Marko Raguž: Ovo je zemlja za sve naše ljude

790x4509

Ovo je zemlja za nas
Ovo je zemlja za sve naše ljude
Ovo je kuća za nas
Ovo je kuća za svu našu djecu

Pogledaj me, o, pogledaj me
Očima djeteta

U zemlji vidim spas
Iz sna me budi glas koji ne poznajem
Dok grane miluju naša tijela
Dok sjenke prave pokrov za nas

Bend „EKV“

(Nije se loše podsjetiti da je upravo ovaj stih benda EKV citirao predsjednik Hrvatske Zoran Milanović u svom inauguracijskom govoru)

MUZIČKIM STAZAMA BENDA EKATARINA VELIKA

Svako umjetničko djelo posjeduje jednu jedinstvenu, neponovljivu konturu, formu duha, jedan fluidni oblik, koji je baš onoliko nejasan, neodređen, fluidan, koliko je fluidan sam duh. Sasvim jasno, to prelivanje duha u različite umjetničke forme, ostvaruje se na mnogo načina. Ono se razlikuje od forme do forme, od postupka do postupka, od sredstva do sredstva. Može biti da je to izlivanje duha, njegov prelazak u umjetnost, ponovno rađanje, odnosno preporađanje duha u umjetnosti, možda najnejasnije, najteže odredivo upravo u vrsti umjetnosti koja se zove Muzika. Duh je u toj umjetnosti, sasvim jasno prisutan, ali on je rastvoren na milion čestica, da bi potom kroz zvuk bio rekonstruiran u jedan izvanredni umjetnički oblik, kakva je muzika sama po sebi. To je jedan proces kodiranja duha kroz notni sistem, kroz sklad zvukova. Međutim, sve je to vrlo široka tema. O tome je, također, vrlo mnogo pisano. Ovom prilikom mi je namjera napraviti jedan ogled o muzici benda Ekatarina Velika – odnosno pokušati da iz muzičkog rada tog benda izdvojim, apstrahiram duhovnu osnovu, duhovnu srž te muzike. Može biti da taj oblik duha nosim sam u sebi, jer nije nimalo slučajno da me je muzika benda Ekatarina Velika oblikovala – da sam jednu dobru deceniju odrastao, sazrijevao, plesao život u ritmu te Muzike – obrtao dan i noć, plesao u ritmu vjetra, gazio bosim nogama po toploj zemlji, zemlji na granici i sve tako redom… Baš zbog tog velikog duga, zbog tog velikog prijateljstva prema Milanu Mladenoviću, premda ga nikada nisam upoznao, osjetio sam potrebu da pokušam razlučiti, sam sebi objasniti, demistificirati tu magijsku formulu po kojoj je nastala muzika benda Ekatarina Velika. Potrebno je napraviti nekoliko uvodnih zapažanja kada je u pitanju muzika jugoslavenskog novog vala – što je pokret unutar kojeg se bend Ekatarina Velika ostvario. Umjetnost je stara koliko sam čovjek, ona čovjekov put na zemlji prati kao ona misteriozna, vješta pantera, o kojoj je govorio Miroslav Krleža – koja se svojim savitljivim kretnjama uvijek kreće ispred čovječanstva. Bilo da je ispred, ili uporedo – umjetnost je baš poput te savitljive pantere. Ta pantera „mijenja oblik kao vidra“ – što su stihovi jedne pjesme Ekatarine Velike. Međutim, prošli su toliki vijekovi, a nikada se ranije u prošlosti nije stvorilo nešto takvo. Nešto kao bendovi Joy Division, Nirvana, Ekatarina Velika. Za to je trebalo postići preduvjete. Potrebno je bilo doći do tehnološkog napretka, muzika je trebala biti priključena na struju, napredak na video planu, također, se morao ostvariti. Čime raspolažu takvi umjetnički proizvodi? Oni se zasnivaju na poeziji – na tekstualnoj osnovi pjesama. Toga je bilo i ranije. Zatim na izvođenju, pjevanju… Sve je to postojalo i ranije…. Potom na električnom zvuku. To je već nešto novo, zvuk novog post-industrijskog doba. Bend Ekatarina Velika je mnogo koristila taj eksprimentalni elektronski zvuk. Sasvim jasno, tu su video isječci, mali filmovi – koji su u jedno umjetničko djelo spojeni sa muzikom i poezijom, odnosno tekstom. Na tom planu se do današnjih dana nije nešto mnogo promijenilo, jer se i danas muzički spotovi na tom principu koncipiraju. Međutim, to su samo vanjska rješenja. Naprosto, to je vanjski oblik. Ono što je suštinsko u svemu tome je sam način oblikovanja samoga duha. To je preduvjet, jedan dugi, dugi proces, koji traje od rođenja, odrastanja… To je proces oblikovanja duha. Duh može biti oblikovan na određen način, bez da ima manifestaciju, ispoljavanje, otjelotvorenje u poeziji, muzici ili nečemu drugom. Duh se u svakome slučaju oblikuje. Tu dolazimo do duha Vremena – a Vrijeme se mijenja stalno, Vrijeme se promijenilo strašno. „Betonski pastir čuva svoju ogradu, a velegrad ga zove na svoje visoke platforme“ – glase stihovi pjesme Platforme, benda Ekatarina Velika. O čemu se radi? Potrebno je poznavati samu evoluciju, razvoj gradova nakon Drugog svjetskog rata, a što je svoju kulminaciju na jugoslavenskom prostoru doseglo sedamdesetih, osamdesetih godina, sa ekspanzijom socijalističke gradnje, nastanka sasvim novih gradova, dijelova gradova – jedne sasvim nove arhitekture. Ona traje i danas, premda je od tih vremena prošlo trideset godina. Naši gradovi su tada doživjeli vrhunac svoje ekspanzije, nikada kasnije se nije u tolikoj mjeri gradilo. Prije bi se moglo reći da se više rušilo, nego što se gradilo – ako uzmemo u obzir jugoslavenske ratove. Upravo negdje u tom mulju, u rađanju jedne sasvim nove urbane stvarnosti, kakva nikada ranije na ovim prostorima nije postojala, treba tragati za preduvjetima, koji su doprinijeli oblikovanju duha mladih generacija toga vremena. A muzika benda Ekatarina Velika je samo jedan blistavi primjer toga duha, koji je sazrijevao, oblikovao se na betonu jugoslavenskog socijalizma… Na svim stazama kojima je čovjek toga doba morao da prođe tokom svoga životnog puta, odrastanja… Sve je to vrlo bitno za oblikovanje duha novih generacija. Brazilski post-punk bend Plastique Noir ima pjesmu s nazivom – Rock n Roll is Over. Već dugo, dugo se nije dogodila neka revolucija u muzici, dugo nema neke buntovničke energije, nekog novog vala – Grunge je tokom devedesetih bio zadnji pokušaj bunta u muzici. Međutim, da li se radi o tome – da je svemu tome kraj? Mislim da nije to u pitanju. Ako bismo pokušali odrediti prirodu duha jednog Isusa, koji je živio u praskozorje ovog doba, a koji je sam bio buntovnik, ali u nekim potpuno drugačijim, arhaičnim društvima… Pojave u muzici novog Vremena, samo su obnavljanje jednog buntovničkog isusovskog duha sa početka ere, ali u nekim potpuno drugačijim okolnostima. Potrebno je da prođe određeno povijesno razdoblje, da moderni gradovi na tlu planete utonu u maglu prošlosti, da se pojave novi gradovi, u kojima će se živjeti neki novi životi, potrebno je promijeniti perspektivu Vremena, da bismo shvatili šta je sve bio taj Rock n Roll u svome Vremenu. Koliko je dugo živio, da li je na kraju nestao… To je tek Vrijeme koje stoji pred nama. Može biti da je najpoznatija pjesma benda Ekatarina Velika Par godina za nas. Bilo je to suočavanje sa ambisom (Moj prijatelj i ja sedimo na klupi, gledamo zvezde), krik u provaliju bez dna, jedno suočavanje sa ništavilom egzistencije, sa sunovratom jedne realnosti, koja je bila na pomolu. A upravo se to dogodilo. Čitava jedna realnost, realnost kasnog socijalizma, sa svojom kulturom života, arhitekturom, svime što čini život modernog čovjeka, bila je izložena apokalipsi – jednom rastakanju, nestanku… U tom Vrtlogu je nestao taj bend sa lica Zemlje. Njih je usisala centrifuga istorije. A i sama jugoslavenska priča je sahranjena, nestala je u ruševinama. Na tim ruševinama je rođena jedna nova generacija mladih ljudi, kojoj i sam pripadam. Djeca koja su odrastala slušajući Muziku Ruševina. Međutim, godine apokalipse su prolazile, bilo je potrebno vidjeti šta je preostalo, obnoviti ono što se moglo obnoviti. Tako je mladost post-jugoslavenskog Vremena u tim ruševinama pronašla muziku benda Ekatarina Velika. Muziku iz nekog drugog pret-potopnog Vremena. Ona je preživjela razaranje, ali ne samo da je preživjela, ona je Vremenom dobila na Vrijednosti – Vrijeme je potvrdilo njenu Vrijednost. Ta muzika je poput zaraze, poput neke ovisnosti. Ona nam govori da je ona nastala u životu, da je ono o čemu se u njoj govori proživljeno, da nije izmišljeno, da nije nastalo u sintetičkim kompjuterskim laboratorijama zvuka. Taj vrlo moderan zvuk, zvuk post-industijskog Vremena samo je jedan ambijent, jedna pratnja za razvijanje maštovitih duhovnih oblika. Ono što je za urbanu kulturu jedne Njemačke bio Blixa Bargeld sa svojim industrial bendom Einstürzende Neubauten, ono što je bio Ian Curtis sa svojim bendom Joy Divison za Englesku, to je u jugoslavenskoj muzici toga vremena bio Milan Mladenović. Ništa manje kvalitetan, ali mnogo manje poznat nego oni u svjetskim okvirima, što je manjkavost malog jezika, male kulture… Vrlo je teško praviti usporedbe takve vrste, jer veliki jaz postoji u Svijetu, omjer snaga se preliva u sve oblasti, jer je povezan sa finansijskom podlogom, sa infrastrukturom u umjetnosti, kulturi. Međutim, uvijek se istinske vrijednosti prije ili kasnije prepoznaju, one isplivaju iz mulja baš kao ona gumena patka, koju gurnemo na dno, ali je voda uvijek izbaci na površinu. Sve dosad navedeno, samo je jedan mali uvod za složene probleme koji se tiču odnosa – čovjekovog duha i Vremena. Baš kao kristal na zaleđenom prozoru, u slučaju ovog benda, duh je ostvaren, rascvjetan na jedan prelijep i neponovljiv način, koji je u svojoj unutrašnjoj strukturi upio i sačuvao duh jednog Vremena. Vremena koje je iščezlo, ali koje je baš preko takve i slične umjetnosti nastavilo da živi. O svemu tome će detaljnije biti govora u nastavku ovog ogleda o muzici benda Ekatarina Velika.

*       *      *

Stvaralaštvo svakog ozbiljnijeg umjetnika se sastoji, sasvim jasno, od više etapa, od nekoliko različitih faza u nizu. Tako je to dobro poznata činjenica za sve koji se bave istorijom književnosti, naročito kada se susreću sa dijahronijskom linijom razvoja stvaralaštva nekog pisca, koja ide uporedo sa njegovim životom. Baš kao što i sam život posjeduje svoja različita ja, nekoliko bitnih životnih preobražaja, koji podrazumijevaju promjenu perspektive, jedan sasvim novi pogled na Svijet. Baš kao da čovjek dobije nove oči ili naočale nove dioptrije. To je vrlo dobro poznato. Kod pisaca starog kova je to većinom jedan dugi, dugi, cjeloživotni proces – sa nizom spomenutih preobražaja. Međutim, kada se govori o toj dijahronijskoj liniji muzičkog razvoja benda Ekatarina Velika – koja nije trajala naročito dugo, svega 15 godina – potrebno je uzeti u obzir da je taj razvoj, koji je išao uporedo sa vremenom, životnim putem umjetnika, također posjedovao svoje etape. Svojih nekoliko stanica – na kojima je stvarnost bila obojena sasvim drugačijim bojama. Možda je to bilo previše malo Vremena – ili je bilo dovoljno. Srebrne bube su stalno zricale od odlasku, u magnovenjima, snovima – u tim stanjima mijenjaja Svijesti, iskošene dioptrije, tripovanja Stvarnosti itd…

Prema tome, potrebno je naglasiti da su u stvaralaštvu benda Ekatarina Velika postojale te različite etape. Međutim, to ne važi samo za članove benda koji su stvarali muziku, to važi i za slušatelje, jer i oni prolaze skupa sa njima kroz različite životne faze, skupa sa tom muzikom… Tako je pjesma Iznad Grada za mene imala jedno značenje u ranim dvadesetim godinama, kada sam se prvi put susreo sa naličjem grada, sa svjetlima koja su se prelivala dok sam ih posmatrao kroz stakla autobusa, sa bojama semafora, koje su se razlivale, curile… Sa čitavim jednim univerzumom tonova, nijansi, kolorita noćnog Svijeta, Svijeta Podzemlja – koje je bilo tako privlačno u tim ranim godinama. To je čitava jedna mitologija odvajanja Svijesti od tla, lebdenja u nekom međuprostoru. Sve to je trajalo jako dugo, možda i previše dugo. Ali dok sam u tome Vremenu na MP3 playeru slušao pjesmu Iznad Grada – ona je imala za mene jedno značenje. Sasvim drugo značenje je za mene imala ta pjesma na početku tridesetih godina, kada sam i sam prevazišao jednu veliku krizu identiteta, kada je moja ličnost prešla preko granice, prošla kroz jednu složenu metamorfozu. Tada je ista pjesma za mene dobila sasvim nova značenja. U ranoj mladosti sam često maštao o bijegu u neke druge, sjeverne gradove, sanjao sam o tome da nekada u svitanje stojim na uzvišenju iznad grada, iznad mora tinjajuće svjetlosti… Samo zaboraviti, uroniti u hladnoću, u samoću… A sve zbog želje da zaboravim sve o tome što sam bio nekada, sve te sjene koje su zastirale moju prošlost… Moj grad mi je bio previše uzak… Stezao me je previše, sputavao mi korak, mislio sam da ću negdje drugo naći slobodu. Moj grad me je uvijek vraćao onome od čega sam htio da pobjegnem. Međutim, mnogo je Vremena trebalo proći dok se u svome vlastitom gradu nisam počeo preobražavati u stranca, dok nisam počeo razmišljati na nekim novim jezicima, dok se Stvarnost u mojoj Svijesti nije umnožila, hiljadu puta rastavila, pa potom ponovo sastavila u nekim novim oblicima. Ako sam negde stigao bilo je to iznutra – glase stihovi benda Ekatarina Velika. To je velika istina. Čovjek od sebe ne može pobjeći, gdje god dođe, sve aveti idu s njim – suočavanje sa sobom se odvija iznutra. Tako sam jedne noći, pred svitanje ustao mnogo ranije. Svi su drugi spavali, grad je nijemo ležao u dolini. Tamni Grad u Carstvu Tišine. Bila je to slika bez zvuka. Samo tinjajuća gradska rasvjeta u svitanje. A nebo iznad planinskog masiva je modrilo. Potom psihodelija Svjetlosti. Nijeme reklame na zgradama koje su se palile i gasile. Bilo je to Sarajevo u dubokoj noći – isti onaj grad koji sam posmatrao kao dječak sa tog mjesta – isti onaj grad koji sam posmatrao kroz sve životne etape… Ali sada je bilo potpuno drugačije… Sada sam se osjećao da posmatram neki američki grad na Pacifiku. Svjetla nisu bila ništa manje raskošna od onih koje sam posmatrao na fotografijama američkih gradova. Tada sam se sjetio pjesme Ekatarine Velike – Iznad Grada. Biti iznad grada, u jednoj fluidnoj zoni – koja je više okrenuta prema nebu, nego što je pripijena uz gradski beton. Morao sam proći tu metamorfozu, promijeniti pogled, pretvoriti se u stranca u vlastitom životu – tada je postalo nebitno koji je grad u pitanju. Umjetnost je biti svuda isti, ne nasjedati na razlike koje svaka sredina nameće, nego biti uvijek isti – bilo gdje da se nađeš. Mnogo puta bih se sjetio pjesme Iznad Grada… U ljetni sumrak, kada smo sjedili na toplom betonu. Iznad nas je modro nebo pritezala borova šuma, sa televizijskim Repetitorom na Trebiviću, a pod nama se u Ljubičastom sumraku palila rasvjeta grada… dok smo mrvili duhan na betonu… po ko zna koji put mijenali Svijest… Sve je to bila priprema za pravo suočavanje sa psihodelijom Stvarnosti… koja je sve nas tek očekivala… Tako mnogo puta sam pomišljao na pjesmu Iznad Grada – u mnogo različitih trenutaka. A čitava mladost u Sarajevu je, također, mijenjala dan za noć… Živjela je na Svjetlosti Mjeseca – u mnogo većoj slobodi – nego što je živio ostatak grada… Na dnevnoj svjetlosti Sunca, skupa sa represijom, stegama… Bio je to sporazum sa zajednicom, vi živite po danu, mi ćemo noću – na pustim ulicama noćnog Grada. A tako je i bilo. Stvarnost je postala Halucinacija, Svjetlost je bila Varka – Tmina je bila prava Stvarnost. Svjetlost je samo zavaravala, premda to bila plavičasta Svjetlost Mjeseca. Potom nekoliko pjesama sa posljednjeg albuma Milana Mladenovića, kojeg je snimio sa Mitrom Subotićem Šubom u Brazilu. Nije mi mnogo toga bilo jasno u mlađim danima. Razjapljena usta Zagrobnog Svijeta i Disanje Anđela… Sve mi je to bilo još mnogo udaljeno. Bio je to Svijet na Okeanu, na koji su se spustile neke druge Realnosti – gdje su se miješali zvukovi uporednih Svjetova. Tako da pjesma Velvet pripada mnogo više nekom drugom, zaumnom Svijetu… Ali sve je to vrlo brzo i mene samog stiglo… Stigla su ta Ljeta u Crvenoj Svjetlosti… Kada je nebo proželo zemlju… Baš kao da su počela da stežu Zemlju bića nekih drugih Svjetova. Tek tada sam postao Svjestan dubine Svjetlosti. Te Crvene Svjetlosti, koja je prožela grad… dok bih posmatrao nebodere i grad u dolini na kojoj je bila svjetlosna sjenka… Polovina grada je bila u ružičastoj Svjetlosti, a druga je polovina bila u sjenci… Bilo je to puno spoznavanje dubine posljednjih pjesama Milana Mladenovića, prije nego što je i sam prešao granicu, prije nego što je napustio ovaj Svijet. Njegova muzika posjeduje neku duboku žicu, neki korijen koji crpi iskonsko iskustvo iz magnovenja nastanka Svijeta, koji je praćen bubnjevima iz južnoameričke džungle, jedan vrijedni impuls Mitra Subotića, koji je tako obogatio, obojio posljednje pjesme Milana Mladenovića. S jedne strane je ta muzika pustila korijen u najdublje izvore, a s druge strane tu ima mnogo popularnih pjesmica jugoslavenskog novog vala, Rock n Roll muzike… Bilo je to spajanje nespojivog… Ples po tankoj žici… A Umjetnost je upravo to. Pokušaj da se premoste različite dimenzije, koje se u našem Svijetu prožimaju, ali koje većina ljudi nije sposobna da vidi… Muzika Milana Mladenovića je upravo to – Most između Svjetova.

