Edit Glavurtić: OREHNJAČA, KRALJICA I SIMBOL

269731080_10226889801731388_1564783282867446167_n

U priči o slatkišima sve je imalo svoj red i slijed, i točno se je znalo što se za koju priliku priprema. Torte i kolači s kremom krasili su stolove u najsvečanijim zgodama, kad bi se slavila Nova godina ili nečiji rođendan. Nedjeljni gosti dočekivani su raznim pitama, roladama, čupavcima i štrudlama, dok su za svakodnevicu bile rezervirane palačinke, šmarn, bazlamače i jabuke u šlafroku. Svaki slatkiš imalo je svoje vrijeme i razlog zbog kojeg se je gazdarica potrudila, pri čemu treba pošteno reći da u svemu nije bilo prevelike maštovitosti. Kolači su bili jednostavni i predvidivi, pa su čak i torte bile skromne i uvijek iste, pripremljene s više ili manje uspjeha. U priči o slatkom tema je, kao i u svemu drugom, bila štedljivost pa se itekako pazilo na utrošene namirnice: brojila su se jaja, umjesto maslaca koristio se je margarin ili mast, a osobito popularni bili su recepti ispred kojih je stajao pridjev “izdašno” jer je to značilo da će od navedenih sastojaka ispasti poveći kolač, koji će, bude li sreće, preživjeti nedjelju, pa ćemo se i u ponedjeljak moći malo zasladiti.
Orasi su bili na velikoj cijeni i kao takvi čuvani su za najsvečanije dane i prilike, a u čast orehnjače, kraljice i simbola, iz ormara se vadio najljepši šlingani blagdanski stolnjak, što se događalo o Uskrsu, Sesvetama i Božiću. Orehnjača se pripremala u svakoj kući, bila je obavezna na stolovima imućnih jednako kao i na stolovima siromašnih, a razliku je činila samo debljina fila. Ona koju je pekla moja mama pripada generacijskom iskustvu, jer radilo se o “bogečkoj i siromaškoj” orehnjači koju je opjevao i Špišić u svojoj šansoni. Često sam maštala o tome kako ću, kad jednom odrastem i budem bogata otići što dalje od Dubrave i jesti kolače s puno oraha. Takve kakve sam viđala na stolovima imućnijih susjeda, a koji su u odnosu na nas, koje smo stanovale kao podstanari u kućerku u dnu dvorišta, bili bogataši, premda smo svi bez razlike pripadali radničkoj klasi plavog Zagreba. No, imati vlastitu malu kuću, u garaži moskviča ili trabanta, dvije plaće i o Božiću orehnjaču s puno fila, činilo je veliku razliku.
Jednom me je prilikom učiteljica poslala da djevojčici koja je bila bolesna, a stanovala je nekoliko kuća dalje u Osječkoj, prenesem što se je taj dan učilo u školi. I dok sam joj pokazivala zadaću, na drugom kraju stola sve je vrijeme u velikom tanjuru stajala lijepo izrezana, bogato filana orehnjača, a ja sam pazila da je ne gledam, premda su mi oči stalno letjele prema tanjuru. Na kraju smo obavile sve što je trebalo, i ja sam otišla kući, a da me nitko nije ponudio kolačem. Drugom zgodom, a bila sam već nešto starija, susjeda Katice odrezala mi je debelu šnitu svježe pečenog, obilno nafilanog kolača, ali okusom nekako praznog i drugačijeg od onog kakav sam jela kod kuće.
Jer, bez obzira na štednju i oskudicu, moja je mama bila majstorica, pod njenom rukom pjevali su prozračni i sočni biskviti, salenjaci su cvali stotinama listića a dizana tijesta mirisna i spužvasto meka topila su se u ustima. I pošto smo se prehranjivali uglavnom čušpajzima od kojih se brzo ogladnjelo, mama je za večeru često razvlačila listove za štrudlu ili mijesila dizano tijesto. U kući je uvijek bilo brašna i germe, dva jaja, malo mlijeka i masti pa smo sredinom tjedna najčešće, večerale tople buhtle punjene pekmezom od šljiva, ili klasičnu “dizanu štrucu” s pekmezom. U nedjeljama ranoga ljeta, na rasporedu su bile varijacije koje sam naročito voljela, uvijek se je pekla jedna štruca “dizanog” nadjevena višnjama začinjenima cimetom i vanili šećerom, a drugu sa slatkim kravljim sirom pomiješanim s grožđicama i limunovom koricom. Dok se je kolač, prekriven kuhinjskom krpom, hladio, cijela je sobica mirisala, a neposredno prije rezanja, mama ga je obilato posula šećerom u prahu. Onda bi mi odrezala jednu šnitu s višnjama, jednu sa sirom, pa sam tanjur odnijela pred televizor, i uz “Nedjeljno popodne” sladila se nosa bijelog od šećera.
