DEMOKRACIJA I RASPRŠENA MONSTRUOZNOST POGANSKE, RACIONALNE I TEHNIČKE ŽUDNJE ZA SLOBODOM I SREĆOM

123718129_3781463125253237_4510575916985585346_o
Sreća je sadržaj ekstremne opasnosti koji žudi!
Naši životi počinju završavati onoga dana kada prestanemo govoriti o stvarima koje su važne.
M.L.King

ALL POWER TO THE PEOPLE!
Huey P.Newton/Black Panther Party

Piše: Nikola Devčić Mišo

1.

Postoje samo tijela i jezici, osim što postoje i ratovi istina i nevidljive ruke koje ih pokreću. Ali, ne postoji samo ono što postoji. Tu su i misli i interpretacije koje se upisuju u ono što postoji. Radi se o aksiomima suvremenih uvjerenja koje je Badiou nazvao Demokratskim materijalizmom. Radi se o preciznoj distinkciji između mnoštva stvari i mnoštva istina, radi se o pitanju kako misao može misliti ono što može biti kada nema misli? ili kako bi rekao Descartes: Sve što potpada pod naše znanje razlučujem u dva roda: prvi se sastoji od svih stvari obdarenih nekom egzistencijom, a drugi od svih istina koje nisu ništa van naše misli. „Kakav izvanredan tekst!“ kaže Badiou i zaključuje: Istine imaju supstancijalne egzistencije. Danas umjesto potrage za istinom imamo pluralnosti smisla, konfiguracije iskaza i dekonstrukcije subjekata. Postoje samo pojedinci i društva, osim što postoji i sloboda, seksualna sloboda kao paradigma svake slobode, upotreba tijela koje se upisuje u svijet ali ne kao postajanje nego kao rez, čisti diskontinuitet s maksimalnim intenzitetom pojavljivanja, da bi živjeli istinski odnosno bili besmrtni, odnosno trpili sami sebe, odnosno ne spavali cijelu noć, da bi bili u konačnici bijedni noćni čuvari. Postoji samo matematika i logika, osim što postoji i sreća, sreća kao afekt istinitog. Postoji ljubav i poezija , osim što postoji i žrtvovanje, makar i beskorisno ali to beskorisno egzistencijom je ovjeren raskid sa samim stanjem stvari. Za anti-filozofa to znači: bespoštedna borba protiv filozofa, beskompromisni pogled na vlastiti život, skretanje s puta, ustrajavanje na stazama nemogućeg, život na razini apsoluta u napetom i paradoksalnom elementu izbora, izbor očajanja – da bi zaslužilo zvati se sreća. Živjeti znači apsolutno živjeti, u sreći kao nasladi u nemogućem, u objektivnoj neizvjesnosti, u riziku, u događaju koji otkriva nešto u svijetu što je bilo skriveno ili nevidljivo jer je bilo zamaskirano zakonima ovoga svijeta, u vjernosti, u novoj subjektivnosti u smislu postajanja drugim u samome sebi. Odgovor na pitanje“Kako promijeniti svijet?“ za Badioua je „tako da budeš sretan“, a sretan si u afektima entuzijazma za političko djelovanje, blaženstvu za znanstveno otkriće, užitku za umjetničko stvaranje i radosti u ljubavi. Stvarna sreća je afekt demokracije, u smislu potpunosti ljudskog društvenog bića. Komunistička svijest anticipacija je potpune društvene stvarnosti putem sustavne negacije postojećeg svijeta. Sreća je sadržaj ekstremne opasnosti koji žudi. Sreća prati hrabre!
2.