*      *     *

Na primjeru muzike benda Ekatarina Velika se otvara još jedan vrlo bitan, presudan problem – a to je odnos između Zla i Umjetnosti. Zapravo je to jedan vrlo star odnos, ali na primjeru muzike ovoga benda taj problem se otvara u jednom modernom, sasvim novom obliku… U tom smislu se nameće kao bitno to vječito sukobljavnja sila – Dobra i Zla, Svjetlosti i Tmine. Na primjeru tragične sudbine muzičara benda Ekatarina Velika vidimo upravo to djelovanje Zla. Odnosa Umjetnosti prema Zlu… Prava Umjetnost ne spava, ona se suočava sa Zlom – pokušava ga upiti, potom preobraziti suprotnim principima. Sasvim jasno, vidimo da je bend Ekatarina Velika bio u toj misiji, u misiji preobažavanja Svijeta, preobražavanja Zla. Promeniću svet do kraja pesme – glase stihovi pjesme Sinhro. Nema nikakve sumnje da je to jedan vrlo arhaičan sukob. Onoliko je dubok, koliko su doboki korijeni same umjetnosti. Ali sada se radi o novim okolnostima. O podmuklom djelovanju gradskog Podzemlja – o nagrizanju kojem je izložen duh od strane tog mulja i blata podzemnih kanala. To su staze Zla – putevi kojima se kreće kriminalno Podzemlje savremenih gradova. Muzika benda Ekatarina Velika je uronjena u taj Svijet, ona sokove, boje svoje Umjetnosti crpi krećući se tim rubom – gdje ključa magma i lava Svijeta. O tome je pisao Danilo Kiš – u Savjetima mladom piscu. On govori da umjetnost nastaje iz te magme i lave Svijeta, u vrtlogu tog prvobitnog haosa, i savjetuje mladog pisca da se kloni zvaničnih istina, istina akademskog tipa… Ta zvanična, akademska istina zasnovana je na velikom pojednostavljivanju, na zahvatanju površinskog sloja stvarnosti mrežom pojmova i termina, kojima ta zvanična, akademska istina barata u cilju svoga održanja. Osmislila ih je za svoje potrebe. Ali ona ne zahvata taj bunar koji ključa, taj kotao nabijen parom – a upravo je to prava magma, lava Stvarnosti… Ona vrije iz podzemlja, izbacujući lavu, kreativni potencijal istinske stvarnosti egzistencije života u prvobitnom haosu Svemira, koji se obnavlja uvijek na novi način. Međutim, kretanje tom Zonom nosi svoje rizike – izloženost djelovanju, sukobljavanju različitih sila u Svemiru nije bezopasna. Tu niko ne prolazi bezbolno. Upravo je u takvo vrelo uronjena muzika benda Ekatarina Velika.

A Umjetnost nastoji prikazati totalitet života. Razorno dejstvo Zla dio je toga totaliteta života. Ono što se nalazi ispod površine ne znači da ne postoji. Međutim, tu se nameće problem Cenzure i Autocenzure – o kojima je, također, pisao Danilo Kiš. Danilo Kiš je o tim pojmovima govorio u političkom kontekstu položaja literature u totalitarnim režimima 20 vijeka. Međutim, Stvarnost je od tih hladnih Vremena doživjela velike promjene. Muzika benda Ekatarina Velika pripada mnogo više našem Vremenu. A to je Vrijeme kada su mnogi pojmovi zamijenjeni, kada je potisnuta istina isplivala na površinu, kada je zvanična istina gurnuta u podzemlje, kada je uzrok i posljedica zamijenjena… To je Vrijeme kada su pošteni ljudi počeli da navlače fantomke na oči i da se sele u Zonu Podzemlja, a da nemani iz Zone Podzemlja oblače kravate i zauzimaju mjesta Zvanične istine. U takvim okolnostima je vrlo teško govoriti o problemu Cenzure, Autocenzure… Ali čitav taj rock n roll pokret bio je suočen sa tim problemom, sa razornim dejstvom podzemlja, koje je upravljalo tokovima kapitala… Ono je pod svojom čizmnom imalo prodaju alkohola, prodaju narkotika, rad koncertnih sala, raznih klubova… Podzemlje je dirigovalo tržištem Rock n Rolla. Mnogi muzičari su završili kao ovisnici – a na kraju pod zemljom. A sve u želji da Umjetnošću preobraze Zlo. Ali to nije moguće… Zlo je kao tama, ono oko Dobra pravi obruč, koji se steže – kao Tama oko Svjetlosti… Svjetlost je, također, jaka, ona je prožela Svemir, ali i Tmina je beskrajna… Tako je muzika benda Ekatarina Velika uronjena u Stvarnost Podzemlja – ona oblikuje Halucinacije, Tripove, Magnovenja. Ona istražuje granice svijesti. Ona zahvata vrenje pune Realnosti. Ali to je kretanje zonom s onu stranu zakona. Međutim, proces prevođenja koji se odvija između tih sukobljenih Svjetova se ne može upotpunosti ostvariti – tu se javlja problem Cenzure, Autozenzure… Problem sakrivanja, zametanja tragova… Na Svjetlost se ne može iznijeti ukupna Tama Podzemlja, samo neki bljesci, biseri… To su djeca, pali anđeli… Oni su svjesno sišli u Podzemlje, kako bi se suočili sa Zlom. Izgubili su čvrsto tlo pod nogama, baš kao što ga nemani iz Podzemlja gube kada izađu iz tog svog Svijeta… Ali zvanična, akademska istina ima svoje kalupe. Stvarnost je ukalupljeni proizvod na pokretnoj traci. Ko želi iznijeti na svjetlo dana punu istinu, mora se služiti metaforama, prenesenim značenjima, simbolima – jer bi mogao biti shvaćen kao prestupnik. Pa čak ako to nikada nije ni bio. Tu nastaje cenzura i autocenzura modernog Vremena. To je Umjetnost modernog Vremena – koja nastaje u našim gradovima. U ovom slučaju se radi o jugoslavenskim, post-jugoslavenskim gradovima koji su izgrađeni u tom kasno-socijalističkom arhitektonskom stilu. Ono što je važilo za tu Stvarnost jugoslavenskih gradova tokom osamdesetih, važi i danas. A muzika benda Ekatarina Velika mnogo više pripada ovom novom post-potopnom Vremenu, jer su bili mnogo, mnogo ispred svoga Vremena… U tom smislu želim napomenuti još jedan vrlo bitan problem. O tome kako vrtlog života proizvodi Umjetnost, i kako se Umjetnost ponovo vraća u taj život. Tu moram navesti primjere iz vlastitog života, jedne mladosti koju sam proveo živeći muziku benda Ekatarina Velika. O čemu se radi? Muzika, ne samo benda Ekatarina Velika, za mene je bila jedna pogonska snaga koja je pokretala moj život, koja ga je gurala u vrtlog Stvarnosti, u jedan proces tokom kojeg sam i sam počeo da stvaram Umjetnost, na neki način vrlo sličnu muzici benda Ekatarina Velika… Ali svejedno, neponovljivu, umjetnost novog Vremena. To nije slučaj samo sa mnom. Mnoga današnja djeca imaju takav odnos prema muzici benda Ekatarina Velika. To je vrlo zanimljiv proces koji uvjetuje samoodrživost same Umjetnosti, jer Umjetnost sama od sebe pronalazi način da se umnoži, produži, da nastavi život u novom Vremenu. Sve, sve sam i sam prolazio. Svi ti pokušaji da se preobrazi Zlo, da se ono iznutra upije, i preobrazi… Sve ono što je u muzici benda Ekatarina Velika prevedeno u metafore, simbole, čitava jedna dubinska oplodnja Svijesti punoćom Stvarnosti (jer eksperimentima u muzici prethode eksperimenti sa Sviješću, ispitivanje mogućnosti Svijesti – samih njenih granica), sve sam to i sam morao proći, pronalaziti način da Stvarnosti podarim jednu adekvatnu formu… Bilo je tu nešto od načina na koji se djeca vežu za svoje roditelje, jer se radi o jednom generacijskom jazu od tridesetak godina… Potom je to svojevrsno prenošenje iskustva… Mnogo složenih problema se otvara tom oplodnjom duha muzikom… Ali to nije slučaj samo sa mnom… U tom smislu treba napraviti vezu između Sarajeva i Beograda – jer je riječ o gradovima iste Prirode… Ne samo po arhitekturi, nego i po prirodi duhovnog bića grada. To važi i za druge gradove – Zagreb, Skoplje, Rijeku, Zenicu, Podgoricu… To su sve gradovi koji iznutra posjeduju snažne veze – u samoj Prirodi fluidnog bića duha, koji je pogonski motor tih gradova. A grad pokreće unutrašnje, platonsko biće grada, a ne postrojenja, mašine… To je i normalno, jer veza između New Yorka i Tokya postoji – ali srodnost prema njihovoj unutrašnjoj Prirodi nije u prvom planu. A Stvarnost je u jugoslavenskim ratovima prelivena u Geta… Baš ono što je u muzici Ekatarine Velike naslućivano. Geto je postao način egzistencije – Izolacija, Zidovi, Rezervati… To je bio način preobrazbe stvarnosti…

