, žedni zla, jer žeđ za zlom je mjera njihove samožive dobrote. Najveće nedjelo nikako nije u zlim postupcima, ono se sastoji u javnom veličanju zla.
Treba li osjećati dubok i gadljiv prezir prema svima koji rade za čovječanstvo, prema svima koji se bore za domovinu i daju svoje živote kako bi civilizacija mogla i dalje postojati? Treba li uputiti prezir ispunjen gađenjem prema svima koji ne znaju da je jedina stvarnost svakoga od nas naša vlastita duša? Pomaganje drugima, pomaganje svima, nisu li sve to proizvodi drskosti? Kako se samo usudimo toliko lagati, toliko prosjačiti, toliko ne znati za sebe, toliko ništa ne vidjeti, poput Pessoinih muha koje lebde nad stablima dok ih ne dohvati žitki kameleonov jezik? Ili, toliko ništa ne vidjeti kao što to čine krave u noći Schellingova identitieta. Od svih sposobnosti koje sam u životu priželjkivao najvažnija mi je lucidno sanjarenje. U tim ushitima sretao bih svoje prijatelje i zamišljao kako im jurim ususret, smijem se, širim ruke, grlim ih i postajem sretan. O ljubavi želim samo snivati, opijen onim što sam vidio. Biti budan značilo je biti netko drugi, značilo je biti onaj koji nisi, biti u zabludi, osjećati mučninu, trpjeti. Djelovati značilo je odmarati se, pogledati u nebo, pa čvrsto zaspati. Da bi se sve to razumjelo treba prestati misliti, treba prestati slušati jer se glazba sfera, kao i kozmička poezija, čuje kao tišina. Treba li biti otkrivena nova dimenzija čovjekove biti? Treba opet pomisliti da se u svakome od nas nalaze dvije sile koje nama vladaju i pokreću nas: jedna je urođena, požuda za nasladama, a druga stečena, doksa koja teži za onim što je najbolje. Kada prevladava požuda to se zove razvrat, a požuda za ljepotom koja pobjeđuje misao, zove se ljubav. O duši, Platon u dijalogu Fedar kaže: kakva je ona? to traži božansku i dugu raspravu, ali na što liči to možemo ljudski i kraće. Ona liči na sraslu snagu krilate zaprege i vozača. Svaka duša prihvaća se svega što nema duše. Ako je savršena i krilata diže se u nebeske visine gdje i prebiva. Ako joj je perje opalo pada dok se ne uhvati za nešto čvrsto. Tu se nastani i uzme zemaljsko tijelo i ta duša združena sa tijelom zove se živo biće, k tome još i smrtno. Krilo ima prirodnu snagu da diže u visine ono što je teško ka božanskom, lijepom, mudrom, dobrom. Ovim se perje duše najviše hrani i raste, a ružnim i zlim gine i propada. Pokvarenost nema učešća u ljepoti, ona prema ljepoti ne iskazuje nikakvo posebno poštovanje kad je gleda, nego predavši se nasladi, sparuje se kao životinja, bez stida i protiv prirode. A posvećenik, taj kad opazi bogu slično lice koje ljepotu savršeno prikazuje, najprije protrne, pa ga obuzme nekakav strah, pa gleda to lice odajući mu počasti kao bogu, a kada ga je sagledao promijeni se kao poslije jeze, pa ga obuzme neobična vrućina i znoj. Jer kad kroz svoje oči primi odsjaj ljepote, koji kao kiša pada na klice njegova perja, ugrije se. Od te hrane izbiju perju cijevčice po cijeloj površini duše, jer je nekada sva bila pernata. Tako u duši vrije i ključa i boluje dok joj raste perje. A kada se suši zatvori se perju klica, probodena sa svih strana, bijesni i muku muči, a kad se ponovno sjeti ljepote, veseli se i iz čežnje trči mjestima gdje misli da će vidjeti onoga koji blista ljepotom, ne mareći ni o majci, ni o prijateljima, ni o propasti imanja, zbog žudnje za rađanjem perja. To je stanje onih koji ljube. Stanje kao mišljenje-istina koje je čisto ugledavanje prisustvujućeg-prisuća. To mišljenje nije ni suđenje ni dokazivanje ni obrazlaganje. Ono je utemeljenje sebe na onom ugledanom u vidu ne smisla nego istine ili čak ljubavi. U svakom slučaju, kaže Georges Bataille, osnovu seksualnog zanosa čini negacija izdvojenosti našeg JA, koje gubi svijest o sebi samo kad prekoračuje svoje granice, kad sebe nadilazi u zagrljaju u kojemu se usamljenost bića gubi. Bilo da je riječ o čistom erotizmu ili o putenosti, njihova snaga je time veća što je izrazitije razaranje i smrt bića. Ono što nazivamo porokom-zlom-sadizmom proizlazi iz duboke prisutnosti smrti. A mučenje koje prati netjelesnu ljubav govori o pravoj istini ljubavi upravo zato jer je smrt onih koje ona sjedinjuje nešto što ih istovremeno približava i ubija. Eros, kao ja i ti koje isključuje ono treće, kao put iz oskudice, žudnja je za ljepotom, za onim dobrim kao trajno svojim. Demonska narav erosa pokazuje se kao žudnja za preporađanjem u onom najljepšem, smješten u sredini između mudrosti i neznanja. Ono što je mudro, jednako kao i neznanje, ne filozofira. Eros, kao ono između filozofira, stremeći mudrosti kao onom najljepšem, povezujući sve u kozmičku cjelinu, demonskim filozofiranjem.
4.
