Božidar Stanišić: NARATIVNI  ESEJ O KRLEŽI

1. a. mk

Silvio Ziliotto: La sentinella del piccolo popolo – Storia di Miroslav Krleža, l’uomo che visse  sette vite, Infinito edizioni, Modena 2019, str. 196. (Predgovor: Silvio Ferrari, pogovor: Roberto Borghi)

Pišem ovaj osvrt na narativni esej Stražar malog narodaMiroslav Krleža, čovjek koji proživio sedam života Silvija Ziliotta, uvjeren da nema zakašnjelih tekstova o djelima koja zaslužuju pažnju čitalaca. (Čitalaca? Mislim, naravno, na onu još vitalnu manjinu koja se nije predala toku rijeke izdavačke megakomercijalne produkcije u Evropi i drugdje, kojom, vidljivo je i bez naočala, plovi i podosta smeća.)

Tokom svog, kako sam veli, panonskog i slavonskog boravka 1996-97,  onomad humanitarni aktivist u Hrvatskoj,  Silvio Ziliotto (Milano, 1971), prevodilac i  profesor južnoslavenskih literatura, iskoristio je priliku svog boravka i za studije hrvatske književnosti. Ostavši prvenstveno impresioniran Krležinim djelima, već godinama druguje sa najznačajnijim hrvatskim piscem, jednim od književnika i intelektualaca bez kojih je nemoguće promišljati estetske i semantičke fenomene evropske književnosti 20. vijeka. Plod njegovog dugogodišnjeg izučavanja djela i života Miroslava Krleže, čiju poziciju u italijanskim a, vjerujem, i u evropskim prevodima čini se da je ponajbolje definisao Silvio Ferrari, prvi i najznačajniji prevodilac njegovih djela u Italiji: “la (s)fortuna di Krleža”, jeste ovaj dugi narativni esej. Nakon vrlo zanimljive i podsticajne studije o italijanskim prevodima Miroslav Krleža – ieri ,oggi, domani (Hefti, Milano 2012) profesorice Ljiljane Avirović, Ziliottova studija se priključuje vertikali diskontinuarih zanimanja za Krležu u zemlji čija kultura u obimnom opusu ovog pisca zauzima značajno mjesto. (Modenski izdavač se nije zaustavio na ovoj studiji Krležinog djela, pa je 2020. objavio U agoniji, dramu u prevodu Anite Vuco. Vrijedan je pomena i reprint Povratka Filipa Latinovicza – Bottega errante, Udine 2021 –  u prevodu  Silvija Ferrarija.)

In medias res, bazirajući se ne samo na impresijama koje svaki čitalac ima na kraju iščitavanja nekog djela, smatram da ova Ziliottova studija zaslužuje prevod na hrvatski, ali i neke druge evropske jezike (mislim, naravno, i na mađarski – tamo su Krležu s pravom odomaćili, štaviše usvojili.) Vjerujem da bi u ovom narativnom eseju pouzdan oslonac za uvod u čitanje Krleže našli Evropljani mlađih generacija (mislim, naravno, na onu misleću manjinu koja ne bulji samo u pametene telefone već u knjigama vidi nešto više od predmeta). Poznavaoci Krležinih djela, pod uslovom da nisu ohole sveznalice, u ovom djelu lako mogu naći podsticaja za vlastita razmišljanja o svemu što im je promaklo u zapažanjima o njegovom opusu. Znam, ovo bi trebalo reći u zaključku, ali to namjerno ističem u uvodnom dijelu mog osvrta.  (Sitna primjedba: ako bude drugog  izdanja u Italiji ili prevoda drugdje, ova knjiga zahtijeva redakciju određenih detalja, takođe imena i prezimena nekih južnoslavenskih pisaca te korekcije nekih datuma. Zanemarljiv detalj, ali bitan za kompletiranje rada)

Ziliotto, svjestan nepravedne marginalizacije Krležinih djela u Italiji i Evropi, nastojao je svojim djelom da ostvari što potpuniji portret umjetnika i čovjeka Krleže u raznolikim fazama njegovog stvaralaštva i života, tokom kojeg se nije uklanjao od angažmana, naravno i od onih, i danas nezaboravljenih polemika (prevashodno u umjetničkoj formi). Ferrari, u svom predgovoru, uočava distinkciju izmedju akademskih (uglavnom “sektorskih”) pristupa Krleži u Italiji i Ziliottovog narativnog eseja kojim je autor obuhvatio cijeli kompleks umjetničkog i biografskog ali načinom  proučavaoca koji nastoji da predoči (i laicima i klericima) žanrovsku i semantičku kompleksnost njegovog djela i epoha u kojim je živio: austrougarsku, kraljevsku, ratnu, jugoslavensku.  Otud je, na svoj način, ova knjiga neka vrsta Krleža-za-svakog, ali u vrlo pozitivnom smislu. Toliko pozitivnom da će ta činjenica vjerovatno promaći klericima, ali će ju laici, vjerujem, itekako cijeniti. (Već sam primio neke zanimljive poruke mojih italijanskih prijatelja ne samo o ovom djelu, već i prevodu drame U agoniji, te reprintu Filipa Latinovicza, čijem sam ponovnom izdanju, prije desetak godina, pri danas nepostojećem izdavaču Zandonai, skromno kumovao predloživši im taj roman za njihov katalog.

Jeste, Ziliotto je svjestan koliko je Krleža nepravedno skrajnut, pa dok čitamo njegov narativni esej nije baš jednostavno razmišljati o liniji manjeg otpora većine italijanskih izdavača koji se kreću lijom manjeg otpora, objavljujući i sve svašta, tj. i pseudoliteratru iz Regiona. (Ima ih koji književna djela tretiraju kao mortadellu.) Ovo djelo će biti korisno i studentima serbokroatistike u Italiji (pogotovo onima koji se nisu predali površnostima Sistema Bolonja). Naći, i to na jednom mjestu, na manje od dvjesto stranica, sve što je bitno za uvod i saznanja o Krležinom djelu, to u čitaocu može odista pričiniti iznenađenje. Pogotovo  ako se čitalac ovoj prozi približi sa olovkom u ruci, pa počne podvlačiti bitne detalje, osobito one odlučujuće u rađanju fenomena Krleža, pisca koji je pisao svakog dana (a ne prigodno). Krleža pjesnik, dramski pisac, romansijer, esejist, polemičar, a sve to unutar evropskih vidika (pa i šire!) u Ziliottovoj optici, kojoj na svoj način osobito pomažu pogledi italijanskih pisaca i kritičara prve polovine i sredine 20.stoljeća, te dugi intervju sa Silvijem Ferrarijem (iz kojeg, ne skrenimo pogled, izbila je i Krležina netrpeljivost prema Andriću).

Iako je prilično zaboravljena dužnost autora (makar i prigodnih) recenzija da jednostavno preporuči neko djelo, činim to vrlo rado. Istina, kritičan prema naslovu. Krleža stražar, između ostalog? Iskazujem i moje neslaganje sa uvrštenjem ovog djela, kao i drame U agoniji, u kolajnu Orienti  modenskog izdavača . Ipak, oprostimo to izdavaču – danas je više no čin hrabrosti objaviti i provisati nekomercijalnog a izuzetno važnog pisca.