Marko Raguž: PUTOVANJA I RADOST ADVENTA

266184483_10221258547117047_7088669238710591759_n

PUTOPIS IZ JERUSALEMA
Fransoa. Rene de Chateaubriand

“Čim je božanski svećenik obukao bijelu tuniku od dudove kore, svete posude izvađene su iz tabernakula podno križa, oltar se priprema na jednom dijelu litice, voda se crpi iz obližnjeg gorskog potoka, a grozd jednog divljeg trsa dade vino za žrtvu. Svi kleknusmo u visoku travu; misterij počinje.
Svitalo je iza brda; istok se rumenio. Sve bijaše zlatno i ružičasto u pustinji. Zvijezda, najavljena tolikim blještavilom, iziđe napokon iz ponora svjetla i njezina prva zraka susretne posvećenu hostiju koju je svećenik tog trenutka dizao u visine. 0 čari vjere! O veličanstvenosti kršćanskog bogoštovlja! Umjesto prinosnika žrtve stari pustinjak, umjesto oltara stijena, umjesto crkve pustinja, umjesto sudionika nevini divljaci. Ne, nimalo ne sumnjam; u trenutku kad smo se bacili ničice, dogodio se veliki misterij i Bog je sišao na zemlju, jer sam osjetio da je sišao u moje srce.”
Slavni benediktinac DOM GUÉRANGER je u svojoj knjizi Institutions liturgique ovako pisao o književniku Šatobrijanu:
“Pojava Génie du Christianisme”, kaže slavni benediktinac, “istinski vrhunac za religiju. Autor je nečuvenim talentom istaknuo harmoniju između vjerskih obreda i velikih spektakla prirode”.
Molitve kršćanskih ceremonija
Evo kako se CHATEAUBRIAND izražava s obzirom na zadnje dvije ceremonije:
“Molitve kršćanskih ceremonija s obzirom na svjetovne ili redovničke stvari, ili pak s obzirom na jednostavne događaje u životu, predstavljaju savršena sjećanja, uzvišene osjećaje, velike uspomene u stilu koji je istovremeno jednostavan i veličanstven”.
Što se tiče Pogreba on tvrdi da se ” samo u toj ceremoniji nalazi više ljepote negoli u svemu što poznamo od bogoštovlja za mrtve kod starih…”
BOŽIJE UKAZANJE
Gospodine, ostani sa nama, jer tone Sunce!
Mi ćemo ponuditi večernji hljeb
stranom čovjeku, koji je sa nama uzeo
voz na posljednjoj vožnji.
Kada je on blagoslovio i potom oči zatvorio
Vidjelo se, da je izraz njegovog lica
Tako jasno preobražen u svjetlosti Neba
u kojem je on potom nestao.
To je bilo čudo.
Ponovo mi stojimo sami
i savijamo ruke radosno preplanule.
To je bilo, kao da je kroz nas koračao,
i stavio je On svjetlost u naše ruke.
Ostani u nama, o Gospodine, jer tone Sunce!
Felix Timmermans

Feliks Timermans važi za jednog od navećih pjesnika Flandrije. Pjesma „Božije ukazanje“, koju sam za vas preveo, je iz knjige Antologija Flamanske poezije. Ovu dragocjenu knjigu posjedujem u svojoj kućnoj biblioteci i ona je na njemačkom jeziku. Ovaj prevod pjesme na naš jezik je lijep, ali je pjesma u prvotnoj, izvornoj verziji sigurno puno bolja.
FLANDRIA RUĐERA BOŠKOVIĆA
I slavni Ruđer Bošković je, u svoje vrijeme, puno putovao. Boraveći npr. u Flandriji, oduševljavao se tamošnjim slikarstvom, posebno sakralnim: zadivljen je u Antwerpenu Rubensovim Raspećem u crkvi sv. Valburge, a u katedrali Skidanjem s križa, koje je smatrao najboljim Rubensovim djelom.
Za vrijeme studija u Rimskom kolegiju (»Collegium omnium nationum«) zadovoljan piše bratu u Dubrovnik (1731.): »Božjom milosti ne trebam drugo od vas doli vaših molitava i desi li mi se ikada zgoda da podnosim nedaće, smatrat ću se presretnim da uživam koji plod sv. Siromaštva i goli Križ Kristov za koji sam si preduzeo da ga slijedim«. U istom pismu nastavlja: »I budite uvjereni da sam tako zadovoljan sa svojim stanjem, da kada bih imao u svojoj ruci sva kraljevstva svijeta, sva bih pustio«. Godinu dana kasnije ističe želju »da se pokaže pravim sinkom sv. Ignacija«. Pokoravanje poglavarima i samozataja volje – to su oznake Boškovićeva ponašanja za vrijeme studija u Rimskom kolegiju, gdje je vladala strogost i disciplina u studiju i redovničkom životu. Uvijek je jako pazio da u svemu zavisi o volji svojih poglavara, što oni odrede. Nekoliko desetljeća kasnije napisao je: »Mnogo mi je koristilo moje ponizno i podložno držanje koje sam uvijek sačuvao
MOLITVA ZA NJENO TIJELO

Nikola Šop

U ovaj čas duša mi je bijela,
ko vez zavjese, koju suton njiše.
O Bože, molim ti se za ljepotu njenog tijela.
Za miris vječni, kojim u rosi tvoje cvijeće diše.
Na prstima mojim drhti balzama puna žara.
Balzama, što ga sakupi roj uskršnjih pčela.
Moj Bože, skrušeno te molim, tebe najvećeg kipara
da tijelo njeno zasija svježinom gorskih vrela.
Ruka ti svemoguća izvajala je čari,
koje šum lana krije satkan u odijelo.
Svojom si riječi zauvijek umrtvio sve stvari,
da nijeme i slijepe služe njeno tijelo.
Bože, ne svijaj tegobom ramena ona.
Ti dao si im sjaj i bjelinu bjelokosti skupe.
Neka se pognu samo kad tebe slave zvona,
prosjak moli ponizno iz hlada stare klupe.

Priredio: Marko Raguž
Foto: RUBENS- ISUSOVO RASPEĆE