U apstraktnom poimanju opće nepravde, svaka konkretna odgovornost iščezava. Nitkov se predstavlja kao žrtva nepravde: kada biste samo znali, kakav je život? Ali, oni koji se još na sredini svog životnog puta ističu dobrotom, obično uspijevaju iz te smirenosti izvući neki avans. Netko tko nije zao, ne živi smireno, već sa stidljivom okorjelošću i netrpeljivošću. Bez željenog posjeda, on će teško pokazati ljubav, osim kroz mržnju prema onome što nije uspio prisvojiti, zbog čega na kraju počinje ličiti na predmet svoje mržnje. Oni su djetinjasti, njihova primitivnost nije primitivnost onoga tko još nije dorastao, nego je primitivnost prinudno zaustavljenog u razvoju. Oni pokazuju, kad god im se to dopušta, kukavičku mržnju onoga koji naslućuje istinski drukčije, ali to mora sebi zabraniti da bi živio osakaćeno. Tko se još zabavlja u klubovima za zabavu? Prihvaćanje šlagera i depriviranih kulturnih dobara, Adornovim riječima, spada u onaj isti skup simptoma kao i ona infantilna lica o kojima se više uopće ne zna da li ih je film oteo realitetu ili realitet filmu. Što je muzika postvarenija utoliko romantičnije zvuči otuđenim ušima. Fetiški karakter muzike proizvodi identificiranjem slušatelja sa fetišima svoje vlastito prikrivanje. Tek ta identifikacija daje šlagerima vlast nad njihovim žrtvama. Ona se izvodi nizom zaboravljanja i prisjećanja, koji poput reklame, u polumraku svoje poznatosti ostaju spasonosno zaboravljena, postavši u sjećanju i suviše bolno jasana. Kraj epohe moderne umjetnosti kraj je kreativnog subjekta povezanog sa totalnom negacijom društveno stvarnog. Tamo gdje se i dalje upražnjava ona mora postati farsa. Autonomija umjetnosti etablira se u onoj mjeri u kojoj se, tek sa nastankom građanskog društva, ekonomski i politički sistemi odvajaju od sistema kulture, a tradicionalističke slike svijeta u koje je postepeno prodrla ideologija pravedne razmjene, oslobađaju umjetnosti iz konteksta ritualne upotrebe. Ali, buržuj je tolerantan. Njegova ljubav prema ljudima takvima kakvi jesu, izvire iz njegove mržnje prema pravim ljudskim bićima. Tako, opet, znanje o stvarima duše igra između onoga Ja i onog Ti, svako od njih upućuje od sebe na ono drugo, takorekuć, stalno međusobno razumijevanje i mijenjanje elemenata, u kojima se istina stvara ništa manje nego ekonomska vrijednost. Krajnji cilj humanističkih znanosti nije stvaranje čovjeka, već njegovo razlaganje, zaključio je Levi-Strauss, u sloganu desetljeća. O dijalektičko-materijalističkoj analizi mišljenja možemo reći da je kao posebna sfera stvarnosti sa vlastitim karakteristikama i silogističko-misaonim specifičnostima nužno i pod utjecajem općih zakona kretanja i razvoja svega što postoji, da se razvija u suprotnostima, prelazeći u sve više i više stupnjeve, kao objektivni odnos općeg i posebnog, kakav je u samoj stvarnosti.
5.
Na Sokratovo pitanje Što je znanje? Teetet se ne da zbuniti te nabraja različita umijeća, majstorstva mnogih zanata. Sokrat mu, babičarskom vještinom koju je nasljedio od svoje matere Fernarete, metodom izazivanja trudova, nemirom i uzbuđenjem, pomaže da u duhovnom smislu porodi ispravne odgovore. U drugoj definiciji Teetet kaže da je znanje percepcija, senzualna spoznaja. I taj odgovor Sokrat odlučno odbacuje jer u tom slučaju može se govoriti samo o tome što svatko za sebe osjeća ali ne i o znanju o samoj stvari. Dovodeći do apsurda Protagorinu tezu o čovjeku kao mjeri svih stvari, izaziva čuđenje kod prisutnih što koristi kao priliku da ukaže kako je upravo čuđenje, strast za razmišljanje, početak filozofije. Sve što jest, kaže Heraklit, jest istinski to što jest jedino u umu i jest kao um u kojem se sabiru tri središnje odredbe: uvid, promišljena praksa života i stvaralaštvo. Polis je mjesto čistoće umskog bitka u kojem ono zajedničko dolazi k sebi i da boraveći u sebi sebe izgovara i čuje u znanju koje jest način bitka onog zajedničkog. Lijep i mudar govor počiva na znanju o predmetu govora, a do njega se dolazi dijalektičkom metodom dijereze i sinoptike, kojom se svako pojedino mnoštva sagledava u jednoti, bivajući na taj način živ i produševljen. Pisani je govor, prema tome, samo sjena i slika koji izgleda kao da je živ, a u stvari šuti i ne razgovara. Produševljenost dijalektičkog razgovora zbiljsko je zbivanje duše koje sebe oplođuje i rađa uvijek iznova, kao nešto besmrtno, u istinskoj formi života u drugim dušama. Sam dijalog nije sve, nego iznad sebe ima višu formu života koja nije učenje već je život u filozofiranju koji dijalog potiče u slušatelju-čitatelju. Čovjek istinski i bitno jest, kao pravedan, samo tako da je čistom pravednošću duše u njemu istinski uspostavljen život kao jedinstvo lijepog, dobrog, korisnog i pravednog s blaženstvom kao unutršnjom srodnošću čovjeka, polisa, i kozmičke cjeline života u pravednosti duše. Time se čovjek ozbiljuje istinski i bitno, samo kao polis, kao zajednica.
