Đurđa Knežević: Zapisi o Gerdi Taro

EWNIwb5WAAAVbNg

Helena Janeczek: Djevojka s Leicom, Izd. Ljevak, Zagreb, 2020.

Tko je djevojka s fotoaparatom Leica o kojoj piše Helena Janeczek? Zove se Gerda Taro. Tko je pak Gerda Taro? Pravim se imenom, onim koje su joj nadjenuli roditelji i koje je zapisano u osobnim dokumentima, zove Gerda Pohorylle…, pa niti to Gerda nije baš Gerda… Najgore što se može dogoditi nekom tko je sam velik u vlastitom životu, jednako kao i u životima drugih ljudi, jest da ih se smješta, vezuje uz nekoga i time se određuje njezino ili njegovo mjesto, njezina odnosno njegova javna osoba kao tek nečiji dodatak. Malo od osobe ostane, ako išta. Obično to, nažalost, ide kao dodavanje žene nekom važnom muškarcu. Stoga ćemo, makar u ovom slučaju, ispraviti ustaljenu nepravednu praksu, obrnuti odnos i reći da je njezin partner bio izvjesni Andre Friedmann. I on se, kao i Gerda Pohorylle, bavio fotografijom, također je kao i Gerda uzeo pseudonim, zapravo, ona im ih je oboma nadjenula. Ona će se dakle zvati Gerda Taro, njegovo će novo ime biti Robert Capa.

Upravo to ispravljanje čini Helena Janeczek knjigom Djevojka s Leicom. Govori nam o ženi koja je u svom vremenu, svom socijalnom okruženju i u svojoj profesiji bila ne samo ravnopravna s, uglavnom muškim, kolegama i/ili partnerima, već u mnogočemu i superiorna. Međutim, ona je gotovo iščezla iz javne memorije dok su se njezini partneri po profesiji i/ili ljubavnom izboru itekako afirmirali, neki postali i slavni. Autorica život i vrijeme u kojem je, nažalost veoma kratko, živjela Gerda Taro rekonstruira kroz tri priče, sjećanja, njoj bliskih ljudi; Willyja Chardaka, Ruth Cerf i Georga Kuritzkesa. Chardak i Kuritzkes je se prisjećaju u godini 1960.; sada su već oba ugledni znanstvenici, autori važnih otkrića. Ruth Cerf, bez takvog javnog ukrasa, govori o Gerdi godine ’38., niti godinu dana nakon njezine tragične smrti u Španjolskoj. Gerda, ljevičarka, antifašistkinja, porijeklom iz dobro stojeće židovske obitelji, i sama se zatekla kao izbjeglica u Parizu, kamo se postupno slijevaju emigranti iz cijele Europe. Razdoblje o kojem knjiga uglavnom govori je vrijeme građanskog rata u Španjolskoj, to je tema kojom se ljevičari grozničavo bave, Pariz je neka vrsta prelaznog mjesta za odlazak u internacionalne brigade, netko kao borac s puškom, netko kao liječnik, netko kao fotograf. Svi govore o odlasku, svi smatraju da je ključno za Europu i svijet da u Španjolskoj treba pobijediti fašizam, no, reći će Chardak, „jedina od svih njih je Gerda Taro tamo otišla i ostala.”