*       *       *

Sami početak Milana Mladenovića vezan je za bend Šarlo Akrobata, odnosno za prvi i jedini album Bistriji ili tuplji čovek biva kad… (iz 1981 godine). Taj album je snimljen u tipičnom novotalasnom stilu, duboko uronjen u punk zvuk, koji se na svjetskoj razini već formirao tokom sedamdesetih godina, prije svega u Velikoj Britaniji… Međutim, u tim ranim danima, u tim ranim radovima, Svijet je još bio mlad, Stvarnost se još nije produbila, nije se tim mladim umjetnicima otvorila u svoj svojoj složenosti – Višedimenzionalnosti. Ali možda je upravo u tom ranom albumu benda Šarlo Akrobata više nego igdje prisutan taj ritam gradskog betona, zvuk ulice… Sasvim novi urbani zvuk, u odnosu na mlohavu, siromašnu rock n roll jugoslavensku tradiciju. Bila je to muzika koja je slijedila taj već oblikovani novotalasni britanski punk… Ništa slabija, ništa manje kvalitetna… U tom smislu je Šarlo Akrobata jedan proizvod niti puno bolji, ali niti lošiji od novotalasne muzike, koja je nastajala u drugim jugoslavenskim centrima, posebno u Zagrebu i  Ljubljani… Dovoljno je bio subverzivan, alternativan… Bio je to underground zvuk – nastao u muzičkim podrumima i laboratorijama podzemlja Beograda – zvuk ulice, koji je u sebi nosio taj prizvuk novog Vremena… Međutim, to je nešto što je obilježje gotovo pa sve jugoslavenske novotalasne muzike. Bilo je to okretanje ploče, odbacivanje okoštale tradicije, prevrednovanje svih dotadašnjih vrijednosti… Taj pokret u muzici nije mogao nositi samo jedan bend. Da bi se uspostavila scena, bilo je potrebno kulturno prožimanje jugoslavenskih gradova, koje je u tome vremenu postojalo, koje je bilo izraženije nego ikada prije. Bilo je potrebno mnogo uvjeta da bi se uspostavila scena – u tome Vremenu su ti uvjeti postojali, lavina je krenula. To su potpuno drugačije okolnosti, nego što je to u današnjem vremenu. Danas se još živi jedna getoizirana realnost post-jugoslaveskih gradova. Gradovi, kojima je nekada kulturna razmjena cirkulirala, sada su atomizirani – umreženi su novim tehnologijama, internetom u neke veće projekte… Ali sami su dobrim dijelom izgubili ekonomsku osnovu, što je stanje koje guši umjetnost, pogotovo oblikovanje jednog pokreta u muzici. Sasvim jasno, riječ je o različitim Svjetovima. O jednoj stvarnosti koja je tek bila rođena, zajedno sa gradovima koji su tek bili izgrađeni, sa urbanizacijom, s kojom je u korak išao ukupan razvoj, oblikovanje samoga duha novih generacija. Novotalasni pokret je samo jedan od brojnih manifestacija novog Vremena, novih Gradova… Ne kaže se uzalud – Put prema paklu je popločan dobrim namjerama. Sve je krenulo dobro, osmjehivala se jedna vedrija budućnost… Ali sve je to bio samo jedan bljesak, samo nekoliko godina mladost je bila nošena buntom, kreativnošću, muzikom… Potom je, kao i uvijek, Mefisto, koji je sve to posmatrao, umiješao svoje prste… Neko je iz tame posmatrao tu energiju mladih, okupljanja, koncerte… Neko je to doživljavao kao otvaranje prostora za biznis, otvaranje novog tržišta…  A rubovima gradova, podzemnim stazama, betonskim labirintom nebodera novih naselja, nisu se samo kretali odmetnuti umjetnici, muzičari, tim putevima se kretalo i kriminalno podzemlje, koje je tražilo svoju šansu u toj cirkulaciji mladosti… To je bilo otvaranje prostora za alkohol, droge… Za herion, koji je bio poput pričesti u hramu za djecu Novog Vremena, kako je to neko lijepo rekao… A heroin je pogonsko gorivo upravo za takav ambijent. Muzika je nastajala tripovanjem jedne sasvim nove urbane, betonske Stvarnosti. Međutim, sve je to bilo u povojima. Mnogi ljudi žele obezvrijediti tu umjetnost koja je nastajala u tim novim gradovima, povezujući je uz drogu, uz opasnost za nove generacije… Muzika je ostala… Umjetnost nikada nije bila zaražena, ona je nastala ispiranjem mulja stvarnosti kroz jedno sito umjetničkih postupaka, a sve u cilju da se pronađu ti sakriveni grumeni zlata, biseri… Ovaj album Šarla Akrobate je jedan takav biser, jedan betonski cvijet. To Vrijeme je sahranjeno, umjetnici su pod zemljom, droga cirkulira nekim novim venama, nekim novim kanalima, ali je Umjetnost sve to nadživjela – ona oplođuje jedno novo Vrijeme. Međutim, na tim počecima Šarlo Akrobata je bio sav okrenut društvu. Neke konstruirane istine i stvarnosti, u koje su mladi ljudi tog Vremena urastali, tek je bilo potrebno demistificirati, odbaciti… Ponor prave shizofrenije Stvarnosti je tek trebao da se otvori… A društvene institucije drže Svijest ljudi u jednom prividu, svjesno ne skidaju mrenu kojom su zastrte oči novih generacija… Možda i zbog toga što je vrlo teško odrediti kada je neko spreman da pogleda u oči Ludilu, Fantazmagoriji stvarnosti, kada je spreman da iskorači u prostor u kojem nema granica, u prostor slobodne cirkulacije mašte, u beskrajnim poljima Vremena, Prostora, Materije i Energije… Neki se otmu previše rano, krenu na putovanje stranputicama, kraticama, jer im društvo nije moglo ponuditi prave puteve… Ovaj album benda Šarlo Akrobata je svjedočanstvo jedne potrage… čežnje da se iz uskog labirinta Gradskog Podzemlja, obojenog Svjetlošću koja zavarava, prodre u jedan mnogo veći prostor… Tih 13 pjesama je jedan mozaik prizora, psihodeličnih sličica Stvarnosti koja je počela da se rastače, čiji je privid počeo da se osipa, da tone u pijesak… Sve je to praćeno teškim distorzijama električnog zvuka, koji se u jedan ton slio sa tim komadima jedne stvarnosti u rastakanju, što je stanje kada počinjemo spoznavati na kako velikom prividu se zasnivaju zvanične istine…  Društvo sam uvek umeo da biram mirno / i pazio sam svaku reč šta kažem / i gledao da nikoga ne slažem / da ne slažem – stihovi su pjesme Samo ponekad. A istina nije sadržana u riječima, riječi ne odražavaju istinu… Možda je zbog toga i nastao taj bijeg u Muziku – koja je mnogo više antilogična, iracionalna, zaumna… ja sam onaj koji ponavlja ono što je davno smišljeno – stihovi su pjesme O, o, o … Bio je to otpor prema jednoj unaprijed kreiranoj stvarnosti, koja je došla sa Sviješću da se time odvija manipulacija, da tih stvarnosti ima vrlo mnogo, beskrajno mnogo, da sve može biti potpuno drugačije… U ovom albumu su uvršene još pjesme – Šarlo je nežan, Pazite na decu (I), Fenomen, Sad se jasno vidi, Rano izjutra, Ljubavna priča, Čovek, Bes, Problem, Ja želim jako, Pazite na decu (II). Nema nikakve sumnje da je taj prvi album benda Šarlo Akrobata samo jedan prvi stepenik u jednom nizu brojnih albuma – koje je Milan Mladenović snimio s Katarinom II, a potom Ekatarinom Velikom. Međutim, sami tekstovi tog prvog albuma Šarla Akrobate ne zahvataju mnogo (a nisu potpuno ni lišeni dječijih bolesti, koje obično prate svaki početak) – jer sama originalnost nije ostvarena na razini onoga što se govori, nego na razini onoga kako se govori. Umjetnost je nešto reći na određen način. Ali tim albumom su otvoreni novi putevi jugoslavenske muzike. Na planu muzike je postignuta osnovna novina, svježina ovog prvog albuma Šarla Akrobate. Ali nema nikakve sumnje, stvaralački put Milana Mladenovića tek je trebao da otpočne. Tada niko ni u snu nije mogao predpostaviti da će mnogo godina kasnije u Zagrebu osvanuti jedna ulica sa imenom M. Mladenovića.

*    *     *

Naredna etapa na muzičkoj stazi Milana Mladenovića je Katarina II – bend koji je 1984 izdao samo jedan album, nakon čega je bend preimenovan u Ekatarina Velika, tokom čijeg rada je snimljeno nekoliko narednih albuma. Sastavu Katarina II pristupila je, pored ostalih, i Margita Stefanović. Sasvim jasno, taj album treba razumijevati i kao nastavak Šarla Akrobate. U tom smislu se može reći, ne samo da je ovaj album Katarine II nastavio ono što je započeo Šarlo Akrobata, nego da je došlo do jednog produbljivanja, kako na tekstualnom planu pjesama, tako i na muzičkom planu. S jednom bitno razlikom: u ovom novom albumu se odbacuje žestoki post-punk zvuk, s jednim zaokretom prema mnogo suptilnijem zvuku… Međutim, izrazita psihodeliija toga zvuka je zadržana. Psihodelični prizvuk je osnovno obilježje ove muzike. U pitanju je jedna uzlazna putanja u odnosu na album Šarla Akrobate. Već se u ovom albumu Katarine II zapaža ono što je bilo prisutno u ostalih nekoliko albuma Ekatarine Velike – a to je zavidan umjetnički pečat i originalnost. Tek je u posljednjim radovima Milana Mladenovića (koji su nastali u saradnji sa Mitrom Subotićem Šubom) napravljen jedan prodor u, moglo bi se reći, gotovo pa spiritualne Zone, ali o tome će biti govora na kraju ovoga ogleda. Ako uporedimo ovaj album Katarine II sa prvim albumom Šarla Akrobate vidjet ćemo da je došlo do zaokruživanja, muzika je dobila svoje konture, umjetnički pečat. U prvom albumu Šarla Akrobate je nedostatke na planu teksta nadomještala muzika. Samoj poruci pjesme se nije pridavao veći značaj, bilo je bitno da to sve u kompletu dobro zvuči. To se ne bi moglo kazati za ovaj album Katarine II – tu je svaka pjesma jedna mala ampula Svijeta, svaka nosi jedan pečat zaokruženosti, dubine… A to je upravo ona doza izrazite originalnosti, zbog koje muzika može da se ureže u svijest publike… A time i ostane upamćena. Svaka, ali baš svaka stvarka iz ovog albuma Katarine II je jedno sabijanje stvarnosti u simbol; otvaranjem te muzičke ampule u našoj svijesti uskrsne čitav jedan Svijet koji je kroz umjetnost promijenio agregatno stanje – ali je ostao i dalje vrlo živ. Tako da bi se trebali posvetiti s nekoliko rečenica ponaosob svakoj pjesmi ovog albuma Katarine II. A na prvom mjestu je pjesma Aut: Ona hoda sama kroz grad / misli sve, sve što misli da zna / to je samo down / to je ono što se zove aut. To je jedno sasvim obično stanje marginalca, jedne perspektive sa same ivice, s onu stranu stvarnosti… Svijest je u stanju izvrnutosti, stvarnost je izvrnuta na naličje – sada se vide njeni šavovi, vidi se kako je skrojena, vide se njene prave konture. Ništa neobično, jedno tako poznato mentalno stanje svih urbanih marginalaca, koji se osjećaju down, spuštenim – koji su izvan, s onu stranu. To je jedna psihodelična šetnja gradom – ništa drugo.

Međutim, muzika koja prati te autsajderske korake ono je što daje puni umjetnički pečat ovoj stvarki Katarine II. Naredna, druga po redu je pjesma Vrt: Pobegli su svi u grad / Ulice su pune, autobusi / Moj telefon zvoni, zvoni, zvoni… / Samo traže, samo beže / Sve im je teže (…) Nauči me kako da uredim vrt, / Ja moram da imam / Svoj sopstveni vrt… Samo jedna razglednica iz gradske svakodnevnice, taj vječiti igrokaz, ponavljanje po stanicama, autobusima… Ništa se na tom planu ne mijenja, decenije prolaze, ali ti prizori svakodnevnice ostaju isti… Ovdje je riječ o nekim psihodeličnim rezovima stvarnosti, o naslućivanju punog apsurda egzistencije… O traganju u toj betonskoj džungli za svojim komadom Zemlje – za svojim Vrtom. Ono što se svakako može kazati za većinu rock n roll pjesama, to je izvjesna manjkavost golog teksta, kad se on izdvoji iz muzičkog ambijenta. Sama muzika daje snagu, smisao tekstu, ona ga ispunjava nekom magijom, daje mu sasvim novu snagu, boju, miris, ton… Tako da ovi tekstovi Katarine II izdvojeni iz muzike, nisu u svome prirodnom ambijentu. Potom slijede Platforme: Večeras u devet , u ulici kod mosta / Taxi tu ne prolazi, niko nas ne vidi / Poverljiva skripta, treba ih predati / (…) / Njihova suva skripta, mi pravimo film. U Platformama kao da je neki prizor iz američkih filmova ovaploćen u njenoj stvarnosti. Bunilo u glavi, tajni sastanci, povjerljive skripte, vožnje taxijem – tipični filmski prizori. Međutim, transponovani u muziku, ti prizori su zaista upečatljivi… Potom jedna vesela stvarka, vedra kao cvrkut ptica u proljeće, kada ptice pevaju hallelujah… Dok nosimo strah od sebe – svejedno je to radost življenja, radost zbog svakog novog dana… Ti si volela moj Weltschmerz – stoji u toj pjesmi Radostan dan… Upravo ta njemačka kovanica Weltschmerz – najbolji je opis muzike Milana Mladenovića. To je odnos prema zlu u Svijetu, bol zbog tog zla, ali se radi o toj identifikaciji prema Svijetu, koja nadilazi sve partikularitete (nacionalne, kulturne, jezičke)… A Milan Mladenović je bio upravo to… dijete svemira, dijete planete… Potom slijedi možda i jedno od najuspjelijih ostvarenja Milana Mladenovića – Geto: u pitanju su neki bljesci sjećanja, prizori iz školskog dvorista… te prve male zone izolacije, prvog malog Geta… Te izolirane zone, dvorišta ograđena žicom, vremenom će postajati sve veći, dok se ne dođe do toga da je čitav Svijet jedna Andrićeva prokleta avlijaMagla češlja pramen na ulici / Hladan dah sa zapada / Gar se crni svuda po snegu / Plava bluza i kifla pred čas… Prizori iz djetinjstva, sjećanja na prve magle, prve zime… Niko ne može zaboraviti ukus te kifle pred čas – to pamte svi… Rođen sam u getu / Rođen sam tačno u čas da vidim / Rođen sam u getu / Rođen sam tačno u čas da vidimGeto Milana Mladenovića zapravo je jedna slutnja svega onoga što se raspadom jedne stvarnosti počelo događati… A dogodio se složeni proces getoizacije… Geto je postao oblik, način egzistencije, postojanja same društvene stvarnosti. Povučene su nove crte, isturene barikade, granični punktovi, teritorij je izoliran novim žicama, ogradama… Ono što je slutio taj dječak u tom školskom dvorištu, doživljavajući taj Svijet oko sebe kao Geto, ispostavilo se kao precizna dijagnoza. Geto nas natjera da se i sami prisjetimo – da na svome iskustvu potvrdimo njenu istinu. Potom dvije pjesme Treba da se cisti I, II… Prva je iza pjesme Geto, a druga je stavljena na predzadnje mjesto – ova posljednja je samo instrumentala. Sasvim obična poruka iz socijalističke egzistencije… potreba dekontaminacije… to čišćenje se trebalo odvijati u tako mnogo smjerova… (Treba da se radi u fabrikama / Treba da se hoda po ulicama). Potom slijedi pjesma Ja znam – opet je tu riječ o nekim temama socijalnog tipa, prizorima iz socijalističke jugoslavenske stvarnosti. (Ja imam dobre uslove za život / Toplu sobu, supu i toplu odeću za zimu / Ja imam sve pogodnosti za procvat, / U renesansu mog duha su bačena prevelika sredstva). Potom jedna sasvim neobična stvar Kad krenem ka – koju pjeva Margita Stefanović. Čitava ta pjesma je zasnovana na principu nedorečenosti, nedovršenosti, na rezovima, kao da se radi o pokušaju da se kaže nešto što je zabranjeno, zbog čega se uvijek okoliša, izostavlja istina… Mene osobno ova stvar Katarine II podsjeća na način na koji se odvija završavanje droge, susret sa dilerima… Sa svim tim okolišanjima… Kad krenem ka… Da idem na… Ja pitam za… Da se vidim sa… Pa čekam da u… i mislim da je… (…) Kažu da ne prepoznaju me… Ovdje su toliko izraženi ti rezovi stvarnosti, zona nedozvoljenog toliko podriva zonu društveno prihvatljivog, da se na ovom primjeru može raspravljati o cenzuri, autocenzuri modernog tipa… A ako je ona krenula da se nađe sa dilerom, koji ima lažno ime, na nekom tajnom mjestu… A potom sve što ide uz to sakrivanje, konzumaciju narkotika, po gradskim wc-ima, haustorima, u parkovima – u svim tim zabačenim mjestima koje ljudi iz Podzemlja tako dobro znaju. To je samo osobni doživljaj. Sam tekst ne otvara direktno ništa od svega navedenog. Međutim, upravo se u tim rezovima, otvorenim mjestima otvara i prostor za slobodno čitanje. Zadnja je u ovom albumu Katarine II pjesma Jesen – jedna od najljepših pjesama u čitavom muzičkom opusu Milana Mladenovića – Gore u nama bujica reči /dole u nama jesenji strah. Ne kaže se uzaludno da svako Vrijeme ima svoje pjesnike – a Milan Mladenović je upravo takav jedan pjesnik modernog doba, pjesnik gradova jugoslavenskog socijalizma… To nije niti nalik Tradiciji koja se njegovala na ovim prostorima – šlagerima, sevdalinkama, starogradskoj muzici… To što je stvarao Milan Mladenović ne naliči ničemu što je stotinama godina njegovano na ovim prostorima. Ali u svjetskim okvirima to nije posebno novo – punk, post-punk, grunge, industrial, razni drugi pravci bili su avangarda novog doba. Ali svako Vrijeme pronađe neke vlastite načine izražavanja, svoje vlastite umjetničke forme. Tako je u toj bogatoj, ali ne mnogo dugoj istoriji moderne muzike, taj buntovnički duh, koji se ostvario kroz muziku, napravio posebno zanimljiva umjetnička ostvarenja. U današnjem Vremenu ima jako malo bunta, pa tako i vrlo malo bunta kroz muziku. A upravo taj bunt ubrizgava svježu krv (svježa krv je novi val), a sam Milan je pripadao tom buntovnom novotalasnom pokretu u Jugoslaviji. Ali u svjetskim okvirima, takve muzike u tom vremenu je bilo jako, jako mnogo. Milan Mladenović je slijedio tu tradiciju – koja je sama po sebi bila tikva bez korijena, bez uzemljenja.