Za određenje međusobnih odnosa osjetila Platon uvodi dušu u kojoj je sve skupljeno u formi razumijevanja. Istinski i bitni bitak duše u kojem se podudaraju istina čovjeka i istina života, vrlina je pravednosti. Platon dušu zamišlja kao četiri područja kojima pripadaju posebna stanja: Umovanje odgovara najvišem području, zatim slijedi razumijevanje, vjera i slikovito predstavljanje ili nagađanje. Jasnoća ovisi o proporcijama učešća u istini. U svojoj knjizi O duši, Aristotel pojam istine i zablude određuje kao sintezu pojmova, a to spajanje oblikuje um koji sve spoznaje kroz suprotnosti. I potvrdni sud-fasis i odrični sud-apofasis izriču nešto o nečemu, odnoseći se time na bit stvari. Ostvareno znanje podudara se sa stvarima. Stvari su ili čulno perceptivne ili mišljene, znanje je suma znanog a percepcija suma percipiranog. Perceptivne forme sadrže misaone forme, razumijevanje sadrži perceptivne slike ali bez materije, a nastajanje istinitih i lažnih sudova zbiva se spajanjem pojmova. Trećom definicijom Teetet označava znanje pravim uvjerenjem-doxom, ali filozofija ne sadrži mnijenja, nema filozofskih mnijenja, jer mnijenje je prostor između znanja i neznanja, međuprostor između bića i ne-bića. Mnijenje se odnosi na nastajanje, a razumijevanje na biće. Mnijenje mnije između onog što jest i nije, spada između znanja i neznanja. Razlika između znanja i doxe tj između bitka i bivanja, odgovara razlici između onog što je uvijek istovjetno sebi i onog što je uvijek drukčije utoliko što nije po sebi nego po drugome u kojem se ono što biva pričinja da jest, a u stvari nije – i jest i nije. Filozofija je stroga disciplina, pojmovna spoznaja, objektivna nauka istine. Prema tome, umski je kauzalitet ideje, pored vrline i ljepote, u istini bića, na način umske vidljivosti-spoznatljivosti onog što jest po čemu biće zadobiva svoju bićevnost. Ipak, ni pravo razumjevanje nije znanje jer činjenicu da se zemlja okreće oko sunca treba i obrazložiti. Stoga Teetet postavlja četvrtu definiciju da je znanje pravo razumijevanje spojeno s objašnjenjem tj logosom. Logosom kao pretpostavkom, jedinstvenim uzrokom-razlogom mnoštva, u kojem je mnoštvo pojmljeno kao jedinstvo. Logos je pretpostavka kojom se neko određeno nešto postavlja kao biće po sebi. Što je objašnjenje? Objašnjenje počinje prvo jezično-gramatičkim iskazom da nešto jest, drugo je nabrajanje sastavnih dijelova i treće je razlikovanje jednog od drugog. Bića su živa i zbiljska djelatnost ideja na vrhu koje je ideja dobra kao ideja svih ideja. Ni dobro, ni vrlina, ni ljepota, ni istina nisu ništa predmetno, već su omogućeni vrlinom, ljepotom i istinom duše posredovanom umom u principijelnoj srodnosti i neraskidivoj povezanosti etičkog, estetičkog i ontologijsko-gnoseologijskog pojma uma u Platonovoj filozofiji po kojoj je u praksi života u polisu kao zbiljnosti duše, lijepo, korisno, dobro i pravedno jedno te isto – blaženstvo.
Obzirom da svako znanje sadrži i neznanje te vremensku neodredivost slijedi da je znanje relativno i da nema apsolutnog znanja. Za Francisa Bacona znanje je moć za čije ostvarenje mišljenje treba osloboditi idola a njih je četiri: idoli pećine, idoli plemena, idoli trga i idoli teatra. Pascalova teza je da razum nije dovoljan jer je činjenica da se svi ljudi vraćaju u neznanje. Stoga je potrebno logiku razuma nadopuniti logikom srca koju razumska spoznaja ne razumije. Za Sartrea i Jaspersa čovjek je uvijek više od onoga što zna, a Marx kaže: Pitanje, da li ljudskom mišljenju pripada predmetna istina, nije pitanje teorije, već praktičko pitanje. U praksi mora čovjek dokazati istinu tj zbiljnost i moć, ovostranost svog mišljenja. Svađa o zbiljnosti ili nezbiljnosti mišljenja, izoliranog od prakse, čista je skolastika.
6.
Prilagođavati se slabostima potlačenih, upropaštenih tijela i slomljenih duša, znači prihvatiti ono što te slabosti čini preduvjetom dominacije i razviti u sebi grubost, zadrtost i sposobnost za nasilje, nužne za provođenje vlasti. Ako se, kao u posljednje vrijeme, odbaci poniznost i podvorništvo i ostane samo prilagođavanje, to savršeno prikrivanje vlasti samo omogućava da klasni odnosi, ma koliko osporavani, trijumfiraju još uvjerljivije. Nepokolebljiva izolacija je jedini način na koji intelektualac još uvek može pokazati određenu mjeru solidarnosti. Svo to združivanje, sve te ljudske interakcije i participacije, samo su maska za prešutno prihvaćanje neljudskosti. Ono s čime se treba sjediniti je patnja ljudskih bića: i najmanji iskorak ka njihovim radostima jeste onaj koji vodi u neosjetljivost na patnju. Nema ljudskih prava bez prava životinja; nema feminizma bez ekologije; nema antirasizma bez antikapitalizma. Istina i pravda traže mir, a ipak pripadaju samo žestokim ljudima. Za razliku od ranijih filozofija, cilj marksizma je promjena svijeta. Prema idealističkoj misli bilo kakva promjena samo je povećanje ili smanjenje ili promjena mjesta kojima su uzroci vanjski, pripisani transcendentnom ili svijesti. Važnost materijalizma proizlazi iz njegova revolucionarnog pojma čovjeka i kontinuiranog procesa mijenjanja postojećeg stanja stvari. Njegova funkcija može biti samo politička u smislu borbeno radikalne negacije svega postojećeg. Epistemološki realizam, koji je dugo dominirao marksističkom misli, urušio se, budući da je radikalni konstruktivizam rastopio „stvarni“ referent „klase“ i „društva“ u fluidu jezika; vjerovanje u smislenu strukturu historije i modernističku metapripovijest emancipacije ustupilo je mjesto akutnoj svijesti o historijskoj kontingenciji; totalizirajuća misao popustila je pred fragmentacijom; jedinstvo pred heterogenošću; identitet pred razlikom; dijalektički razvoj pred nedeterminiranim raskidima; Hegel i Marx izgubili su tlo u korist Nietzschea i Heideggera; sama ideja emancipacije djelovala je ugroženo kritikom subjekta i „humanizma“ koji je navodno dominirao Zapadom od samog iskona modernog doba.
