Zoja Strenja-Šolaja: OGNJENI JEZICI TRESU SE OD SMIJEHA

571672

Noću mi se često javlja isti san. Zapravo su to snovi u kojima je jedan fragment identičan. Ulazim tako u zadimljenu i zagušljivu konobu, zapodjenem s gostom namjernikom razgovor o politici, strusim ljutu šljivovicu, kad najednom rub šanka zahvati plamen… ili ulazim u razred, trideset učenika mirno u klupama čeka početak sata, ja ih pozdravljam frajerski, hello ekipa, jeste spremni, okrećem se ploči, pišem naslov zadaće, odlučio sam se za povijesnu temu, sav sam spreman i nabrijan, danas ćemo neke činjenice zapečatiti zasvagda, nema za nas ono: treća dimenzija povijesti je fikcija, sve je jasno ko dan i povijest nas mora naučiti istinu, taman pišem zadnje slovo na ploči, a iz košare s drvima kraj kaljeve peći zažari se vatra… ili otvaram vrata svog prostranog karavana i spuštam prednje sjedalo, ono do vozačkog, da se spoji sa stražnjim u što udobniju postelju, puštam unutra svoju odabranicu, uzbuđeno joj požurujem ulazak, snagom užagrenih ruku, hitro prelazim luk do svog sjedala, udaram stražnjicom u volan da bih se što brže nadvio nad već obnaženo žensko tijelo, tijelo boginje, moje hlače pokrivaju ubrzo njenu preko sjedala prebačenu haljinu, i ja golom kožom dodirujem mekoću glatke puti i uranjam u vatrenost crnih očiju i najednom skačem osjećajući štipanje nosnica, štipanje što dolazi od već nagorenih rubova haljine i hlača tik do mojih slabina… I tako se nižu uvodi u priče iz sna, a onda slijedi onaj isti fragment: osupnut gledam kako se razbuktava plamen. Ognjeni jezici tresu se od smijeha, umnažaju se pobjedonosno, hihoću se neobuzdano, crni dim preuzima hihot prenoseći ga do neba i čitavo se nebo hihoće divlje: nije se dogodilo ništa, nije se dogodilo ništa, nije se dogodilo ništa…

Što me to potakne na ovakve snove? Možda neki današnji lik koji negira istinu? Koji se priklanja falsifikaciji povijesti? Koji me podsjeća na ono vrijeme kad se tek rađao scenarij za moje današnje snove? Na vrijeme pred rat?

Bio sam vrlo ozbiljan profesor. Zapravo sam oduvijek bio smrtno ozbiljan. Još kao dijete htio sam sve provjeriti i u sve biti siguran kako bih na kraju postupio ispravno. Uporno sam proučavao uzroke i posljedice, slijedove, ritmične izmjene, zagonetnosti. U obitelji se i danas priča kako sam svojom upornošću natjerao djeda da zajašimo do kraja svijeta. Impresioniran horizontom pomislio sam da tu počinje odgonetka mojih pitanja i tvrdoglavosti nije bilo kraja:

-Želim otići do one crte da vidim što je iza svijeta. Je li dolje provalija?

-Hoćeš li prepoznati svoju crtu? Dobro pogledaj, što vidiš?

-Vidim tri stabla, jedno veliko i dva manja. Veliko je u sredini.

Djed je shvatio da je jedino rješenje podići me na konja i zajahati prema dalekom cilju. Na udobnom sedlu preskakali smo livade i polja. Kad smo prešli stabla koja su bila orijentir, jedno veliko i dva manja, i kad se crta pomaknula, ja sam raširio oči stvarajući zaključak. Djed je uzviknuo:

-Nema kraja svijeta i šlus.

Odgovorio sam:

-Sad možemo natrag.

Sličnih situacija bilo je bezbroj: sumnja, ispitivanje, provjeravanje, analiza, poštivanje logike. Nakon konačnih odgovora redovito sam uzvikivao poput svog samouvjerenog djeda na nepostojećoj krajnjoj točki:

-To je tako i šlus.