*      *     *

Potom slijedi jedan novi korak sa prvim albumom sastava Ekatarina Velika iz 1985 – s istoimenim nazivom (album je nazvan tako, Ekatarina Velika). Moglo bi se kazati da tim albumom otpočinje muzička zrelost Milana Mladenovića, njegov muzički opus zadobija jasne konture, po kojima je bio prepoznatljiv – po kojem je stekao punu popularnost širom nekadašnje Jugoslavije. To je prvi u nizu uspješnih albuma Ekatarine Velike. Svi ti albumi se mnogo više nastavljaju na poetiku albuma Katarine II, nego što nastavljaju ono što je započeto tokom rada benda Šarlo Akrobata. Sasvim jasno, to se nikada ne može upotpunosti tvrditi, jer je zvuk Šarla Akrobate preobražen, u tom preobraženom obliku on se nastavio razvijati skupa sa radom Ekatarine Velike. Međutim, svejedno se može kazati kako tih nekoliko albuma Ekatarine Velike prije svega se nastavljaju na rad Katarine II – naravno, s nekim bitnim razlikama, na koje ćemo tokom ovog ogleda pokušati ukazati. Dječak iz vode već stasava – on se sve više okreće Ljubavi, kao jednoj bitnoj temi ukupne umjetnosti. Upravo Ljubav, koja venama mladih ljudi cirkulira jače nego najjači heroin, koja u čovjeku stvara jednu prirodnu zdravu ovisnost, ovisnost koja je od Boga data, a ne od Satane, kakva je ovisnost o narkoticima. Takva jedna emocija, boja počinje da struji muzikom Ekatarine Velike. Potrebno je malo osvijetliti taj magijski fenomen koji ide uz muziku Milana Mladenovića – riječ je o tom fenomenu ovisnosti. Odakle dolazi tolika privlačna snaga, tolika sposobnost muzike da veže publiku, da u njima stvori ovisnost  o toj muzici. Muziku Ekatarine Velike sam prvi put čuo u osnovnoj školi – kada sam na poklon dobio jedan CD sa Best of izborom Ekatarine Velike. Tada sam čuo pjesme Oči boje meda, Sarajevo, Modro i zeleno. Međutim, ostao sam ravnodušan. Mnogo sam više slušao Azru, Rundeka i neke druge bendove. Međutim, muzika Ekatarine Velike se mora živjeti, samo na taj način se ona može upiti. U ranim studentskim danima sam razgovarao sa jednim kolegom sa muzičke akademije, koji mi je rekao da je čitavu godinu dana slušao Ekatarinu Veliku. Meni to nije bilo jasno, jer još nisam poznavao ovisnost o muzici  – još se nisam bio navukao. Trebalo je proći vrijeme, trebao sam urasti u jednu stvarnost, kako bih mogao razumjeti sam ambijent koji je proizveo muziku Ekatarine Velike.

Tada je otpočelo Vrijeme ovisnosti – ovisnost se razvijala na mnogo načina. Pored ostalih, bila je to ovisnost o muzici – u tim danima se ta vrsta ovisnosti razvila prije svega preko Ekatarine Velike. EKV je bio jedan životni stil, način socijalizacije, način na koji su se uspostavljala prijateljstva među sarajevskom omladinom. Ne svom, ali onom odabranom, zasigurno. Tako sam svog budućeg najboljeg prijatelja upoznao jedne ljetne noći ispred Fisa, u jednom parku. Tu smo obojica jedan drugom otkrili naklonost prema muzici benda Ekatarina Velika. Sjedili smo u parku, prisjećali se stihova pjesama Sinhro, Anestezija… Potom sam jednog prijatelja u šali pitao koja je tvoja ideologija – a on je rekao – Ekatarina Velika. Ta neobična vezanost novih generacija, omladine post-jugoslavenskih gradova za Milana Mladenovića je ogromna. Svi mladi bendovi su svoje prve pokušaje počinjali sviranjem pjesama benda EKV. Mislim da je ovisnost koju je ta muzika stvarala, bila povezana sa ovisnošću kao magijskoj formuli same Umjetnosti benda EKV. Stvarnost beogradskog gradskog betona tekla je kroz njihove vene, bilo je tu mnogo ovisnosti. Ali to nije ovisnost o heroinu. Heroinskih ovisnika ima u svakome gradu, ali taj milje rijetko iznjedri umjetnika koji bi stvorio muziku kakvu je stvorio Milan Mladenović. To je ovisnost koju je stvarala Ljubav, mislim da je to taj magijski recept. Ovaj prvi album benda Ekatarina Velika ima nekoliko izvanrednih pjesama – u pjesmi Oči boje meda taj Dječak iz vode je rođen – dječak koji gura nož među zube, koji mijenja oblik kao vidra… Odličan opis tog fluidnog duha, identiteta rođenog na granici (uz sve krize nepripadanja karakteristične za jugoslavensku stvarnost), rastočenog sudaranjem, sukobljavanjem uporednih stvarnosti, koje je nosio u sebi. Nisu baš sve pjesme u tom albumu vrhunske, tačnije, neke su mnogo više po mome ukusu. Kao na primjer: Olovne godine, Ruke, Hodaj, Modro i Zeleno… Tu su još pjesme Zaboravi ovaj grad, Tattoo, To sam ja i I’ve Always Love you. Na muzičkom planu je ovaj album izvanredan, onaj ko jednom čuje hladni, psihodelični zvuk pjesme Olovne godine, Ruke ili I’ve Always Love you nikada tu muziku neće zaboraviti. Nema nikakve sumnje, upravo sa ovim albumom otpočinje jedan niz muzičkih uradaka, koji će postati zaštitni znak benda EKV, po kojem će on ostati upamćen u generacijama koje dolaze. Magijska formula EKV nema porijeklo u jeziku. Na planu poezije, tekstova ne oblikuje se mnogo od te tako originalne poetike. Mislim da je ta magijska formula uronjena u samu Muziku. Na kojem je receptu nastajala muzika EKV – to nije niti danas potpuno poznato. Poezija je odraz Stvarnosti, prenošenje genetskog koda putem onoga što se nasljeđuje s tradicijom. S Muzikom je sve to mnogo složenije. A nema nikakve sumnje da u Umjetnosti benda EKV ima nešto od te ciganske magije, tih ne do kraja jasnih eliksira koji nastaju u tom nomadskom životu, životu u zoni Podzemlja, Zoni Nedozvoljenog… Nešto od toga u svome karakteru posjeduje junakinja romana Zvonar Bogorodičine Crkve u Parizu – Ciganka Esmeralda. Viktor Igo je malo virnuo kroz prozore njene duše i tamo ugledao čarobni svijet pariškog podzemlja. O tim tajnim eliksirima koji su obilježje ciganske populacije pisano je mnogo. A Milan Mladenović je baš tako izgledao na svojim koncertima – Plesač sa dušom jednog anđela. Margita Stefanović u tom smislu nimalo ne zaostaje. Nema nikakve sumnje, da se u takvim tajnama krije magija njihove muzike.U hinduističkoj tradiciji je osmišljena jedna lijepa slika, kako bi opisala vezu između Boga i njegovog stvaranja. Bog pleše svoje stvaranje. On je Plesač, stvaranje je Ples. Ples je nešto drugo nego plesač, zato što bez njega  nema plesa. U svojoj potrazi za Bogom čovjek razmišlja previše, umjesto da gleda i osluškuje. Posebno kada on posmatra ovaj ples , koji mi nazivamo stvaranjem. Treba čuti šapat flore i faune. Raduj se zato novim svitanjima, cvrkutu ptica, cvijeću i sigurno neće dugo trajati, dok njega ne ugladate, plesača osobno.

U svojoj knjizi Bog i rokenrol Arsenije Jovanović ovako opisuje Božije ukazanje: „jedne večeri, dok sam sedeo za stolom i čitao Psaltir – Gospod je pastir moj i ničega me neće lišiti…-, najednom počnem da osećam, zbunjen i začuđen, onu prijatnu toplotu i ispunjenost, skoro identičnu osećanju kao kada se puši marihuana, a da pre toga više dana to nisam činio. Ta opijenost bez pića i konkretnog povoda, stala je da me obuzima sve više i jače i počela da prerasta u jedno, do tada nedoživljeno i gotovo vansebno stanje, samo sada već neuporedivo čistije, prijatnije i uzvišenije. Nije mi bilo poznato koliko je vremena proteklo u tom stanju, kada sam u mislima začuo poruku: „Čoveče, da li si svestan kakvu moć poseduje Bog i na koju visinu može da te uznese, bez ikakvog spoljnog uticaja, kada On to zaželi? Ostavi marihuanu i budi savršen“. Od tog događaja, otvorio mi se jedan novi vidik. Bilo mi je jasno da je duhovni život, za mene, jedini put i cilj. Monah Arsenije je Milanov prijatelj iz mladosti koji je i sam bio talentirani stvaralac, Božije ukazanje je doživio u Novom Vavilonu kako je on nazvao New York.

*      *      *

Slijedi album S’ vetrom u lice – iz 1986 godine. Taj album Ekatarine Velike je još jedan sada već prepoznatljivi korak, koji nastavlja stope, poetiku prethodnog albuma. Međutim, prije nego što se podrobnije posvetimo tom albumu, potrebno je objasniti još nekoliko bitnih stvari, kada je u pitanju sam ovaj ogled, njegovi ciljevi – odnosno pristup muzičkom stvaralaštvu Milana Mladenovića. Već je napomenuto na početku ogleda da je osnovna namjera ovoga eseja da pokuša kroz jezik nacrtati, zahvatiti unutrašnje, duhovne konture umjetnosti o kojoj je ovdje riječ – umjetnosti Ekatarine Velike. Zašto baš to? Zato što su upravo ti duhovni obrisi, jedan otisak duha u umjetnosti, nešto po čemu je bend Ekatarina Velika poseban, originalan… Upravo po tome, po toj svojoj neponovljivosti, umjetnost Milana Mladenovića stoji na tom brisanom prostoru Tradicije, sa svojim dubokim tragovima u snijegu… U tom pesku ja ne ostavljam traga – glase stihove pjesme Ona mi je rekla. U pitanju su tragovi posebne vrste. U Stvarnosti su ti tragovi bili brzo zameteni. Međutim, duhovne stope Milana Mladenovića zasigurno će trajati vrlo dugo, njih nije lako obrisati. Zašto je sve to tako? Upravo zbog tog duhovnog lica, koje s velikom mukom pokušavam kroz ovaj esej uhvatiti, premda mi uvijek izmiče, uvijek se preobražava u nešto drugo, uvijek se pretače u jedan drugi oblik. U pitanju je taj rijetki, fluidni duh koji uvijek mijenja lice, mijenja forme – kad mu god priđemo mi zateknemo nešto sasvim drugo. Svaki umjetnik posjeduje sve ovo o čemu se ovdje govori. U drugim umjetnostima se to ostvaruje na nešto drugačiji način. Svaka umjetnička vrsta ima zakonitosti svoje sopstvene forme. Ali baš kao što je duhovno lice Franza Kafke bilo tako vjerno izliveno, oblikovano putem njegovih književnih djela, baš kao što je duhovno lice koje je posjedovao Rembo (taj čudesni dječak), izliveno u njegovoj poeziji, baš kao što je to slučaj sa mnogim umjetnicima, tako se nameće kao jedan nužan zadatak, pokušati to prelijepo unutrašnje lice Milana Mladenovića, Margite Stefanović i drugih muzičara benda EKV nekako uhvatiti putem jezika – na neki način učvrstiti. Nema nikakve sumnje, sve to što su oni bili postoji neovisno od toga. Njihova muzika se sluša, tek nakon smrti su dostigli punu popularnost. Međutim, mislim da je važno upravo taj jedan duhovni oblik, betonski cvijet jugoslavenskih gradova, opisati kao jedno fenomenalno, neponovljivo izlivanje duhovnog lica. A duh toga oblika nose i druga djeca, Djeca iz Geta, Dječaci i Djevojčice iz Vode – te sjene koje se oblikuju u urbanoj stvarnosti i današnjih post-jugoslaveskih gradova. A nema nikakve sumnje, ta zemlja je stvar istorije, ali duh je nastavio da živi, da se razvija, da se na novi način oblikuje. Umjetnost Milana Mladenovića je izlivena u duhovnoj stvarnosti jednog Vremena, ali voda teče dalje, voda nosi sve, to duhovno oblikovanje, izlivanje je nastavljeno. Ta zemlja je promijenila naziv, ali svi gradovi su i dalje baš tamo gdje su nekada i bili. Ali svejedno, ništa nije isto – u pitanju je jedno novo Vrijeme. O svemu tome se govori u jednoj od prepoznatljivih pjesama ovoga albuma. U pitanju je pjesma Kao da je bilo nekada – to je svojevrsno izmještanje perspektive, o svome Vremenu, o Vremenu u kojem se živi, govori se kao da je već potonulo, kao da je nekada postojalo, na način da možda i nije postojalo. Milan Mladenović svoje Vrijeme posmatra očima daleke budućnosti. To je jedna stvarnost, koja kao da je bila nekad, kao da je bila tu, pod velikim svijetlim suncem, pod velikim svijetlim svodom. Sve je kao pustinjska fatamorgana, svako Vrijeme – ozračeno prozračnom Svjetlošću. A ta neponovljiva avantura jednog života, to duhovno odrastanje u jednoj unutrašnjoj stvarnosti postaje tako neopipljivo, da je suvislo se upitati da li je to ikada postojalo, da li je sve to bila jedna obmana. Zemlja, topla Zemlja na granici po kojoj vjetar zatire tragove bosih stopala, dok naše oči piju sunce, upijaju svjetlost (piju maglu, kako je to rekao u jednoj pjesmi Darko Rundek). U ovom albumu se već zahvata ta esencijala suština Stvarnosti. Sama njena Fantastičnost je toliko izražena, da je ljudska Umjetnost samo njen blijedi odraz. Božija imaginacija, mašta je nedokučiva. Ali ovaj album Milana Mladenovića je bio na tragu velikih tajni. Međutim, ta čežnja za širokim svijetom, koji je otvoren za trčanje – koji može da primi 5 000 ljudi sa dignutim čašama – prisutna je u pjesmi Budi sam na ulici. Ta Aut, marginalna perspektiva se sada produbila. Tu su i Ljubavne teme (koje će svoj puni vrhunac dostići već u narednom albumu pod nazivom Ljubav), – kao na primjer u pjesmi Ti si sav moj bol (razmičeš zavese, gledaš obećani grad). Ljubav se tu opisuje kao otrov – kao da i ona u sebi sadrži nešto demonsko, što truje krv. Potom jedna od najljepših pjesama Ekatarine Velike, pjesma Umorna. Ta pjesma je poput neke uspavanke za djecu, dok je slušamo, na naše oči se navlači san – san smrti, san Vječnosti. Poželimo da i sami budemo odvedeni na vodu, na izvor… Da uronimo u taj mir kraja, mir koji donosi san. To je jedna riječ – upućena nekom ko odlazi. Novac u rukama je jedna od pjesama iz ovog albuma koja me je uvijek ostavljala ravnodušnim. U njoj nisam nikada nalazio neki dublji smisao. Takvih pjesama Ekatarina Velika ima, ali ne mnogo. To se ne može reći za pjesmu Sarajevo. Ponovo se radi o nekim bljescima iz djetinjstva (kao u pjesmi Geto). Sarajevo, kristalna sećanja / Sarajevo, od blata iz snega. Milan Mladenović je tipični jugoslavenski umjetnik, jer su njegova sjećanja razbacana po svim jugoslavenskim gradovima, njegov identitet ima više slojeva, to je identitet uobičajen za te jugoslavenske nomade. Potom još jedna vrlo uspješna pjesma – Stvaran svet oko mene. (Vrijeme koje prolazi kao padanje pijeska, kao mreškanje vode, potom zatvorene oči, koje gledaju unutra, koje gledaju iznutra – sve je to stvaran svijet oko nas, dok čekamo da prođe). Potom stvarka koja se zove Soba. U toj pjesmi dolazi do izražaja taj eksperimentalni zvuk, muzika po kojoj je Ekatarina Velika bila mnogo ispred svoga Vremena. Elektronski zvuk će tek kasnije, doživjeti svoju ekspanziju. Može biti da je Soba ponajbolja pjesma ovog albuma. To je prazna soba, bez vrata, u kojoj žuta lampa uliva psihodeliju svemira, dok je tijelo u grču, na koži tragovi zuba – a popodne zrači topao miris, miris dosade i riječi dosade. A opis sobe u kojoj smo zatvoreni, opis je unutrašnjeg svijeta, jer naš duh je izliven u toj sobi – on upija nju, kao što ona njega upija. (Prljava Ljubav u mrljama – Nečista ljubav kao nečisti heroin). Sve ono što se skriva od Svijeta, nekako isplivava u ovoj Sobi, u kojoj se krijemo. Posljednja stvar iz ovog albuma je Grad. Na tu pjesmu se nikada nisam nalijepio, iako ima pristojan tekst. Ali Grad je nekako tematski stožer Ekatarine Velike. To je jedna Realnost koja teče betonskim koritom jugoslavenskih gradova –  Gradova na Zemlji koja lebdi. To bi bila moja kratka zapažanja povodom albuma S’ vetrom u lice. Vidimo da taj neuhvatljivi, skriveni duh, već zadobija svoje obrise.