O stanju marksističke kritike danas Biti na jednom mjestu piše: Stanovite tečevine strukturalnog marksizma, međutim, čuvaju svoju snagu. Subjekt biva deložiran s mjesta nositelja povijesnog procesa čime potonji gubi svoju teleologičnost razgrađujući se u stjecaj raznovremenih nizova; kulturalni se proizvodi motre kao poprišta antagonističnih praksi označavanja, kao diskurzni i žanrovski hibridi, kao indeksi raznosmjernih determinacija. Sve to otvara marksističku kritiku prema udruživanju s feminističkim, dekonstrukcijskim, postkolonijalnim, novohistorističkim pozicijama, s idejama filozofa i sociologa kao što su Bahtin, Lyotard, Baudrillard, de Certeau, Bourdieu ili Foucault, što istodobno stvara bojazan od gubljenja identiteta i reakcije u obliku integrativnih projekata kao što je npr. Eagletonova ‘politička kritika’, Jamesonova ‘metapovijest’ ili Habermasova revitalizacija moderne. Ali od trenutka kada se stajalište totaliteta prestalo ekskluzivno vezivati uz klasu, da bi se moglo pridržati i za spol, rasu, etničku, civilizacijsku i kulturalnu pripadnost, marksistička je kritika nepovratno otvorila prolaz eklekticizmu sa svim dobrim i lošim stranama koje on sobom donosi. Nema budućnosti bez Marxa, bez sjećanja na Marxa i njegovo nasljeđe, njegova genija i barem jednog od njegovih duhova.
7.
U VIII knjizi Države Platon navodi društvena uređenja analogna ljudskim karakterima, stanjima duše, a to su: timarhija i aristokracija – kritska i spartanska, oligarhija, demokracija i tiranija. Njihova raspadanja slična su razdobljima plodnosti i neplodnosti duše čija su idealna razdoblja određena savršenim brojem-harmonijama čiji raspad Hesiod zamišlja kao miješanje kvaliteta zlata, srebra, bronce i željeza. Od četiri kardinalne vrline prva je mudrost, druga je hrabrost, treća je umjerenost i četvrta pravičnost. Svaku stvar razara urođeno joj zlo i bijeda. Četiri kardinalna poroka su: nepravičnost, neumjerenost, strašljivost i neupućenost. Porijeklo i suština pravičnosti je između najvećeg dobra koje se sastoji u tome da se nepravda ne može nekažnjeno činiti, i najvećeg zla da se na nepravdu ne može odgovoriti osvetom. Kad nepravdu ne mogu ni činiti niti ju podnositi ljudi se priklanjaju pravdi. Samosvrhovitost dobra je i samosvrhovitost bića, kao prisutnost dobrobitka istinitog bića i postignuća njegovog specifičnog bitnog bitka koju Platon određuje kao spašenost bića. Zlo je, kako se kaže u X knjizi Politeje, sve što upropaštava i šteti, a dobro što spašava i koristi. Smisao „spašavati i biti spašen“ nije u očuvanju duše i tijela, istrajavanju u svemu i bježanju od smrti, nego u istinskom i najboljem životu, u zbilji vlastite biti u pravednom polisu, što je misaona osnova Platonovih pojmova vrline i kreposti, vrline kao umijeća čija je bit u svrsi i izvršenju-izvedbi onoga u što se gleda, vrline kao praktične razboritosti najboljeg upravljanja u onom privatnom te najmoćnijeg činjenja i govorenja u javnom, što znači da je političko dobro u smislu ispravnog djelovanja ono što spašava i omogućava čovjekov opstanak u zajednici. Za Platona uređena cjelina je Kozmos kao neko živuće koje nije nastalo ex nihilo, nego ga je bog sklopio-uskladio i prepustio samome sebi. Političko djelovanje, usavršeno u jedinstvu državnika i filozofije, jedini je način za čin kozmičkog obrata, u polisu kao kozmosu unutar kozmosa, u vremenu kada je svijet porobljen onim tjelesnim, beskonačno tonući u propast i prastari kaos. Državničko umijeće sjedinjuje ideju dobra sa silom polisa kao uvjetom razumnog djelovanja. Dobro i Vrlina kojoj stremi polis potpunost je života kozmosa samog, onog ljudskog i onog božanskog.
