Književna nagrada Predrag Matvejević: Putovanje u središte ljudskosti

image

Dodijeljena književna nagrada “Predrag Matvejević”/

Predrag Matvejević (Mostar 1932 – Zagreb 2017) bio je “…sinonim za književnost, otvorenost, tolerantnost, sinonim za sve ono u što se mi tako rado zaklinjemo, ali je pitanje koliko to u što se zaklinjemo uistinu i prakticiramo…

Piše: Mladen Bićanić (Oslobođenje)

”Ovdje sam iako me ne vidiš/jer u dahu pjesnik živi ne rekoh li ti/a ti/da, do mene si kada me izdahuješ/i znaš da sam besmrtan/iako ne želim da sam/niti ću da budem…” Početni su to stihovi pjesme “Bog voli pjesnike” suvremenog makedonskog esejista, pjesnika i dramskog pisca Borče Panova (Radoviš, Makedonija, 1961), kojemu je za zbirku pjesama “Brijanje balona”, u izboru i prijevodu Dušana Novakovića, a u izdanju Udruženja književnika Srbije, prvome uručena novoutemeljena književna nagrada “Predrag Matvejević”. No, izvan konkurencije, laureat je talijanski književnik, “uzor angažiranog pjesnika”, esejist, scenarist, romansijer i prevoditelj Erri de Luca (Napulj 1950), koji je primio nagradu istoga imena, ali za životno djelo i za prvu knjigu poezije na hrvatskom u odabiru i prijevodu Tvrtka Klarića – knjiga se zove “Potkožne tetovaže”, objavljena je na latinici u Biblioteci Stolisnik zagrebačke izdavačke kuće Felsina i, paralelno, na ćirilici u izdanju novosadskog Kulturnog centra. U predgovoru autor poručuje: “S Juga smo ovog kontinenta pretrpanog pričama. Imamo iste plodove u istim godišnjim dobima, kruh pečemo na drvetu istih panjeva. Nagaženi su nam ponosi, naučeni u vremenima oskudica. Dostojanstvo, nas ubogih kakvi smo bili, suvišno za one bogate, obavezno je, sve ostalo može nedostajati”.

SINONIM ZA KNJIŽEVNOST

Književna nagrada “Predrag Matvejević” ustanovljena je u počast velikom piscu, esejisti, poligloti, “građaninu svijeta”, borcu za ljudska prava, jer, kako je to na dodjeli nagrade prošle nedjelje u zagrebačkoj knjižnici i čitaonici “Bogdan Ogrizović” rekao njegov prijatelj, također književnik Zdravko Zima, ujedno izaslanik predsjednika Republike, Predrag Matvejević (Mostar 1932 – Zagreb 2017) bio je “…sinonim za književnost, otvorenost, tolerantnost, sinonim za sve ono u što se mi tako rado zaklinjemo, ali je pitanje koliko to u što se zaklinjemo uistinu i prakticiramo…”. Osnivači nagrade su Portal Radio Gornji grad, gospođa Suzana Matvejević, njegova kći, i Manjinsko društvo pisaca u Hrvatskoj, cilj joj je upravo afirmirati vrijednosti otvorenog društva, ravnopravnost, slobodu govora, kulturu dijaloga, dakle sve one humanitarne vrednote koje je Matvejević, u svom književnom i društvenom radu, braneći disidente u mnogim zemljama, i sam zastupao cijeli svoj život. Znači, “dostojanstvo nas ubogih kakvi smo bili”, kako kaže Erri de Luca, i sam dugogodišnji poštovalac i prijatelj Predraga Matvejevića. Sama nagrada dodjeljivat će se književnim djelima nastalim u posljednje tri godine u zemljama proizašlim iz bivše Jugoslavije, što obuhvaća sve rodove književnog stvaralaštva: pripovijetku, roman, esej, poeziju, kao i moguće hibridne forme. Stručnu komisiju ove godine činili su Suzana Matvejević, Darija Žilić i Nera Karolina Barbarić.

Obrazlažući odluku da se Borčetu Panovu dodijeli novoutemeljena nagrada, članica žirija Darija Žilić navest će da se “…temeljna postavka ove poezije može sagledati u odnosu pjesničkog subjekta prema sebi kao prema drugome, jedna je tu udaljenost od sebe i svijeta i kada on piše osjećate kao da piše cerebralnim jednim skalpelom i reže, zasijeca u vlastitu kožu kako bi se suočio sa time kako predočiti, prikazati doživljaj jednog apokaliptičnog svijeta koji mi zapravo živimo…”. Možda je to najbolje ilustrirati pjesmom “Poklopac od paučine”: “Stalno nešto gubim/Stalno nešto tražim/Na jednom zemljanom ćupu/Moj je zaborav/Napravio poklopac od paučine/I ja ga dodirujem/Nesvjestan/Da sam prevelik zalogaj/Pauku sjećanja”.

O književnom stvaralaštvu i životnom putu, jer njegov život je zapravo knjiga koju treba nagraditi, kako je naglasila Suzana Matvejević, dodavši da se žiriju posebno dopao “…njegov poseban pogled, njegove priče u pjesmama, njegove suprotnosti, njegovi preobrati, njegove suptilne i ponekad oštre slike – one govore o njegovim iskustvima i tu se zapravo saznaje da on proživljava svoju poeziju prije negoli je napiše, da zov solidarnosti i borba protiv nepravde i pomoć nedužnima teče njegovim venama poput vokacije, poziva, kao kod drugih pisaca, možda, zov divljine. Za njegove avanture njegov je brod – brod potlačenih i obespravljenih. To je putovanje u središte ljudskosti…”. Baš kao u njegovoj pjesmi – aforizmu “Sloboda”: “Kažnjenik stišće sjemenku u šaci/čeka da proklija prokidajući mu stisak”.

Knjigu poezije “Potkožne tetovaže”, što donosi izbor pjesničkog stvaralaštva Erri de Luce u periodu od 1997. do 2020. godine prati vrlo nadahnut i korisnim podacima opremljen pogovor pjesnika i filozofa Hrvoja Jurića pod znakovitim naslovom “Erri de Luca, naš talijanski pisac”, kojim se ustvari potvrđuje činjenica da je ovaj autor: “…ušao u naše živote – i u njima ostao – i kao pisac, i to naš pisac, a ne kao još jedan pisac iz rubrike strani pisci ili prijevodna djela. Prostor – geografski, društveni i kulturni – gdje se književno djelo i život književnika susretnu, izdvaja pisca iz svjetske književnosti i čini ga ne samo našim kao općeljudskim nego i našim u mnogo specifičnijem, mnogo intimnijem i dubljem smislu”. Jurić podsjeća na to da se Erri de Luca devedesetih godina zaputio na Balkan, tu otvorenu ranu Europe, da je tokom i poslije posljednjih ratova na tom podneblju vozio kamione s humanitarnom pomoći za Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku, da je boravio najviše u Mostaru i Sarajevu, radio i djelovao kao kamiondžija, pisac i prijatelj. Za vrijeme bombardiranja Beograda, on je tamo, uvijek je među ljudima koji pate, bez obzira na mračna izvorišta ratova i njihovu vojno-političku fenomenologiju – tako je, navodi Jurić, Erri usvojio Balkan, onaj južnoslavenski, postjugoslavenski. “Njegova biografija”, piše u pogovoru Jurić “govori: od bauštele do Biblije, od mistrije do misterija – sve to u jednom životu, u cijelom i cjelovitom životu, prirodno i bez diskontinuiteta.”