Demokracija nije, piše Jacques Ranciere, onaj oblik vladanja koji oligarhiji omogućuje da vlada u ime naroda niti oblik društva koji upravlja tržišnom moći. Ona je djelovanje koje oligarhijskim vladavinama neprestano otima monopol na javni život, a bogatstvu svemoć nad našim životima. Demokracija je snaga koja se danas mora više nego ikada boriti protiv miješanja tih moći u jednu jedinu te protiv samog zakona dominacije. Pronaći iznova osobitost demokracije znači također postati svjestan njezine samoće. Demokratski zahtjev je dugo bio nošen ili prekrivan idejom nekog novog društva čiji će se elementi oblikovati usred aktualnog društva. Upravo je to označavao »socijalizam«: viziju povijesti po kojoj će kapitalistički oblici proizvodnje i razmjene već oblikovati materijalne uvjete društva jednakosti i njegovo širenje po svijetu. Ta vizija još i danas podupire nadu u komunizam ili demokraciju mnoštva: svi nematerijalniji oblici kapitalističke proizvodnje, njihova koncentracija u svijetu komunikacija već bi danas oblikovali nomadski narod »proizvođača« nove vrste; oni bi oblikovali kolektivnu inteligenciju, kolektivnu snagu mišljenja, osjećanja i kretanja tijela tako da mogu eksplodirati zapreke imperija. Shvatiti što znači demokracija, znači odreći se te vjere. Kolektivna inteligencija, koju je stvorio sustav dominacije, uvijek je samo inteligencija tog sustava. Društvo nejednakosti ne nosi u svojoj utrobi nikakvo društvo jednakosti. Društvo jednakosti samo je skup egalitarnih odnosa koji se sada i ovdje obilježava nizom jedinstvenih i privremenih činova. Demokracija je naga u svome odnosu kako prema moći bogatstva tako i prema moći srodstva koja joj danas pomaže ili joj prkosi. Ona se ne temelji ni na kojoj prirodi stvari i ne jamči je niti jedna institucionalna forma. Demokracija nije nošena nikakvom nužnošću niti sama uključuje neku takvu. Ona se povjerava samo ustrajnosti svojih vlastitih čina. Ona je stvar koja može izazvati strah, dakle mržnju, kod onih koji su se navikli na vršenje učiteljstva mišljenja. Ali kod onih koji znaju s bilo kim dijeliti jednaku moć razuma, ona, obrnuto, može izazvati hrabrost, dakle, radost.
U kojem vremenu živimo? naslov je knjige koja je nastala iz razgovora Rancierea sa Ericom Hazanom 2017. iz koje čitamo predivne retke:
EH: Ako je zaista istina da rad više ne tvori jedan svijet (barem na Zapadu), i da ne znamo koji oblik dati nekom “novom narodu”, da smo “siročad simboličkog svijeta u kojem živimo a na koji se oslanjamo”, je li tu riječ o prilici ili pak o žalovanju? Nije li upravo to moment kada moramo napustiti vreću nasljeđa starih ideja, nekadašnjih oblika organizacije? Nije li to sada pravi trenutak da kolektivno razmislimo o novim načinima borbe kao i dosad neviđenim oblicima života?
JR: Kada govorimo o novim načinima borbe, to nas obvezuje da postavimo pitanje: što znači boriti se? Na koji način uspostavmo to MI borbe protiv neprijatelja? Sve bi bilo vrlo jednostavno kada bi akteri istog tipa pronašli odgovarajuće oblike borbe protiv neprijatelja. Problem se odnosi na same aktere i na pitanje što znači djelovati. Djelovanje se uobičajeno definira kao odnos između autonomnog razvijanja neke energije i cilja prema kojem se to djelovanje usmjerava. Nekada je postojalo vrijeme u kojem se odnos između to dvoje udružio u dvosmislenoj formuli “osvojiti vlast” a koja označava dvije stvari u jednoj; da je razvoj autonomne energije postajao samo tkivo