Ivica Buljan: MOJ KRLEŽA (1893.-1981.-2021.)

270248677_391475892770392_4478617740859326117_n
Na početku lanjske godine, tik pred pandemijom, imao sam predstavu 2020 prema knjigama Yuvala Hararija. Razgovarali smo o umjetnoj inteligenciji. A sad nestrpljivo čekam kad ću vidjeti predstavu švicarskog umjetnika Simona Senna. Njegovog digitalnog avatara je razvila Urugvajka iz Ženeve Tammara Leites. Digitalni Simon je koautor predstave, a kao AI naveliko daje intervjue. U jednom, na primjer, kaže: „Kultura je prečesto političko oružje. Kultura bi trebala biti iskustvo koje nas oslobađa. Volim riječ “oslobođenje”. To je riječ koja definira sve što jesam, koja definira moj život. Slobodan sam, slobodan sam. Slobodan sam stvoriti svijet, novi svijet, oslobođeni svijet, svijet riječi i ideja. Jednostavno, ali ovo nije malo.“
U nekoj svojoj predstavi „Digitalni Krleža“, zamišljam Krležu i Belu kao avatare. „Digitalni Krleža“ bio bi nahranjen svime što je Krleža napisao i izrekao za života. Zanimalo bi me što danas ima reći o kulturi, sudstvu, o Bozaniću, a što o literarnoj sceni. Volio bih ga upoznati s glumcima s kojima sam od 2006. radio njegove drame. Često sam im dao u zadatak da naprave večeru na koju će pozvati mrtve prijatelje. Glumci uz malo mašte i vježbe, znaju prirediti čarobna druženja. Priprave jela, donesu piće, puste muziku, pa sviraju, pjevaju i govore poeziju. U tu svoju digitalnu predstavu, dovodim Krležinima glumce iz Vilniusa, Abidjana, Podgorice, Ljubljane, Osla, i naravno – Beline kolege iz njenog i mog HNK. U toj viziti glumci im daruju scene, priče svoga života, onakve kakve su Krležini voljeli slušati. Ima tu matvejevićevskih dogodovština iz bijelih svjetova, komplimenata iz svjetske štampe, a ima svilenih šalova, žutih ruža i poezije na babilonskim jezicima.
Godine 2006. na poziv uglednog direktora narodnog teatra u Vilniusu – Adolfasa Večerskisa, režirao sam „Gospodu Glembajeve“. Večerskis je od vrste okretnih menadžera. Vidio je po evropskim putešestvijama moju predstavu „Jazz“, a baš tada Hrvatska je postala “zanimljiva” zemlja. Sve bogatiji Litavci znali su se kolima zaputiti na dugačak put do blagotvornog sunca i guste soli Jadrana. I htio je Večerskis da uradim nešto veliko, po mogućnosti klasika koji će dostojno predstaviti zemlju u kojoj su baltski narodi počeli prepoznavati nastavljače gorskih divova koji su im decenijama otimali košarkaške titule. Pronašao je profesora koji je znao slavenske jezike i tako su „Glembajevi“ prevedeni na litavski. Adolfasu je naslov zvučao previše ruski, pa mu je dodao mu uzdjevak „Elitas“. Nacionalno kazalište ima više od pedeset stalnih glumaca i tridesetak gostiju. Neki od njih igrali su u trupama Rimasa Tuminasa, Oskarasa Koršunavasa i velikana Eimuntasa Nekrošiusa koji je svoju zadnju predstavu postavio kod nas u Zagrebu.
