O međunarodnoj Književnoj nagradi Predrag Matvejević

PHOTO (152)

Fotografija: Ognjen Karabegović

Piše: Nera Karolina Barbarić, članica žirija 

Jeste li ikada pomislili koliko objavljivanje prave knjige u pravo vrijeme može utjecati na kulturu jedne zemlje? Mladi, novi čitatelji, dosad zanemarivani u nakladničkoj percepciji, preferiraju realističnost, bez distopijskih priča. Zašto? Jer se lako mogu identificirati sa sadržajem knjiga. Stoga je Međunarodna nagrada za književnost Predrag Matvejević imala cilj – prepoznati nove trendove, nova književna lica, i to ponuditi novim, ali i transgeneracijskim čitateljima. Ozbiljan posao, jer  čitatelji kojima ova nagrada posebno želi prići s informacijama o tomu što se to i kako piše u malim postkomunističkim književnostima komuniciraju s književnim tekstovima pod dubokim utjecajem interneta i digitalnoga konteksta: utjecaj novih komunikacijskih i informacijskih tehnologija, s jedne strane, mijenja prirodu književnoga tekstovi, a s druge pak strane neminovno generira  nove oblike pripovijedanja.

Žiri koji je ocjenjivao pristigle knjige (Suzana Matvejević, darija Žilić i moja malenkost) zaključke je donosio na temelju 70 knjiga, iz sedam zemalja.  Prvo što smo čitanjem uočili jesu nove književne forme. Prigodna statistika čitanja pokazala je također  da su neki od najtoplijih trendova i književne mode u posljednjih 20 godina bili  – naslovi knjiga. Jer knjigu treba prodati, zar ne…
Knjige koje smo ocjenjivali varljivog su  umjetničkog značaja i pod hegemonijom  romana i transmedijske naracije kao novog oblika pripovijedanja.  Autori mlađih generacija, pokazalo se, kompetentniji su u transmedijskoj navigaciji, u sposobnosti, odnosno praćenju tijeka priča i informacija.

Uočili smo i da je, primjerice, četvrtina proze koju smo dobili hibridna. I to ne samo sadržajno, već i jezično. Iz malih književnosti poput hrvatske, pa i ostalih, bez  prave suverene književne kritike  –  a tomu je tako jer književna kritika nije komercijalna  –  dobili smo na natječaj vrlo lijep broj dobre literature, moderno strukturirane, ali su, govorim u svoje ime, neka pristigla ostvarenja postigla nezasluženi legitimitet. Tim autorima predlažem da prvo krenu na mainstream medije, nositelje midkulta, s kojima su – zbog nepostojanja suverene književne kritike  –  u bliskom savezništvu.  

Netko pametan napisao je da će u budućem razdoblju književna kritika biti još važnija jer će se proizvoditi više knjiga za manje čitatelja. Zato nagrada Predrag Matvejević ima zadatak, koliko je to moguće  – objediniti čitatelje… A prvi korak u tom naumu utemeljitelji nagrade vidjeli su  u objedinjavanju djela koja dolaze iz malih književnosti, a povezuju ih srodni jezici. Na taj se način povećava i čitalački korpus, ali i moguća komercijalna strana književnosti. Valja napomenuti da ovdje nije riječ o održivoj politici, već o održivoj književnosti i umjetnosti.

