Edit Glavurtić: SVEČANOST VINOGRADA

242484838_10226373697629108_6618193090900230059_n

Bez obzira radi li se o plemenitim ili stolnim sortama, onima koje dozrijevaju u velikim vinogradima poznatih vinogradara i vinara, ili u malim obiteljskim vinogradima negdje u goricama, berba grožđa uvijek je svečanost, najljepši i najveseliji trenutak vinograda. Nagrada i slavlje nakon mukotrpnog cjelogodišnjeg rada koji opravdava staru izreku da vinogradu ne treba gospodar, nego sluga. A vinogradi su pomalo poput razmaženih žena koje zahtijevaju neprestanu pažnju, a opet, dovoljno je da u zadnjim tjednima dozrijevanja zaredaju kiše, i izostat će slast koju grožđu samo sunce može dati.
Vrijeme velikih poslova počinje čim prođe zima, nakon što se vinograd odmorio. Već koncem veljače kreće rezidba, popravljaju se nasloni i zatežu žice, u ožujku se okopava i gnoji, prska se i uklanja korov. Nakon cvjetanja krate se zaperci i uklanjaju slabo razvijeni grozdovi. Ovisno o vremenu i sorti grožđa najranije berbe započinju u kolovozu, a vinske sorte beru se u jesen, kad je u bobicama najviše šećera a najmanje kiselina. Nakon berbe uklanjaju se trsovi na kojima nema uroda, priprema zemlja za sadnju novih i obavlja jesenja gnojidba. I tako, iz mjeseca u mjesec neprestano se nešto radi, a od trsa do grožđa i vina put je dug i neizvjestan, i nikad se ne zna hoće li ono što vam se na kraju nađe u čaši biti umjetnost, užitak i eros ili će vas od toga boljeti glava.
U vino se uopće ne razumijem, ali znam ponešto o umjetnosti i o lijepim krajolicima, a nadasve cijenim sve što u sebi nosi dobru priču. Jednu takvu pronašla sam u austrijskoj pokrajini Wachau, udaljenoj sat vremena vožnje od Beča, poznatoj po ruševinama starih dvoraca i baroknim oltarima, stablima marelice i vinogradima zasađenim na terasama za koje tvrde da su stari više od tisuću godina. Dužinom od tridesetak kilometara nižu se divni pastoralni prizori, sa slikovitim mjestima Kremsom, Dürnsteinom i Melkom čije se vizure ogledaju u Dunava.
Wachau sam prvi put posjetila u jesen devedeset i neke godine, u potrazi za dobrim akvarelima. Bila sam očarana svjetlom, zatravila me ljepota vinograda i jesenjih zlatno modrih lazura. U vrtu jedne gostionice u mjestu Dürnstein, ispod ruševina dvorca u kojem je bio zatočen Rikard Lavljeg Srca, jeli smo šunku sa seljačkim kruhom s začinima i pili mošt.
Domaćini su mi rado ispričali o lijepoj bavarskoj princezi Elizabeti koja je kao šesnaestogodišnjakinja putovala na svoje vjenčanje u Beč najvećim i najljepšim putničkim parobrodom koji je ikad viđen na Dunavu, a koji je po nju poslao zaručnik Franjo Josip, i još joj, mimo svih kraljevskih protokola i svoje krute prirode, sam izašao ususret. Bilo je to krajem mjeseca travnja, kad je Wachau bio u punom cvatu. U svakom mjestu pokraj kojeg je prolazio kraljevski parobrod, okićen cvijećem poput plovećeg vrta, zvonila su crkvena zvona a razdragani ljudi klicali su i mahali zastavama u čast buduće austrijske carice, dok se plavi toranj Durnsteina ukočio ne pozdrav poput mladog oficira u najljepšoj paradnoj uniformi.
Bilo je ugodno slušati ovu priču u toploj večeri, uz Dunav gdje se i dogodila i gdje vinogradi i zidine pamte prizor raskošnog carskog parobroda. Puno je vremena prošlo otkako sam posljednji put pila mošt, a njegov reski okus vratio me u jednu berbu kojoj sam prisustvovala kao djevojčica. Ispričala sam veselom društvu za stolom kako sam pomagala kod muljanja grožđa, i o velikoj preši u podrumu čiju sam ručku neumorno okretala a koju su neprestano punili novim i novim grožđem. U svom uzbuđenju nisam nalazila riječi da opišem kiselkaste tamne mirise zgnječenoga voća pomiješane s vonjem bačvi koje sam na trenutak osjetila i u Durnsteinu. Znajući otprije da mošt može biti podmukao, stala sam poslije druge čaše osjećajući da me lagano ljulja i da mi je od te čudne alkemije sve lijepo i lako, i samo sam željela da trenutak mjesečine nad plavim tornjem što duže potraje. Nisam mogla znati da idem ususret velikim potresima od kojih će se život kakvim sam živjela raspasti, i da već nekoliko mjeseci kasnije, ništa neće biti isto.
Lijepu i ne pretjerano sretnu austrijsku caricu ubio je neki ludi anarhist u Ženevi. Nije doživjela duboku starost a ni raspad monarhije što se dogodilo dvadeset godina poslije njene smrti, i dvije godine poslije kajzerove. U međuvremenu, vrijeme im je oboma bilo milostivo pa su prešli u mit i povijest postavši omiljeni likovi na suvenirima, u filmovima i pričama. A vinogradi … oni su još ondje gdje su i bili, u lijepoj pitomoj pokrajini Wachau, na terasama prekrivenim zlatnim sunčevim prahom, okrenuti Dunavu i oblacima.
E.G. O VOĆU, PTICAMA I GODIŠNJIM DOBIMA