Nikola Devčić Mišo: MIKRO-FIZIKE SVAKODNEVNIH BORBI

105596023_1613287572170045_7785648116608541517_n
KONKRETNA ANTIPEDAGOGIJA I PRIVREMENI SLOBODNI TERITORIJI, AKTIVNO UČEŠĆE U DOBRU SA STRAŠĆU, MOĆ BEZ BATINA, ZNANJE BEZ ILUZIJA, UMJETNOST DOGAĐAJA
Stvarnost je, naposljetku, samo film u obliku prirode.
P.P.Pasolini
Naši snovi nas ne vide, to je tragedija utopije.
G.Agamben
Biti radikalan znači zahvatiti stvar u korijenu.
K.Marx
1.
Vrijeme za pravdu, slobodu i jednakost uvijek je SADA. Biti protiv na svakom mjestu. Hesselova je maksima: “Stvarati znači oduprijeti se. Oduprijeti se znači stvarati.” Mreže SUBVERZIJA, SUBVERZIVACA, SUBVERZOFA I SUBVERZOFILA međunarodne su manifestacije borbene solidarnosti ljevice i sredstva kolektivne EDUKACIJE o otporu, kao i kolektivni izrazi revolucije. REVOLUCIJA više ne postoji kao manifestacija liberalne individualnosti i materijalizacija unutrašnjih duševnih procesa nadarenog, mističnog pojedinca stvaratelja, već kao kreativni angažman kolektiva u izgradnji novih oblika života u zajedničkom ritmu svih aktivnosti. Revolucija je kao pojam i kao događaj, govore Deleuze i Guattari, autoreferentna. Ona se samopostavlja i zatvara u imanentni entuzijazam koji ne mogu oslabiti nikakva stanja i doživljaji pa čak ni razočarenje razuma. Preraspodjela senzornog i perceptivnog implicira i mogućnost pojavljivanja novih subjektivnosti, odnosno, novih pozicija koje subjekt zauzima u novom značenjskom poretku.
Snage otpora kontinuirano regrupiraju svoje pozicije, preoblikujući u tim procesima tijelo, želje, vrijednosti, odnose, ponašanja. U novoljevičarskom buntu revolucija je tako rekonceptualizirana kao mnoštvo „lokalnih revolucija“ koje se odvijaju u odnosu na disciplinirano, potčinjeno, nadzirano individualno i kolektivno tijelo. Prekid sa fundamentalnim uslovima dominacije i represije zahtijeva: metodično oslobođenje i odbijanje Poretka, s ciljem radikalne reevaluacije vrijednosti. Takva praksa uključuje prekid s poznatim, rutinskim načinima viđenja, slušanja, osjećanja, razumijevanja stvari, tako da organizam može postati osjetljiv na potencijalne oblike neagresivnog svijeta, svijeta bez eksploatacije. Ranciere ne smatra da je umjetničko djelo autonomno u odnosu na svijet, on smatra da je, u odnosu na svijet, autonomno naše iskustvo umjetnosti. Prizivajući Kanta, Ranciere navodi da senzorno iskustvo ili estetski sud „zaustavlja“ dominaciju razuma (kroz moral) i razumijevanja (kroz znanje): estetski sud je zaseban i odvojen od uobičajenih formi osjetilih iskustava. On je lišen pravila, struktura i ciljeva: estetski sud je slobodan i individualan, te stoga, svako senzorno iskustvo u sebi nosi potencijal novih formi života. Ova sloboda nagoviještava mogućnost disenzusa (politike): neizvijesnost senzornog iskustva podrazumijeva propitivanje načina na koji je svijet organiziran, što implicira mogućnost njegove promjene i rekonfiguracije. Stoga, autonomija umjetnosti ne označava