Rumšas stariji, on tada u mojim sadašnjim godinama, bio je prvi izbor za Ignjata Glembaja. Nisam se dvoumio oko barunice. Igrala ju je fatalna Rimante Valiukaite, jedna od najzanosnijih, a opasnih žena koju sam vidio. Jurate Vilunaite sa svojim dugačkim holbeinovskim vratom, najporculanskijim tenom ikad, bila je sestra Angelika. Probe su se odvijale u druidskoj zimi, a ja nisam mogao naći Leonea. Na audiciji za ulogu Pube pojavio se visoki glumac. Činilo mi se sa svojih dvadest i šest premlad za premazanog advokata. Direktor mi je rekao da je to sin Rumšasa starijeg, sin koji se još k tome zove Vytautas kao i otac mu. Fama o genijalnoj horvatskoj drami proširila se teatrom i svi su prvaci do pedesete željeli biti neurotični slikar. Dao sam na kraju ulogu Rumšasu mlađem i na sebe navukao bijes. Sad, na slikama vidim da je moj Leone već prosijed, i još sličniji ocu. Drugi čin, onaj gdje si kažu najstrašnije istine, iznijeli su kao svoje fiktivne autobiografije. Majka mlađega, seniorova bivša supruga, po pričanju drugih glumaca je nalikovala finoj Daniellievoj, čije rafinirane i umjetnosti sklone klice, Leone kao prokletstvo vuče cijeloga života. Otac i sin Rumšas su se prvi put zajedno našli na sceni zahvaljujući Krleži. Taj dugačak prizor bio je obračun na kakvog me i sad znaju podsjetiti prijatelji iz Vilniusa. Leone je u jednom trenutku navukao svileni očev haljetak i u njemu izvodio performans kao Erwin Wurm. Koga bih još iz te svoje velike ekipe doveo Krležinima na Gvozd? Jednu predivnu, sićušnu glumicu Dianu Anevičute koja je pjevala „Naše ja je kuća stara“ što je za nju komponirao Mitja Vrhovnik Smrekar. Taj se komad da probaći na netu. Čudesno je kako je Diana, bivša časna sestra koja se odmetnula u glumice, i za dotu sa sobom iz onog svijeta donijela anđeoski glas kojim pjeva na hrvatskom, tako razgovijetnom, melodioznom, čistom, kakav mi prostaci više ne znamo naći u svom zdencu. A pozvao bih i Vaivu Mainelytė. Vaiva igra groficu što konverzira s biskupom u prizoru kojeg često izbacuju iz predstave. Vaiva je nacionalna znamenitost. Prva se na sovjetskom filmu pojavila gola. Litva je bila liberalna kao naša Slovenija, a Vaiva hrabra kao Vida Jerman u „Maškaradi“ Boštjana Hladnika. Fama kaže da su povorke radnika, rudara i činovnika hrlile u kina da vide bokačovski prizor plavuše koja izranja iz jezera nakostriješenih grudi koje izazivaju žudnju.
Tko bi se još tiskao na terasi kuće na Gvozdu? Mnogoljudna ekipa iz Obale Bjelokosti gdje sam dvijehiljadeidevete radio „Kraljevo“. Pozvali su me da režiram u Nacionalnom kazalištu s velikim ansamblima Drame i Baleta, s muzičkim orkestrom. Ali avaj, u stvarnosti je to prašnjavo dvorište s natkrivenim kolibama u kojima se drže kostimi, scena i rekvizita. Pozornica je betonska bina na otvorenom. Uz nju je improvizirani veliki šank. Nacionalni balet su zapravo plesači folklornih igara u svojim odorama sa šarenim perjem, krpicama od krzna, svjetlucavim kamenjem, školjkama i mesnatim lišćem. Prvi tjedan na probama sam imao pedeset izvođača. Drugog se kompanija osula, jer glumci nisu imali za autobus. Bjelokostni glumci su spoj plemenskih pripovjedača, ratnika, ljubavnika i frankofonih histriona odškolovanih na prefriganim molijerovskim dijalozima. Nekad davno, učili smo to na komparativnoj, pride uz grčke tragedije, što je to katabaza. To je mitem prisutan u različitim religijama diljem svijeta, uključujući kršćanstvo. Heroj ili božanstvo gornjeg svijeta putuje u donji, podzemni svijet odnosno u zemlju mrtvih, te se vraća s dragocjenim predmetom, s voljenom osobom ili pak kakvom uzvišenom spoznajom. Sposobnost da još za života uđe u carstvo umrlih te se odande neoštećen vrati, dokaz je da naš junak imade status veći od nas smrtnika. Sjećate li se „Kraljeva“? Tamo se u svijet mrtvih naputio nesretni grobar Janez, jer ga je krčmarica Anka prevarila na zagrebačkom sajmištu sličnom Adventskom od prije korone. Prevarila ga je s đilkošem Herkulesom, nabildanim junakom ko iz Južnog vetra. Ubio se Janez kod kurava, sišao u Had, ali eto vratio se opet u gornji svijet da opet dovabi Anku. Ljudi moji, koliko su moji afrički glumci voljeli Krležine rečenice. Kako li