Nera Karolina Barbarić: NASILJE NAD ŽENAMA JE DIJAGNOZA

images (2)

“Svaki čin rodno uvjetovanog nasilja koje rezultira ili je vjerojatno da će rezultirati ozljedama, fizičkim ili psihološkim patnjama za žene, uključujući prijetnje takvim radnjama, prisilu ili lišavanje slobode, bilo da se pojavljuje u javnosti ili u privatnom životu“ – jest nasilje. Lijepo to stoji u 1. Deklaraciji o eliminaciji nasilja nad ženama Opće skupštine UN-a kojom se definira rodno uvjetovano nasilje. Dočim, Svjetska zdravstvena organizacija isto to smatra ozbiljnim javnozdravstvenim problemom i kršenjem ljudskih prava žena.

Međutim, kada govorimo o rodno uvjetovanom nasilju, obično se pozivamo na podatke kako bismo naglasili dimenziju fenomena, a prema procjenama svjetskih organizacija, otprilike jedna od tri žene u svijetu biva izložena fizičkom ili seksualnom nasilju, dok je oko trećina onih koje su bile u vezi izjavilo kako su tijekom života pretrpjele neki oblik fizičkog ili seksualnog nasilja od svog partnera. Čak 38% feminicida, na globalnoj razini, počini partner. U našoj zemlji, prema okvirnim podacima udruga za žene i policije, 2020. godina bila je  najgora godina od 2000. u postocima za feminicide: u ukupnom broju ubojstava više od 50 posto odnosilo ih se upravo na feminicide. Oko 90 posto počinjeno je u obitelji, a zgražajući je podatak dasu  žene ubijali ne samo partneri, nego i sinovi.

Navedeni podaci, premda okvirni, oslikavaju složen fenomen i tipologiju nasilja nad ženama. Posljednjih desetljeća, sve veći broj studija bavi se istraživanjem ​​muškog nasilje nad ženama iz povijesne perspektive, ispitujući način na koji je zakon legitimirao ili sankcionirao nasilje u prethodnim stoljećima, ali istodobno ispitujući  društvene prakse sudioništva ili stigmatizacije, primjerice, od susjedstva ili civilnih i vjerskih vlasti. Ono što držim dobrim u tim istraživanjima jesu analize koje propituju povijest emocija, jer upravo emocije često predstavljaju važan pokretač nasilja nad ženama.

Ta su istraživanja u proteklih 30-40 godina dala važan doprinos proučavanju i razumijevanju nasilja, kao i boljem percipiranju mogućnosti borbe protiv nasilja u suvremenim društvima. U javnoj raspravi, u medijima itd., nasilje nad ženama često se spominje kao iznenadna pojava koja prodire u današnja društva ili u život pojedinca. Što uopće zbači iznenadna pojava? Je li to pitanje zanosa, viška strasti, osjećaja? U svakom slučaju, tretira se kao patologija, ludilo, kao nešto iznenadno, kako u odnosu na pojedinca, tako i na društvo. Pa, može li se kako tomu odrediti preventiva? Obrazloženja stručnjaka pozivaju se na spomenuta povijesna istraživanja, koja omogućuju identificiranje nasilja i načina na koji se muško nasilje mijenjalo tijekom vremena… Ta, iznenadna dimenzija važna je jer daje mogućnost da razumijemo koje su genealogije nasilja, koja su mjesta, odnosi, fenomeni koji ga proizvode, ali i kako su ga proizveli u prošlosti.

Neki sociolozi ističu vrlo blisku vezu između nasilja i nejednakosti, koju je povijesno istraživanje također utvrdilo. Međutim, nasilje ne treba promatrati kao izoliranu pojavu, niti kao iznenadnu gestu, već kao nešto što je unutar sustava odnosa. Stoga je potrebno sagledati te odnose, posebice one između muškaraca i žena, koji su se povijesno gradili u ime nejednakosti, te na one zbog kojih i trebamo intervenirati. To je aspekt na kojem inzistira Istanbulska konvencija i koji definira rodnu ravnopravnost kao ključni element za sprječavanje nasilja nad ženama. Ovo i ovakvo nasilje, iščitavamo iz preambule IK, jest očitovanje povijesno nejednakih odnosa moći među spolovima, koji su doveli do dominacije nad ženama i diskriminacije koju provode muškarci te spriječili njihovu punu emancipaciju.