života novog kolektiva (republike radnika”) ali i to da su se posebni organi dočepali specijaliziranih pozicija i funkcija posredstvom kojih su vršili državnu moć (“dikatatura proletarijata”). Danas međutim nitko ne zna što znači to preuzimanje vlasti a predstavlja krunu strateške vizije. Ista je stvar s odnosom između ciljeva i sredstava, koji je postao predmetom isprazne skolastike. Ostaje pitanje kakvu neposrednu budućnost pokret nosi u sebi. Da da bi to pitanje uopće bilo moguće postaviti, mora se iznova preispitati samo vrijeme u koje se on smješta. Danas otkrivamo da je povijest jednakosti jedna autonomna povijest a ne razvoj strategija utemeljenih na analizama objektivnih transformacija tehnike ili ekonomije, nego konstelacije momenata – pojedinih dana, tjedana a ponekad i godina – koja stvara vlastite vremenske dinamike većeg ili manjeg intenziteta i trajanja. Svaki put se radi o novom početku i nikada nećemo znati u kojem će smjeru pokret otići. A pokušaj da iz njega izvučemo lekcije ne vodi nas daleko. Ideja pouka izvedenih iz prethodnih iskustava uvijek pretpostavlja to da ćemo ovaj put pronaći dobar način da napravimo ono što želimo. Nažalost, razvoj momenta jednakosti ne određuje ono što mi želimo. Upravo suprotno, “volja” je rezultat, ona je modalnost koja obuzima razvoj momenta egalitarnosti. Otkriti iznova monadski aspekt momenata egalitarnosti podrazumijeva i otkrivanje dvosmislenosti tih dinamika. Emancipacija je oduvijek označavala mogućnost stvaranja nekog drugog vremena unutar uobičajenog vremenoskog poretka, drugačiji način da nastanimo zajednički čulni svijet. Ona je oduvijek predstavljala mogućnost sadašnjeg života u jednom drugom svijetu kako bi pripremila jedan nadolazeći svijet. Ne radi se za budućnost, radi se kako si izdubio odmak, izbrazdani trag u sadašnjosti, kako bi se intenziviralo iskustvo nekog drugog načina bivanja. Upravo to pokušavam reći još od Noći proletera. To se očigledno nije svidjelo raznim stratezima. Pa ipak, ja ne znam ni kako ni o čemu raspravljati krenemo li od pitanja kako misliti taj predmet “volje” ljudi koji se okupe, promjene namjenu nekog mjesta i otvore neko drugačije vrijeme? Kako iznova promisliti vrijeme i “volju” da bismo o tome mogli govoriti?
3.
Monstruoznost je djelovanje u ime neljudskih instanci. Da li je ljudski život uopće moguć bez pomoćnih konstrukcija tj bez ideoloških iluzija? Da li je religija najopasnija sila u kulturnom razvoju čovjeka? Postojimo kao rascijep i mislimo u razlici, bačeni smo u smrt, padajući u pozitivnost svakodnevnog. Čovječanstvo nikada ne živi potpuno u sadašnjosti; prošlost, tradicija rase i naroda živi u ideologijama super ega, koje samo lagano uzmiču pred utjecajima sadašnjosti, neovisno o ekonomskim odnosima. Ego muči tjeskoba, prijetnje koje dolaze iz ida, iz svijeta i iz super ega. Ali, Heidegger je otišao korak dalje i od Marxa i od Freuda ponudivši, suprotno svakoj filozofiji spasenja, ontološku koncepciju krivnje koja je dio ljudskog bića i odgovornosti prema drugima što obnavlja tragični karakter ljudskog života. Svijest o krivnji je iznenadni zov, neočekivani apel da se ponovno napravi izbor. Što znači ponovno napraviti izbor, izabrati izbor? To znači odlučiti se za moći-biti što tvori vlastito sebe-samo. Što je to, moći biti fundament svojih projekata? Tko poziva tubitak glasom savijesti? Što je cilj zova? Da potakne da vidimo naše biti-krivim, da čujemo glas savijesti, u smislu