Gerda Taro je bila centar i pogonska snaga zbivanja u ljevičarskim izbjegličkim krugovima, osobito među fotografima, sama je u tom poslu bila ugledna, jednako kao što je bila i predana antifašistkinja, aktivistica. Istu ulogu imala je i u partnerskoj (ljubavnoj i poslovnoj) vezi s Capom. Ruth Cerf, govoreći o njihovoj vezi, prepričava kako joj je Gerda jednom objasnila zašto im je oboma dala pseudonime: „Treba imati prava imena ili ih stvoriti. Misliš da neki glavni urednik zna odrediti koja je slika dobra? Rijetko. Fotografija je sačinjena ni od čega, podložna inflaciji, roba kojoj je rok trajanja jedan dan.” Tako je Capi oblikovala (izmislila) još i novu porodičnu pomalo amerikaniziranu povijest, kako bi se bolje „prodavao”. Ruth tome dodaje i svoj komentar, „… taj Bob (Robert) nikada ne bi postojao da nije bilo Gerde. Na početku bajke, ona se s Andreom igrala kao da papirnatoj lutki mijenja odjeću…” Po svemu što je Helena Janeczek istražila, a radila je na građi za knjigu šest godina, u tom je odnosu Gerdi pripala uloga Pigmaliona. Kad je Willy Brandt došao sa Španjolske fronte i donio užasnu vijest da je Gerda Taro pregažena tenkom, a nekoliko dana kasnije trebala je proslaviti svoj 27. rođendan, nastala je konsternacija, na ispraćaju u Parizu (kamo je prevezena  iz Španjolske) okupilo se sto tisuća ljudi, politička ljevica, prijatelji, kolegice i kolege po profesiji, od Cartier Bressona do naravno Cape, koji je, usput rečeno, na samom sprovodu dobio zasluženi šamar Gerdinog brata (zbog toga što ju je ostavio na frontu i otišao se baviti vlastitom promocijom).

Što se to dogodilo, o kakvim se okolnostima radi, da osoba takvog formata, istaknuta ljevičarka i perspektivna umjetnica, gotovo nestane iz (povijesnog) sjećanja, prešućena potom, i gotovo zaboravljena? Sigurno je da je jedan od razloga njezina prerana smrt, koja je prekinula njezin daljnji razvoj. No neke druge stvari, neki drugi razlozi su tu mnogo važniji. Naime, u njezinu vrijednosnom sistemu umjetnost i politika su bili izjednačeni; Chardak će tako zabilježiti njezinu rečenicu „Jasno je valjda i vama koliko je moja Leica korisna za ono za što se borimo.” Niti jedna od tih dviju vrijednosti neće prevagnuti i biti jedna drugoj podređena; u šali će tako najbolje opisati odnos politike i umjetnosti: „Kad je komunizam na filmu malo dosadan, reakcionari će uvijek pobjeđivati…” Gerda fotografkinja među svojim kolegama je nekompetitivna, zna da je dobra, ali i svi drugi su dobri, važno joj je da imaju iste ciljeve i da se bore za ispravnu stvar. Umjetnost kojom se bavila nije odvajala od politike, ali to dvoje nije brkala, niti hijerarhizirala. Capin planetarni uspjeh je raduje, ali sama ne čezne za tim. Ona ide na front fotografirati kako bi svijetu prenijela poruku o tom ratu, da ga uvjeri da mora stati na stanu republikanaca. To je njezina ambicija, a fotografski aparat, Leica, njezino je oružje borbe.

Capa je nešto posve drugo. Iskazi ljudi s kojima je bio privatno ili poslovno blizak vide ga u drugačijem svijetlu. Njihovim riječima: prevrtljivac u mnogo smislova, sebičan, sirov, ambiciozan i silno usmjeren na svoju karijeru. On je na front odlazio da snimi fotografije i jurio natrag, skupo ih prodajući i živeći bonvivanski. Georg Kuritzkes, koji je sam proveo dosta vremena na frontu kao liječnik, govori s prezirom o njemu, prisjećajući se suboraca u brigadama koji su također bili ogorčeni i puni prezira prema Capi. O njegovoj poznatoj fotografiji koja prikazuje američkog vojnika kako uz vulgarnu gestu govori „Sieg Heil” kazat će, „…slika s toliko slavodobitne neotesanosti da ju je mogao osmisliti samo jedan jedini fotograf.” Potom zaključuje pomalo rezignirano,”Fotograf je zanimanje koje nagrađuje oportuniste, ide na ruku klizačima po površini.” Capa je doista bio od te vrste, naime, ’39., kad se rat već bio približio Francuskoj i val izbjeglica je krenuo preko oceana jer u Europi više nije bilo mjesta za njih, ponudio se na raspolaganje francuskim vojnim vlastima, no bio je odbijen i obaviješten da nove vlasti ne prihvaćaju usluge onih koji su radili za komunistički tisak. Ostalo mu je još samo da navrat-nanos pobjegne, vizom koju dobiva na svoje pravo ime, Andre Friedmann. Prijateljima i suradnicima je ostavio da se pobrinu za njegovu ostavštinu, fotografije, negative.