Prema učenju filozofa država je ostvarenje ideje, prostor u kojem će se ostvariti vječna istina i pravda. Zajedničko je svim ljudima uvjerenje da da se svi njihovi poslovi ne mogu drukčije obaviti bez pomoći države i njenih dobro plaćenih činovnika. U knjizi Građanski rat u Francuskoj Engels u predgovoru kaže: a u stvari država nije ništa drugo do mašina za ugnjetavanje jedne klase od strane druge, i to u demokratskoj državi ništa manje nego u monarhiji. U najboljem slučaju država je zlo koje proletarijatu, kad on pobijedi za svoju klasnu vladavinu, ostaje u nasljeđe. Socijaldemokratskog filistra je ponovno obuzeo samrtni strah od riječi diktatura proletarijata. Pa dobro, gospodo, želite li znati kako ta diktatura izgleda? Pogledajte Parišku komunu. To je bila diktatura proletarijata. Radnički Pariz, završne su riječi Marxa, sa svojom Komunom bit će vječito slavljen kao slavni preteča novog društva. Njegovi mučenici su vječno živi u velikom srcu radničke klase.
8.
U knjizi IX Platonove Države radi se o tiraninu, i o požudama. Te se požude bude u vrijeme sna, kada zaspe ono pitomo i razumno te se u duši budi ono životinjsko i divlje. Platon dalje opisuje demokratskog čovjeka: on je suprotnost aristokratskoj izopačenosti koja počiva na novcu i oholosti. Njega je odgajao otac štedljiv i škrt, otac koji je priznavao samo strast za skupljanjem novca, a nepotrebne nagone koji se odnose na zabavu i image je prezirao. A onda, kada bi došao u dodir sa ljudima otmjenijim i prepunima strasti on se iz odvratnosti prema škrtosti svoga oca odavao bludu i nemoralu i načinu života svojih prijatelja. Potpuna tiranija nastaje kada mahnit i pomračen um postane opijen, erotičan i sulud. Eros je od svega najveći tiranin. Njegov je proizvod čovjek tiranin, sveden na jedno mjesto prepuno laskavaca, mjesto koje nikako ne smije napustiti, ne smije nigdje otputovati. Jedino što može je zavući se u kuću i provoditi život kao žena, ulizujući se i laskajući najgorima. Ako takav čovjek vlada državom postaje zavidan, nepouzdan, nepravedan, nemio, jadan. U naravi je pravednosti da stvara slogu i prijateljstvo, a nepravde da proizvodi svađu, mržnju i borbu kao moć koja onemogućava ikakvo zajedničko djelo. Koruptivni karakter pokvarenjaka i prostitutki počiva na skrivenosti novca, njegovom nevidljivošću-tajnosti i nepostojanju za druge što ga približava duhovnom posjedu, i degradaciji otmjenosti kao izuzetnom polažaju naspram većine. Zato je venecijanskom plemstvu, u zlatnom dobu aristokracije, trgovina pod vlastitim imenom bila zabranjena. Riječima Georga Simela iz knjige Filozofija novca: novac najtemeljitije uništava ono držanje do sebe koje karakterizira otmjenu osobu; novac nameće stvarima mjerilo koje leži izvan njih samih. Dakle, rast osobnih vrijednosti u smislu diferenciranosti i distance od drugih, u svojoj projekciji pokazuje se očuvan onoliko koliko seže djelotvornost novca, koji stvari čini vulgarnima te ih već po jezičkoj upotrebi stavlja u suprotnost s otmjenim. Među prijateljima je sve zajedničko. Žudnja za onim dragim u prijateljstvu žudnja je svakog pojedinog za dobrom kao onim vlastitim zajedničkim-srodnim. U dijalogu Lisis saznajemo da je dobro lijepo s obzirom na to koristi li ili ne za to za što je korisno, kao moć izvršenja, nedostatno zaključujući: ono lijepo je moć, a nemoć je ružnoća. U Filebu kaže da je moć dobra pobjegla u narav lijepog koje se očituje kao sjaj i blistanje utvrđene u vječnom.
Duša je svakog čovjeka trostruka: jedan dio je onaj kojim čovjek uči, drugim dijelom se uzbuđuje a treći je požuda odnosno žestoka želja za hranom, pićem, ljubavnim užitkom i novcem. Tako, možemo reći da se radi o ljubiteljima mudrosti, ljubiteljima pobjede i ljubiteljima dobiti. U svakoj državi ima mnoštvo država a najmanje dvije, jednu čine bogati a drugu siromašni. Temelj države počiva na pravičnosti. To da svatko obavlja svoj posao i ne miješa se u mnoge druge poslove bila bi pravičnost, odnosno pravično i lijepo je ono delanje koje takav način življenja uspostavlja i održava, a kojemu prethodi mudrost.
Ljudska je duša ono što zaslužuje naše najveće divljenje. U Fedonu Platon upravo i govori, kroz četiri dokaza o besmrtnosti duše, da je duša ovremenjena vječnost u nama. U drugom dokazu Sokrat izlaže nauk o anamnesisu, što je važno za konstituiranje spoznaje koja započinje osjetilnim zamjedbama i opažanjima. Ovdje Platon smatra da zamijećeno moramo prenijeti na ideje. Ovu čudesnu sposobnost prenošenja osjetilnih zamjedbi na ideje i obrnuto, Platon naziva prisjećanje. Time je prvi puta u povijesti filozofije izneseno na vidjelo apriorno obilježje naše spoznaje. U trećem argumentu Platon ugrađuje Parmenidovu tvrdnju o istovjetnosti mišljenja i bitka i Empedoklovo načelo da se slično spoznaje pomoću sličnog. Nadalje, Sokrat opisuje svoj duhovni razvoj od filozofa prirode do Anaksagorinog učenja o nousu kao uzroku svih stvari. Ovom promjenom paradigme, od mehaničkih uzroka prema teleološkom ustroju, Sokrat je udario temelje europske filozofije za narednih dvije tisuće godina. Na kraju, razočaran i ovom nedosljednošću, usmjerava svoja istraživanja prema duhovno-inteligibilnoj sferi koju nazaiva „logoi“. Taj „bijeg“ Sokrat je nazvao „drugotna plovidba“, tako su grčki moreplovci označavali tegoban napor plovidbe, onim na vesla. Tim „bijegom u mišljenje“ po riječima Hansa-Georga Gadamera, počinje europska kultura.