oslobađanja drugih od zabrinutosti i postavljanja sebe na njihovo mjesto ili postajanja herojem drugih. Osvijetljen u svome tubitku jer je ekstatičan, čovjek može vidjeti smisao stvari, bitak stvari, bez potrebe za empirijskom čuvstvenošću, kao ni za intuicijom. Ta izravna vizija osjetila, neposredovana putem mentalne ili čak verbalne predodžbe, omogućuje izravan pristup stvarima tjelesnim očima. Bitak-izvan-sebe, ekstaza a ne intelekt, izravno osvijetljava čistinu bitka koju čovjek nastanjuje, čistinu koja je zapravo čovjek. Tradicije postaju opasne ideološke iluzije u trenutku kada počnu braniti i nametati principe koje privilegiraju kao jedine i isključive načine spasenja. Treba nam demokratska logika po kojoj bi istovremeno mogli biti pogani, realni i pravedni, sa id-om koji više nije ubojica, superegom koji više nije totalitaran i umom koji više nije instrumentalan. Horkheimerova je teza sljedeća: jednakost među ljudima nije najveća vrijednost. Sloboda, uključujući slobodu svih za ekonomsko poduzetništvo, jednako je fundamentalna i u društvima koja ugrožava totalitarna država, osnovna emancipacijska vrijednost. Povijest dokazuje da postoji dijalektika između slobode i jednakosti, jedna se smanjuje u istom omijeru u kojoj se druga povećava. Kao u Arhimedovom zakonu po kojem tijelo uronjeno u tekućinu gubi prividno na svojoj težini onoliko kolika je težina istisnute tekućine. Kako su i sloboda i jednakost fundamentalno neumoljive, kako jedna ne može jamčiti drugu, čovječanstvo mora nastojati ostvariti ravnotežu među njima, u nasrtajima tehnike i političkih totalitarizama. Totalitarizam kao žudnja za oblikovanjem novog čovjeka, uz državno-partijski nadzor ideologije nacional-socijalizma i Nacističku politiku Njemačke od 1920. do 1945., pokušava regulirati i kontrolirati sve društvene odnose, zahtijevajući od društva aktivno sudjelovanje u promjenama i uspostavljanju novog poretka, organsko jedinstvo države, društva, kulture i ideologije/religije – politička ideologija imperijalizma – prema van, i antisemitizma – prema unutra. „Ein Volk, ein Reich, ein Fuhrer“, Hitlerov je slogan na putu do neogračine diktature, njegove žudnje za apsolutnom vlasti. „Tko nije s nama taj je protiv nas i dobit će metak!“, govorio je Benito Musolini. „Pojedinac je ništa, zajednica je sve!“, apostrofirao je Staljin u svojim spisima iz mladosti pod naslovom Anarhizam ili socijalizam. Prema Alparu Lošoncu frankfurtovac Herbert Marcuse već je u šezdesetim godinama govorio o totalitarnim tendencijama jednodimenzionalnog društva koje stvaraju iluziju o narodnom suverenitetu. Marcuse je naznačio međuigru između totalitarizma i sreće, manipulacije i demokracije, autonomije i heteronomije, nagovještavao je “totalitarnu moć biheviorističkog univerzuma”, kao i klice totalitarizma u tehnološkoj racionalnosti: odatle i njegov termin “racionalno totalitarno društvo”. Naravno, uvijek se možemo praviti da ništa ne vidimo i da pakao drugih nema ništa sa našim privatnim staklenikom unutar kojega slavimo sjećanje na šesti dan božanskog stvaranja. Takvo ponašanje svojstveno je bijednicima i kukavicama, stvorenjima svojih interijera. Zato takvi nikad ne pružaju ruku čovjeku u nevolji i uvijek čine sve da ne učine ništa, zalažu se za srednji put, zlatnu sredinu, ne talasaju, pišu romane ili čak pjesme, ali nikada ne dospijevaju dalje od prve rečenice i pritom se zagonetno osmjehuju, u sretnoj nesposobnosti za proboj u povijest.
4.
