Božica Jelušić: SLOVO O ISKUŠENJIMA

poster-reprodukcija-salvador-dali-iskusenje-svetog-antuna-slika-122769326

Razmišljam intenzivno o pojmu i značenju riječi “iskušenje”. Mislim da znam što je to, što prolazi osoba podvrgnuta provjeri, pokusu, kušanju i traženju nevidljive “točke loma”. Sjećam se Dalijeve slike “Iskušenja sv. Antuna”, također i biografije sv. Augustina, gdje su slikom i riječju prikazane muke ljudske duše u procesu iskušavanja. Čudan je to osjećaj: kao da je život potekao krivim rukavcem i ne znaš se vratiti u korito, kao da si naopako obukao svu odjeću i ona te sapinje, a misli da su krenule iz sasvim pogrješne točke i stigle na kriva odredišta, gdje ništa nije onako kako si očekivao, po tvojoj mjeri i potrebama tvoga života.
Stižu te demoni pospremljeni u očev vojnički sanduk na tavanu, džepne pustinje i priručni paklovi, neutažive žeđi, riječi na koje nisi znao odgovoriti u pravom času, krive odluke, čežnje koje ne možeš ispuniti, strahovi kojima si se izrugivao cijelu mladost, mrlje koje se ne mogu izvaditi s poflekane tkanine tvoga trajanja. Ne možeš sebi oprostiti, nisi u stanju otpustiti. Batrgaš se larvastoj opni, u bezgraničnom strahu da će ti krila onemoćati, osušiti se, propasti: da ih nikada više tvoj zanos neće podići u eter, u čisto plavetnilo, na mjesta gdje krošnje pjevaju a oblaci presušaju ljubavničke posteljine nad livadama i brdima.
Progonjen si, izopćen, prokazan, izdan, ogoljen, nevoljen, zaboravljen, opustošeno umoran. Nemoguće traje, ti traješ u nemogućem. Obilaziš otočne rubove na svojoj sv. Heleni, noge su ti ranjave od krša, izgrebene od čička, pune plikova od koprive; stidiš se svoje ružnoće, polako se predaješ sjenama, koje jedine nemaju očiju da se odraziš i umnožiš u njima. I što se potom desi, negdje u snu, gdje tvoj kratki dah progonjenoga ispunjava sivu prostoriju u čijem si uglu sklupčan poput fetusa na tvrdu ležaju? Čuješ zvuk čekića, odjekivanje nečega metalnog, u prsima, u glavi, u tebi i izvan tebe istodobno. Tvoj VELIKI ISKUŠAVATELJ još je jednom podigao alat, htijući ti možda zadati posljednji udarac, da te otpravi u oblačni krajolik depresije.
Ali tada, upravo tada, ti dobacuješ prkosni stih: “Kuj me, živote, kuj…”
Ustaješ, potpuno ozdravljen gotovo obnovljen. Sklapaš stranicu monografije s čudovištima i nakazama, provjetriš sobu, pošalješ vedru misao nekome tko je još uvijek tvoj, usprkos daljinama, usprkos stotinama možda, ako i ali… Bilo bi dobro da privatno proglasiš “dan radosti, dan lijepih riječi” i ponašaš se u skladu s tim, do novoga posrtanja i novog iskušenja, koje će sigurno doći, jer ti si pogodan materijal za pokus, isušivanje, provjetravanje, provjeravanje i kinjenje svih vrsta. Ne treba očajavati, naposljetku: to može samo biti znak da smo stvoreni za nešto veliko, što nam udoban i jednostavan život, život bez iskušenja, nikada ne bi mogao pružiti.
13. kolovoza 2014. Flora Green