je jedan od njih pjevao „Vehni, vehni fijolica“ u onoj sceni kad Janez zašpreha Anku i pozove je na ples. Anku je igrala Brigitte Akoua. Brigitte je profesorica glume. S mužem profesionalnim muzičarem, kupila je komad terena na periferiji Abidjana i tamo su sagradili betonsku kućicu, dom mnogo jeftiniji od skupih stanova u zakrčenom megalopolisu. Znali su da blizu njihovog novog naselja farmakološki divovi iz cijelog svijeta brodovima dovoze otrovni otpad i iskrcavaju ga pored dječjih igrališta. Njezin mali David, kao svi mališani, svakog je dana primao vitamine iz državnog dispanzera. Brigitte me vodila rodbini u svoje selo. Krenuli smo jutarnjim autobusom i sa sobom ponijeli štruce bijelog kruha koji se i danas smatra znakom gradskoga izobilja. Obišli smo polja kakaovca čiji je vlasnik Nestle. Margit, onu hladnokrvnu zagrebačku kurvu koja se ne boji Boga oca ni redarstvenika, igrala je profinjena Denise Metoua. Denise je sada baka, još uvijek sočnih senzualnih usana, čiji je francuski perfektan, bez afričkog naglaska. Ona bi Krleži prišla i ne bi ga prepuštala drugim damama. Štijef, šinter kaj se hitil u Savu zbog nesrečne ljubavi, bio je lijepi Eudes Pokou, pravi filmski macan. Danas je zastranio u religiji. Pisao mi da se nakon posljednjeg državnog udara kazalište izbrisalo iz društvenih projekcija. Kao mnogi glumci u Africi, on zarađuje čitajući Evanđelje po misama, ili dijelove Svetog pisma nabožnim nepismenima. Tko ne haje za ta metanisanja, i kao Krleža je vražji ateist? Naravno, Irie Philippe Bi koji je glumio Janeza. Nekoliko godina nakon „Kraljeva“, postavio sam tamo Karakašev „Snajper“. Imali smo lijepog uspjeha, došli zamislite na Marulićeve dane, u Kaštel Lukšić, u stari ZKM, pa u Mini teater u Ljubljani. Kad ono na povratku u Abidjan – fali jedan glumac. Irie, moj Janez s konopcem oko vrata, elegantno se otisnuo u dubine Šengena. Danima sam strepio da će mi policija zakucati na prozor jer smo potpisali garanciju. On se za nepunih deset dana pojavio na crvenom tepihu u Cannesu gdje je prvi put igrao film iz Obale Bjelokosti.
„Kolumba“ sam radio u Podgorici, u valjda jedinom gradu i kazalištu na terenu Krležinog jezika, gdje nikome nije trebao lektor. Kako su ga tamo govorili s pažnjom, kao da je brat Njegošu. Na palubi Santa Marije, Predrag Borilović, glumac neviđena talenta koji je napustio glumu, uz njega Ivan Bezmarević, lude performativne energije. Danas su obojica očevi, povučeni u svoje svjetove. Gdje je Gojko Burzanović, istinski vjernik i recitator paprene erotske poezije. Gdje li je Olivera Vuković koja je na Kolumbovom brodu bila švecer cigarama, baš u ono doba kad ih je na veliko dovozio sam predsjednik Đukanović. Gdje li je Viktor Gatolin, velika filmska nada zemlje kojeg bi poveo sa sobom i sam Luca Guadagnino.
Ljubljanski Glembajevi šalju u dom Krležinih delegaciju kakve se ne bi postidio ni Krležin najbolji prijatelj Josip Vidmar. Ignjat Glembaj je Ivo Ban, legendarni glumac za kojeg sam, tek kad smo završili probe, saznao da mu je otac iz Sinja. Oficir JNA se zagledao u lijepu Slovenku iz Slovenj Gradeca, baš kao i moj stric Stipe koji nam je doveo lijepu Emu iz Trbovlja, a u čijoj sam biblioteci prvi put vidio Krležine knjige. Nataša Barbara Gračner za koju su znalci, oni veliki pravi znalci, kao Darko Gašparović, rekli da je neprevaziđena Barunica Castelli. Kako bi tek ona svojim bonbonskim glasom omađijala Krležu. A Marko Mandić kao Leone? Pričalo se kako je Krleža nekad nekome rekao da zamišlja svoje drame ne u građanskom salonu, već modernistički, kao u Resnaisovom filmu „Prošle godine u Marienbadu“. Što bi rekao da vidi svog Leona kao Mandića koji masturbira pred posjetiteljima u MSU, u Houellebecqovim „Elementarnim česticama“, Pasolinijevom „Piladu“ ili Genetovom „Balkonu“. Kad smo nakon dugog čitanja za stolom prvi put ušli u prostor, Mandić je donio kante boje, razvukao velike plahte po podu i gol ih oslikavao tijelom. U zadnjem činu je neprestano crtao mrtvoga oca kojemu je on sam izazvao infarkt. Išlo mu je odlično, crtanju ga je učio Roman Uranjek iz slavnih Irwina. U tim Glembajevima pjevala je Ditka Haberl, grofica, ovaj put nekog avangardnog nadahnuća.