U proročanskoj viziji spasenja čovječanstva, u okvirima pravde, branimo revolucionarno nasilje proletarijata. Ponoviti Lenjina, kaže Žižek, ne znači ponoviti ono što je Lenjin učinio, već ono što nije učinio, njegove propuštene prilike. Revolucija je, piše Trocki, otvoreno odmjeravanje snaga između društvenih grupacija u toku borbe za vlast. U slučaju potpune pobjede revolucije vlast prelazi u ruke one klase koja je odigrala odlučujuću ulogu u toj borbi – u ruke proletarijata. Proletarijat ne može konsolidirati svoju vlast a da ne proširi bazu svoje revolucije, kao klasa koja oslobađa, on ni ne može osvojiti vlast ako se ne osloni na narodni ustanak i sveopći polet. Revolucionarna demokracija to je naoružani proletarijat. Kakve će žestine biti borba ovisi o nizu unutarnjih i međunarodnih okolnosti. Što je žešći i opasniji otpor poraženog klasnog neprijatelja to se neminovnije sistem represije zgušnjava u sistem terora. Crveni teror je oruđe koje se primjenjuje protiv klase koja je osuđena na propast, ali ne želi nestati. Ratni komunizam – to je režim opsjednute tvrđave. To je režim spašavanja radničke klase. Opisujući stvaranje militantnog fordizma Buharin kaže: proleterska prinuda u svim svojim oblicima, od strijeljanja do radne obaveze, predstavlja metodu stvaranja komunističkog čovječanstva od ljudskog materijala kapitalističke epohe. Radilo se o koncentraciji nasilja u borbi protiv nasilja, o reprezentaciji najviše klase u destrukciji svih klasa. Teorija permanentne revolucije dovršetak je Francuske revolucije koju je buržoazija prekinula iz straha od proletarijata. Marxovim riječima: „Revolucija je mrtva! Živjela revolucija!“ Ili stihovima Internacionale: Ustajte vi zemaljsko roblje,/ Vi sužnji koje mori glad!/Već grmi razum u svom letu,/čas je krajnji došao sad!/Nek sve trulo padne u grob tamni,/Nek se diže roblje sve,/Nov svijet sagradit ćemo sami,/Tko biješe ništa, bit će sve!/To će biti posljednji i odlučni teški boj,/Internacionala da bude ljudski rod!
5.
Živjeti nije ničije pravo, nego nešto što mora dopustiti drugi. Fundamentalni etički smisao života, za Levinasa je, nasilje, ubojstvo drugog ljudskog bića. O drugom se može misliti samo kao o drugom JA, alter egu. Stoga nemamo izvorno pravo na život. Ako želimo biti vjerni tom etičkom smislu ljudskog života, da bi bilo što napravili moramo uvijek tražiti dozvolu. Čak i za to da bi mogli imati osobna mišljenja. Ljubav je jedini keiterij realnosti. A život, kako je jednom rekao Freud, samo je osobni stil odgađanja smrti. Kolaps kredibiliteta političkih elita diljem svijeta proizveo je i mislivost antikapitalističkog feminizma. Feministički štrajkovi današnjice iznova povezuju povijesna prava na bitke za radnička prava. „Solidarnost je naše oružje“ slogan je za ogromni potencijal ujedinjenih žena čiji plaćeni i neplaćeni rad održava svijet. Oslobađanje žena i očuvanje naše planete od ekološke katastrofe moraju ići usporedno. To je izravno suprotstavljanje neoliberalizmu, to je vikanje u ime onih koji pate. Odbacujući okvir koji nam kapitalizam nameće, stoji u Manifestu feminizma za 99%, a od kojeg nitko nema koristi, feminizam nastoji ujediniti postojeće i buduće pokrete u široku globalnu pobunu na temeljima slobode za sve. Zapatistička vojska nacionalnog oslobođenja pod vodstvom subcomandantea Marcosa 1994. s maskama na licu, kao znakom kolektivne anonimnosti, izvodi napad na na jugoistočnu federalnu državu Chiapas. Njihovi glavni zahtjevi, pod sloganom „Ya basta“, odnosili su se na zemlju, stanovanje, hranu, zdravstvo, obrazovanje, posao ali i slobodu, demokraciju i pravdu. Njihov je krik, kao krik užasa i nade sažeto artikuliran u stavu: Mi se uzdižemo iznad samih sebe, egzistiramo u dvije dimenzije, živimo u