9.
Najviši predmet sveg znanja i učenja je ideja Dobra, ali ne moralnog dobra, nego onog što je za nešto sposobno i za nešto osposobljava, što nekoj stvari jamči da bude ono što jest. Dobro mora biti na neki način poznato i privedeno spoznaji što je i razlog čovjekove stalne potrage i učenja da bi uopće bio čovjek. Ni samo mišljenje nije Dobro, nego je Dobro zbog svoje primjenjivosti na Ideje koje tvore sam bitak bića. Ideja Dobrog je nešto što predmetima koji se mogu spoznati daje istinu, a duši koja spoznaje daje moć spoznaje. Ona je uzrok našeg znanja i naše spoznaje. To je savršena istina. Duša ne uzrokuje tijelo, nego, zaposijedajući i oživljavajući ga uzrokuje živo biće, kao sklop tijela i duše. Kao uzrok živog bića duša je uronjena u tjelesno i životno zbiljsko ali je i kao oblik prisutnosti života po sebi i odijeljena od tijela u čistoći vlastitog bitka, kao nepropadljivi sam život. Sveza opažanja i znanja, bivanja i bitka utjelovljuje se kao srazmjer duše u njezinu unutrašnjem okretu k sebi u vrlini, okretu iz tjelesnog privida u vlastitu istinu i znanje kao djelo. Zbilju uma koju Platon vidi kao put i putovanje iz razumijevanja u mišljenje naziva – dijalektika, misleći je ne kao formalno logičko argumentiranje nego kao dionizijsku entuzijastičko-maničnu igru-ludost muza, erosa i afrodite na putu k ljepoti u zaletu kroz živi govor, u kojem se duša prisjeća vlastite istine, ono mnogostruko sabirući u analogiji sa samim sobom. Zato na kraju kaže: Jer, tko može sve ujedno gledati, taj je dijalektičar. Tko ne može, taj nije. Marx ovako opisuje sadržaj dijalektike: u svom racionalnom liku ona je skandal i objekt užasa za buržoaziju, kako ona u razumijevanje datosti istovremeno uključuje i negacije i destrukcije, kako ona svaku zrelu formu zamišlja u kretanju, ona je u svojoj suštini – kritička i revolucionarna. Hegel je prvi razradio dijalektičku metodu. Uzrok i organizacijsko načelo procesa je negativitet, a to nije isto što i negacija. Negativitet rastvara i transformira strukture – to je neizrecivo kretanje determinacije: negacija je determinacija. Svaki put kad je jedan termin određen drugim terminom on se istovremeno negira i pretvara u drugi termin. Negativno u tom procesu postaje pozitivno u novom terminu – afirmativni negativitet.
Za Lenjina suština dijalektike kao promjena temelja stvarnosti je udvostručavanje jednog i spoznaja oprečnih dijelova, borba suprotnosti u kojoj je identitet samo jedan moment te borbe – primat borbe nad identitetom. Na istom je tragu i Ranciere koji u Marxu vidi objavu kraja ere filozofa i filantropa, dobronamjernih reformatora i interpretatora svijeta. S Marxom je došlo vrijeme proučavanja stvarnog svijeta i njegove transformacije, vrijeme koje je zrelo za novu inteligenciju, drukčiju od one profesora. Marksizam u isti tren misli revolucionarni subjekt kao proizvod društva i kao ono što nosi i mijenja to društvo. Nije znanje o eksploataciji ono što radnik treba kako bi se uzdigao licem u lice nasuprot onoga što se sprema proždrijeti ga. Ono što mu nedostaje i što treba jest znanje o sebi koje bi mu otkrilo biće predano nečemu drugom osim eksploatacije, otkriće sebe do kojeg se dolazi zaobilazno preko tajne drugih: onih intelektualaca i buržuja s kojima ne želi imati ništa – posebno ne s bilo kakvom podjelom na dobre i loše među njima. Biti predan nečemu drugom osim eksploataciji znači „preći s druge strane platna“, makar na tren „zamijeniti radničko oruđe za piščevo pero“, kao radnik ući „u carstvo politike i kulture s kontinuiranom odanosti svojim drugarima radnicima“, i „tiče se noći, ne dana“ . Odatle i naslov Noći proletarijata: politika se za Rancièrea tiče upravo „aproprijacije noći onih koji mogu ostati budni, jezika onih koji ne moraju prositi i izgleda onih kojima se ne mora laskati“, odnosno podrivanja granice što odvaja one kojima je božanstvo namijenilo mišljenje od onih kojima je namijenilo izradu cipela. Za njega, moderni je društveni subjekt klasa koja više nije klasa, nego disolucija svih klasa, klasa koja se oglašava govorom bez svoga mjesta, nebrojiva kolektiviteta, nemoguća za identificirati. Radnik koji stvara stihove opasniji je za postojeći ideološki poredak od onih koji pjevaju revolucionarne pjesme. Nered politike potpuno je identičan neredu znanja. Nacionalist nije više nositelj neke osobitosti naroda, već je utemeljen u tehničkoj moći. Ono što tvori političku narav neke akcije nije objekt ili mjesto njezina prakticiranja nego isključivo njezina forma, forma koja u uspostavljeni spor, u zajednicu koja postoji samo po svojoj podjeli, upisuje potvrdu jednakosti. Proletarijat se mora domoći državne vlasti kako bi mogao razoriti postojeći građanski državni aparat i u prvoj fazi zamijeniti ga sasvim različitim proleterskim državnim aparatom, da bi u kasnijim fazama pokrenuo radikalni proces uništenja države.
