Edit Glavurtić: ČUVARI GRANICA

243969269_10226424538940109_5881147219692299710_n

Molitvu anđelu čuvaru naučila me je baba Viktorija. Bila sam dijete, i dobro se sjećam da je bila zima i da je puhala velika bura, kao što već pušu bure na otocima. Od njenih udara čulo se kako sve u kamenom krovu zvižđe, dahće, cvili i podrhtava stvarajući zvukove od kojih se moje dječje srce ledilo od straha jer mi se činilo kao da je na krov sletjelo neko veliko zlo biće koje želi u kuću. Onda me baba posjela u krilo, i izgovarala stih po stih pjesmicu – molitvu, polako, a ja sam za njom jednako polako ponavljala. Poslije svakog stiha uslijedila bi tišina, pa bi tek onda baba izgovorila novi. Ne znam je li mi se u tom ponavljanju stihova, uljuljanoj u toplinu babinog naručja prispavalo, ali strah je popustio, a ono sablasno cerekanje na krovu kao da je izgubilo snagu. Pri riječima “Anđele čuvaru mili, svojom snagom me zakrili”, učinilo mi se da vidim anđela koji sjedi na krovu i zlatnim krilima kao kišobranom prekriva i kuću i cijeli otok. Kao da je baba svojom molitvom isplela mrežu, dozvala anđela i pripitomila buru da zviždi mekše i da nam nikakvo zlo ne učini.
Kasnije je, kako sam rasla, pjesmica anđelu čuvaru klizila u pozadinu, dok se vremenom nije sasvim izgubila. Sjetit ću je se tek u zreloj dobi, u jednom veoma teškom razdoblju, u kojem će se, dok budem suočena sa strahom i neizvjesnošću, ponovo pojaviti anđeo iz djetinjstva. Tad već dugo neće biti babe Vitorije, ali ostat će njene riječi da u svakom zlu upomoć zovem anđela čuvara, jer se uz njega ničega ne treba bojati. U životnom periodu u kojem mi je svaki dan bio strah, a o noćima da ne govorim, naučila sam da se ne treba oslanjati samo na ono što oči vide, jer iza vidljivog postoji još jedan, nevidljivi i neizreciv svijet koji onima koji vjeruju može pružiti veliku utjehu.
U tkanje stvarnog i imaginarnog udjenuta je zlatna nit, toliko tanka da se ne može točno odrediti spaja li ona svjetove ili ih razdvaja, a iglu u svojim nježnim prstima drže anđeli, čuvari najudaljenijih međa i granica. Predaja o njima stara je koliko i svijet, utkana u velike religije jednako kao i u intimne priče i molitve kojima nas uče dok smo još djeca, a kasnije ih se sjetimo tek kad se nađemo u nekoj krizi, kušnji, bolesti ili nevolji. One imaju svoje uporište u vjerovanju da svako biće ima svog anđela, prisutnog nevidljivog pratioca i čuvara koji čovjeka slijedi poput sjenke bdijući nad njim od prvog udaha do posljednjeg izdaha.
Nakon što je lirski motiv anđela postao moja slikarska tema, stale su do mene stizati i priče o anđelima. Nekog je nepoznata sila gurnula s ruba nogostupa u trenutku kad se velikom brzinom približavao jureći automobil. Netko je čuo glas koji mu je rekao da promijeni smjer kretanja, i on je to učinio, što mu je spasilo život. Netko je u padu zazvao anđela i umjesto opasnih lomova, prošao s bezazlenim ogrebotinama. Nekog je potreba koju nije znao protumačiti izvela iz kuće i odvela na mjesto na kojem je susreo nekog važnog, tko mu je pomogao. Nekom je u knjižnici s police ispala knjiga koja je imala odgovore na važno životno pitanje. A nekom se nije dogodilo ništa od toga, nego je osjetio prisutnost nevidljivog bića u svojoj blizini, kao treptaj i odsjaj, sjenu i miris, a ponekad se razaznavao i obris krila.
Da su priče autentične i doživljene znala sam po tome što su mi ih pričali prigušenim glasom, kao tajnu koju mi povjeravaju na čuvanje, s poštovanjem i divljenjem. Sakupljala sam ih i nosila sobom, jednako ih čuvajući, i tek ponekad, kad bih procijenila da je potrebno i da smijem, u pola glasa ispričala nekom kome su u tom trenutku bile potrebne, osjećajući da tako prenosim važnu poruku. Eterični tajanstveni anđeoski svijet, u koji ni jedno smrtno ljudsko biće ne može proniknuti rastvara se ponekad, ali veoma rijetko, da u malom bljesku ili titraju anđeo nekoga zaštiti ili mu proširi spoznaju. I ostavi priču nježnu poput najfinije paučine, koja prenesena polušapatom duši biva lijek, srcu radost a umu ohrabrenje.
2. listopada, koji se obilježava kao Dan anđela čuvara
E.G. O VOĆU, PTICAMA I GODIŠNJIM DOBIMA
Slika: anđeo s katedrale u Winchesteru