Đurđa Knežević: Krvarina za Aleksandru Zec

Mark Rothko.12

U jednom danu, i to upravo danu kad pada godišnjica ubojstva djevojčice Aleksandre Zec (i njezinih roditelja), predsjednik RH Zoran Milanović i saborski zastupnik Nino Raspudić podastrli su građanima Hrvatske svoja razmišljanja o komemoriranju tridesetogodišnjice zločina, praćenom zahtjevima nekolicine građanskih grupa te pojedinaca da se njezinu žrtvu obilježi davanjem imena nekoj zagrebačkoj ulici.

O samom zločinu se manje-više sve zna, pa i napisano je bezbroj puta. I počinitelje i okolnosti i osobito idejne tvorce nemoguće je ne znati. Moguće je, međutim, ne shvatiti, dakle ne biti u stanju povezati sve te činjenice u smislenu cjelinu, koja i bez veće potrebe za dodatnim objašnjenjima govori o teškom zločinu prema čovječnosti. Radi li se o tome, onda u slučaju Milanovića i Raspudića govorimo o osobama kojima ne da nedostaje elementarna empatija, već su uopće lišene svake. Bezosjećajnost je teška dijagnoza i, radi li se o tome, onda uistinu nemamo o čemu razgovarati; to nije politička domena, već zdravstvena, i možemo samo zavapiti – teško njima. Ako ipak razumiju činjenice i u stanju su ih smisleno povezati te tako pojmiti zlo koje se dogodilo pod okriljem tadašnje vlasti, zločin koji je zataškan a za koji nikada nitko, niti jedna kasnija garnitura na vlast nije preuzela simboličku odgovornost, pa ipak, usprkos tome relativiziraju i bagateliziraju zao čin, onda moramo ponovo, tek malo izmijenjeno, zavapiti – teško nama.

Jer, rekosmo, radi se o javnim, veoma javnim osobama, time i s odgovarajućim utjecajem na javno mnijenje, to jest, jedan je predsjednik RH, izabrani  predstavnik svih građana, drugi je saborski zastupnik, predstavnik jednog dijela građana. Što su to oni rekli, kratko je i jasno. I jezivo.

Milanović će preživjelim članovima obitelji Zec dobaciti: “Dobili su odštetu, što još više hoće?” Nešto kao “prosvijetljeni” feudalac, platio je krvarinu i stvar je riješena. U takvom misaonom (i emocionalnom) sklopu, odšteta (pare, dakako) nadaje se kao adekvatno i najviše rješenje, nakon kojeg se i nema o čemu razgovarati, pa “što još više hoće?”. Samo što u srednjem vijeku ipak nismo, pa ostavljamo krvarinu onom vremenu; a k svemu, i Milanovićevo pitanje je krivo adresirano. Prava adresa su građani RH, barem onaj njihov dio koji razumije činjenice, smisleno ih povezuje u oblik i dimenzije zločina, koji razumije i njegove simboličke implikacije na društvo (političke, psihološke, kulturne), građani koji ne mogu i ne žele živjeti s time da je u njihovo ime (jer je RH, barem nominalno, država svih svojih građana, pa stoga i djeluje u njihovo ime) počinjen tako užasan zločin i ostavljen na teret zajedničke građanske savjesti, pa, ako se nekima više sviđa, i savjesti naroda. Simboličku razinu, žaljenje i stid svakog pojedinca/ke zbog onog što se čini i u njihovo ime, prije svega, ne apsolvira se isplatom para. S tim su u stanju mirno živjeti samo oni kojima je novac jedina mjera nečijeg života i smrti, dok žaljenje i stid, očigledno, niti ne poznaju.

