Boris Jovanović Kastel: KAKO JOŠ VIŠE ZAVOLJETI JUG

Lucania_61_di_Carlo_Levi_2

Carlo Levi: Lucania 61.

Impresija o romanu Hrist se zaustavio u Eboliju Karla Levija

U ovu mračnu zemlju, bez grijeha i bez iskupljenja, gdje zlo nije moralno, već je zemaljski bol, koji je vječno u stvarima, Hristos nije sišao. Hrist se zaustavio u Eboliju. 

Jedan od najznačajnijih romana u poslijeratnoj italijanskoj književnosti Hrist se zaustavio u Eboliju (Cristo si e fermato a Eboli, 1945) pisca neorealiste, slikara i antifašiste Karla Levija, prevođen na četrdesetak jezika, do sada je, začudo, samo jedanput preveden na hrvatskosrpski i slovenački jezik (1951) tako da ga je vrlo teško naći i ploviti po njegovim stranicama. On je čedo autorovog progonstva iz 1935. godine u Alijano odnosno Galjano (izmišljeno ime izvedeno iz lokalnog izgovora), izolovano i zabačeno selo na jugu Italije, u regiji Kampanija, gdje je, boraveći godinu dana sa mještanima, slikao društveni ambijent i tradicionalne navike i uveo nas u svijet sujevjerja i magijskih rituala, odjesečnosti od civilizacije, siromaštva i zajedničkog života sa životinjama nudeći vjerodostojnu sliku sramote Italije u eri fašizma kao na filmskoj traci. Vođen tim osjećajem, zapisao je – Nikada nijesam vidio takvu bijedu.
Dok se seljaci sa juga Italije nijesu pretjerano protivili fašizmu jer su znali da će ih se svaka Vlada sjetiti samo kada ubira porez, antifašistička borba na sjeveru zemlje trpjela je gubitke na svakom polju i zato su mnogi intelektualci i stvaraoci bili prinuđeni da napuste zemlju u strahu od hapšenja i drugih represalija. Završivši medicinu, Levi je vjerovao da će se ostvariti kao slikar ali je pojavom ovog romana ušao na velika vrata u anale italijanske književnosti. Knjiga je napisana za svega nekoliko mjeseci (decembar 1943/jul 1944) pošto je autor, torinski Jevrej, zbog svoje antifašističke djelatnosti interniran u provinciju Lukaniju (danas Basilicata) napuštenu od države, istorije i vremena. Eboli je grad u provinciji Salerno gdje nestaju putevi i ne čuju se vozovi. Mještani često kažu da nijesu hrišćani jer se Hrist zaustavio u Eboliju, toj pustinji zaobiđenoj od svih, čak i osvajača ravnodušnim prema kamenjaru bolnog siromaštva zaboravljenim od vremena.

U neprekidnoj žalosti, mjesto bez horizonta, Galjano je izgrađen na kostima mrtvih, nad ponorom i prepušten propasti kao crkva Madonna di Viggiano pa se autoru činilo da je pao s neba, kao kamen u baru. Ali želja za životom ponovo ga je motivisala da ustane i pomaže seljacima svjesnim da imaju ljekara.

Beznadežnost, pesimizam, matrijarhat i samoprezir te široke galerije likova, posebno žena, onih pohotnih (Ako se okrenete, kriju lice u ruke i gledaju kroz prste)  usijavaju arhaičnu pastirsku atmosferu do te mjere da vjerovanje u nebesko i podzemno, božansko i đavolsko, magijsko i religijsko, anarhično i ustavno, čine biljege svakodnevlja. Na zidu, recimo, ne visi portret Musolinija, već Madone i Ruzvelta, ta dva oprečna božanstva. Prvo je sumorna i umorna boginja njihove muke i stradanja a drugo je bog nade i obećane zemlje gdje rijetki mogu da ostvare san o boljem životu. Veresija, kao egzistencijalni ponor, paganski obredi, matrijarhat i fenomen svejednosti, odnosno pomirenost sa sudbinom, najdublji su kapilari u srcu ovog romana – proroka čija fabula na Balkanu i danas može naći svoju sestru bliznakinju. Težak život italijanskog seljaka pod fašizmom uronio je njegovu svijet u depresiju. Zato on vjeruje da nema neka razlike umrijeti u ratu, nametnutom od Rima, na nekom položaju u Abisiniji ili skončati od malarije na njivi, na obali rijeke Sauro. Iako je nekoliko mještana izgubilo život u ratu, u selu se o njemu ne govori. Uzrok indolentnog stava je deficit vremena jer je borba sa oskudicom i preživljavanje iznad svakog društvenog fenomena.
Nakon političkog izgnanstva, dočekavši slobodu i dan povratka kući, autorova radost se preobražava u tugu što nimalo ne iznenađuje. Ostajući još desetak dana sa svojim psom, ucviljen i pun tjeskobe, pozdravlja se sa svima, gospodom, seljacima i malaričnom đecom i izražava želju da bude sahranjen u Alijanu, zajedno sa seljacima, u glini iz razloga što nad njom buja neponovljivi arhaični kosmos želja, nostalgije i besudbinstva. U testamentu je izričito zatražio da se prije sahrane pročita odlomak iz knjige, onaj posljednji.