*       *       *

Slijedi album Ljubav – iz 1987 godine. To je zrelo doba Ekatarine Velike. U svakome smislu se radi o stvaralačkom vrhuncu. A albumi Ljubav, Samo par godina za nas (iz naredne godine) jeste jedno konačno muzičko uobličenje benda EKV. To, naravno, nije kraj, kraja nema, jer je kraj granica, a ona na beskonačnost ne može biti nametnuta. Tolike granice koje čovjek na Zemlji stvara, samo govore o ljudskoj ograničenosti. O toj patološkoj potrebi za projektovanjem vlastite ograničenosti. Mi smo vidjeli da je Milan Mladenović u albumu kojeg je u Brazilu snimio sa Mitrom Subotićem Šubom napravio taj posljednji ili prvi korak. Bilo je to prodiranje u jedan viši poredak, u jednu egzistenciju višeg reda. Tako da je istina ono što je sam u jednom pjesmi rekao – u svakom porazu, ja sam video deo slobode i kad je gotovo, za mene – znaj, tek tad je počelo… Ali mi se nalazimo u 1987 godini kada je nastao album Ljubav. Prije nego što se pozabavimo pjesmama iz tog albuma, potrebno je još istaknuti neke detalje koji se tiču samog razvoja, kontura jednog sazrijevanja, koje je svoj odraz dobilo u muzici, a koje je prošao sam Milan Mladenović. Međutim, za mnoge mlade ljude to je bio jedan logičan put. U tom smislu se mogu prisjetiti odrastanja moje generacije u Sarajevu, koje je svoj početak imalo na Filozofskom fakultetu. Tadašnja omladina (već se više ne može reći današnja) se okupljala oko društvenih tema: dekonstrukcije etno-nacionalnih naracija, dekonstrukcije ideologije, političke filozofije… i brojnih sličnih tema… Taj prvi korak po mnogo čemu podsjeća na buntovničku energiju Šarla Akrobate. Međutim, mi smo bili potpuno u jeziku, nismo imali muziku. Ali sve je to vrlo slično. Međutim, tada je došlo do svojevrsnog raskola, jedan dio je nastavio tim putem, a drugi se odmetnuo – okrenuo se tamnoj strani grada, govoru ulice (kako je to rekao Branimir Štulić). Vrlo je teško razlučiti koji je put ispravan. Sada možda mislim da nije ispravan nijedan. Da je bilo potrebno sačekati, ojačati, pronaći one kristalne rešetke prema svijetu o kojima je pisao Mirko Kovač, postati mnogo otporniji, mudriji. Ali put je bio, takav kakav je bio. O čemu se radi? Univerzitet je nudio jedan privid, jedan idejni konstrukt, jedno tumačenje stvarnosti… Ali problem je bio suočavanje sa tim prividom, sa činjenicom da je puna stvarnost poput ledenog brijega. Većina te stvarnosti je pod vodom, ledeni vrh na površini je samo privid, a Univerzitet se bavio samo tim prividom. Nema sumnje, možda su ti stari profesori u svoje vrijeme uranjali u dubine stvarnosti. Međutim, oni to nisu mogli više ponoviti. Oni su se upleli u reprize, rituale. Nastala je jedna nova stvarnost, koja je morala biti otkrivena, u koju se moralo uroniti. A to je jedan put bez putokaza, plovidba bez svjetionika. Time vrlo opasna, sa mnogim iskušenjima. Ali na početku je sve bilo dobro, otvarale su se pred nama samo lijepe stvari. Ti prvi koraci u Zoni s Onu Stranu – po mnogo čemu me podjećaju na ovaj album Ljubav. Sve ovisnosti su bile blage. Nije jednostavno opisivati te dane u prozirnosti, to putovanje kroz Geto, koji je živio ispod površine, koji je bio vrlo živ, bez obzira na sve. Te svoje blage noći, kada je plava Svjetlost Mjeseca curila iznad nas.

Potom prve Ljubavi – i prva Ovisnost. Bilo je to jedno naličje stvarnosti. Cirkulacija jedne mladosti koja nije bila još uvijek zatrovana. Na početku je sve to bilo dobro. Međutim, to naličje stvarnosti bilo je prepuno skrivenih opasnosti. Mi još nismo razumjeli tu Svjetlost Sunca, Svjetlost Mjeseca, Carstvo Svjetlosti, Carstvo tame, koji jedni oko drugih stežu obruč, koji su u jednom vječitom klinču, jednom podmuklom ratu… Taj viši poredak je prenesen u ljudsku stvarnost. Taj rat je stalan, između sila svjetlosti i tame, koji je toliko prožet, toliko je teško razabrati ko je na kojoj strani. O čemu se radi? Dođe Vrijeme kada ti pali anđeli, djeca dobra pređu granicu, odmetnu se s onu stranu, zarone u Podzemlje, a bića iz Podzemlja izađu na svjetlo dana, preuzmu lica zvanične istine. To je sve vrlo prožeto, vrlo je teško povući jasnu granicu… Zbog svega toga mislim da su oba puta bila pogrešna – jer su mladi ljudi bili predmet manipulacije. Upravo što taj put koji je bio ponuđen mladim ljudima tako dobro poznajem, mogu razumjeti kakvim je iskušenjima bio izložen taj put Milana Mladenovića. A samim time razumjeti i ambijent u kojem je nastajala njegova umjetnost. Sasvim jasno, generacijski jaz postoji. U pitanju je drugo Vrijeme. Međutim, mnogo toga je isto. Bez obzira na sve, u album Ljubav je uvršteno nekoliko najljepših pjesama benda EKV. A Ljubav je najplemenitija emocija. Ljubav koja je široka kao svemir, koja sama sebe rubi, kako je to rekao Dante. Ljubav je ovisnost koja cirkulira venama čovječanstva, ono se preko nje obnavlja. Baš zbog toga album Ljubav je u izvjesnom smislu jedna blistava tačka stvaralačkog puta benda EKV. Možda je jedna od meni najdražih pjesama upravo Pored meneU sumrak otežaju senke / i plaze nam po licima / i sjaj u očima je dubok i nestvaran. Sve te staze, svi ti putevi koji se prelaze zbog ljubavi, ta želja za ovaploćenjem, slivanjem s drugim bićem. (U sumrak tvoje hladne ruke / me miluju po grudima). Psihodelija stvarnosti, jedno hladno prozirno zračenje predvečerja, koje traje samo nekoliko trenutaka, prije hladnoće noćnog svijeta. Nečije hladne ruke na prsima, posljednja čežnja za toplinom, koja će zauvijek biti izgubljena. Taj put do drugog bića, sve te prepreke, sve te šume, kuće, putevi, zidovi, koji dijele dva bića. To je još jedna iskra, tinjajuća nada da Ljubav neće biti zatrovana, da je demonske podzemne sile neće izobličiti. Potom pjesma Ljubav (kao i istoimeni album). U njoj se na jednom mjestu kaže – dvojinu su stari Sloveni imali u rečniku. Upravo je to dvojnost o kojoj se ovdje govori, a koja je mnogo složenija. Ta čežnja za sjedinjenjem koje se odvija putem Ljubavi, prisutna je u ovoj igri riječi – kada želim da kažem ja / ja kažem mi / i kada mislim o sebi / u stvari mislim o nama. Ljubav je nabijena u pjesmema Milana Mladenovića kao barut u čauri. Tužna je činjenica da je u njegovom životu sve to ostalo neostvareno, da nije uspio ostvariti ono o čemu je maštao. Njegovo Vrijeme je previše brzo teklo – (i kako vreme nam prolazi / da, vreme nam prolazi brzo / dani i noći su /slonovi na indijskom crtežu). Potom odlična stvar 7 dana. U njoj se, također, govori o toj potrazi. O ljubavi između djece još i danas ratničkih plemena, ljubavi na kamenu pećine, na brdu iznad logora iznad kojeg se diže dim logorskih vatri. (Sasvim jasno, riječ je o nekim prenesenim značenjima). Ljubav između te djece modernog doba postaje način sistemske zloputrebe. Taj Nečastivi je tu Ljubav prožeo kapitalom, etiketirao, odredio cijenu… Božija emocija Ljubav je postala način da se izbije profit, da se zloupotrijebi, da se prekine, da se okalja njena priroda. Zbog toga Milan Mladenović kaže da ga boli Ljubav. Ljubav je postala kalkulacija, trgovina, politika… O toj potrazi se govori u pjesmi 7 danaI sedam dana sam, i gore i dole / Potraži me / I sedam dana sam, nađi i stavi / Pokaži me / Nek boli dok boli / Rukama stegni kožu svoju / Poda mnom zategni strah. Zlo je vrlo opasno, ono se iznutra uvlači, preobražava prirodu nečemu, da bi to opoganilo, zatrovalo, upropastilo… Potom pjesma Voda – bljesci na iskonsko vrijeme, neka potisnuta sjećanja na prvobitne, arhaične svjetove, na jedno Vrijeme praskozorja Zemlje, kada se živjelo drugačije – u plemenima… Oči su nam prazne kao pustinja / i ugriz na usni što kaže / tu je nekad bio okean. Voda nosi sve, briše sve, potire i sva sjećanja na te gradove koji su postojali – na toj Vodi. Tu su još odlične pjesme Prvi i poslednji dan i Ljudi iz gradova. A potom meni tako drage dvije stvari – Zid i Tonemo. To je jedan vapaj, želja da bude pronađen – u sobi u kojoj umire dan. U mojim hladnim kišnim sobama / na zidu crtež crnog crnila / pogledaj zid, pogledaj zid / iz crnog mrtvog praznog mrtvila. Uvijek da želja za slobodom ( ja sam rođen sasvim sam), stvarnost koja steže, sputava… Koja onemogućava i Ljubav, i sve druge emocije… Zlo ih sputava… One se mogu ostvariti, ako se prevari zlo, samo oni najmudriji izigraju Zlo, i osjete ostvarenost Ljubavi. A na kraju svijest da je sve to jedna borba protiv vjetrenjača. (Zajaši vetar prema brdima / u brdu kamen so u nedrima / pogledaj  zid, pogledaj zid / na zidu senke naših godina). Pjesma Zid je zaista jedna on najljepših benda EKV. Zid koji kao da je politički simbol 20 vijeka. Zid koji dijeli plemena, dijeli ljude, dijeli emocije… Na kraju jedan vrisak u noći koji se sluti iz pjesme Tonemo. Tu je psihodelični, kristalno hladni zvuk benda EKV doživio jedan od vrhunaca. To je istovremeno jedno upozorenje. Stvarnost je počela da tone, Zemlja je počela da tone, ljudski životi su počeli da tonu – kroz Svemir tonemo, poniremo svakako. Ta hladna psihodelija kao da je uvod u Vrijeme velike Entropije. Ponovo taj duh koji čezne za Ljubavlju, duh koji je sam po sebi u stanju krize, udvojenosti – koji je istovremeno položen u više različitih Dimenzija i Realnosti. (Ja nisam tu, ja nisam tamo ni tu). Potom stihovi – dok pijem sok iz tvojih očiju / dok ližem so sa tvojih prstiju. Više nego igdje se tu već nazire ono što se oblikovalo u albumu Samo par godina za nas. Taj album je mnogo dublje uronjen u beznađe, svijest o nedostižnosti ljubavi… O krizi identiteta… O Svijetu koji gubi svoje uporište. Za kraj sam ostavio prvu pjesmu albuma Ljubav, koja se zove Zemlja. Milan Mladenović je posjedovao jedan zdravi patriotizam, svijest o značaju Zemlje, vlastite Zemlje. To je vrsta domoljublja koje je nestalo sa jugoslavenskom apokalipsom. Nestalo je skupa sa čitavim jednim Svijetom, jednom stvarnošću. Međutim, ono što možemo vidjeti je to da je bilo riječi o jednom iskonskom poimanju Zemlje, baš onako kako su je poimali američki Indijanci, prije nego što su svoju Zemlju izgubili. Sigurno bi sa zadovoljstvom čitao ono poznato pismo indijanskog poglavice predsjedniku SAD-a: „Sva ova zemlja svijeta je za moj narod. Svaka svjetlucava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom sprudu, svaka izmaglica u mračnim šumama, svako svjetlucanje i svaka buba, sveti su u tradiciji i svijesti moga naroda. Mirisne trave su naše sestre. Jelen, konj, veliki orao – svi su oni naša braća. Stjenoviti vrhovi, rosa u travi, beskrajne prerije i čovjek – svi pripadaju istoj porodici“. Da je rođen u ono vrijeme M. Mladenović bi bio naš indijanski poglavica Winnetou. Nešto od te arhaične širine isplivava u pogledima ovoga poete slomljenog srca na vlastitu domovinu. Na slavensku zemlju, zemlju slavenskih plemena. Ta veza sa izvorom se mnogo pomutila, izgubila svoju snagu, izblijedila.

*     *     *

Slijedi album Samo par godina za nas – iz 1988 godine. To je najblistavija tačka stvaralačkog puta benda Ekatarina Velika, i samog Milana Mladenovića. To je jedno blistavo zračenje komete, koju u suton dana vidimo na modrom horizontu, a koja sasvim iznenada bljesne, ostavi jedan dugi, blistavi trag, prije nego što se potpuno ugasi, iščezne u toj dubini nebeskog horizonta. Baš je to ovaj album Samo par godina za nas – to je jedna ispovijest duše koja zapada u krizu, krizu identiteta, egzistencijalnu krizu, ali i životnu krizu. To je svijest o survavanju života, o ambisu koji se otvara, o strahu da nas čeka ništavilo i odlazak… Zemlja i njena utroba. Da su nam preostala samo dva dana života, par dana u Svjetlosti, prije nego što ta Svjetlost našeg života zauvijek iščezne. To je svijest da život ide silaznom putanjom… Međutim, album Samo par godina za nas je još mnogo više. Međutim, baš kao što je okosnica prethodnog albuma Ljubav jedna ugroženost ljudske emocije, tog božijeg dara, djelovanjem podzemnih sila, tako je okosnica albuma Samo par godina za nas jedno osvještavanje, svijest o tome da je zlo veliko, da mu se teško oduprijeti, da ono prožima ljudsku stvarnost, da čovjeka izlaže stradanju i propasti, da zagađuje, truje sve božije životne sokove. To je početak kraja, pogled u ambis – jednog života, jedne mladosti, ali i kolektivni društveni ambis koji je otpočeo jugoslavenskom krizom, ratovima, apokalipsom jednog Vremena. Sve to ovaj album Milana Mladenovića zahvata. Ali kao što sam rekao, baš jedna takva stvarnost, stvarnost u krizi, stvarnost suočena sa ponorom, nudi i neke najblistavije trenutke. Tako da je sam taj Svijet Milana Mladenovića u ovom albumu doživio svoj vrhunac. O čemu se radi? Taj odnos prema stvarnosti je bitan, prije svega je odnos prema – Zemlji.