10.
Prema Sloterdijkovom shvaćanju, iz knjige Stres i sloboda, politička mega tijela-društva, polja su sila sa integriranim anonimnim stresom kao zajednicom briga i uzbuđenja za čiju svakodnevnu proizvodnju u eteru zajedništva brinu mediji usmjereni na ponudu svih mogućih iritacija, provokacija, strahova, indiskrecija. U nekoj vrsti zaključka kaže: sloboda se još nikada do sada nije tako tijesno i fatalno povezivala s opsjednutošću ljudi usljed stresa-tjeskobe, pohlepe. Bez tjeskobe borba ne bi bila jedino što se još može učiniti. Ali, što to dokazuje? Ništa drugo nego da je pitanje liberalnosti isuviše bitno da bismo ga prepustili liberalima. Pitanje realnog i njegove reforme isuviše je važno, a da bismo ga prepustili strankama. Tako je i briga za kulturnu tradiciju prevelika da bismo je povjerili konzervativcima. Pitanje očuvanja okoliša previše je značajno, a da bismo ga prenijeli u resor Zelenih. Potraga za socijalnom ravnotežom previše je zahtijevna, a da bismo isključivu odgovornost za to prepustili socijaldemokratima. Ne možemo se odreći onoga što osuđujemo, ne možemo vjerovati u ono u što vjerujemo, koliko smo samo okrutni i spremni na strašna nedjela ulizujući se autoritetima, možda smo samo lutke koje vise na koncima ali smo ipak sposobni opažati da se istina proizvodi, a ne nalazi i da je umjetnost samostvaranje, a ne imitacija stvarnosti. Politika ne znači uvijek i emancipacijsku politiku, odnosno rezultati pojedinih hegemonijskih artikulacija ovise o karakteristikama radikalnog ulaganja koje se uspostavlja, ili Laclauovim riječima: Rasprava oko toga hoće li pravedno društvo biti ostvareno fašističkim ili socijalističkim poretkom ne proizlazi iz logičke dedukcije koja kreće od koncepta ‘pravde’ što ga prihvaćaju obje strane, već se događa radikalnim ulaganjem čiji diskurzivni koraci nisu logičko-konceptualne, već atributivno-performativne sveze. Pa ipak svaki novi eksces populističke desnice oživi sjećanje na staro pitanje: Zašto su mase poželjele fašizam? I na slavne eksperimente Stanleya Milgrama o utjecaju pritiska grupe na krive prosudbe i na negativne aspekte poslušnosti u procesima uspostave brojnih društvenih partikularizama. Prisutnost kontingentnog u nužnom ono je što nazivamo subverzijom i pokazuje se kao simbolizacija, metaforizacija ili paradoks što izobličuje i propituje doslovnu narav svake nužnosti. Takav je Lacanov Subjekt u procesu koji se temelji na jeziku tj određujućoj ulozi označitelja. Premda je sadržaj snova izražen kao slikovno pismo Freud ističe primat lingvističke analize u opisivanju sadržaja snova kao rebusa, san kao slika-zagonetka. Misli snova i sadržaj snova predstavljaju nam se kao dvije verzije istog predmeta u dva različita jezika. Ili, još točnije, sadržaj sna izgleda poput kopije misli sna u jednom drukčijem obliku ekspresije, čije osobine i sintaktičke zakone moramo otkriti sami – uspoređujući original i prijevod. Proučavanje jezika-jezične djelatnosti temelji se na pretpostavci da sve društvene djelatnosti mogu biti shvaćene kao značenje, kao označavanje i kao ineterakcija među subjektima, pa lingvistika može poslužiti kao model za proučavanje njihove sustavnosti i poimanja čovjeka kao subjekta. Nepojmljivost subjektivnosti izaziva u nama mučninu, nešto nepodnošljivo i skandalozno. Svijest o postojanju je skandal svijesti. Svijest je isto što i skandal, svijest bez skandala je otuđena svijest.
11.