Drugim riječima, roman je priča o seljacima prijateljima, paganskim ritualima i paralisanosti države, siromaštvu za čije posljedice režim nije htio ni da čuje a kamo li da je ublaži. Racionalnim sagledavanjem geopolitičkih stvari tog tmurnog vremena, čestom favorizacijom ironičnih tonova i elegantnom deskripcijom, Levi izražava divljenje prema seljacima, sudbenicima koji nijesu imala šta da izgube jer su , mireći se sa životom, kao da je svaki dan posljednji, ostali do kraja dostojanstveni i mudri. Zato sluškinja u njegovoj kući ima status plemkinje i, sa djetetom u naručju, kuva kozje glave šireći arome varvarskog hedonizma. To čini uprkos naredbi vlasti da ubijaju koze jer štete biljkama. To je i osnov za izbjegavanje plaćanja poreza. Fašistički režim smatrao je južnjake nižom rasom, psima, otrgnutim od Rima i okrenutim Americi kao obećanoj zemlji. Zato Levi tvrdi da bi za apatride Lukanije duhovna prijestonica prije trebalo da bude Njujork, nego li Napulj ili Rim. Pošto ni hrišćanska dogma u selu nije prihvaćena kako su očekivali mjesni oci, jedan sveštenik kaže da su ljudi ovdje magarci a ne hrišćani jer sujevjerje i utvarnost determinišu svakodnevicu dok se vjera u boga manifestuje samo sporadično odlaskom u crkvu za vrijeme glavnih praznika. Oskudica u mjestu (bez prodavnica, jedan toalet, jedan automobil…), beznađe i nerazumijevanje ostatka Italije stubovi su na kojima počiva njihova borba za utopiju.
Naslov romana slikovito i praktično dočarava da se civilizacija zaustavila u Eboliju jer inferno kamenih kuća ima oblik u kojem sam zamišljao Danteov pakao u školi. Okrutan način života i ljepota Matere ukrštaju se tokom romanesknih dimenzioniranja svakodnevice što fabulu dovodi u stanje poetskog putopisa –  Svako ko vidi Materu ne može da ne bude zapanjen, njena bolna ljepota je tako izražajna i dirljiva. Zato iz svega možemo i moramo naučiti kako da još više volimo i osjećamo naš jug, cijenimo njegovu tradiciju, kulturu i humanost, tolike monotone dane u samoći kada smo okrenuti monolozima. Ovdje smo otkrili mnoge vrijednosti juga, toplinu njegovih iskonskih emocija i arhaične čarolije nepoznatih i, naizgled, nepristupačnih mjesta. U tim malim i zabačenim selima najljepše se vide vrline duha jedinke i mane bahatog režima, nehumanost fašističke doktrine i ideali slobodnog čovjeka inspirisani bratstvom i ljudskom solidarnošću. Svi ratovi su, po mišljenju seljaka, unaprijed izgubljeni. Jedini koji ih fascinira je razbojnički (1861-1865) od njega su stvorili mit! Autor je zavolio jug još snažnije jer je u razgovorima sa političarima i intelektualcima sa sjevera shvatio da oni ne razumiju probleme juga i daleku začaurenost meridionalnog kosmosa, niti ih je to mnogo interesovalo u svojoj alavosti i birokratskoj grabeži.
Konačno, mudri seljaci su željeli da ostane sa njima insistirajući na bračnoj vezi sa najljepšom i najbogatijom udovicom, kako bi nesmetano slikao i liječio ljude. No, svjetlost budućeg života pobijedila je mrava u podzemnom tunelu dok je gledao Jadran i sjećao se zatomljene civilizacije ovjekovječene na stranama romana.
Kada su Levija pitali, da li je drevni svijet juga nestao sa seljacima koji su emigrirali na sjever tražeći poslove u industriji, odgovorio je – Nikako! Prošlost koja ne prolazi više boli. I ne samo na jugu. Opština Eboli nije zaboravila njegovu ljubav bez mjere i dodijelila mu je status počasnog građanina. Ništa mi nije moglo biti prijatnije od toga da sam bio vaš građanin, napisao je gradonačelniku Ebolija 25. decembra 1972. godine kao odgovor na pismo kojim ga je opština Eboli obavijestila o dobijanju statusa počasnog građanina. Dušom, mišlju i osjećanjem uvijek je bio sa narodom juga u kome je pronašao iskonske vrijednosti čovjeka. Po ovom autobiografskom romanu snimljen je istoimeni film u režiji Frančeska Rosija i premijerno prikazan 1979. godine. Kasnije je osvojio nekoliko prestižnih nagrada, uključujući priznanje Bafta za film na stranom jeziku.

Tako je Karlo Levi suze starica sa pragova što uzaludno čekaju muževe iz pečalbe rađajući potomke drugima, znoj težaka i čemer uvrijeđenog seljaka italijanskog juga pretočio u liker nostalgije za jugom, naučivši nas da ga u svoj njegovoj monotoniji, izolovanosti i dekadenciji još više volimo i čuvamo. Svaka stijena i pećina Ebolija poslije ovog romana nije bila ista, nije hladan i bezobličan kamen, već grandiozna sedra, ukrasni kamen uzidan u mozaik južnjačkog identiteta osuđenog na vječitu borbu za svoje mjesto pod mediteranskim suncem.

Zato sam prigrlio ovu knjigu. Zato je Jug jedini plamen unutrašnjeg egzila!

Pomaže mi, kao posestrima, da svoj južnjački kamenjar, tako surov i škrt, drobim i pretačem u med.  Onaj med za koga Bela Hamvaš u Eskvilinskoj Veneri reče da je posljednja nostalgija za životom.