Zemlja nas porađa, Zemlja nas oslobađa od života na kraju balade… Naše unutrašnje lice, naše duhovno lice se oblikuje Zemljom i Svjetlošću… U ovom Milanovom albumu su prisutni svi elementi svemira: Zemlja, Voda, Vazduh, Vatra… Sve je prisutno, to je jedan zaokruženi umjetnički Svemir. Međutim, o kakvoj se Zemlji radi u ovom slučaju. Sasvim jasno, ukupan muzički opus Milana Mladenovića prožet je tim plemenskim izvorima, pra-počecima koji su sadržani u prvobitnoj plemenskoj egzistenciji, egzistenciji slavenskih plemena u ovom dijelu Europe, oko Jadranskog mora, gdje su naši davni preci pronašli svoje stanište, nakon velikih seoba sa istoka, iz Azije… Ta obojenost Svijeta još uvijek snažno prisutnim ostacima plemenskog života snažno je prisutna u Milanovoj muzici. To je ta snažna veza sa izvorom. Plemenski život je iz velikih centara moći iščezao. Zapadna Civilizacija vodi rat sa plemenskim načinom egzistencije. Oni su potisnuli indijanska plemena, na njihovoj Zemlji su izgradili metrople koje asimiliraju ljude svake vrste. To je jedna potpuno drugačija egzistencija, od plemenske egzistencije, koja se na našim prostorima zadržala. Sasvim jasno, urbanizacija se dogodila, velike istorijske, društvene promjene. Međutim, plemenski život je opstao. A Milan je jedan dječak iz tog slavenskog plemena na Dunavu, koji posjeduje jedan iskonski indijanski duh. Sve se to vrlo dobro može naslutiti u ovom albumu Samo par godina za nas. Taj spoj iskonskog duha i modernog zvuka. Duh koji je jednim dijelom uronjen u duboku prošlost, a drugim dijelom je sav u budućnosti, mnogo ispred Vremena. Sve se to može pronaći u dubljim slojevima muzičkog rada Milana Mladenovića. Ali prije svega je ovdje potrebno ukratko se pozabaviti pjesmama, koje su uvrštene u ovaj album, album Samo par godina za nas. Prva po redu je pjesma Iznad grada. Međutim, o njoj je detaljno bilo govora na samom početku ovog ogleda. Zbog toga ćemo nju preskočiti, i posvetiti se narednoj, koja se zove Krug. Sama ova stvar je tipičan uradak u novotalasnom maniru. Nešto kao pjesma Mijenjam se Rundekovog Haustora. To je jedan živahni, novotalasni ritam, zbog kojeg su spomenuti bendovi postali prepoznatljivi široj publici, širom nekadašnjeg jugoslavenskog podneblja. Međutim, iako je izvana jednostavna, krug je jedna bitna slutnja mnogo dubljih životnih istina. Sve je stalo u taj krug, sve je u tim krugovima. Naši životi se spuštaju tom spiralom, tim toboganom u dubine prošlosti. Sve to razvijanje duhovnih i bioloških oblika jedno je ostvarivanje života u tim cikličnim ponavljanjima… Onaj ko je osmišljavao DNK Prirode na Zemlji, a ljudska vrsta je samo jedan dio egzistiranja Prirode, on je osmislio jedan tako originalan način ciklične egzistencije. Potom odlično ostvarenje, pjesma Srce. To je jedna ljubavna pjesma, ali sada već sa gorčinom koju sa sobom nosi neuzvraćena, neostvarena Ljubav… To je nešto što se prelilo iz prethodnog albuma… Ljubav to je Srce, ljubav pokreće pulsiranje tog Srca, koje je život. Majka nas nosi ispod svog srca, život baš tu nastaje – U Srcu, oko Srca… To je jedno osvještavanje, produbljivanje Ljubavi. Svijest o tome zašto je ta emocija ugrožena, zašto se onemogućava njen razvoj, ostvarivanje, zašto se pravi jedan društveni inženjering, kalkulacija oko te emocije, koja donosi život. (Neće doći na jesen kada opada lišće / neće doći u zimu kad je sneg / nije imala razlog, nije imala kada / da ostane, da ostane / kraj mene). Već naredna stvarka Sinhro je kombinacija te dvije velike teme – Mit o Ljubavi, Mit o Zemlji. Oni se u ovoj stvarki prepliću. Ljubav je povezana sa Zemljom, kao duh sa tijelom. To je ta topla Zemlja, Zemlja na granici, sa surovim Suncem iznad, kojim se napajaju naše oči. Zemlja, Sunce, Vjetar – i Ljubav. (Promeniću svet do kraja pesme / igraću pijani ples u ritmu vetra / pustiću sunce da topi ljubav / između sveta, daleko od nas). Sve ono o čemu govorimo prisutno je u ovim stihovima. Više nego igdje ovdje izranjaju duhovna lica, lica iz života jednog plemena, koje još nije izgubilo vezu sa Vjetrom, plesom, Suncem koje rastapa Ljubav, koje je sačuvalo neke iskonske oblike Svijeta. Sve je to ugroženo, traje jedan treptaj, ali se još sačuvalo, još se prenosi nekoj novoj djeci. (Došao sam da te nosim / u kuće mojih predaka / da ti pričam da noći nema / da odustaneš / da želja je glad je vatra). To je ono što sam naprijed pokušao istaći. Taj odnos prema čistim oblicima, čistim elementima koji tvore Svijet. Potom jedna od najljepših, stvarka Nisam mislio na to. Neki odsjaji gradskog betona u plamenu, u predvečerje… Samo jedan pogled u tamnu površinu jezera, na čijem je dnu pijesak, kakav je bio u vrijeme postanka Svijeta. (Gledam kroz zid domove ljudi / živim u gradu / ulice zovu, ulice gore / plamenom s druge strane). Ta čežnja koja isplivava u sjenkama predvečerja, za drugom stranom – plamenom, toplinom jednog skrivenog svijeta, koji se nalazi s onu stranu. Svijet koji je posmatran iz mraka crnog kašmira. Potom ta gorka Svijest da odlazimo sami. Kako Ivo Andrić kaže – bez pozdrava se odlazi sa ovoga Svijeta. Svijest da sve traje samo jedan treptaj. (Odlazim sam, ostaju za mnom kosa i glas / štit koji nosim, svetlo neona / reči i slike u noći). Nema nikave sumnje, jedna od najboljih Milanovih pjesama. Sljedeća je Par godina za nas. U tu je pjesmu stalo onoliko koliko stane u jedan roman. To mi je tako poznato, to sjedenje na nekoj samotnoj klupi u središtu Geta (s pogledom na nebodere s druge strane), dok je svijest omamljela, okrenuta nekim višim Dimenzijama. A potom sve te priče, razobličavanje svih tih šarenih laža koje nam društvo nudi, svih tih obmana, sve te bezvezne priče, koje slavimo, koje slušamo, koje nam se podmeću kao istina, kao nešto što je bitno. Ta svijest da smo i sami prešli granicu, da imamo još samo par godina. Svijest da povratka nema s te granice, da nisu dovoljne riječi, da nas one ne mogu vratiti u život. Sve je to jedno strašno ponavljanje.

A i sami smo živjeli taj Milanov Svijet. Da smo njega susreli na nekoj od tih klupa u noći, ne bi se začudili, jer on tu nekako i pripada. Potom stvar Amerika. Ona govori o tome kako ljudi odlaze, odlaze i odlaze, kako je ovdje postalo dosadno, jer su svi pobjegli tamo gdje je bolje, zabavnije. Amerika je negdje s onu stranu, daleko je, ali tu su putokazi, tamo treba ići. A potom svijest o tome da je pravo putovanje samo iznutra. A zatim još jedna od najljepših pjesama, blistavi vrhunac Milanove muzike – Ona i on i on i ja. Rasli smo na ničijoj Zemlji / Surovo sunce iznad nas. To je ta Zemlja o kojoj smo ovdje govorili. Hodanje po toj toploj zemlji, a potom i svijest o granici, koja je prekoračena, svijest da povratka nema, i da snaga otiče, a vrijeme curi, nestaje jednom zauvijek, kap po kap, u nepovrat. A potom posljednje dvije stvari – Ona mi je rekla i Svetilište. Obje su zanimljive, vrhunac psihodelije. U pjesmi Ona mi je rekla duh je u stanju preobražavanja u jedan fluid, u jedan potpuno novi duhovni svijet, bez materijalne forme, bez čvrstih oblika. To je sve ubrzao heroin, ali to je nešto kroz što svi prolaze, barem oni koji su svjesni svoga duhovnog bića. Hladnoća kapa nemilosrdno u stvarnost te pjesme, gdje se gube svi oblici, a duh trancendira u fluid, mijenja oblik, poništava se i umnogostručava. Prelijepa ljubavna pjesma uz sve to. (Ona mi je rekla / mičeš usne / ali ipak ne čujem / ni glasa (…) Ona mi je rekla / vrlo čudno / u tom pesku / ja ne ostavljam ni traga). Vrlo jedno čudno stanje, kada osjećamo da nečije hladne ruke prolaze kroz nas, da nas više nema, da nismo stvarni – baš kao da je naš duh prešao granicu, preobrazio se, izdvojio se iz tijela, nastavio jednu bezobličnu egzistenciju, izvan tijela, izvan svega što je puteno. Možda je to taj prostor Ljubavi, za kojim čeznemo, možda se ona nalazi na kraju, kad napustimo tijelo. To je jedan ulazak u misticizam albuma Angel’s Breath, što je posljednji preobražaj Milana Mladenovića. Posljednja pjesma na albumu Samo par godina za nas je Svetilište. Svetilište je recitacija, s vrlo upečatljivom, hladno psihodeličnom muzičkom pratnjom, jedno hodočašće s generacijama koje dolaze. To je jedno tripovanje dječijih glasova, koji šetaju sa roditeljima, koji se igraju u travi pred proljeće, sve te boje, crvene i žute, ozelenjele lipe, miris tišine i porodice u crnini. Sve je to jedno snoviđenje, jedna halucinacija svijeta. Tom psihodelijom zbilje se ovaj album završava.

*     *     *

Slijedi album Dum Dum – iz 1991 godine. To je već kasna, posljednja etapa Ekatarine Velike. Smatra se da ovim albumom otpočinje svojevrsni pad, silazna putanja, u stvaralačkom smislu samoga benda EKV. Sasvim jasno, Milan Mladenović je napravio samostalnu saradnju sa Mitrom Subotićem Šubom, što je bio njegov posljednji album. Ali tu je već oblikovano jedno novo lice Milana Mladenovića. Što se tiče samoga rada benda Ekatarina Velika, albumima Dum Dum, i Neko nas posmatra započinje kraj ovoga benda. Sve nam to govori da u ovim albumima nije ponovljen blistavi vrhunac albuma Ljubav i Samo par godina za nas, ali i prethodnih albuma ništa manje, već da se radi o svojevrsnom zamoru, što je proizvelo i obaranje kvaliteta same muzike. Međutim, daleko od toga da se radi o lošoj muzici. Tu ima izvanrednih uradaka, pojedine pjesme vraćaju sjaj prethodnih albuma. Međutim, na samoj razini cjeline albuma, osjeća se izvjestan pad. Želim najprije se posvetiti još nekim detaljima, koji se tiču te čudne magije muzike benda EKV. Potrebno je još malo pokušati razbistriti tu misteriju, magijsku formulu… Osnovna snaga benda EKV je muzika. Riječi su dobre, to je neosporno, duhovno lice je izliveno u toj poeziji EKV, u samim tekstovima. Međutim, ako bi posmatrali te tekstove, samu poeziju izdvojenu, magija bi bila potpuno izgubljena. Ovdje smo tokom ovog ogleda izdvajali samu poeziju kako bi pokušali uhvatiti obrise tog duhovnog lica benda EKV. Međutim, tek s muzikom ta poezija dobija snagu. A mislim da je muzika benda EKV napajana u ovisnosti, u jednom imaginarnom Svijetu, Svijetu koji je uronjen u Fantaziju. To je jedan vrlo zanimljiv, sasvim moderan postupak. Sasvim neobičan bijeg od stvarnosti, bijeg u nadrealni Svijet, idealizam, bijeg u Fantaziju… Sva umjetnost je zasnovana jednim dijelom na sličnom eskapizmu. Međutim, u slučaju benda EKV to je ostvareno na jedan način osoben modernom dobu, životu u velikim gradovima. O svemu tome je pomalo bilo govora na samome početku ovoga ogleda. Upravo to svojevrsno tripovanje stvarnosti, kretanje jednom Zonom iznad Grada, u jednom višem Svijetu, osnovni je cilj korištenja svih psihoaktivnih, halucinogenih supstanci, a time i narkotika koji se prije svega koriste u savremenim gradovima. Oni boje stvarnost, otvaraju sakrivene slojeve te stvarnosti, čine ga fluidnim, obojenim na poseban način. Ali sve je to varka, kao san… Sve je to jedan privid, jedno snoviđenje, halucinacija… Samo na kratko sve to djeluje tako živopisno, sve te vedre boje noćnog grada, koje se razlivaju, sjedinju, cure… Dok se stvarnost razlaže na čestice, otvara pred nama u jednom sasvim novom obliku. Baš u jednom takvom viđenju Svijeta, uronjena je muzika EKV. Ona nudi jedan privid, na čudan način stvara ovisnost, jer je sama nastala korištenjem zabranjenih sredstava. Mislim da se tu nalazi magija benda EKV. U pitanju je zvuk koji je proizvela, salila sama stvarnost, jedan ritam koraka mladih ljudi na gradskom betonu. To je svojevrsni Grad u zrcalu (kako je Mirko Kovač nazvao svoj roman), jedno naličje grada, odraz njegovog unutrašnjeg lica… A naša duhovna, unutrašnja lica vrlo su povezana sa duhovnim, unutrašnjim licima grada. U oba slučaja se radi o tom unutrašnjem, platonskom biću… A kao što svaki čovjek ima svoje duhovno lice, tako i svaki grad ima unutrašnje, duhovno lice… Neki to zovu duhom grada, što nije pogrešno. Muzika benda EKV je alhemija, sasvim neobična foto-sinteza. O tim slabostima samoga jezika se govori u stvarki Odgovor (treća po redu u ovom albumu Dum Dum). To je jedna sumnja o tome da jezik sadrži istinu, da se ona u njemu krije, i da se putem njega može dostići. (Reči su me očarale / reči su me oslepele / ne mogu da vidim / ne, ne, ne (…) Reči su se izlizale / reči mi nisu pomogle / ne želim da mislim / ne, ne, ne). Međutim, pored te sumnje u sam jezik, unutrašnje lice ove umjetnosti je vrlo lijepo izliveno u jeziku. To nije jezik koji ima mnogo simbola. Ali bez obzira na to dobro je uronjen u stvarnost, jezik benda EKV dobro zahvata tu stvarnost. Ona se pokazuje u tom jeziku u neponovljivosti svoga Vremena. Ali to je samo jedna strana, jer je magija benda EKV spoj poezije i muzike. Muzika je glavna pokretačka snaga, ali tekst ne zaostaje. Međutim, on ovisi o toj muzici, koja mu daje boju i originalnost. U pjesmi Siguran se ponavlja to pitanje jezika u stihovima – Maskiran sam / ili samo mislim da sam maskiran / pod ovim bojama / govorim samo reči što me kriju. U ovoj pjesmu se nudi najbolji opis umjetnosti, ali i samoga života, kada se kaže da je sve ovo jedan hod na tankoj žici. Ovdje isplivava ta pukotina Svijeta, koja možda govori da je sam Svemir podijeljen na paralelne stvarnosti, da je povezan samo snom. A san je razgovor tih odvojenih Svjetova, način izlivanja jednog u drugi. (Sastaviću krajeve / iscepane poruke / tragove pod prozorom / i obale pod jastukom / kao u snu, kao u snu). Sama ova stvarka Siguran je dokaz da je kvalitet prijašnjih albuma i dalje jednim dijelom zadržan, da nije potpuno iščezao. Dum Dum je prva pjesma u albumu. Ona nije mnogo po mom ukusu, što ne znači da je loša. U njoj se postavlja pitanje o toj patološkoj potrebi čovjeka da vlada drugim ljudima. Upravo u vrijeme jednog izopačenja jugoslavenske vlasti. (Neću da kopam po đubrištu sreće / ne bih da zaprljam ruke (moć počiva negdje iza debelih vrata / ja bih hteo da vladam). Ali je zato Karavan, jedna od boljih stvarki iz ovoga albuma, sama je po sebi izvanredna poezija, čak i bez muzike. Ponovo se tu govori o snovima… Dok budni spavamo, listamo snove kao stranice knjige, dok čekamo buđenje, oslobađanje. A potom izvanredni stihovi: (Noćas je mesec opet crven, mlad i ljut / mi smo na putu, mi pravimo put / nemamo vremena, nemamo razloga / da stanemo ovde, da sačekamo dan). To je i vrijeme prvih oružanih sukoba, prvih barikada. O tom početku kraja se govori u pjesmi Idemo. Sasvim običan dan, dok miriše doručak, dok se brijemo u kupatilu – i tada preko televizije stižu vijesti koje govore da je počelo. (Nismo znali da je kocka bačena / nismo znali da je srušen most / reka blista ispod čizama / čista voda malo krvava). Sve nam ovo govori o svojevrsnom zaokretu benda EKV. O tome da su sokovi i boje života iscurile, da je đavo došao po svoje, da je došlo vrijeme da se plate računi. Ali sve se to znalo, samo niko nije očekivao da će sve to tako brzo da se odvija. Čitav je album obojen nekim razočarenjem, životni poraz kao da se počeo otvarati. O tome se govori u odličnoj pjesmi Zabranjujem: (Zabranjujem / sve one zamke vaše podlosti / zabranjujem / da dodir zavisti i bolesti bude kraj / ovo ne sme biti kraj / ovo ne sme biti kraj). To je jedan očajni vapaj, želja da se još jednom iščupamo, da se otrgnemo bolesti, ratu, propasti, da sve ovo ne bude kraj. Tako tužan, tako neočekivano brz kraj. Sve ovo treba da ima nastavak. Potom pjesma Glad. Glad koja se širila popot kuge, to je jedno strašno stanje organizma, slično krizama najtežih ovisnosti. Glad kao prva čovjekova ovisnost. Ovisnost o hrani, vodi, vazduhu… A Vrijeme kada se gubi ono što je osnovno, već je stiglo. Možda tu ima i gladi neizlječivih ovisnika, tijela u agoniji, grčevima, dok nada nestaje, dok je nada sve manja. Glad gvozdenog stiska, vreba glad, ispod nervozne kože, čeka glad… (Kada krenem da se hvatam za zemlju / opet osećam glad (…) ta greška može da me košta života / živim samo za glad). Ivo Andrić je napisao knjigu Žeđ. Milan je pjevao o Gladi. Stvarka Bledo je jedan hladni pogled unazad, jedna svijest o kraju koji se približava, koji se ne može izbjeći. (Osvrni se mirno na godine prošle / u nizu što šapuću bledo je, bledo je / sasvim je isprano sećanje moje (…) Klize ti reči niz prozore gole / u praznome stanu zidovi broje / zidovi znaju čuvati tajne i sakriti laž). Zaista, ovaj album Milana Mladenovića je jedno otrežnjenje, maske svake naivnosti su već pale. Gola stvarnost, goli život nije nimalo ružičast, sve boje iluzija su nestale, istekli su svi životni sokovi. Ostao je samo goli život, život koji je obilježen stradanjem. A stradanje je taj krst na kraju životnog puta svakog čovjeka. Tragički zasnovna sudbina je neumoljiva. Sve ove pjesme u albumu Dum Dum su obojene takvim bojama, jedna je hladnija od druge. Tako se približavamo i samome kraju ovog albuma Dum Dum. Zadnje dvije pjesme su Hladan i Dolce Vita.  Ponovo je ta hladnoća koja prožima ogoljeni duh, duh koji je izložen samoći, hladnoći Svemira, hladnoći kraja i groba, jednoj hladnoći od koje nema zaštite. Nema odjeće, nema peći koja nas može zaštiti od te samrtne hladnoće, od tijela koje modri, prepušteno hladnoj zemlji. Radi se o jednoj promrzloj duši koju samo lelujavi plamičak voštane svijeće prati, u njenom putu kroz hladni beskraj Svemira, tim nama nepoznatim putevima, koridorima kojima se možda kreće povorka duša, koje napuštaju ovaj Svijet. O sličnim stvarima je sigurno mislio i Milan Mladenović u posljednjim pjesmama ovoga albuma. Ljubav je odavno prodata, kaže se u pjesmi Hladan, čime je ostao samo okvir za prazan razgovor. Dok sjedimo gladni u mraku, i optužujemo se ko je kriv… Kako samo poznate životne situacije, poderane krpe emocija koje su nekad postojale. Kakvo samo teško razočarenje. Smrt je naprosto spas od svega. Hladan, samo želim da sam hladan, u tvojim rukama – kaže se u pjesmi. (Vreme / vreme mi više nije problem / u stvari ne znam bolji način / da ga potrošim / Dani su se pretvorili u sate / ni to mi više nije važno). Sve je to samo slutnja te posljednje hladnoće, hladnoće kraja. Upravo tom hladnoćom album Dum Dum i završava. A završava izvanrednom pjesmom Dolce Vita. Zaista jedno stanje u koje ne prokapava niti nada niti bilo koja emocija, toplina. (Ovde je neko opet napravio grešku / opet je neko hladno tonuo do dna). To je jedna Stvarnost koja je počela da se raspada, iznutra i izvana… Na svakom planu. (Ovo je tren koji osećam / kako promiče iznad krovova / kamen uzdiše, miris zavija / glasom vremena što se raspada). A to raspadanje prvo zahvate sjećanja, zahvata Vrijeme. Vrijeme koje počinje da otiče u nepovrat, jedno Vrijeme koje gubi svoje žive svjedoke. Proces tog nestanka, raspadanja prvo zahvata Vrijeme. Vidimo da se to Vrijeme mnogo promijenilo, Vrijeme koje je tinjalo u samom Milanu Mladenoviću i drugim članovima benda EKV. Svako je počeo da se okreće svome vlastitom ludilu, svojoj sopstvenoj hladnoći, samoći i kraju.