Prozvali su me Šlus i moje je ime svojom šaljivošću, prisutnom u svakom dozivanju, ublažavalo konstantu moje osobnosti – preveliku ozbiljnost i upornost u poštivanju logike i jedinih ispravnih rješenja. Sasvim je logično da sam postao profesor i sasvim je logično kakav sam tip profesora bio. Pedantan, istinoljubiv, beskompromisan. Neznanje kažnjeno, znanje nagrađeno. Ako učenik ne shvaća odmah da je sve za njegovo dobro, shvatit će kasnije. Ustupaka nema. Oklijevanja nema. Uzmaka nema. Sve teče onako kako teći treba. I teklo je, sve do pred rat. A da će rata biti, to ja nisam mogao vjerovati, to onda ne bih bio ja. Kakav rat?  Gdje je tu logika? Pa imamo iskustva s ratovima, povijest je učiteljica života, prenosili smo svoje spoznaje mladim generacijama, obrazovni sustav funkcionirao je ko savršeni stroj, o čemu se to uopće priča? Ma dajte ljudi, ne benavite…

Najednom su počela neka dopisivanja po školskim klupama, riječi pretvorene u oštre strelice, tekstovi praćeni s dva različita grba, verbalne prijetnje dvaju učeničkih tabora. Tabora? Morao sam priznati da me strah. Bili su to znaci sukoba dvaju naroda, bio je to zlokobni predznak onog što bi moglo doći. Neće doći, naravno, nema logike, pa ipak… Odmah sam tražio sastanak nastavničkog vijeća i veći angažman u odgojnom djelovanju. Što praviš probleme, govorila je većina kolega, ja to lijepo zbrišem spužvicom, rekla je jedna kolegica, pusti nas na miru, govorila je šutnja ostalih. Zlokobni predznaci za njih nisu postojali, ali moje odgojno djelovanje pojačalo se na kub. Svaki sat književnosti pretvarao sam pomalo u sat povijesti, u nizanje povijesnih činjenica, iskustvenih i nepobitnih, i na kraju sata poentiranih pričama o miru, bratstvu, humanosti… Tako će valjda i ostali kolege, tako će valjda i ostale škole, tako će valjda i mediji, to je imperativ zdrave pameti, to je logika, logika, logika…

Događaji su se, međutim, oteli zdravoj pameti. Krv u učeničkom WC-u, viknula je dežurna nastavnica na hodniku. Rastrčali smo se po školi i oko nje i doznali da su se sukobili učenici sela X i sela Z. Dvije kolegice su se rasplakale i krenuli su podsmjesi: one plaču zbog bratstva i jedinstva.

I u mom razredu bilo je učenika sela X i sela Z. Nisam gubio vrijeme. Sati tumačenja, uvjeravanja i savjeta bili su prožeti povjerenjem u njihovu pamet i dobrotu. Nagovijestio sam i  pisanje školske zadaće dvama pismima: odlomak pismom Z, odlomak pismom X. Učenici su protestirali: hoćemo svoj jezik, hoćemo svoj jezik, a ja sam ih mirno podsjećao na značenje pojmova jezik i pismo, na slogu i razumijevanje u višenacionalnoj zajednici, na bogatstvo različitosti, na bogatstvo znanja, na užitak zbog mogućnosti služenja dvama pismima. Molio sam ih da kulturološku činjenicu ne pretvaraju u političko pitanje. I pokušavao sam, kao i uvijek, istaknuti logičnost: niste valjda dva pisma u osnovnoj školi učili da biste svoje znanje kotrljali uzbrdo a potom nizbrdo, već da biste ga kasnije primjenjivali.

Pišemo zadaću i šlus.

