Marko Raguž: O UNUTRAŠNJEM ŽIVOTU JEDNOG ESEJA

10309482_282641998584870_8604499922127223747_n

Pisanje Eseja bih usporedio sa legendom o „Devet milijardi Božijih imena“. Prema ovoj legendi neki tibetanski redovnici kupuju kompjuter da bi lakše i brže ispisali devet milijardi Božijih imena, jer kad se devet milijardi Božijih imena ispiše nastupiće smak svijeta. Devet milijardi može biti i metafora za nešto veliko, tako veliko da može da iscrpi svaku temu, što bi na koncu konca obesmislilo i samo pisanje. Legenda o „Devet milijardi Božijih imena“ završava time što zvijezde počinju da se gase i proročanstvo se ispunjava. Tibetanski redovnici su izronili iz ovog „vrtloga brojki“, ali je legenda o „Devet milijardi Božijih imena“ ostala da živi dalje. The legends never die.

KAKO NAPISATI ESEJ?

Esej možemo pisati na veliki broj načina, možemo pisati na skoro svaku moguću temu, možemo o jednoj temi u okviru jednog eseja govoriti na više različitih načina… U stvari, ne želim govoriti o tome šta je to esej, jer se to ne može definisati (kao što je nemoguće definisati roman, novelu i sl.), odnosno, veoma često ćemo naići na „tvrde“, fiksirane stavove o tome šta je to npr. esej (ili roman), od čega se on sastoji i kako se rastavlja na „dijelove“, kako pisati esej, i tada se obično govori o istim (ili sličnim stvarima), ili o istim stvarima iz različitih uglova, a zapravo samo esej može „kazati šta to jeste esej“, jer ćemo pišući o eseju pisati esej – to znači da će taj esej o eseju u svojoj osnovi biti kao i svaki drugi esej, odnosno postaće dio organizma kojega sačinjavaju svi eseji ikada napisani. Želim kazati jedino to da u esej možemo „utrpati“ šta god hoćemo, s tim da se uvaže konvencije eseja (koje po svojoj fleksibilnosti podsjećaju na konvencije romana), i baš se u tome sastoji njegova čar.

Dakle, esej o eseju, podrazumijeva „govorenje“ o eseju kroz „govorenje“ o samome sebi, dakle, iznutra, a isto tako mu je cilj da „izvana“ opiše ono što jeste esej, tačnije ono što se nekome čini da jeste. Mogu navesti neke dobre strane pisanja u formi eseja, a što će biti zasnovano na potpuno subjektivnim razlozima. (Uzgred rečeno, pisanje na ovu temu – „esej o eseju“ – podrazumijeva iskustvo u pisanju, što znači da je kvalitet, tj. ostvarenost, uspjelost takvog eseja usko vezan za veličinu tog iskustva. Stoga unaprijed sumnjam u svoju mogućnost da dobro pišem na ovu temu, bez obzira na to što je esej forma u kojoj obično pišem, a čak i moji radovi koji pripadaju akademskom žanru, mnogo su više eseji koji imaju formalna obilježja akademskog žanra. Međutim, budući da se radi o eseju, svaki subjektivni stav na temu „esej o eseju“ može biti uvažen, što je uostalom još jedna prednost eseja.) Osnovna „prednost“ bi se mogla sastojati u tome da se kroz esej mogu lijepo spojiti dvije težnje u pisanju – to jest, i sklonost (dakle, moja sklonost) literarnom i intelektualnom (u smislu „razmišljanja“ – i to neposrednog – o pitanjima i problemima različite vrste i sl.). To je, prema mojem shvatanju, jedan opšti, najširi okvir pod koji se mogu podvesti sva moja dosadašnja „znanja“ – koja se jedino istinski mogu temeljiti na iskustvu – o eseju. Naravno da se na ovu temu može pisati i na način da se odabere esej nekog pisca (tj. esejiste) kao primjer na osnovu kojeg bi se tema „obrađivala“, ili pak na osnovu cjelokupnog iskustva u čitanju eseja, ali ti „odgovori“ nikada ne mogu dosegnuti onoliko duboko kao pisanje o eseju iz vlastitog iskustva u pisanju eseja. Postoje eseji u kojima dominira fokusiranost na temu, ali u kojima je – jasno, uz veliko prisustvo subjektivnog – u drugi plan potisnuta estetska strana eseja, to jest nešto što bi se moglo imenovati literarnošću. S druge strane, postoje eseji u kojima dominira estetsko i literarno uz postojanje tematskog okvira koji je naizgled u drugom planu. Recimo, esej dopušta da se u okviru njega kao primjer navodi neka priča, koja može biti stilski potpuno književna, a da se onda na teoretski ili filozofski način obrazlaže njen smisao, pouka, ovisno od teme kojom se esej bavi. Mogućnosti miješanja, kombinovanja, poigravanja sa različitim postupcima, u eseju su ogromne. Besmisleno je i pokušati nabrajati, a sve su to prednosti eseja kao forme. Esej je naročito po toj svojoj fleksibilnosti, velikoj mogućnosti da „usisa“, „primi“ ono što mu izvorno ne pripada, veoma sličan romanu.
To bi bile neke od, prema mojem shvatanju, brojnih prednosti eseja.

U nastavku jedna moja pjesma:

STREET PHILOSOPHY
Zidovi grada
đavolji
– hir
Zidovi snova
božiji
– vir.
Zid unutra,
izvana zid.
a između
– Vid.
Kroz zidove šetam
u šumi betona.
Prolazi
sna
vode do gradskog
dna.
Zid neba
– obmana boja.
Digitalni snovi
– svijet varki.
Misli koje plove
– u virtuelnoj
barki.
Zid do zida
– krugovi
vida.
Život ovaj – od zida do zida.
Zid ekrana
– prozor labirinta
budi želju
za gutljajem apsinta.
Zidovi – Zemlje
granice Uma.
Za kraj samo čaša ruma, i
sa Guče trube.
A potom u
Svemir kojeg
rube
virtuelne
bube.