samodostatnost i autoreferentnost umjetničkih medija (njihovu zatvorenost u vlastite granice), već autonomiju senzornog iskustva koja u sebi nosi nove mogućnosti. S jedne strane, umjetnost je obećanje nove zajednice upravo zato što je umjetnost, zato što je objekt specifičnog iskustva koje uspostavlja zaseban zajednički prostor, s druge strane umjetnost je obećanje nove zajednice zato što nije umjetnost, zato što izražava način života u novom prostoru koji nije podijeljen u izdvojene specifične oblasti iskustva. Političko u umjetnosti “nastaje” kada određene umjetničke prakse zauzmu antagonistički stav u odnosu na određene politike ili aspekte tih politika unutar postojeće društvene dinamike. Može se, stoga, reći da je subverzivni umjetnički “stav”, kao umjetnička artikulacija određenog antagonizma, dio inherentnog društvenog konflikta. Radi se o oblikovanju i razvoju prakse vlastitosti kojoj je cilj da svatko samoga sebe uspostavi kao tvorca ljepote vlastitog života. Destruktivni karakter, Benjaminovim riječima, ne želi ništa što bi trajalo. Ali, upravo zbog toga on svagdje pronalazi puteve. On će razrušiti ono što postoji, ne zbog ruševina samih, nego zbog puta koji ide kroz njih.
2.
Današnje je doba obilježeno pojmom kriza. Prva je kriza nejednakost među zemljama. Nejednakost je sve manje održiva i ne tiče se samo dohotka i blagostanja nego i zdravstvenog šoka izazvanog korona virusom Covid-19 i obrazovanja. Ta kriza ne pogađa samo ekonomsku dinamiku nego i društvenu suradnju. Druga je kriza okoliša: dovoljno je pogledati požare u Australiji i Amazoniji, uragane po Americi ili poplave po Europi, prirodne katastrofe koje se ponavljaju, i sveobuhvatne posljedice globalnog zagrijavanja. Treća je kriza kriza liberalne demokracije. Podaci Freedom Housea pokazuju da se mnoge zemlje koje su se nedavno opredijelile za demokratske režime sada okreću od njih. U 1990-im godinama srednja i istočna Europa bile su nova područja demokracije. Sada su područja autoritarnih režima. Na drugim mjestima na izborima pobjeđuju militantni neoliberali. Demokracija nije ugrožena samo u zemljama koje su sanjale o njoj, nego i u zemljama koje se nekada smatralo samim središtem demokracije: Grčkoj, Francuskoj, UK, SAD i Indiji. Tvrdnja da napredak u slobodi zahtijeva napredak u svijesti o slobodi stoji više no ikad. Kada je um pretvoren u subjekt-objekt političkoga sustava i određenih specifičnih politika, tada intelektualna autonomija, carstvo ‘čiste’ misli, postaje stvar političkoga obrazovanja (ili bolje: antiobrazovanja). To znači da formalni aspekti učenja i poučavanja koji su prije bili vrijednosno neutralni sada postaju, sami po sebi i sami za sebe, politički: učiti kako saznati i razumjeti činjenice, cijelu istinu, jest potpuno radikalna kritika, intelektualna subverzija. Može li kritičko obrazovanje biti odgovorno za misleće subjekte kako bi mogli racionalno odlučivati i suosjećati s potrebama drugih u zajednici u motiviranom djelovanju za opće dobro? Filozofska pedagogija za sve slojeve društva…privremeni slobodni teritorij bečkog interdisciplinarnog tečaja Guerilla Universityja-kolektivne platforme za estetičku edukaciju…time se u samom društvu jača važnost dijaloga i tolerancije a u isto vrijeme se razobličavaju represivni ideološki mehanizmi. Ili, deleuzovski, iz Što je filozofija: „Ako su tri doba koncepta: enciklopedija, pedagogija i komercijalna profesionalna formacija, samo nas druga može sačuvati od pada s vrhunaca prve u apsolutnu katastrofu treće – apsolutnu katastrofu za mišljenje, kakve god mogle biti njene društvene blagodati sa stanovišta univerzalnog kapitalizma.“
