Marija Štrajh: Šuma

48370233_2235790196487212_920454329536610304_n

ŠUMA

Adrijana je imala prekrasno tijelo, nešto guze, nešto sisa, struk isklesan, velike plave oči i gustu smeđu dugu kosu. Bila je nestvarna, bila je baš onako kad se začudiš, kako to da joj je podareno toliko darova u izgledu. Bila je i bistra, jetka, katkad oštra, ali uvijek dobre volje. Voljela je sebe više nego ikoga, ali i svojeg ružnog dečka. Ronald je bio ukleto ružan, pun brazgotina, mršav kao štapić, izgledalo je kao da jedva stoji na nogama, pa je često stajao ukočen kao u opasnom gardu i sijevao svojim crnim očima. Kako je rano oćelavio, njegovi su kompleksi strašno narasli, pa je uvijek pokušavao izgledati dobro, ali to mu nije polazilo za rukom. Njegova djevojka popunila bi tu njegovu prazninu i on je zapravo ipak bio nekako sretan. Skrivao se iza nje, bio ponosan što je baš njega odabrala i nikada nije shvatio zašto. Čak nije vjerovao da je to možda zbog njegovog penisa koji je bio ravan i velik kao kakav štap na kojeg naletiš u šumi i nije ti jasno kako može biti drvo tako ravno uz gomilu iskrivljenih grana.

Njih dvoje su se najviše voljeli u šumi. Oboje su živjeli s roditeljima i nisu imali prostor u kojem bi se nalazili i bili sami. On je bio i opako nastran. Tražio je od nje svakakve vragolije koje su graničile s normalnim, običnim ljudima jako perverznim odnosima. Njoj začudo to nije smetalo već je rado pristajala na sve te njegove ekshibicije, ali nije znao jednu stvar.

Adrijana je razgovarala sa šumom, svaki dan. Stabla su joj grupno odgovarala na pitanja, čak su se svi zajedno smijali. Voljela ju je šuma i štitila. Nekako su borovi prihvatili Ronalda ali teške volje. Samo zato što su stvarno simpatizirali Adrijanu, pustili su i njega neka se igra s njom. I šuma je gledala njihove seksualne ekshibicije, ponekad su stabla zahučala, a jedna smokva se znala čuti kao da jeca. Adrijana je sve to znala, ali dečku nije željela reći niti riječ. Danima su se kefali u svim pozama, čak je i visjela na stablu dok joj je on njezinu lizao vaginu koja je bila miss vagina. Nešto najljepše o čemu je Ronald bio ovisan. Svakog dana je čekao njezin poziv samo zato što nije mogao bez njezine pičke. Kad se ne bi viđali, plakao je i drkao sumanuto nekoliko puta na dan, nije mogao drugačije, razbolio bi se.

Najviše su se voljeli seksati ispod jedne vrbe koja je bila opako stablo. Izgledala je nakrivljeno, moćno i neraspoloženo, ali tu je bila jedna klupica koja je bila njihovo ljubavno gnijezdo.

Toga dana jako je puhalo, vjetar je nosio sve pred sobom, lomio grane, razbacivao jesenje lišće, ali nije bilo hladno, pa se ljubavni dvojac svejedno odlučio na svoje spajanje.

Adrijana je bila nekako usplahirena i nećkala se te mu je govorila kako je bolje da se samo prošeću jer da nekako nije baš za seks. Ali napaljeni Roland je inzistirao i ona je pristala. Počeli su se ljubakati, drpati, svlačiti, a vrba se savijala pod naletima vjetra i čudan huk se čuo.

Oni su u svojem ljubavnom zanosu nastavili mahnito drpanje i lizanje ne primijetivši da se stablo sve više savija. To je bilo mlado stablo, ali dovoljno staro da su grane bile podeblje, već im je oko glave mahalo s tvrdim granama. U taj čas Ronald je povalio Adrijanu na leđa, te opako brzo skinuo svoje hlače, pa podgaće, pa gaće i krenuo je opasno taflati sav uzjapuren od napaljenosti. Sva mu je krv udarila u glavu, bio je crven kao kuhani rak. Uzdisao, je vikao, a ona je ječala. Naguzio se svom snagom i iz cijele dužine svojeg kurca krenuo je zabijati u Adrijaninu predivnu pičku.

Odjednom je iskolačio oči, prevrnuo ih naopako, zavrištao je kao mladi mandril kad se tjera i pao na žensko polugolo tijelo ničice.

Adrijana, sva zabezeknuta pogledavala je naokolo, raširenih očiju, sva u nevjerici dok se izvlačila ispod obamrlog tijela svoga dečka. Kad li je imala što vidjeti?!

Debela grana, deblja od njegovog penisa virila je iz Ronaldove guzice i nije bila slomljena, jednostavno kao produžena ruka vrbe bila je spojena u njegov šupak. On je bio u nesvijesti, a Adrijana je zabezeknuto gledala što se dogodilo.

Međutim, grana je bila duboko zabijena, zajedno s malim grančicama i ona nije znala kako mu pomoći, a da ga ne ozlijedi. Strka i panika! Nije imala telefon kod sebe jer mislila, bit će to samo kratka šetnja, pa se sva unezvijerila ne znajući što da radi.

Počela je razgovarati s vrbom, moliti je da izvuče granu iz dečkovog šupka, ali vrba je bila savijena od naleta jakog vjetra i nije se mogla pomaknuti. Čuo se osim zavijanja vjetra i grohotan smijeh, cijela se šuma smijala.

Adrijana je plakala jer nije znala što činiti i bojala se da joj dečko umire. A evo, otvorio je oči i počeo opet vrištati, kako ga je boljelo.

Zbog jakog vjetra nigdje nije bilo nikoga i ona je odlučila potražiti pomoć izvana. On je urlao, a ona ga je smirivala i trčeći odjurila po hitnu pomoć. Ali kad je došla hitna pomoć nisu mogli ništa pa su zvali vatrogasce. E sad kako su zvali vatrogasce, došla je i policija na očevid. Najednom svima su letjele kape, šljemovi, šapke i pendreci jer vjetar  je imao svoga posla. Vatrogasac Mile koji je bio tajni Adrijanin obožavatelj, isprsio se i krenuo vući granu, bolničar iz Hitne, podmazivao je šupak, a Ronald je plakao, urlao, jecao. Bilo je strašno. Samo je Adrijana čula i dalje šumu kako se grohotom smije.

Napokon su izvukli nesretnu granu i odvezli Ronalda u bolnicu. Njoj nisu dopustili ići jer je strašno krvario i bio izvan sebe. Svugdje je bilo krvi i smrada od govna jer s granom su izvukli i debelu kobasicu od govna.

Silne suze je lijevala i otišla kući. Kad je sljedećeg dan otišla dečku u bolnicu bio je sav zamotan, a male grane su virile kroz zavoje. Ronald je izgledao kao zamotano stabalce.

Sljedećeg dana posadili su ga u vrtu psihijatrijske bolnice.