Povijesno gledano, usredotočiti se valja posebno na neka mjesta kao što su obitelj i dimenzija seksualnosti. Jer, i danas su ova dva područja ona u kojima je najviše izraženo muško nasilje nad ženama. I to nije slučajno, s obzirom na to da su to dimenzije u kojima se najviše osjeća hijerarhijska konstrukcija odnosa. Stoga je intervencija za  ravnopravnost u odnosima i obitelji vrlo važna, kao što je to, primjerice, bilo na obrazovnoj razini, u kulturi seksualnosti, jer se tijelo žene ne smije svojatati poput materijalnoga bogatstva ili nasljeđa.

Dalje na čem se treba zadržati jest dimenzija odnosa, posebno odnosa između muškaraca. S tim u vezi, Svjetska zdravstvena organizacija kaže kako je veća vjerojatnost da će muškarci počiniti nasilje ako su bili svjedoci sličnih incidenata u obitelji protiv svojih majki ili su bili maltretirani kao djeca, ako imaju nisku razinu obrazovanja ili zloupotrebljavaju alkohol. A zapravo je ovdje riječ o još neprevladanoj teoriji biheviorizma, začetoj u američkoj poslijeratnoj psihologiji. Stvarnije bi bilo razmotriti kontekste, jer nasilje nije univerzalna pojava. Ne možemo nipošto nasilje uzimati kao univerzalističku koncepciju, jer društveni status i žrtve i počinitelja nasilja također igra ulogu i utječe na način na koji društvo percipira (ili ne prepoznaje) nasilje.  Dobar primjer jest englesko društvo 18. -19. stoljeća, u kojem se silovanje smatralo zločinom: ipak, ako je žrtva nasilja bila žena koja se smatrala „nepoštenom“ ili lakomislenom ili je dolazila s koloniziranog teritorija, nasilje, silovanje, maltretiranje ne bi bilo  društveno percipirano kao nasilje. S druge strane, ako je muškarac, koji je mogao financijski opskrbiti svoju obitelj i biti dobar muž i otac, počinio najkrvavije nasilje, ne bi se smatrao nasilnim…

Amnesty International, u radu koji se temelji na definiciji iz Deklaracije  Ujedinjenih naroda o eliminaciji nasilja nad ženama, ” nasilje nad ženama”  tumači kao „sve radnje nasilja usmjerene protiv ženskog spola, koje uzrokuju ili mogu uzrokovati fizičku, seksualnu ili psihičku štetu ili patnju ženama, uključujući prijetnju takvim radnjama, prisilu ili proizvoljno lišenje slobode, bilo u javnom ili privatnom životu. ” A to se, naravno,  odnosi i na ono počinjeno na temelju stereotipa i predrasuda o mjestu koje žena treba zauzeti kod kuće i u društvu. Zavisno o kulturi iz koje dolaze, od žena se zahtijeva da se ograniče na ulogu žene i majke, da se podredi muškom autoritetu. Stoga se drže u sporednoj ulozi u odnosu na muškarce, a nasilje se često koristi kako bi se osiguralo održavanje reda.

Rodno uvjetovano nasilje ozbiljno krši temeljna ljudska prava žena i predstavlja golemu cijenu za naša društva. Uz brojne fizičke i psihotraumatske posljedice koje proizlaze iz takvih djela, postoji čak i rizik od gubitka života (tzv. “zločini iz časti”, feminicida itd.). Suočeni s ovim teškim kršenjima prava žena, više je nego hitno boriti se protiv nekažnjivosti počinitelja ovog nasilja na svim razinama društva.

Međutim, seksualno nasilje, upozoravaju stručnjaci, posebno je težak oblik nasilja nad ženama, a „uključuje svaki čin ili činjenicu koja rezultira ograničenjem slobode pasivnog subjekta, prisiljenog da trpi protiv svoje volje”. Sve kategorije žena posebno su ranjive na seksualno zlostavljanje i, ako su žrtve, sve faze njihovog pravnog procesa također će biti pod utjecajem diskriminacije kojoj su žrtve u društvu. Čuvena psihijatrica Muriel Salmona, koja je u svojoj ranoj feminističkoj fazi izjavila kako smatra da je svaki muškarac potencijalni silovatelj, svoje razmišljanje o seksualnoj nasilju nad ženama sažima na sljedeći način: “U društvu pod muškom dominacijom i duboko neravnopravnim, što su žene više diskriminirane i ranjivije, to će više biti izložene manipulacijama i fenomeni.kontrola i iznenada na meti seksualnih grabežljivaca”.

Da bismo razumjeli fenomen silovanja u cjelini, dekonstruirali mitove i stereotipe povezane s tim i predložili rješenja, potrebno je intersekcionalno čitanje seksualnog nasilja. Naime, osim stereotipa o kulturi silovanja, postoje i rasistički stereotipi o seksualnom ponašanju nebjeljkinja, žena migrantica, seksualnih radnica itd.  Studija Europske agencije za temeljna prava iz 2014. također pokazuje veću izloženost nasilju žena s invaliditetom. Bilo da uzmemo u obzir brojke nasilja koje je počinio partner, netko drugi, tijekom djetinjstva ili u odrasloj dobi, postoci žena žrtava su barem 10 %  veći među ženama s invalidnošću nego u ostalih.

Posebna priča jest nasilje nad ženama u ratovima. Oružani sukobi zahtijevaju nebrojene civilne žrtve, među kojima najviše ispaštaju upravo žene. Dok se seksualno nasilje često predstavlja kao izolirani čin koji je počinilo nekoliko pojedinačnih vojnika, silovanje se koristi kao ratno oružje, vojna taktika za teroriziranje i demoralizaciju pojedinaca, uništavanje obitelji i zajednica. Prepoznato kao potencijalno ratni zločin, zločin protiv čovječnosti ili čak čin genocida, seksualno nasilje je taktika koja bi trebala obilježiti poniženje i dominaciju. Iako je teško procijeniti točan broj žrtava silovanja počinjenih tijekom ratova, sigurno je da su ovi zločini stvarnost i da pogađaju mnoge žene i djevojke svih dobnih skupina, a posebno žene u izrazito ranjivoj situaciji, poput žena izbjeglica, raseljenih žena i/ili žena koje pripadaju etničkim ili vjerskim manjinama. Prema podacima Ujedinjenih naroda, između 250.000 i 500.000 žena silovano je tijekom genocida u Ruandi 1994.;  seksualno nasilje obilježilo je Liberiju za građanskog rata koji je trajao 14 godina; između 20.000 i 50.000 žena silovano je tijekom sukoba u Bosni početkom devedesetih…Itd.

I da ne zaboravimo, femicidi, premlaćivanja, silovanja itd. među najraširenijim su pošastima suvremenog svijeta. U Kini, Kanadi, Saudijskoj Arabiji, Meksiku, Južnoj Africi, posvuda… Nasilje nad ženama je svakidašnjica, stvarnost. Nasilje u obitelji, seksualni napadi, mobinzi na radnom mjestu, silovanja, sakaćenje genitalija – samo su neke od vrsta nasilja koje se temelje isključivo na pitanju spola. Iako se medicinske i pravne definicije razlikuju, silovanje je stvarni izraz agresivnosti, ljutnje ili potrebe za moći; psihološki –  riječ je o nasilju, ne o seksu. Pri čemu, nove medicinske teorije o tipologijama zlostavljanja upućuju na to da je zapravo riječ o duševnoj anomaliji  i da nasilnici, odnosno silovatelji ustvari imaju – dijagnozu! E, pa ima li tomu kakva lijeka?

I za kraj, prema izvorima UN-a, 27 % žena svakoga dana je u opasnosti od neke vrste nasilja; žene provode 2,5 puta više vremena od muškaraca u neplaćenim aktivnostima; svaka treća žena je u opasnosti od nasilja u svom životu, često od člana obitelji; i – žene nikada nisu odgovorne za pretrpljeno nasilje…

Unatoč tim grubim saznanjima, feminicidi slijede jedan za drugim, pa je i ovoga trenutka neka žena u opasnosti. Već za 131 minut u teškoj nevolji naći će se neka druga…