Raspudić pak “razmišlja” ovako: “Ako želimo ulicu za Aleksandru Zec, trebali bismo preimenovati 400-tinjak ulica jer je toliko djece stradalo u Domovinskom ratu. Postoji li neko dijete poginulo u ratu koje je više ili manje vrijedno?” Raspudić će se morati odlučiti za prethodno postavljeno klasifikacijsko mjesto, to jest, spada li u one kojima je samima teško, ili u one zbog kojih je nama teško. Naime, primitivno vrdanje o vrijednosti života svakog djeteta (dodajemo, svakog ljudskog života) govori da ili nije u stanju shvatiti dimenzije i okolnosti zločina nad Aleksandrom Zec ili to jednostavno ne želi. Što je gore od toga, teško se odlučiti, sama bih rekla – ovo drugo. Mučno je i podsjećati, no, izvučena je iz kreveta na zvuk pucnjave nekolicine naoružanih grmalja, u pidžami odvedena na obronke Medvednice i tamo hladnokrvno ubijena, a sve u Zagrebu, u kojem se ne vode ratne operacije, linija fronte je podaleko, u kojem je koncentrirana vlast i odgovarajući državni aparat, dijelovi kojeg su pak dužni, i u stanju su zaštitit svakog građanina, samo ako se to želi.

Razlika, naime, između ove žrtve i 400 djece (ili bilo koje ljudske žrtve) stradale u ratu je u okolnostima, to jest, u tome što je ta ista vlast imala male ili nikakve mogućnosti da zaštiti djecu stradalu na frontama. Počinioci zločina su u tom trenutku bili van kontrole hrvatskih vlasti, dok u ovom zločinu o kojem pišemo, počinioci su bili upravo predstavnici hrvatske vlasti. Aleksandra Zec nije bila na fronti; kad su zločinci upali u njezinu obiteljsku kuću, spavala je u svom krevetu. Za 400 poginule djece najčešće se i ne zna poimence tko su počinitelji, no to ne znači da ne treba nastojati i danas, nakon trideset godina, saznati tko su počinitelji i sankcionirati zločin. Ubojice Aleksandre Zec su poznati, imenom i prezimenom, priznali su zločin… itd, rekoh, sve je to užasno iritantno poznato.

Milanović i Raspudić dužni su znati sve te sramotne činjenice o našem pravosuđu o političkim odlukama itsl. Jasno, moglo se to ubojstvo, usprkos svemu, ipak dogoditi, nakon čega bi pristojna vlast smjesta sankcionirala sve sudionike i sudila im kao ratnim zločincima. I osudila. Ništa se od toga nije dogodilo, naprotiv…, no i to su već one notorno poznate činjenice. Bio je rat, reći će neki kao da rat abolira baš sve što se u njemu događa. Dobro, bio je rat, no nakon njega, prošle su decenije, a ova se država i nadalje nije bila u stanju odrediti prema tome zločinu drugačije, osim na način ciničnog, bezosjećajnog neo-feudalca, to jest, isplatom krvarine. Uzmimo da je taj zločin bio smjesta i valjano sankcioniran, veoma vjerojatno je da se danas ne bismo bavili time. Država bi se pokazala kao vjerodostojna, pouzdano mjesto za život i bivanje svakog njenog građanina. Govorili bismo o 401 ubijenom djetetu. Međutim, nije, ni tada pa ni do dana današnjega  poduzela ništa, izuzev jednokratne novčane naknade. Oko koje sad predsjednik licitira.

Istina je, svaki ljudski život ima istu vrijednost i svaki zločin treba biti jednakom mjerom sagledan i sankcioniran, no to je tek prvi dio. Raspudiću pak treba netko objasniti, ukoliko je to uopće moguće, da u tom moru ljudskog jada i smrti ima međutim onih pojedinaca/ki, čija pojedinačna sudbina i osobito okolnosti, nadilaze značenja njihove smrti i pokazuje/ukazuje nam da se u tom slučaju ne radi samo i isključivo o njihovoj stravičnoj usamljenosti, već nam govori o nama, o našim  simboličnim i stvarnim postupcima, o tome što smo kao društvo mogli i morali napraviti – a  nismo. I to trideset godina nakon zločina – nego, platili smo krvarinu, pa što još hoće?

Ime neke ulice ili trga nazvanog po Aleksandri Zec neće vratiti život, ali će biti priznanje RH da je pogriješila, da je shvatila pogrešku i time skinula barem dio tereta sa savjesti svojih građana.