Vlatka Grakalić – Nestala si u auri dušnog dana

69005111_10219715042407954_6525834048969900032_n

Nestala si u auri dušnog dana, javlja Maja. Za mene to je posve nenadan odlazak i šok. Kad mislim o tebi i Maji, još sam u osmijesima Gornjeg grada s vas dvije i prijateljima, u onom načinu života kojeg mi ponajbolje znamo i koji je važan da se nesputano prizove sreća i tako potvrdi da si uistinu svoj. Kakvim to svijetom zapravo putujemo, pitam se danas, jer ti si moja, naša krv u žiži ovog očito nestvarnog postojanja. Friedrich Heinrich Jacobi bio je uvjeren da živimo od vjere, jer je sve što mislimo ili znamo u krajnjoj liniji tek čin vjere, pa čak i one najjednostavnije stvari. No to me sada ništa ne tješi, kao ni nikakve druge parabole niti tajanstva. Sve misli, stihovi, glazbe postale su neka izgubljena pokrajina, kulisa oko onog što je stvarno uistinu i nebitno poput nekog lakonskog rješenja koje će kakti sve objasniti. Što sada? Mogao bih vječno gristi usne i brati krhko jesenje cvijeće, no neće to biti dovoljno da se duša zaguri u zlaćanom predvečerju jeseni. Sad gledam mrak iznad moje doline i nebo koje se nijemo prostire iznad bregova i kuća. Drhti mraz i neki daleki glas zvoni iza prijevoja. A tek tvoj. koji je bio u stanju pomicati ravninu svijesti u svakoj prilici, sad je kao nada za koju molim da ću je opet negdje sresti, čuti. Sanjat ću te noćas draga blago, čut ću te u snu, čut ću ono što si dobro znala. Zbogom i pokoj ti vječni.

Marijan Grakalić