Kao žiri, rekla sam, bili smo suočeni s popisom umjetnički nejednakih, pa čak i teško usporedivih djela, koja nisu sva imala potrebnu stopu inovativnosti. Autori su uglavnom pribjegli  “spužvastoj” književnoj  formi, kakvu čitalac lako apsorbira. Iz istog razloga smatram da su se bolje predstavili pripovjedači kratkih priča. Primjerice, nominirani Semezedin Mehmedinović definitivno je superioran sa zbirkom kratkih narativa, ali je pokleknuo u nastojanju da priče poveže u formi dnevnika. Pa smo dobili hibrid hibrida… Jelena Lengold, također nominirana, odrekla se u drugom dijelu svoga romana ispočetka izvrsne priče i pobjegla u fantaziju. Kako ocijeniti takvo djelo? Kao fikciju? Mario Tomaš suzio je mogućnost da bude nagrađen, unatoč finom tekstu, koketnim imitiranjem već poznatih književnih uspješnica istoga tipa. Dakle, ništa novo… Sanja Lovrenčić nije mogla odoljeti trileru, čak je i radnju smjestila u za triler poželjan ambijent. No, linija pripovijedanja tada joj je zašla u psihološki krimić. Vladislava Vojnović već na početku svoje knjige dvoumi se između klasičnoga i modernoga načina pripovijedanja, pa je ponudila uistinu obilat broj suvišnih rečenica. Možda je posrijedi greška njenih urednika, nije li knjiga timski proizvod?  Međutim, zajednička odlika nominiranih autora jest  –  dobro pisan tekst. Nažalost, za nagradu to nije bilo dovoljno…   

 Parafrazirajući Hölderlina, koji kaže da je književnost jedno od božanstava  koja su pobjegla od svijeta, pa je tako nastala poezija, e, mi smo se odmakli od proze i birali divnu knjigu poezije „Brijanje balona“  Borče Panova.

Zapažanje nakon svega pročitanog jest: snaga romana i dalje je neosporna, ali je u raljama komercijale, pa kad uspiješ dobiti sjajno djelo i da je k tome to poezija –  nagrađujući ga osjećaš se pomalo kao avangarda. Barem ja.

Ne mogu se oteti potrebi da ne navedem još neke osobitosti knjiga koje smo dobili, a to je povratak dugim knjigama, hipertrofičnim. Roman se ovaj put pokazao kao okvir  koji na okupu drži forma, a ne sadržaj. I k tomu je na stanovit način usisao druge žanrove  –  esej, reportažu, memoare. S druge strane, naracija koju su nam ponudili esejisti i publicisti dobrano koketira s trilerom. Ne  osporavam vrijednost i komercijalost tako hibridizirane književnosti,  ali  nije se ocjenjivala komercijalnost, već umjetnost, književnost, pa opcija nije bila slijediti tezu  –  što manje tražiti od književnosti, što više dopuštati prosječnost  ili na nju zalijepiti neku etiketu slave. Jer upravo to baca cijelu ideju o kulturi s početka teksta na margine.

Roman je, pokazao je također ovaj natječaj, ipak najotporniji književni oblik, koji se razvija, hibridizira, transformira. Njegova velika svestranost je izvor njegove sposobnosti da preživi i da ispriča sadašnjost. Popis autora nam govori kako je u posljednjem desetljeću ova priča o sadašnjosti – vođena vrlo različitim alatima i stajalištima – bila u središtu pozornosti većine autora.  Na nacionalnoj i međunarodnoj razini, spoj različitih pristupa i žanrova ravnopravno konkurira književnostima između sebe. Smatram to postignućem u književnosti posljednjeg desetljeća. Prosječna razina pisaca, autora, povećala se u odnosu na razdoblje prije dvadesetak godina, prije svega u tehničkim kvalitetama pisanja, ali  ne i u literarnim, umjetničkim. Moramo se s tim pošteno suočiti. Natječaj je tražio pisce s vrlo prepoznatljivom poetikom…

Što se tiče hibridizma, valja biti oprezan,  jer roman je živ i

nastavlja ugađati čitateljima. A kako, primijetili smo to čitajući: naime, vrlo je jak prodor  nefikcijskih romana, koji predstavljaju trenutnu fuziju između književnosti i novinarstva, odnosno kupaž između klasike i trilera ili pretapanje žanrova. Međutim, žene su osvojile dosta novog prostora u književnosti, posebice u poeziji, ali još uvijek se ne odriču starih dobrih klasičnih formi. Možda je sve to dobro, možda ta priča s prozom još nije gotova. Jer, kao i buržoazija, i proza je u krizi otkad postoji, ali ne umire.

A da bismo to mogli pratiti, treba čitati, stalno čitati…

Knjige! Nagrađene i nenagrađene …

PHOTO (29)

Dodjela nagrade, foto: Ognjen Karabegović