Božica Jelušić: U DOBA KRIZE

255020883_10216881629271688_8865423787899342939_n

Mi živimo u doba krize. Sve oko nas teži propadanju, srozavanju, naglim promjenama, neočekivanim obratima, ugrožavanju naših statusa, dekadenciji i rasulu. To stvara velik broj nezadovoljnih, depresivnih i prikraćenih ljudi, koji nastoje, poput riba na suhom, ponovo ući u “prijašnju vodu”, da bi prodisali i vratili stvari u donekle podnošljiva stanja. Postoje male i temporalne krize, koje nekako preživimo, ali i one ozbiljne, iza kojih se jedva pridignemo, s ožiljcima i promjenama ličnosti, koje uglavnom sami registrirano. Nismo razbijeni, već “pokrpani”, dakle necjeloviti, oštećeni, drugačiji. A život ipak treba živjeti dalje, kao da se baš ništa nije desilo.
Pojedinac, usamljena i ranjiva kategorija, različito prihvaća svoje krize. Stvaratelji pate zbog nedostatka nadahnuća, zastoja u produkciji, nevidljivosti u javnom prostoru, zlobe i ljubomore unutar ceha. Senzibilni kriziraju zbog neuzvraćenih emocija (bojim se da je tu i moj osobni prag!), umni zbog stanja u svijetu i poremećaja ljudske svijesti i ravnoteže, hipohondori i prebrižni oko vlastita značaja ,zbog zdravstvenih opasnosti, mladi zbog nedostatka adrenalina, stari zbog nemoći i premalo preostalog vremena, neodlučni zbog dvojbi i razapetosti između dviju solucija, vezani zbog nedostatka slobode, a slobodni zbog nepostojanja utočišta.
Tako za krizu nema “zime”: ona će trajati vječno. Trenutak kad se pokreće je tada, kad iznevjere uobičajeni mehanizmi na koje se oslanjamo. Ono što je vrijedilo i valjalo do jučer, ne vrijedi danas. Ne tješi nas dobar obrok, nove cipele, mali nepotrebni luksuz koji smo si priuštili, putovanje na nekoliko dana, pogled kroz oprani prozor, ekološki čista košarica voća iz vrta, dobra knjiga, tri Persena ili čašica ovogodišnjeg višnjevca i rebro čokolade. Kriziramo punim kapacitetom, imamo “riblja usta”, obješena i tužna, pogled gasne, kosa se prebrzo masti, cvatu nokti, glas nam je promukao i drhtav, kao u kakve profesionalne tragetkinje, koja više i ne umije govoriti normalno.
Što da se radi, što da se kaže? Znamo mi da bi nam trebao kakav svrhovit posao koji zahtjeva svu koncentraciju i vrijeme, da bi nam netko morao osvijestiti pojam cilja, i da bismo se, na kraju krajeva, ipak trebali zaljubiti. Sve troje smanjilo bi udjele krize na minimum. Zdušnost, nadušenost, oduševljenje, nosilo bi nas izvan granica krize i njenog zlokobnog okruga. Bili bismo nedohvatni, naš fokus pomicao bi se zajedno s nama, ostajući isti tamo gdje bol ne dopire. Osoba predana poslu do zadnjega atoma, osoba koja ne gubi cilj iz vida i koja je k tome pouzdano voljena i voli nekoga, izuzeta je iz mase, ne dopušta da joj temelj podrivaju oni kojima se ne može dati vjera, niti se isplati slijediti njihov primjer.
I eto, neću sada posegnuti za premudrim knjigama, da bih potkrijepila svoju tezu, ali ću ponovo citirati jednu mudrost kojom me svojedobno prisvijestio G. B. Shaw: “Potrudite se da dobijete ono što volite, jer će vas inače prisiliti da volite ono što dobijete”. Odnosi se to i na posao, i na cilj i na ljubav našega života. Pa sad, kako kome pomogne, ali u razdoblju krize valjalo bi nekoliko puta dnevno ponoviti tu misao. I primiti se nečega, pod hitno, jer Nečastivi djeluje dok se prepuštamo, dok smo lijeni, torpidni, smosažalni, ne znamo kamo bi sa sobom i tko nam glavu nosi. Probudimo se u još jednom poklonjenom danu, te učinimo nešto za sebe. Pokažimo krizi gdje su izlazna vrata, trajno i nepovratno.I da, smije se zapjevati Gracias a la vida, makar samo pripjev , desetak puta u kontinuitetu.
10. studenoga 2021. F. G.
ILustracija: RUKOPOLAGANJE NA PJESMU, rukopisna knjiga B. J.
256017426_10216881629471693_4162881641656049240_n