Međutim, naša je proizvodnja sada prvenstveno posvećena akumulaciji kapitala, uslijed čega uništavamo klimu. Moramo biti u stanju racionalno organizirati društvo. Trenutačno nam to onemogućavaju društvene i klasne prepreke. Svi sjede i gledaju uništavanje klime, koje je evidentno iz ekstremnih vremenskih prilika koje se već svugdje pojavljuju, i gotovo se svi osjećaju bespomoćnima. Zašto se ljudi osjećaju tako bespomoćnima? Zato što se trenutačno sve odluke temelje na profitu i svi se osjećamo zarobljenima unutar sustava čiju logiku reproduciramo u svom svakodnevnom djelovanju, čak i kada mu se protivimo. Nijedna odluka koja se sada donosi ne temelji se na principima održivoga ljudskog razvoja —naprosto zato što živimo u kapitalističkom sustavu u kojem je akumulacija kapitala svetinja. No za razliku od prirodnih zakona kojima se moramo pokoravati, valja se prisjetiti da su društveni zakoni proizvod historijski konkretnih sustava te da ih možemo kršiti kada više ne odgovaraju društvenim potrebama. Sada je nužno usprotiviti se mnogim društvenim zakonima umjetno nametnutima od strane kapitalizma.
3.
Naše je doba obilježeno izborom nenalik onima s kakvim su bile suočene sve prethodne generacije. U Komunističkom manifestu Karl Marx i Friedrich Engels pisali su o potrebi za “revolucionarnom preobrazbom cijelog društva ili pak zajedničkom propašću sukobljenih klasa”. No danas se prijetnja te “zajedničke propasti” ne odnosi samo na ovo ili ono društvo ili civilizaciju, nego na čovječanstvo u cjelini, uključujući sve buduće generacije, i — ako se stvari nastave po starom — gotovo sigurno predstavlja nepovratnu, katastrofalnu promjenu na planetarnoj razini. U tim strašnim okolnostima samo je jedan odgovor moguć: duga ekološka revolucija.
Već smo pola stoljeća svjesni globalnog zatopljenja, a sustav nije uspio reagirati, iako se stanje ubrzano pogoršava. Nije došlo do potpune dekarbonizacije, do odvajanja ugljičnih emisija od ekonomskog rasta. 2018. godine globalne su emisije porasle za 2,7 posto, u SAD-u za 3,4 posto, otprilike ukorak sa stopom ekonomskog rasta, a kako bismo izbjegli probijanje ugljičnog budžeta u narednom desetljeću ili dva trebamo smanjivati emisije ugljika stopom od 3 posto godišnje na globalnoj razini. Ukratko, trenutačna je situacija kritična. Tehnologije koje su u planu i one koje se mogu učinkovito primijeniti ne mogu riješiti te probleme dokle god nastavljamo sagorijevati fosilna goriva. Ideja da nam tehnologija može omogućiti nastavak eksponencijalne akumulacije bez temeljite promjene energetskog i društvenog poretka u sukobu je s ekonomskom i fizičkom stvarnošću. Jedini je izlaz iz ove epohalne krize hitno smanjenje ugljičnih emisija, što znači prestanak crpljenja fosilnih goriva. To zahtijeva izravan sukob s fosilnim kapitalom. Tome nema alternative. Pozitivno razumjevanje postojećeg stanja znači istovremeno i razumjevanje njegove negacije.
