Darija Žilić: Vukovar

advent-vuk2-25122018

Nedavno sam lutajući po datoteci naišla na fotografiju snimljenu prije godinu dana u Vukovaru. Velika okićena jelka u dvorani dvorca Eltz. Dvorana je neuređena, svodovi i lukovi oljušteni. Drvene skele i uže koje visi. U sredini jelka koja svojim ukrasima kao da želi ublažiti svu tu dotrajalost. No pogled ipak klizi prema svodu. Ta fotografija zapravo slika je samog Vukovara- neki dijelovi grada su uređeni, ukrašeni, a neki drugi razrušeni ili polurazrušeni. Dok šetam središnjom ulicom kojom su prolazili četnici pjevajući krvoločne pjesme, gledam razrušenu zgradu. Već nakon dvjesto metara sasvim nova zgrada, uređena dvorišta, banke.. Nakon još sto metara, kao da se nalazimo u nekoj bosanskoj mahali. Supostojanje raznih vremenitosti- kad ti se učini da si u nekom bezličnom dijelu grada, nalik bilo kojem dijelu urbanog naselja, slika se začas mijenja, jer pojavi se neki detalj koji podsjeti na rat. I nemoguće je biti opušten, jer pogled klizi i optika se mijenja. Mlađi ljudi koji žele oživjeti grad okupljaju se u malim, poluožbukanim kućama.Tako privatni prostori postaju mjesta javnih događanja.Ali na ta događanja ne dolazi mnogo ljudi. Noću, sve je pusto, samo na rijeci, u brodovima, čuju se istovremeno zvukovi folk glazbe i tehno glazbe. U dvije velike prostorije, zabava za dva svijeta- supostavljenost različitih svjetonazora. Dok trešte narodnjaci u obližnjem kafiću, penjemo se u veliku kuću gdje će biti pjesnička večer. Nekoliko žena i mlada pjesnikinja Ana iz malog vojvođanskog sela. Ona je prvi puta u inozemstvu. Čita zaneseno svoje pjesme inspirirane Majakovskim, i zatim kaže- mislila sam da sam luda! Jer, u njenom selu nitko ne piše pjesme i ona nema bliskog prijatelja osim majke koja je podržava i koja je sama jednom htjela biti pjesnikinja. Ana osjeća sigurnost dok govori o ruskoj avangardi u maloj sobici. Čitaju i žene čija je svakodnevnica turobna- samohrana majka bez prihoda, na primjer .U publici je i volonterka iz Njemačke koja je zalutala u Vukovar u potrazi za “pravim životom”.Ona ima samo osamnaest godina. Tu je i Marina koja je odselila iz Zagreba, jer dobila je u Vukovaru posao- radi kao arhitektica. Ona nas je povela u dugu šetnju pored Dunava. Široko korito rijeke omamljuje, za to vrijeme Danijela gleda na suprotnu stranu- fotografira smeće među zelenilom-velike peći i kada. I ponovo supostavljenost- smeće i rijeka, velika zelena. Gledam rijeku, zamišljam u njoj tuste ribe. Mali psić trči po nasipu i penje se, gore- dolje. Nakon šetnje, odlazak do hotela u središtu grada koji je socrealistički uređen.U njemu zabava -pjevač pjeva njemačke šlagere iz šezdesetih za umirovljenike koji su, tko zna odakle. U velikoj dvorani Dražen Š. predstavlja svoju knjigu o alterglobalizaciji.Nekoliko ljudi iz publike pita o globalnim pokretima i čini se kao da su jedva dočekali utopiti se u nekoj globalnoj priči, priključiti se “svijetu”. Nakon predavanja, priča, šetnja, pripremamo večeru i onda izlazimo. Sjetila sam se tada da se kafići dijele na srpske i na hrvatske…Ali nismo obraćali pažnju-ulazimo u neki koji se nalazi u samome središtu grada i uz kakao pričamo o knjigama i o muzici. U dva dana ne može se upoznati grad. Mogu se tek pogledati slike velikih majstora u dvorcu, upoznati nekoliko domaćih ljudi, zastati na mostu u središtu grada i lutati po tržnici..Grad živi- nekako..Užurbano i mirno u isto vrijeme. Važno je samo da bude mjesto na koje će dolaziti ljudi, na kojemu će se susretati, da ne bude samo simbol kojem ćemo se licemjerno jednom godišnje klanjati, a zatim ga ostavljati da se iz godinu u godinu gubi pod težinom značenja koje smo mu pripisali..Sve te slike izronile su nakon pogleda na malu fotografiju. Na jelki su papirići, možda su na njima ispisane dobre želje..Nedavno, bila je godišnjica vukovarske tragedije. Političari iz Zagreba došli su u Vukovar, to je bilo neposredno prije izbora. Sad su izbori završili, sad je period interegnuma.Osijek se često spominje,Vukovar baš i ne.Tek neke reportaže na tv-u o novim hrvatsko-srpskim brakovima, koje ne govore ništa o težini takvih odnosa i služe tek da nam ilustriraju “normalizaciju”. U metropoli, Građani gunđaju protiv pokvarenih Političara umišljajući da su bolji. Ponovo se preziru Hercegovci, Cigići, koji “ne buju nama određivali”.Tiho građanstvo u adventskom periodu spremno je na potrošačku groznicu, i prepušta se svemu, nek voda, nek rijeka nosi sve.Uskoro, u centru grada bit će okićene jelke. Velike, nalik onoj u Vukovaru. Centar Zagreba je dotjeran, fasade su obnovljene. Ali iznutra, iz haustora dopire miris dotrajalosti, a već nakon dvjestotinjak metara, nalazimo slike neuređenih dijelova, poput onih u Vukovaru.
(Iz knjige ”Muza izvan geta”, Biakova 2010.)