I došao je dan školske zadaće. Na ploči naslov:Volim ljude. Moj glas mirno struji uznemirenim zrakom ususret bodežima u očima. Primjećujem međusobna bockanja učenika u nejaka rebra, u mlada leđa. Nešto poput oskvrnavljene krhkosti. A onda šapat. Šapat krene u krug, šapat o napuštanju sata. Poneka vertikala sune iz klupe, razumna ruka susjeda zaustavi pokret. Poneka ipak ode. Šapat utihne, pokreti se zalede, bodeži iz očiju polegnu po klupama. Ipak treba izbjeći negativnu ocjenu. Pera omekšaju, leđa se saviju… Slova vjerojatno ispisuju laž, po komandi naslova teče milozvučno licemjerje. Ne zadugo. Iz zadaće najednom izlijeću slova, rečenice, komešaju se, kovitlaju, sudaraju, gomilaju se, narastaju, prekrivaju bijesna lica, rečenice se otimaju pesnicama, pesnice gužvaju rečenice, deformiraju se vertikale u klupama, svud same uzbibane linije, zapalit ćemo zadaće, svi ćemo paliti zadaće, mrmljaju na klupe polegnutih poprsja, potom se uspravljaju i glasovi rastu, i izlijeću sva slova i pucaju svi zidovi… Učenici napuštaju sat. Ostaje samo Lunja. Iz sela Z. Nad njegovim tekstom lebdi umorna i zamišljena sjena. Završio je. Klonula ruka ispušta olovku.

Kad je Lunja za sobom zatvorio vrata učionice izvana su se začuli povici: izdajica, izdajica. Već sam odgurnuo stolicu da otrčim do učenika, a onda mi se učinilo da prepoznajem glas Rikija i da to sasvim sigurno neće biti ništa ozbiljno. Pa zaboga, Riki, Tiki i Tavi bili su Lunji najbolji prijatelji. Razgovarao sam s njima o nadimcima kojima se dozivaju i pričali su kako su ih zaradili u ranom djetinjstvu, po likovima crtića i knjiga koje su voljeli. Lunja se htio osloboditi tog traga dječaštva, bio je već visok i snažan dečko, ali Riki i kompanija zvali su ga i dalje tako jer ih je zabavljala njegova ljutnja. Smijali su se razdragano kako mu je kosa bila kovrčavi oblak i oči snene, a on ih je lovio da zaustavi oživljavanje takve slike sebe. Meni je sve to izgledalo kao simpatična igra, pa i ovo sad je valjda samo bezazlenost. Pustit ću ih da razmisle i sve na miru prožvakaju, dolazi vikend, vrijeme opuštanja, naći će se oni na nogometnom igralištu između njihova dva sela, i razgovarat ćemo i o zadaći i o svemu kad  vidim da su spremni, uvjeravao sam sebe.

Sljedeći tjedan smo zbog nekih mojih obaveza gubili sate i pojavio sam se u školi tek u četvrtak. Vidio sam Lunju na odmoru, potpuno samog i potištenog, i pozvao sam ga u svoj kabinet. Oklijevao je s pričom ne baš dugo, očito je imao potrebu otresti se tereta. Saznao sam da ga maltretiraju četiri dana za redom. Tražili su od njega da kaže koje je narodnosti. On je odgovorio da ne zna, da on govori isto kao i oni, da je njihov zavičaj i njegov zavičaj. Onda su ga tukli jer neće da prizna etnički identitet. Sljedeći put je odgovarao da je iz miješanog braka. Onda su ga tukli jer je nekarakter i jer se pokušava izvući. Treći dan tražili su da izrecitira molitvu njihove vjere. Rekao je da ne zna nikakvu molitvu jer kod kuće ne mole. Onda je dobio batine jer je nevjernik. Četvrtog dana naučio je molitve obadviju vjera i onda je dobio batine jer je kukavica. Petog dana nije dobio batine, samo su ga ispitivali. Izgledalo je to ovako:

-Idemo ispočetka, odakle su došli tvoji?

-Otac je rođen ovdje.

-A njegov otac?

-I on.

-A njegov djed?

-Ne znam, niotkuda.

-Niotkuda? Onda si ti Ništa, ha, imamo novo ime za tebe.

Valjali su se od smijeha i zaprijetili da će vidjeti svoga boga nakon nastave. Rekao sam mu da me sačeka kad završi sedmi sat i da ću ga pratiti do autobusne stanice, a svi skupa razgovarat ćemo sljedeći dan.

Izlazim pola sata nakon zvona, nezadovoljan što sam morao prevariti Lunju, i protrnem: dvorište osvjetljava zlokoban plamen. Približavam se i slutnja se oživotvoruje: dvorište osvjetljava – sadistički plamen. Zrakom se prolama: hajde, Ništa, otvori oči. Dvojica učenika drže čvrsto Lunju da se ne bi oteo. