Marija Štrajh: ZAJEDNICA

Od Harolda Rotha. 47

Što je to? Skup ljudi na jednom mjestu koji se trpe ili skup ljudi na jednom mjestu koji se ne podnose? Ili skup ljudi na jednom mjestu koji se boje jedni drugih, ili pak skup ljudi koji ispod pulta miju ruke jedni drugima. Ili možda čak skup bedaka, pa onda superpametnih, jako indolentnih, ekstratračera ili možda seksualno devijantnih?

Pa npr. u jednom selu naizgled idiličnom mjestu gdje biva tzv. mir i dobro zajednica ima jednog problematika koji redovito masturbira na terasi svoje kuće izravno gledajući u dječji park i to traje već godinama. I svi znaju za to i nitko ništa ne poduzima. Osoba ima tu nekakvu žutu iskaznicu koja mentolima i oni koji to nisu pomaže pri hrpi privilegija od države, pa tako i ovaj očito. I živi u objektu koji više nije ničiji te mu nitko ništa ne može, familija očito ne mari, a trebala bi mu barem kupiti zastor da skuži da to isto može raditi unutra… kao ni službe koje se brinu za slučaj, a ljudi u mjestu ga se kao boje jer je i neugodne vanjštine. Ili ih nije briga.

I tako ode sve u stihiju…i on neprestano drka i dalje na svojoj kući pa ga svi gledaju. Čovjek šokira djecu, zgražava prolaznike, nasmijava klošare i nikom ništa.

Postao je dijelom pejsaža u sredini gdje naizgled šeću penzići i mala djeca koja ništa ne razumiju – naime?! I život teče kao i sve što teče gdje nitko ništa ne poduzima, samo gleda i ide dalje. Indolencija je postala način života. “U se, na se, poda se” način razmišljanja. Kako nekoga zajebati, izrugati mu se, možda opljačkati, a da ne skuži stil života. Zombieland u light verziji uzeo je maha kao zarazna bolest. Umovi više ne percipiraju pojmove, postojanost, princip, čast i pomoć. To su izrazi koje više nitko ne razumije osim nas nekoliko dinosaura. Nadam se da će naša t-rex loza inkarnirati cijeli niz novih dinosaurića pa ćemo vratiti prave viteške vrijednosti u opticaj. Nadam se da klinci prate nas grozne prethistorijske spodobe i da uče. Jer imaju što.