Exxon-Mobil je izjavio da će eksploatirati i sagorjeti sva fosilna goriva kojima raspolaže, koja su pod zemljom, zato što su u njegovu vlasništvu i zato što od njih može profitirati —iako je potpuno svjestan da je to smrtna presuda za čovječanstvo. Nema šanse da će puke subvencije to promijeniti. Zasad nisu ukinute čak ni subvencije za pronalaženje novih ležišta fosilnih goriva. Regulacije ne mogu biti učinkovite u okviru postojećeg sustava jer korporacije uvijek ovladaju postupkom usvajanja regulacija. Promjena postojeće političko-ekonomsko-energetske matrice zahtijevala bi promjenu vlasništva nad sredstvima za proizvodnju — u ovom slučaju fosilnih goriva. To bi značilo ne samo prijenos vlasništva već i poništenje imovine u vrijednosti bilijunâ dolara na globalnoj razini jer bi fosilna goriva morala ostati pod zemljom.
Ne možemo se uhvatiti ukoštac s klimatskom krizom, napominje John Bellamy Foster, pa tako ni s planetarnim ekološkim izvanrednim stanjem, dok prihvaćamo logiku globalizirane kapitalističke ekonomije. No trenutačno živimo u takvoj ekonomiji i imamo vrlo malo vremena da reagiramo na klimatske promjene. Prema tome, moramo društvo hitno svjesno usmjeriti na način da interese ljudi i prirode stavlja ispred profita, za razliku od kapitalizma koji profit stavlja ispred ljudi i prirode. Moramo se protiviti logici sistema čak i dok živimo unutar njega. To je ono što se podrazumijeva pod “pokretom prema socijalizmu”, kako je to izvorno izrazio William Morris. Kapitalizam nije samo sustav, on je sustav društvenih odnosa i društveno-metaboličkih procesa. Moramo radikalno promijeniti mnoge od tih odnosa i procesa iznutra i to u vrlo kratkom roku kako bismo se uhvatili ukoštac s trenutačnim ekološkim izvanrednim stanjem. Naravno, dugoročno nam je potrebna potpuna ekološka i društvena revolucija koja nadilazi postojeće kapitalističke proizvodne odnose. No sada smo suočeni s izvanrednim stanjem i prioritet je eliminacija fosilnih goriva, što podrazumijeva uništenje takozvanog fosilnog kapitala. Cilj je izbjeći ono što znanstvenici Zemljina sustava nazivaju “Zemljom-staklenikom” (hothouse Earth), pri čemu katastrofalne klimatske promjene postaju nezaustavljive i ireverzibilne, do čega bi moglo doći za nekoliko desetljeća ili manje.
4.
Raskid s patrijarhalnim vrijednostima, danas bi vjerojatno pisao Raoul Vaneigem, je konačan. Na putu smo prema kraju izrabljivanja prirode, rada, trgovine, grabeži, razdvojenosti od samih sebe, žrtvovanja, krivnje, odustajanja od sreće, idoliziranja novca, vlasti, hijerarhije, prezira prema ženama i straha od njih, obmanjivanja djece, intelektualne kontrole, despotizma vojske i policije, religija, ideologija, represije i kobnih posljedica psihičke napetosti. To nije tek puka činjenica, nego proces koji traje i jednostavno traži od nas više opreza, svijesti i solidarnosti sa životom. Trebamo napraviti novu bazu kako bismo mogli rekonstruirati, i to na ljudskim temeljima, svijet uništen neljudskošću kulta robnog tržišta. Churchillova dosjetka da je „demokracija najlošiji oblik vladavine, ali ne znamo za bolji“, puno je više od puke dojsetke. Ta opreznost da se demokracija odredi u pozitivnim terminima upućuje na njenu konstitutivnu nedovršenost, a ta konstitutivna nedovršenost, pak, upućuje na mogućnost vječnog usavršavanja. Opet po definiciji koja u obzir uzima nedovršenost i nedovršivost, nad demokracijom uvijek lebdi opasnost od samoukidanja. Za demokraciju se, zato, da parafraziramo Michela Foucaulta, treba boriti. U toj borbi, pak, istina nije najsnažnije sredstvo, već je to politika shvaćena na način Hannah Arendt, dakle kao javni prostor u kome se bore istina i laž.