Elemente strukture jezika čine: arbitrarni odnos između označitelja i označenog; prihvaćanje znaka kao nadomjestka za izvanjezično; sposobnost da bude brojčano izražen i definiran. Pojam znaka tj analogije između društva i jezika predstavlja temelj strukturalizma. Saussure je uspio pokazati da se znakovi sastoje od zvučne slike ili označitelja i pojma ili označenog koji zajedno tvore znak. Ne može se razmišljati o društvenoj strukturi, a da se ne uzmu u obzir društveni konflikti, promjene i revolucije. Igra struktura više ne zna za granice, postaje potpuni slučaj, genetska neodređenost koja završava u poststruktalističkom subjektivizmu bez subjekta. Deleuze i Guattari nadmašili su sve svojim pozivanjem na zakon simboličkog kao uklonjivom represijom, u ime imaginarnog i njegovih shizofrenih objekata. Rastavljani strojevi žudnje u Anti-Edipu, lišeni jedinstva i identiteta, konačan su ishod preokretanja samih psihičkih struktura u subjektivnost van svake mjere i reda. U odsutnosti središta ili podrijetla sve postaje diskurs, odnosno derreidinski, izvan teksta ne postoji ništa, što znači da nema ničega ni izvan konteksta, što je ujedno i jedna od definicija onoga što se naziva dekonstrukcijom, a to je uzimanje u obzir bezgraničnog konteksta, poklanjanje najoštrije i najšire pažnje kontekstu, a time i neprestanom kretanju rekontekstualizacije. U Realizmu jezik se promatra kao da je identičan sa svijetom, kao da ga zamijenjuje. Njegova je filozofija identitet označitelja i označenog kao preduvjet za prikazivanje vjerojatnog, kao prihvaćenog prirodnog pogleda na svijet uz glas subjekta u nadmoćnom položaju, kao istinite stvarnosti koja govori. Praksa čitanja i pisanja određena je u kapitalizmu stavom: čitanje je potrošnja, pisanje je instrumentalna upotreba jezika. Čitanje kao potrošnja označava čitanje teksta jedanput stoga jer imitira stvarnost. Ponovno čitanje je postupak suprotan komercijalnim i idološkim navikama našeg društva koje od nas traži odbacivanje priče nakon jednog čitanja, tako da odmah možemo prijeći na sljedeću, da odmah možemo kupiti novu knjigu. Takvom načinu potrošačkog čitanja odgovara način pisanja instrumentalnom upotrebom jezika, oživljavanjem goleme zalihe sličnih tekstova, fraza, primjedbi, situacija, karaktera uz pomoć kontroliranog mehaničkog prisjećanja i podsjećanja, što je Kristeva nazvala – intertekstualnost. Realizam je kopija kopije, poduprt konotacijom – perspektiva citata. Realizam je prešutno citiranje bez navodnika i bez točnog izvora – igra ideologijom u ideologiji na način stvaranja buke – razgovijetne kakografije. Ideologija nije parola pod kojom se pokazuje ekonomski i politički interes klase. U knjizi Jezik i strukturalizam Rosalind Coward i John Elis, pišući o ideologiji, kažu da je ona način na koji pojedinac aktivno živi svoju ulogu unutar društvenog totaliteta, u središtu strukture, ona stoga sudjeluje u konstrukciji toga pojedinca tako da on ili ona može djelovati, ali kao mjesto gdje se stvaraju ideološka značenja. Ili, kako bi to još preciznije opisao Althusser: Praktične ideologije su složeni oblici montaže pojmova – reprezentacija – slika, s jedne strane, i montaže ponašanja – stavova – postupaka, s druge strane. Cjelina djeluje poput praktičnih pravila koja upravljaju držanjem i zauzimanjem konkretne pozicije od strane ljudi u odnosu prema stvarnim objektima i stvarnim problemima njihove društvene i individualne egzistencije i njihove povijesti. Svaka ideologija u svojoj nužno imaginarnoj iskrivljenosti ne reprezentira nužno postojeće odnose proizvodnje već iznad svega imaginarne. Ili brechtovski: kontinutet ega je mit, čovjek je atom koji se stalno raspada i iznova formira u subjekt u imaginarnom odrazu sebe kao odgovornog autora svojih akcija. Sve dok Marksizam ne stvori revolucionarni subjekt, revolucionarna promjena bit će nemoguća.
12.
Hebrejska se riječ nefeš prevodi kao duša. Židovi vjeruju da je duša sastavljena od pet stupnjeva: nefeš, ru’ah, nešama, jehida i haja. Nefeš je i krv i božanski duhovni dio. Ru’ah je još viša duhovna razina i nalazi se u srcu. Nešama je smještena u mozgu i visoka je duhovna razina koja se postiže proučavanjem Tore. San je stanje u kojem čovjek ima samo nefeš i ru’ah. Ako čovjek ima samo nefeš i nešamu, bez ruaha koji ih povezuje nastupa stanje kliničke smrti. Pri umiranju, svi se dijelovi duše odvajaju: nefeš odlazi u grob, nešama se vraća Bogu, a ru’ah ide zajedno s nešamom, ako je postigao ispunjenje za čovjekova života. Jehida i haja su razine duše do kojih se dolazi samo napornim i dugotrajnim radom na ostalim dijelovima. Duša je znak života, ali mu nije izvor. Izvor je života duh. Hebrejska riječ za tijelo je basar. Po tijelu je čovjek združen s prirodom, a po duši i duhu s nadnaravnim. Tijelo je kuća duha i duše. Za Homera, tek u smrti ili nesvijesti, raspada se čovjek na tijelo-leš i dušu.
Na život gledam, kaže Pessoa, kao na svratište u kojemu se moram zadržati dok ne stigne kočija što vodi u bezdan. Ne znam kamo će me odvesti, jer ništa ne znam. Mogao bih ovo svratište shvatiti kao tamnicu, jer sam tu primoran čekati. Mogao bih ga shvatiti kao mjesto za druženje, jer se ovdje susrećem s drugima. Međutim, nisam ni nestrpljiv ni običan. Nemam ništa protiv onih koji se zatvaraju u sobe i mlitavo leže na postelji u čekanju bez sna; nemam ništa protiv onih koji razgovaraju u sobama iz kojih do mene dopire ugodna glazba i glasovi. Sjedim pred vratima i napajam oči i uši na bojama i zvukovima krajolika, i polako, samo za sebe, pjevam pjesme koje skladam dok čekam. Moram izabrati ono što prezirem: ili san što ga moja inteligencija mrzi ili djelovanje koje moja osjećajnost odbija. Djelovanje za koje nisam rođen ili san za koji nitko nije rođen. Kako prezirem i jedno i drugo, na kraju ne izabirem ništa. No kako u stanovitim prilikama moram ili sanjati ili djelovati, stapam jedno s drugim.
Nemoguće je ostati po strani. Jedini odgovoran stav bio bi spriječiti ideološku zloupotrebu vlastitog života i da se, u svemu ostalom, ponašamo skromno, nenametljivo i nepretenciozno, ne iz lijepog odgoja, već iz srama što smo u paklu, a još uvek dišemo.
– Kad bi sada mogla vidjeti svoje lice?
– Da, što s njim?
– Lijepo je!
10441001_277654099083660_2587341961195419996_n