Josip Luković: O sutonu jedne monarhije

Car-75008

Osvrt na djelo ”Car” Riszarda Kapuścińskog

Kad se god govori o vlasti, teško je ne prisjetiti se jedne likovne produkcije engleskog romantičarskog slikara Richarda Westalla, učitelja slikanja kraljice Viktorije, a najpoznatijeg po portretima Georgea Gordona Byrona, slike- Damoklov mač. Naime, svaka vlast donosi sa sobom i potencijalnu prijetnju od strane onih, koji u hijerarhiji osjećaju ambiciju za usponom ka višoj poziciji, ali i onih koji osjećaju nezadovoljstvo iz bilokojeg razloga. A što se dogodi ako se ta tanka nit na kojoj visi taj mač iznad „zlatnog prijestolja“ počne kolebati i o njenom trenutku donosi nam jedan od najpoznatijih i najutjecajnijih suvremenih poljskih autora- Riszard Kapuściński. Njegovo djelo Car zanimljiva je sinteza esejistike, reportaže i književne fikcije kojom smjelo rekonstruira kolebanja u vladavini Halila Selasija čija je zemlja sve više bila pogođena korupcijom, ruralnom nerazvijenošću, inflacijom, nezaposlenošću i glađu, što je dovelo do sve većih otpora i demonstracija među studentima, radnicima i nižim činovnicima i napose etiopskom revolucijom 1974. i kolapsom monarhije. Kapuściński svoju rekonstrukciju bazira na intervjuima niza dvorjana i njihovih svjedočanstava koji nižući događaje i vlastite refleksije o kretanjima dvora kao i odnosima dvora s izvršnim organima i intelektualnom javnošću te tako slaže mozaik događaja koji su doveli do političkog prevrata. Istodobno, to je kritika svake autoritarne, despotske vlasti, pošto se u ocrtavanju preferencija vlasti i metodologiji njihove izvedbe vide brojne sličnosti s brojnim drugim režimima u povijesti ali, na žalost, i u sadašnjosti; kako i sam autor u knjizi navodi: (…) zapravo je to priča o carskom dvoru i njegovu padu ispričana od onih koji su napučivali salone, urede i hodnike palače(…). Oslikavanje svijeta autoritarno-monarhističkog režima, kakav je tada vladao u Etiopiji, naravno da nam donosi svijet prepun suprotnosti: nastojanja vladara da prikaže svoju državu kao modernu i razvijenu, izgrađujući moderne zgrade i donoseći reforme koje su unaprijed osuđene na propast, velikih i raskošnih dvorskih primanja i iluzije razvijenosti nalik Potemkinovu selu, te bizarnu realizaciju te vladarske deluzije u obliku gomile napola dovršenih zgrada i otužnu stvarnost gotovo animalnog života njegovih podanika koji iza nadstrešnice, u gustišu noći, u blatu i pod kišom, stoje zbijeni u gomilu bosonogih prosjaka, kojima su perači suđa koji su radili pod nadstrešnicom bacali ostatke s pladnjeva. Konstantan osjećaj prijetnje i nesigurnosti koji je bio garancija opstojnosti te vladarske opne moći i vlasti, u čijim su se titrajima upijali krici jadnika, onih „poniženih i uvrijeđenih“ ali i potencijalni tihi revolt onih koji su čeznuli za „zlatnim prijestoljem“ i presijecanjem tanke strune Damoklova mača, ljudski život je obezvrijedio do gotovo puke prepreke u ostvarenju osobnih ambicija. Svaka vrlina i sve što je tvorilo stvarnost mjerilo se carskoj naklonosti i dolaru. Pa koliko onda vrijedi ljudski život u takvom jednom dekadentnom svijetu ? Drugi čovjek postoji onoliko koliko nam priječi put. Život ne znači puno, premda je bolje oduzeti ga neprijatelju prije nego što on uspije udariti nas. Majstorsko isprepletanje intervjua s fiktivnom autorskom naracijom tako je stvorilo vividnu sliku jednog posrćućeg carstva, koje je u svojoj mahnitoj deluziji projiciralo sliku Adis Ababe kao afričke prijestolnice, Olimpa, na čijem tronu sjedi Hail Selasije, utjelovljeni bog, izbavitelj i ujedinitelj afričkih naroda i iseljenih Afrikanaca, koji glasno izvikuje: Moramo postati članovi nove rase, koja će nadići sitničave predrasude, dugujući našu krajnju odanost ne nacijama, već našim bližnjima unutar ljudske zajednice, a u čijoj zemlji na tisuće ljudi skapava od gladi, žeđi, bolesti i siromaštva.

Živopisna slikovitost, detaljni opisi, rastuća napetost koja prožima svaku stranicu ovog zaista majstorskog djela, zaista tvore nezaobilaznu lektiru svakog tko zna prepoznati i uživati u vrhunskim književnim ostvarenjima i tko ne okreće glavu od gorućih tema „dalekog istoka“ i „zaboravljenog“ svijeta izvan tržišta globalnog kapitala u kojemu, na žalost, i danas bukte ratni sukobi, krv i suze slijevaju se u potocima a siromaštvo se provlači kroz sve pore iznemoglog naroda. Upravo u ovoj najpopularnijoj i najcjenjenijoj knjizi „genija reportaže“ Riszarda Kapuścińskog, osjećaju se najave „novog doba“ i najave svjetske globalizacije, multipolarnosti i dolazak novih gospodarskih sila koje sve više i više oblikuju ovaj naš današnji, policentrični i sve nejasniji svijet, u kojemu se Damoklov mač, čini se, počeo ljuljati iznad čitavih političkih zajednica, posredstvom neobično shvaćene demokracije i uljuljkavanjem ekonomije i društvenih vrijednosti, čak i iznad čitavih naroda.