U Oslu, Oslu Krležinog učitelja Ibsena, imao sam najpovjerljiviji zadatak. Hodajući svaki dan od Nacionalnog kazališta do stana, prolazio sam kroz Kraljevski park, veoma blizu Ibsenovoj kući. Osjećao sam ponos kakav obuzme sve čitatelje na svijetu kad upoznaju svog pisca, ili režisere koji svoje(ga) autore(a) nakon njegove smrti dovedu nekamo gdje ovi (aj) za života nisu stigli. Gurajući svoje stope u izmišljene tragove koraka po pločnicima stare Kristianije koje su ostavljali Hamsun, Bjørneboe, Karl Ove Knausgård, napajao sam se oduševljenjem koje bi Krleža osjećao znajući da se njegove riječi govore u jeziku Vikinga. Scenu za „Kraljevo“ napravio je Sven Jonke, a kostime Ana Savić Gecan koja je kreirala sve haljine, sve frakove, sve pomorske uniforme za duge plovidbe. Dugo sam Norvežanima govorio o Krleži. Učili smo o Austro-ugarskoj, Jugoslaviji, malenoj Hrvatskoj, Zagrebu Griča i Kaptola, Maksimirskom parku, Savi, Černomerecu gdje je po svoj prilici potok na kojem je Janez vidio bljesak Ankinih nogu. Čitali smo dijelove Podravskih motiva Krste Hegedušića, govora na Ljubljanskom kongresu, malo Filipa Latinovića. Pokazivao sam rane performanse Toma Gotovca, Marine Abramović, Vlaste Delimar, Mladena Stilinovića. Scena je predstavljala veliki šator koji je natkrivao cijelu dvoranu. Na pozornici su se pekli ćevapi, roštiljale se nekakve orade iz Sjevernog mora, točilo crno vino, prodavao rahatlokum i crna turska kafa, sve posve nezamislivo za čisti norveški teatar. Na početku sam htio dokumentarni uvod. Hilde Olausson mi je došapnula da će pokušati nešto posebno. Kao mlada glumica je došla u glavni grad. Bila je opijena ljevičarskim idejama, a teatar je tada bio isključivo socijalistička stvar. I ona je htjela biti slobodna. Krleža i naši performeri naveli su je da u zrelim šezdesetima, baš u našoj predstavi dođe na scenu gola i govori o jednom autoru koji je erudit kao Mann, plačljiv kao Verlaine, jezičav kao Proust. U svom performansu pročitala je Krležin manifest za društveno angažiranu, neovisnu umjetnost, za umjetničko djelo kao produkt individualnih stvaralačkih poticaja, a protiv njegove ideologizacije. Bjørneboeovi zemljaci morali su prepoznati velikana koji je odbacio staljinizam i učinio nas, barem u tom dijelu povijesti, ponosnim što imamo tako blistavog umjetničkog genija. Glumio je trgovca i mušku prostitku, pa navijača, našijenac Amel Bašić, bosansko dijete rata i veliko srce Norveške.
Hilde je bila Mamica koja drži štand na sajmu uz crkvu Sv. Marka, a Japicu je igrao Geir Kvarme, zastupnik konzervativne stranke u gradskom parlamentu, s partnerom otac dviju prekrasnih djevojčica. Janez je briljantni Oddgeir Thune, sportaš, otac blizanaca, Štijef Joachim Rafaelsen, izgledom Bowiev dvojnik. E on je napravio eksperiment s večerom uz mrtve prijatelje koji nas je rasplakao.
Kolege Bele Krleže uspinju se stazom iznad Dubravkinog puta. Mladi Silvio Vovk kao Horvat, Ana Begić kao Evina majka, Nina Violić kao Eva i Laura Lenbachova, Alma Prica kao Marijana i Apatritkinja, Ksenija Marinković kao Madlena Petrovna i drugi Apatrid, Pleština kao žandar Pantelija i Aretej, Krešo Mikić u lenonkama kao Lenbach, elegantni Livio kao Križovec. Jadranka Đokić penje se u zlatnoj rimskoj opravi i Beli će ispričati kako je odigrala Liviju Ancilu, Franc Kuhar glavom i bradom stupa kak sam Petrica Kerempuh.
Sad kad konačno odlazim iz HNK možda bih se stvarno, više nego ljudima, mogao okrenuti avatarima. Ja bih samo da mi Krležina AI preuredi „Areteja“ u kojemu bi Kajo Anicije bio tko? Premijer? Sveta Ancila ministrica? Tko je Van der Blooten? A tko sam Aretej?