*       *       *

Zadnji album Ekatarine Velike je album Neko nas posmatra iz godine 1993. Zajednički rad benda EKV nakon tog albuma prestaje. Svi su još živi, ali svako se okreće nekim svojim preokupacijama. Ali ne zadugo. Milan Mladenović već naredne 1994 godine umire. To je konačni razlaz članova benda, koji jedan za drugim tragično završavaju u narednim godinama. Međutim, to je dobro poznata priča. Mnogo se trubilo o tome u medijima, o ovisnostima, o tome kako je sredina tim ljudima okrenula leđa, kako su bili prepušteni sebi, stavljeni na milost i nemilost. Sve je to dobro poznato, mnogo puta ponovljeno, kada je u pitanju završetak priče o bendu EKV. Želim se prije kraja, još malo pozabaviti ovim albumom, albumom Neko nas posmatra. Moram priznati da je to album kojeg sam najmanje slušao, koji je na mene ostavio najbleđi dojam. Međutim, pored jednog vidljivog pada na razini cjeline, tu su izvanredne pjesme kao što su Anestezija, Ne, Bežimo u mrak… Prva pjesma u albumu je Neko nas posmatra, pjesma identičnog naziva kao i album. Želim malo razmišljati o tom procesu opservacije… Nema sumnje da je on Milana Mladenovića okupirao, jer ne bi nazvao album na taj način. Možda kasno dolazi to otrežnjenje. Svijest o tome da su sve vrijeme našeg života u nas bile uprte skrivene oči, koje su nas iz tame pratile, nadzirale, usmjeravale, čak i bez da to znamo. Kasno shvatimo da je sve jedna vješto izvedena režija, da je scenario unaprijed pripremljen, na osnovu kojeg se sve te uloge našeg života odvijaju… Čak i kad pobjegnemo u mrak, kad mislimo da nas tu niko ne vidi, mi zapravo na kraju shvatimo da je jedna tajna kriminalno-obavještajna struktura sve to pratila, jedna siva zona, koja je pod svojom čizmom držala tu tamnu stranu grada, gdje smo mi bježali, misleći da nas tu niko ne vidi. Mislimo da se bavimo uzvišenim stvarima, kakva je umjetnost, Rock n Roll. Ali zaključimo da te podzemne kriminalno-obavještajne mreže to koriste za organizaciju jednog tržišta narkoticima, alkoholom… A za njima se nekako ulančaju sva zla, svi poroci… Međutim, to posrnuće se odvija na svim razinama. Zvanična istina, također, prelazi u kontrolu paralelnih, sivih zona, koje su sve vrijeme nadzirale, pratile situaciju. To je Milan znao. Znao je da je taj jugoslavesnki prostor stavljen pod nadzor satelitske tehnologije iznad zemlje, putem kojeg se prate ta krizna područja, kretanje masa, plemena… Ta opservacija se odvijala na tako mnogo složenih načina. Najprije se zasnivala na principu posmatrati, ali ne intervenirati… Kasnije je to odbačeno, intervencije su postale otvorene… Međutim, postoji još jedan mnogo dublji sloj. A to je svijest o tome da Bog, također, posmatra… Posmatranje je mnogo dublje… Posmatranje Svemira… To tajno oko koje iz tamne dubine svemirskog vakuuma mikroskopski precizno posmatra, prati… Posmatra, ali ne intervenira otvoreno… Kakva je to sila, mi ne znamo… Da li su to neke moćne civilizacije iz Svemira, koje su milionima godina ispred nas u tehnologiji i razvoju, a koje mi nazivamo božanstvom. Ili je to Bog kojeg poznaju, slute naše religije… Samo je jedno jasno, a to je da se svaki naš korak prati… Oko koje je mnogo preciznije, od bilo kojeg svemirskog satelita, stanice, koju je čovjek poslao na nebo… Ali to da je čitav taj jugoslavenski kraj bio u fokusu jedne tako moderne svemirske tehnologije, kojom se nadzirao rat, to smo svi osjetili. Vidjeli smo da je naše nebo okupirano. A sloboda nestaje, kad izgubimo otvoreno nebo iznad nas. Mislim da je o svemu tome želio govoriti i sam Milan Mladenović ovim albumom Neko nas posmatra. (Neko nas posmatra / neko nas stalno gleda – stihovi su pjesme Neko nas posmatra). Potom slijedi pjesma Istina mašina, koja je vrlo prosječna, to se mora kazati. Kao i pjesma Zajedno. To je jedna stvarka posvećena društvu, koje je pred stanjem rasula, svim tim drugovima, koji su i sami suočeni sa ponorom, a s kojima smo zidali jedno Vrijeme. (Ostajem sam, ostajem sam / u ovom gradu strahom zatrpan). Zatim jedna predobra stvarka Ne: (Ako si video sve / sve što sam video ja /moraćeš sklopiti oči / poželeti da budu mrtve). Mislim da je samo jedna stvarka u ovom albumu koja blista punim sjajem benda EKV. Sasvim jasno, to je Anestezija. To je jedna izvanredna dijagnoza jednog duševnog stanja čitave generacije. Kasnijih generacija, također. To vrijeme koje smo provodili pod izvjesnom anestezijom. To stanje poznaje svako onaj ko je neko vrijeme proveo lutajući kroz labirinte tamne strane grada. Ali istovremeno, Anestezija je jedna prelijepa pjesma o odlasku. (Smeje se zrcalo / mojim očima / srebrne bube / zriču odlazim). To je zrikanje buba u travi, zrikanje na kraju ljeta, koje slušamo pored otvorenog prozora, svjesni da će samo jedan treptaj trajati to ljeto, da već stižu hladniji dani, kiše koje u sebi nose miris kraja. (Dobro znaš svaku reč / svaki znak, kako najlakše / najbrže, najslađe / reći odlazim.)

Mislim da je to jedno prelijepo opraštanje… Uz jedan orkestar zrikavaca… Bez buke raznih orkestara za svadbe i sahrane, posmrtnih trubača… Milan je imao jedan svoj mnogo suptilniji način. Tu su još pjesme Just let me play some modern R’N’R music i Hej, mama… A potom i Bježimo u mrak… Poziv na odmetanje od života… Šume će nas primiti u mrak. (U mrak smo odvedeni / u mrak smo stigli preplašeni / mesec je podivljao nad nama / zvezde su se sakrile od nas / kosti nam je rastavila zima / vetar je zavijao na glas). Potom je Milan tražio zadnje utočište u vodi, plavetnoj toplini mediteranskog mora, naše jadranske obale, gdje plove bijela jedra. Tamo je htio naći utočište od grada koji je hladan, taman, gdje nema posla, niti ima gdje da spava… Zadnja je pjesma Ponos. To je jedan osjećaj koji može da se pruži i preko groba, koji je uporniji od smrti… Tu bi trebalo još istaći Milanov anti-ratni angažman, i muzički pokušaj Rimtutituki. To je vrijedno pažnje zbog svih tih teških okolnosti i ratnog stanja, taj pokušaj otpora, koji nije naišao na šire razumijevanje u Beogradu. A to je bilo Vrijeme koje nije poznavalo drugačije mišljenje.  Međutim, na muzičkom planu, to nije ozbiljan pokušaj. To bi bio muzički opus benda EKV. Na ovom mjestu se on okončava. Međutim, mislim da je ta slutnja viših dimenzija nekako otvorena ovim albumom. U albumu Angel’s breath mi vidimo jednog drugog Milana, koji se okrenuo muzici južnoameričke divljine, mističnim bubnjevima rituala brazilskih urođenika. To je bilo okretanje leđa svemu.

*     *     *  

Angel ‘ s breath je Milanov posljednji muzički korak i projekat; to je album koji je snimljen u ljeto 1994 u Brazilu. Samo nekoliko mjeseci kasnije Milan Mladenović umire. Dovoljno je samo pažljivije poslušati dubinu albuma Angel’s breath da bismo osjetili kakvim se svjetovima Milan počeo okretati, kakva je to egzotična struja južnih okeana, kojima teče voda pra-početka počela zahvatati Milanov jedrenjak, kakvi su samo novi vjetrovi počeli nadimati njegova jedra… Milan više nije bio samo dječak sa jadranske obale… To je bilo isplovljavanje na beskraj okeana, jedno okretanje kosmopolitzmu, što je bila možda i njegova intimna reakcija na te sužene vidike etno-nacionalizma, na društvenu getoizaciju koja je zahvatila sva jugoslavenska plemena. Milan je našao jedan egzotični izlaz, nabasao je na duboku, zlatnu žilu južno-američke muzike… Nema sumnje da je na tom putu imao pomoć Mitra Subotića Šube. To je, također, jedan ekscentik, čudak izvanrednog dara, koji je osluškivao šapat noćnih ulica brazilskog Sao Paula, koji je pravio muzičke legure, izlivao zvuk miješanjem uticaja. Moderni elektronski zvuk je uronio u ritmove brazilske džungle – iz Vremena pra-početka. Mitar je nedugo nakon Milana napustio ovaj Svijet (godine 1999), jer je stradao u požaru, koji je zahvatio njegov studio, dok je pokušavao da spasi materijal. Iza njega je ostao vrlo neobičan muzički album São Paulo Confessions. Ali nije sve to došlo iznenada, s neba… Sve ono što je slutio u prethodnim albumima, Milan je to pronašao u jednom drugom univerzumu, u arhaičnoj muzici brazilskih plemena. Sva ona duhovna lica koja su kroz njegovu muziku isplivavala ranije, sada su dobila mnogo jasnije konture, njegova muzika je oplođena dubinom brazilskog zvuka. Mislim da je najveće domete napravio u ovom albumu sa pjesmama Praia Do Ventu Eternu i Velvet. To je muzika tajni… Muzika koja izvire iz dubina u koji je zaronjen sam postanak ovoga Svijeta, koja izvire iz virova stvaranja jednog Svijeta… Ona je povezana sa onostranim… Kao da je nastala osluškivanjem disanja nevidljivih bića, koja su se još zadržala u Stvarnosti izoliranih Rezervata, u kojima i danas žive brazilska plemena, plemena u džunglama Amazona, stari nasljednici Inka i Maja oko Anda, pa sve tamo do obala Pacifika… U naseobinama kraljevskih pingvina u Patagoniji. To je jedan zaboravljeni Svijet. Svijet koji je još neokaljan, koji živi jednu iskonsku stvarnost… Tamo su Milana putevi odveli… Tamo je on pronašao svoj zavičaj. Barem na kratko, barem na jedno ljeto… Slamnati šešir, pjeskovite plaže okeana, nebesko plavetnilo, Sunce iznad Brazila, sve je to nekako ambijent koji ide uz Milana. U ovim pjesmama je jednim dijelom odbačen jezik… Milan je postao poput nekog šamana, koji muziku shvata kao nešto ritualno, sveto… (U pjesmi Crv postoje stihovi – vi nemi igrači obrednog svog plesa / vi srećni u transu u svetu što postoji). Način na koji se obraća Bogu… Muzika je postala jedna sakralna kategorija u ove dvije pjesme iz albuma Angel’s Breath (mislim na pjesme Praia Do Ventu Eternu i Velvet). Uz Velvet je pridodat jedan spot, kratki film… Na njemu vidimo jednu djevojčicu kako se ljulja iznad površine vode. Muzika naprosto nije od ovoga svijeta, silueta te djevojčice, koja se u predvečerje ljulja iznad modre površine okeana, možda je jedan onozemljski odraz ovoga Svijeta… Odraz u ogledalu… Možda će sve ovo baš tako izgledati s onu stranu… Milanu je mnogo toga postalo jasno… Prevazišao je sva ta stanja, kojima je bio izložen njegov duh, shvatio je da je sve privid, jer ništa nikada i nije postajalo izvana. To je jedan bermudski trokut duha, jer se različiti Svjetovi prožimaju, a to prožimanje je zahvatilo Milanov unutrašnji Svijet. Ali baš to unutrašnje lice dječaka i djevojčica iz plemena ovoga Svijeta Milan je uspio kroz jedno snoviđenje da uhvati… Ono je prisutno u tom ljuljanju djevojčice, raspuštene kose na toj ljuljački iznad okeana… U videu pjesme Courage III vidimo neke kadrove čudnih obala, neba koje kao da nije od ovoga Svijeta. Sve je to trebalo shvatiti mnogo ranije, a ne pred sam kraj… Svijet je sve vrijeme bio takav, onakav kakav je zamišljen u božijoj mašti, samo što ga nismo umjeli da vidimo… Sve vrijeme smo birali stranputice, prečice da dođemo do konačne spoznaje. Tim pogrešnim putevima je išao i Milan. Ali uvijek je imao na umu taj pravi put, koji kao da je u ovom albumu Angel’s Breath i pronašao. To što je umro prerano, to na kraju i nije presudno, nekoliko godina gore ili dole ne igra ulogu… Bitan je taj put potrage, a Milan je sve vrijeme tražio Boga. Tražio ga je u halucinacijama Betonskog Geta hladnog beogradskog Podzemlja… Tu ga nije mogao naći… Tu ga je samo slutio… Ali je Boga našao u Brazilu, to je sigurno. Našao ga je među ljudima kojima je ovaj Svijet okrenuo leđa. A Bog ima svoju djecu, djecu svojih plemena koji žive na vodi… koji žive u svjetlosti… To su njegovi miljenici… Preplanule nage djevojčice duge, crne kose, kakva je bila Margita Stefanović… Upravo takav duh je i ona nosila u sebi… U pjesmi Metak se govori baš o ovim stvarima. Grad je tu predstavljen kao jedna krvopija. (Grad je pojeo srca / grad je popio krv / svi ovi garavi zalasci sunca / koji mi prave rupu u grudima). Potom Svijest da je on samo jedno odbačeno dijete planete, bez obzira što spava pod mostom, što jede đubre iz kontejnera… ja sam građanin sveta / ja kupujem zaborav / brzo brzo brzo / brzo brzo brzo u grotlo svemira… Tu su još u ovom albumu pjesme 40 Seconds of Love, Aplauzi, Ogledalo, Čaura, Madalena… Zaista je velika šteta što Milan Mladenović nije imao još vremena da istraži taj novi Svijet, koji je pronašao, da saživi sa novom perspektivom, novim horizontima i pogledima… U ovom albumu Angel’s Breath on je pronašao jedan predivan Svijet, koji je bio tako dobar nastavak svih njegovih prethodnih albuma. Međutim, Milan umire iste godine u Beogradu. Priča o bendu EKV se time završava. Članovi benda su otišli svako na svoju stranu… Svi su se razišli i krenuli svojim vlastitim putem prema smrti… A ona je došla vrlo brzo… Margita Stefanović je napravila još nekoliko eksperimentalnih pokušaja, koji nisu privukli veću pažnju (Su-Ludilo, Equinoux). Sasvim jasno, može se pouzdano tvrditi da je na muzičkom planu EKV bio mnogo ispred Vremena. Muzika benda EKV je kao svemirski brod, u odnosu na tu balkansku reciklažu prevaziđene svjetske rokerske tradicije, na kojoj je bila zasnovana jugoslavenska scena… Sve su to razlozi radi kojih su muziku benda EKV bolje prepoznale tek kasnije generacije, i za nju se vezale… Tokom ovog ogleda smo mogli vidjeti zašto je sve to tako.