Za razliku od tih ljetnih, voćnih i sirnih varijacija, orehnjača i makovnjača bile su zimske, svečane i povezana uz najveće blagdane u godini. Uvijek su se pekle dvije štruce, jedna nadjevena makom a druga orasima, s tim što makovnjačom nismo bile posebno oduševljene, ali smo oraha imale malo i jedva je dostajalo za jednu štrucu.
Tada još nije bilo Tupperware zdjela, ni posuda s grijačima, mama je sve mijesila u plavoj vajnglici u kojoj se tijesto kasnije i dizalo, pokriveno kuhinjskom krpom. Nije bilo ni miksera, niti je bio potreban, kao što nije bio potreban ni recept, jer sve je radila “po prilici i od oka” a tijesto je osjećala pod prstima. Uvijek je pazila da sastojci budu na sobnoj temperaturi, a dok je mijesila i dok se tijesto dizalo nije dozvoljavala otvaranje i zatvaranje vrata. Meni najuzbudljiviji trenutak, kojeg nikad nisam propuštala, bio je onaj kad je savila štrucu i kad ju je onako mekanu, trebalo prebaciti u pleh za pečenje. Zaustavljala sam dah dok je, kao da se igra, hitro podvlačila dlanove pod tijesto, nakon čega je uslijedio jedan brzi siguran grif, i nisam ni trepnula, a orehnjača je već bila u plehu u kojem se još neko vrijeme dizala, dok je mama u šparet dodavala drva kako bi postigla pravu jačinu vatre na kojoj će se kolač peći.
Pucketanje plamena i miris koji škaklja nozdrve dok čekam da se kolač ispeče, važna su poglavlja iz priče o mom djetinjstvu. Jer mamina orehnjača, nadjevom skromna i bogečka, a zahvaljujući plemenitom tijestu koje se topilo na jeziku, punom arome limunove korice i vanili šećera, bila je bolja od svih koje sam ikada igdje kušala, a za koju su susjede uzalud tražile recept, jer recepta nije bilo. Zapravo jest, mama ga je zapisala u svoju zelenu bilježnicu, i rado ga je davala, i on još i dan danas stoji na jednoj požutjeloj stranici, pa i sama prema njemu pokušavam umijesiti tijesto, koje mi uspijeva jednako kao i našim susjedama nekad. Radim sve kako piše: temperiram sastojke, poštujem redoslijed dodavanja, pazim na germu, umjesto masti koristim maslac, ne otvaram prozor, imam posebnu zdjelu u kojoj se tijesto diže, orahe pofurim vrelim mlijekom, dodam rum, cimet, vanili šećer, limunovu koricu. I ne postižem okus kakav pamtim, nikad, koliko god pokušavala, a sad već i sumnjam da ga je moguće postići, kao što nije moguće nakon buđenja uvjerljivo prepričati neki lijep san, jer se u pokušajima pretvaranja slika u riječi esencija raspline i izgubi.
Moja orehnjača, koja nekad uspije bolje a nekad lošije, nije loša, ali nije ni nalik maminoj. Samo je miris isti, i dok se peče i hladi, puštam da me na trenutak odvede u podstanarsku sobu u Osječkoj ulici broj 57, u zagrebačkoj Dubravi, u kasno poslijepodne Badnjega dana, kad je moje djetinje srce radosno drhtalo iščekujući kolač. Pritom mi se uvijek malo stegne grlo, od ganuća kojem uzrok nije orehnjača, nego zahvalnost na tome što sam kao djevojčica imala želje koje su iščekivanju mogle dati sjaj, a sjećanju nezaborav. Zbog njih su i slike vremena ostale tako jasne, u svakom detalju i svakoj emociji.
Današnjim očima gledano to djeluje komično i zvuči nestvarno, jer priznali ili ne, okruženi smo obiljem, često i besmislenim, koje ne dozvoljava ni da se nešto dugo želi, ni da se dugo pamti. I možda bi mi bilo neugodno priznati da sam bila tako željna običnog kolača, da nije ostao prizor orehnjače u plavoj “tepsiji”, tako živ i stvaran, koja se hladi prekrivena besprijekorno ispeglanom kuhinjskom krpom na kojoj izblijedjelim slovima piše Faks helizim, dok ja onako malena, ozbiljno sjedim i gledam u nju kao da će se od mog gledanja prije ohladiti. To gledanje i čekanje za mene su i svečanost i blagdan, a pomalo i žal jer znam da ne postoji više ništa što mogu tako željeti i na taj način pamtiti kao što pamtim tu našu bogečku božićnu orehnjaču.