Helena Janeczek je pišući o tome veoma pažljiva, odmjerena u oblikovanju likova, njoj nije do toga da minimizira Capu, kao što ne preuveličava ili uljepšava lik Gerde Taro. Capa je takav kakav jest i zanimao ju je tek kao lik, osoba s kojom je Gerda Taro provela posljednju etapu u životu. O Capi piše samo onoliko koliko joj je potrebno da što bolje osvijetli/objasni Gerdu, da je vrati u njezine realne dimenzije. U ovom romanu/dokumentu Capa je jednostavno sporedan.

Također, to što je međutim Gerda, sa svim svojim izvanrednim osobinama, umjetničkom darovitošću i karizmom, nestala s obzora, „zasluga” je i vremena (koje, kao takvo, ni danas nije prestalo) u kojem je gotovo prirodna stvar da muškarci grade karijere, dapače, da su poticani da budu ambiciozni, kulture vremena u kojoj se , bez imalo sumnje o ispravnosti takvog stava, različito percipirali muškarce odnosno žene, to jest, njihove društvene uloge, dakako, u korist muškaraca. Na koncu, i oni najodaniji muškarci, s najviše poštovanja prema Gerdi, vidimo to u pričama Chardaka i Kuritzkesa, jedva i tek tu i tamo prelaze ograničenje jednodimenzionalnosti odnosa, to jest, zaljubljenosti u Gerdu, kako bi je vidjeli kao cjelovitu osobu; djelatnu, kreativnu, politički angažiranu. Kuritzkes, koji je po svom senzibilitetu bio tomu najbliži, u nekom je kasnijem intervjuu rekao rečenicu koja je takvu mogućnost konačno opovrgla. „Bila je svakako… zgodna djevojka za kojom si, kao i za sudbinom, mogao samo trčati.” Ili pak Chardak, koji je naziva „ljupkom pojavom”, „dražesnom” i želi joj za partnera „nekog  gospodina liberalna svjetonazora i ruku koje velikodušno otvaraju novčanik.”

Helena Janeczek ovim romanom ponovno uspostavlja životnu priču Gerde Taro, pribirući sve gradive elemente jedne neobično jake osobnosti, dajući joj, odnosno vraćajući joj time punu ljudsku, intimnu i privatnu, javnu i profesionalnu dimenziju. Istovremeno, velikom spisateljskom umješnošću isprepliće biografiju i stanje u društvu, podastire nam sliku desperatnog vremena, doba rastućeg nacizma, raspadanja starih sistema i beznađa pred nadolazećima. Ta je knjiga minuciozno izrađeni dokument, ali i izvrstan roman. Strukturiran je u tri dijela, koji svaki za sebe može funkcionirati i kao samostalna priča, a opet, uzajamno se skladno odnose i sadržajno dopunjuju. Iako pripovjedači govore o istoj temi, razlika između njihovih osobnosti, njihovih razumijevanja i sjećanja na Gerdu Taro, dakle, njihovih perspektiva, čini ovo štivo veoma dinamičnim. Recimo još za kraj i to da je ta knjiga izrazito posvećena sjećanjima; napokon, tvore je sjećanja troje ljudi. Silna je težnja da ih se pronađe, oživi i sačuva, da se iz njih, iznova osvojenih, nepovezanih, ponovo istka gotovo zaboravljeni lik. Sjećanje je za autoricu posljednja obrana ljudskosti. „Um i sjećanje jedno su, integritet sjećanja utemeljuje integritet svakog ljudskog bića… čuvanje sjećanja nije prerogativ građanskog duševnog života. Svatko se sjeća onog što mu treba, onog što mu pomaže da ostane u sedlu.”