nepravednom svijetu, ali želimo da nije takav kakav jeste. Muškarci i žene vladali su na način da su u konačnici svi imali mogućnost upravljati ali i biti oni kojima se upravlja. Na ulazu u jedno selo postavljen je natpis: Nalazite se na pobunjenom teritoriju Zapatista, ovdje vladaju ljudi, a vlada se mora pokoriti. Mislili ste da prethodnici dolaze prije onih koji ih slijede? U krivu ste, kaže Meillassoux: prethodnik nije onaj koji dolazi prije već onaj za kojeg su nasljednici naknadno utvrdili da je došao prije. Dakle, prethodnik kao takav, dolazi poslije svojih nasljednika. Ne može se sve s čime se suočimo promijeniti, ali ništa se neće promijeniti ako se ni sa čim ne suočimo. Priča o crncima i indijancima u Americi, priča je o Americi. Reakcija na četiri stoljeća afroameričkog ugnjetavanja nenasilni je građanski neposluh Martina Luthera Kinga i Malcolma X-a, koji su ubijeni 1964. i 1965. Nema ih. Možemo se samo sjećati njihovih vedrih, lijepih lica. „I Have Dream!“, riječi su Martina Luthera Kinga, „Ja imam san da će moje četvero djece jednoga dana živjeti u naciji u kojoj nitko neće o njima donositi sud po osnovi boje kože nego po njihovom karakteru“. Nezanemariv broj bijelaca, govorio je Malcolm X, pokušava riješiti probleme, ali nikad etiketirani kao liberali. Ti bijelci koji su sami sebe nazivali liberalima najopasnija su činjenica na cijeloj zapadnoj hemisferi. Oni su najlukaviji, poput lisica, a lisica je uvijek opsnija u šumi od vuka. Kad naletiš na vuka znaš na čemu si. Ali lisica ti priđe prikrivajući zube, smiješeći se, i ti pomisliš da ti je prijatelj. Najvišu razinu izraza esncijalnih životnih potreba i filozofskih principa eksplicirali su 1966. osnivač Crnih pantera Huey P.Newton i suosnivač Bobby Seale u svojevrsnom manifestu BPP u deset točaka koji glasi: želimo slobodu, želimo moć da sami odlučujemo o svojoj sudbini; želimo oslobođenje od vojne službe u korist rasističke vlade koja ne brine za sve Crnce; želimo punu zaposlenost za naše sestre i braću; želimo kraj kapitalističkom nasilju i izrabljivanju od strane bijelih rasističkih biznismena: želimo pristojan smještaj, prikladan ljudskim bićima; želimo obrazovanje u skladu sa povijesnom istinom i našom ulogom u današnjem društvu; želimo besplatnu zdravstvenu skrb za sve ne-bijele i ugnjetavane ljude; želimo trenutno zaustavljanje policijske brutalnosti i prestanak ubijanja ne samo Crnaca nego i svih ostalih u Americi; želimo prestanak svih ratova i nasilja; želimo slobodu za sve Crne ljude i sve sirote zlostavljene zatvorenike diljem Amerike koji nisu imali pravedno suđenje, koje zatvaraju kao što su Nijemci zatvarali Židove samo zato jer su Židovi; želimo sudske procese sa porotom sastavljenom iz istog društvenog, religijskog, historijskog i rasnog backgrounada, sa istim pravima za sve u tzv. zločinima prema bijelačkim zakonima ove zemlje; želimo zemlju, kruh, smještaj, edukaciju, odjeću, pravednost, mir i društvenu kontrolu novih tehnologija. U objašnjenju „zašto je komunistkinja?“ Angela Davis kaže: zato jer osjećam da jedino totalna revolucija može zbaciti kapitalističku ekonomiju i bogatstvo velikih korporacija koje izrabljuju i kontroliraju živote svih radnih ljudi a naročito Crnih ljudi. Kome se dodijeljuju najgori poslovi? Tko je najslabije plaćen? Crni ljudi! Nasilje je ugrađeno u temeljnu institucionalnu strukturu kapitalističkog društva. Kada govorimo o revoluciji većina ljudi misli na nasilje ne shvaćajući da je stvarni sadržaj revolucije u načelima i ciljevima kojima strijemiš, a ne u načinu kojim ih ostvaruješ. Ako si Crnac i cijeli život živiš u društvu Crnaca, svakodnevno izlaziš na ulicu i gledaš bijele policajce koji te opkoljavaju ili stalno zaustavljaju. Policija nikad nije znala tko