Na kraju je potrebno još naglasiti neke detalje, istaći neke važne zaključke, koji se tiču same prirode muzičkog rada Milana Mladenovića. Prije svega je potrebno ukazati na tu dijahronijsku liniju preobražavanja samih pogleda na stvarnost, koji se naziru u svakom albumu. U svakom albumu se radi o jednoj izmijenjenoj dioptriji, koja je konačne oblike dobila u albumu Angel’s Breath. Ta promjena rakursa, promjena perspektive, dioptrije dobro je poznata iz razvoja opusa brojnih umjetnika, posebno pisaca… Međutim, kod velikih pisaca ta razvojna linija se pruža kroz cijeli život. Pa tako u djelima pisaca koji su doživjeli duboku starost, a koji pišu čitavog života (kao što je naš Andrić, Mirko Kovač itd) može se pratiti ta promjena perspektive, jedna razvojna linija misaonog, duhovnog bića… Tako postoje velike razlike u pogledima na Svijet jednog Mirka Kovača iz ranog romana Gubilište u odnosu na zadnji roman Grad u zrcalu. Međutim, to je jedan dugi, dugi put. Takvi pisci su imali mnogo Vremena da sažive sa novim perspektivama, dioptrijama… Milan Mladenović nije imao toliko mnogo Vremena. Međutim, to je jedan prekrasan kratki duhovni život, koji je trajao poput života jednog leptira, koji se oslobodi svoje ljušture, i potom otisne na šarenu avanturu kroz Svijet, koja traje nekoliko dana. Godine stvaranja koje je imao Milan vrlo su kratke, svega 15 godina. Ali to je bilo dovoljno Vremena da se izmijenjaju mnogi rakursi, da se prođu brojne etape, ostave mnoge stope u snijegu… A da je to postojalo, i da je bilo itekako izraženo, dovoljno je samo uporediti Milana iz benda Šarlo Akrobata i Milana iz projekta Angel’s Breath… Buntovni dječak iz Šarla Akrobate, koji je govorio niko, niko kao ja uz brzi novotalsni buntovnički punk ritam, teško da bi se mogao prepoznati u dubini muzike albuma Angel’s Breath… Ko bi rekao da će sve to tako kratko trajati, da će taj dječak iz Šarla Akrobate tako brzo završiti svoj životni put. Početak je mnogo više obećavao, na početku je sve vedrije izgledalo. Međutim, sve to nije nešto što je izmišljeno, što je plod mašte… Ti pogledi na Svijet jednog mladog čovjeka su jedan vjerni odraz života i stvarnosti… Ne mogu govoriti za druge ljude, ali mogu posmatrati svoj životni put, promjene koje je moja Svijest doživjela, i tada mogu razumjeti koliko je taj Milanov duhovni put bio istinit, koliko je on iz vlastitog života zahvatao, koliko je tu malo izmišljanja, umjetničke slobode. Najbolja umjetnost je ona koja se živi, koja je uronjena u stvarnost, koja iz nje crpi svoj materijal, oblikuje svoje organsko tkivo. Tu vrlo rijetko ima obmana, prevara… To je umjetnost koja se uzda u istinu, koja svoju poetiku zasniva na istini, na unutrašnjim činjenicama duhovnog života, koji je jedna neponovljiva avantura… Ali te promjene rakursa se ne događaju odjednom… Sve je to jedan složeni proces. Mi smo taj proces tokom ovoga ogleda pratili kroz Milanove albume. Ali tu nema rezova, jedan album je sadržan u prethodnom, kao što je sadržan i u narednom… To je jedan proces zasnovan na prožimanju, preplitanju… A tako je sa promjenama pogleda u životu, kroz godine… Tako da je svaka godina sadržana u prethodnoj, na način da se iskustvo međusobno prožima, pretapa iz jednog stanja u drugo. Milan je prošao sve što jedan mladuć i dan danas prolazi, odrastajući u ovom podneblju… U našim gradovima… Sve kreće od bunta, koji je jako pozitivan, ako se dobro usmjeri, od izražavanja sumnje prema zvaničnoj istini, prema akademskoj istini, prema autoritetima, koji nameću jedan privid, kako bi samo svoj svijet održali što više i produžili, a ne kako bi mladim ljudima pomogli da pronađu svoj vlastiti svijet. Ta vrsta pobune mi je jako poznata, jer je ona u tim mladim danima bila kao jedan motor, kao pogonsko gorivo… Uz te želje za bijegom, slobodom… Nju smo tražili tamo gdje je nismo mogli naći… U takvim pokušajima je potrošeno mnogo Vremena, a time su došle i brojne nevolje… Mislim da Nečastivi zloupotrebljava upravo tu plemenitu želju mladog čovjeka za slobodom, baš taj prostor slobode on okupira, u njega trijumfalno ujaše, tako što podmeće svoje brojne obmane, privide neke istinske stvarnosti… Milan Mladenović je, također, u tome smislu platio danak svome neiskustvu, kao i mnogi drugi dječaci… Mnogo, mnogo prelijepih mladih duša je upravo u tom pogrešnom načinu traženja slobode izgubilo svoj život. Poneko preživi, nauči iz iskustva, ponese brojne zaključke kroz život, ali većina nastrada. U želji za apsolutnim, za nekom metafizičkom slobodom, koje u vanjskom svijetu nema, koja se može samo dostići iznutra, izgubimo i ono malo što imamo, a što je najvrednije, a to je zdravlje, život… Sve ono što zahvata jedno mladalačko duhovno odrastanje, Milanov muzički opus posjeduje u svojoj vrlo bogatoj, raskošnoj manifestaciji. Mislim da se baš tu kriju razlozi zbog kojih se hiljade i hiljade mladih ljudi ovog savremenog post-jugoslavenskog regiona identificira sa tom muzikom. Na žalost, jezička su ograničenja nemilosrdna. Milan Mladenović je napravio nekoliko verzija pjesama na engleskom jeziku, ali mnogo je toga iščezlo u prevodu. Vrlo teško se može naslutiti kakve bi samo razmjere njegova muzika imala da je Milan rođen kao Englez… Da je odrastao i stvarao u Americi… Bio bi to muzički put jednog Bob Dylana, Davida Bowie-a… Nije to slučaj samo sa muzikom… Naš Nobelovac Ivo Andrić da je rođen u Rusiji, da je Nobelovac iz Rusije, kakav je Ivan Bunjin, Pasternak, bio bi mnogo, mnogo poznatiji širom svijeta, čitaniji… To je ta prednost, svetost širine ruskih, američkih horizonata… Ako to usporedimo sa izlomljenom jugoslavenskom, post-jugoslavenskom stvarnošću, gdje je identitet i duh, razbijen u kolaž… To je jedan rubni, granični prostor, gdje se miješaju interesi, preklapaju kolonijalne zone, povlače snažne granice imperija… Milan Mladenović je to doživljavao kao jedan socijalistički Geto. Tek su kasniji jugoslavenski ratovi, i tranzicijsko post-jugoslavensko društveno stanje trebali da pokažu koliko je ta vizija društva bila istinita. Prava Djeca iz Geta, tek su kasnije rođena. Milan je u svoje vrijeme samo slutio ono što je kasnije postala jedna zastrašujuća stvarnost, zbilja. Ali to može imati svoje prednosti. Ivo Andrić je znao da se poigrava tim problemom granice, periferije… Sva ta njegova izmještanja u različita polja, prije svega u simbolički prostor Otomanske imperije, govori o njegovoj sposobnosti da skrene svjetsku pažnju na jednu istoriju sa ruba imperija, priču sa granice. Ali Andrić je imao svoje Vrijeme, svoj način, svoj put… To Vrijeme se promijenilo, promijenila su se i pravila igre… Ali mnogo toga je ostalo, nastavilo se… Milan Mladenović pripada jednom sasvim novom Vremenu. Upravo je on u svoje vrijeme bio možda najmoderniji, najprogresivniji muzičar, koji je otvorio puteve za kasnije naraštaje. Ali nažalost, sada se odvija jedan sasvim novi proces… A taj proces je povezan sa neo-kolonijalnim poretkom, koji jednostavno melje identitet malih jezika, malih kultura i plemena, koji ih integriše u neki svoj globalni poredak, u koji on prevodi ono što se može prevesti, crpi, iskorištava ono što je moguće, dok ono ostalo prepušta jednom tavorenju u ekonomskom ropstvu, u ruševinama post-industrijskih gradova. A jugoslavensko društvo Milana Mladenovića je imalo svoj identitet, jezik, kulturu… Muzičari su imali svoje mjesto, kao i slikari, pisci… Toga više nema… Taj duhovni identitet su razorile moćne globalne korporacije, kao što su i razorile jugoslavensku duhovnu stvarnost. Danas bi se Milan morao suočavati sa sasvim novim problemima. Prije samoga završetka ovog dugog ogleda, želim dati neka konačna zapažanja kada je u pitanju osnovna nit vodilja, koja je sadržana u samom naslovu ovog ogleda – O prirodi duhovnih lica… Želim se još malo pozabaviti tim vrlo slabo istraženim problemom. Svi mi imamo svoje dokumente, sa našim licima, putem kojih bivamo identificirani. To je dobro, i treba da je tako. Po našem vanjskom licu nas ljudi prepoznaju, ono može biti lijepo oblikovano. Ili nekako drugačije. Tom vanjskom licu se daje ogromna pozornost, svi ti magazini, foto-modeli, čitav taj biznis koji se napravio oko estetike vanjskog lica ljudi. Međutim, postoje i unutrašnja lica, lica našeg duha. To je u današnjem Vremenu najugroženije polje… U ovom procesu dehumanizacije, robotizacije… U tom procesu se vrše strašni zločini nad tim unutrašnjim licem svakog čovjeka, koje pripada njegovom duhu… To unutrašnje lice je vrlo teško zapaziti, ono se ne vidi golim okom, ono nije prisutno na izrazu lica, ili nije prisutno potpuno… To unutrašnje lice se najprije, najbolje ispoljava kroz umjetnost… Kroz jezik, kroz muziku, kroz slikarstvo… Ljudi žele iznijeti to svoje unutrašnje lice, koje je njihov pravi identitet. Zato je umjetnost tako snažno pisutna od samog ljudskog praskozorja na Zemlji… Upravo je to bio moj osnovni cilj tokom ovoga ogleda. Htio sam uhvatiti u jeziku obrise, konture tog prelijepog Milanovog unutrašnjeg lica… Ono je nastavilo svoj život u dijelovima, u mozaiku njegove muzike, koja je iza njega ostala. Ono je nastavilo svoju egzisteniciju, ali ne čitavim svojim bićem, to je sasvim jasno… Ono se zadržalo u dijelovima, ali sasvim dovoljno da možemo rekonstruirati jednu cjelinu, upravo jednu fizionomiju tog unutrašnjeg lica. Ali naše je podneblje vrlo konzervativno. Ono još slavi neke davno prevaziđene duhovne kreature iz 19 vijeka, a okreće glavu od svoje najbolje djece. Tako da su naši gradovi prepuni nekih staromodnih likova, sve neke čudne srednjovjekovne nemani. Sve neka pretpotopna bića, baš kao neki duhovni kitovi koji su se nasukali na plaže našeg Vremena i tu uginuli… Nema sumnje da su oni u svoje vrijeme imali značaj. Također mislim da je jedna urbana tradicija, koja se oblikovala u kasnom jugoslavenskom socijalizmu nešto što mladi ljudi novog vremena trebaju njegovati, nastavljati… To se ne radi, na žalost. Akademska istina se i dalje bavi nekim okamenjenim duhovnim konstrukcijama, putem kojih ona želi potvrditi svoju vjerodostojnost. Takvi ljudi Milana Mladenovića nazivaju narkomanom, nekim bludnim sinom koji naprosto kvari omladinu. Oni još njeguju narodnu poeziju, usmenu predaju. Njima je taj eksperimentalni zvuk modernog Vremena jedna šejtanska stvar. Ali dovoljno je o njima rečeno, oni sami o sebi najbolje govore. Mi smo se tokom ovog ogleda bavili tim obrisima unutrašnjeg lica Milana Mladenovića – i benda Ekatarina Velika. To unutrašnje lice je ostavilo svoj trag u muzici. Sasvim jasno, kroz jedan multimedijalni pristup, kombinacije jezika, muzike, filma. Što je na kraju krajeva praksa i današnje, savremene muzike, tu nema nekih velikih promjena. Na kraju se ispostavi da je to unutrašnje lice sazdano od mnogo dugovječnijeg materijala nego naše vanjsko fizičko lice. Naše vanjsko lice ostane na nekom spomeniku nakon smrti, brzo ono izblijedi iz sjećanja. Međutim, kad se kroz umjetnost napravi otisak tog unutrašnjeg lica, trajanje je mnogo duže. Baš onako kako se sluti da sama duša ima jedno mnogo duže trajanje, trajanje koje je mnogo više nalik beskrajnom Vremenu Svemira. Mislim da je baš taj prostor duše najmanje istražen, jer pripada Bogu… A ljudi nisu dorasli božijem umijeću. Cijepaju atome, kloniraju ljude, robotiziraju Svijet… Ali ne mogu da proizvedu dušu… To je van čovjekovog domašaja… A umjetnost, muzika, to je jedan most unutrašnjeg Svijeta prema vani… Obrise tog unutrašnjeg Milanovog lica pokušao sam nacrtati tokom ovog ogleda.

(Ovom prigodom se još jednom zahvaljujem Milomiru Kovačeviću Strašnom na divnim fotografijama benda EKV koje mi je poslao.)

Autor: Marko Raguž