Romano Bolković: Uz odlazak Slavka Degoricije

260102383_10158956742937600_1690958097255096718_n

U 91. godini umro je Slavnko Degoricija.
Bilo bi nepravedno da se ne oprostim od čovjeka koji je prvi hadezeovac kojega sam sreo u Baraki.
Kasnije je sve išlo lakše.
Slavko je bio cool čovjek. Zaista. Znao je više no što bi čovjek pomislio. U stvari, znao je više no što je i sam znao da zna. Posljednjeg desetljaća pomalo se tražio, rezignirao, pa se opet pronalazio, i sa starim prijateljima i s onima za koje nije bio siguran jesu li mu prijatelji ili ne, no, kao da je to važno: nitko od nas nije u stvari siguran je li sve to vrijedilo, kako se Degoricija dugo vremena pitao.
Jednom prigodom ispričao je sljedeću pričicu:
“– Mene Tuđman natjera da idem za zamjenika ministra unutarnjih poslova. “Franjo, nisam mogao ni sanjati da ću biti policajac”.
“Joža Boljkovac traži i ja te molim, ne smiješ odbiti.”
Dođem k Joži, dobijem zadatak da idem u Beograd u savezni SUP k ministru Petru Gračaninu.
Uđem u ministarstvo, ali na pogrešna vrata. Idem hodnikom, kad mi netko iza leđa kaže: “Degoricija, što ti ovdje radiš?” “Tko ste vi?” “Stefanović.” “Kako znate za mene?” “Moj je prijatelj Joža Manolić.” “Kako vi znate Manolića?” “Nas smo dvojica završili u Moskvi Frunzeovu vojnu akademiju” – prepričava Degoricija.
U Zagrebu, naime, nitko nije znao da je Manolić 1946., nakon što je bio šef Ozne u Bjelovaru, školovan u poznatoj sovjetskoj akademiji.
Kad je došao u Zagreb, Degoricija je Tuđmanu prepričao susret sa Stefanovićem.
“Frano, znaš li da je Joža završio NKVD-ovu školu u Moskvi?”
“Ma, pričaš gluposti.”
“Ne pričam ja gluposti, nego neka Zdravka nazove Jožu da dođe i da u šest očiju to raščistimo…”
“Joža, bio sam u Beogradu.”
“Znam.”
“Sreo sam tvog prijatelja Stefanovića.”
“Znamo se.”
“Zajedno ste školu završili u Moskvi.”
“Ja sam išel u tu školu, al’ je nisam završil, nisam savladal jezik.” Tuđman je ostao zaleđen – kaže Degoricija.
Prema njegovu mišljenju, Manolić je bio zakleti NKVD-ovac, on je, kaže Degoricija, 70 godina služio raznim obavještajnim i kontraobavještajnim službama, a naročito sovjetskim.
– Uvijek je služio svojoj matičnoj organizaciji, a to je obavještajna služba Rusije – dodaje Degoricija i podsjeća da je Tuđman od Manolića tražio da početkom 90-ih ide u SAD i napravi kontakte s Amerikancima, ali je Manolić odbio. Imao je izgovor da se boji leta avionom.”
Nemam puno vremena jer idem nekaj delati no samo na rastanku ispravak krivog navoda: Joža je letio u SAD. To ga je Slavko ili pokrio ili nije za tu činjenicu znao. Ima svjedoka. Više. Što je Joža radio u SAD?
Pamtite onog špiclova kojega je Manolić spominjao u danima rastanka od Franje, rastanka koji je potrajao ni tri mjeseca, jer, kako mi je Manolić govorio: Nije bilo vrijeme za ne razgovarati; ne pamtite?
Dakle, kao što je nadaleko i naširoko poznato, Manolić se s Tuđmanom nije razišao zbog BiH, nego zbog – špiclova. Tako je zapravo zvao visokog američkog dužnosnika obavještajne zajednice SAD, ne želim sada precizirati položaj čovjeka, koji je od Tuđmana tražio da se Manolića ukloni. Zašto?
Zato kaj Joža čak ni u SAD, a letio je tamo na sastanak u specifičnu ustanovu i sa specifičnom svrhom, nije dao spisak agenata koje je, u znak dobre volje, trebalo predati. Kaj ja znam, valjda je tu bilo i ruskih đaka i ponekog na vezi s BND-om i ostalih, ne da mi se sad o tome, jer baš žurim, a i nemrem više o sitnoj boraniji hrvatskoj, jer ovdje ionako većina tih profila radi na sve strane pod raznim patronatima i putovnicama. Volontira.
U svakom slučaju Slavka bi korigirao već Franjo Maletić, ako ne i sam Joža, jer on nikada ne bi priznao ni rusku ni američku epizodu, kako i valja, jer kome uostalom da on to i priča. A i zašto?
Slavko je, nažalost, otišao, no imao je lijep, dug život, iza kojega je ostao trag. I vrijedilo je, Degoricija moj, jest. Nije bilo uzalud.
Mirno spavaj, Slavko.
Ima nas koji ćemo te pamtiti. Je li tako Tomo Marčinko?