sam, ali bila sam Crnkinja i zbog svoje prirodnosti sumnjičena za „militanticu“. Odrasla sam u Birminghamu u Alabami, moji su prijatelji ubijani bombama koje su postavljali bijeli rasisti. Sjećam se eksplozija tih bombi u mojoj ulici kad sam bila mala djevojčica od kojih bi se tresla naša kuća, sjećam se stalne opasnosti od upada napadača, sjećam se naoružanih ljudi u ophodnji i cjelonoćnom patroliranju susjedstvom kako bi spriječili ponavljanje napada. Nitko ne može ni zamisliti kroz kakve užase prolaze crni ljudi, njihova iskustva od prvih dana otkad su kidnapirani sa obale Afrike. Ponos i ljepota čovjeka, pisao je genijalni Huey P.Newton, smješteni su u ljudskom duhu, što ga čini nečim višim od jednostavno tjelesnog bića. Taj duh nikada ne smije biti obuzdavan i iskorištavan od drugih. Sve dok ljudi prepoznaju ljepotu svoje duhovnosti i opiru se uništavanju i iskorištavanju, oni će provoditi jednu od najdivnijih ideja svih vremena – uništenje rasizma i kapitalizma, jer rasizam neće nestati sve dok ne nestane kapitalizam. Čovjek je u svojoj cjelovitosti puno više od zbroja njegovih dijelova. Zatvor ne izlazi kao pobjednik nad čovjekom, jer zidovi, rešetke i čuvari ne mogu zavladati ili držati pod kontrolom ideje.
6.
Tek uznapredovala instrumentalna racionalnost oličena u tehnici i tehnologiji može doći u sintezu sa eskalacijom Zla u liku čudovišne strukture korporacije sa skrivenom ideologijom kao kulturom koja kontrolira društvo hibridom retro-futurizma, povratkom u prošlost i tehno-znanstvenim napretkom u logici izvanrednog stanja. Današnja su društva kontrole i nadzora odnosno autoritarne demokracije s onu stranu modernog društva i države u kojima se zajednica uspostavlja kao emergentna mreža mnoštva subjekata s nesvodivim razlikama u načinima predstavljanja moći, od fundamentalizma, neofašizma, neosocijalizma do radikalnoga liberalizma neljudskog u formi posthumanog stanja umjetne inteligencije i umjetnog života umjesto biopolitičke proizvodnje golog života.
Internet je nematerijalni prostor budućnosti koji omogućava bestjelesnu migraciju i čudovišnu tvorbu koja se nudi kao zbiljski – konačno, jedini zbiljski – prostor suradnje, komunikacije, proizvodnje umjetničkih projekata, estetike ekscesa i djelovanja kritičkih net-lista. Internet je, piše Marina Gržinić, sablasno utjelovljenje temeljnog antagonizma u srcu nove ujedinjene Europe koju ovdje i sada mogu definirati kao ontološku a ne epistemološku nejednakost između europskog zapada i istoka, kao zapadnoeuropsku matricu društvenog izmeta i istočnoeuropsku matricu čudovišta. Estetizirana rekomodifikacija tehnologije područje je virtualnih kamera, virtualne tehnologije i virtualne perspektive, umjetnog života, biočipova, robotike, kloniranja i fluorescentnih čudovišta. Na djelu su tri strategije: stara avangardna strategija proizvodnje šoka iz realnog (kao semiotika suvremenog oglašavanja, mutiranja, kloniranja), neoavangardna strategija stvaranja simulacija virtualnih slika koje djeluju izvan ljudske perspektive (na primjer, paraprostor, živa klokotava opna i zasad mirni i dostojanstveni mikroorganizmi, osim virusa COVID-19) i strategija mutacije i promjene spolnih znakova i identiteta (koja empatiju i seks još uvijek dozvoljava samo između jednakovrijednih imaginarnih i fikcionalnih mutacija i promjena). U borbi protiv kompjutorski proizvedenih fotografija i simulacija pričamo priče. Te su priče naše kreacije i u njima smo upravo mi glavni junaci, na teritorijima koje smo sami oslobodili, u prostorima sjećanja koje smo sami stvorili, virtualnog sjećanja koje nije u funkciji prošlosti, nego u funkciji budućnosti, u demokraciji kao raspršenoj monstruoznosti poganske, racionalne i tehničke žudnje za slobodom i srećom.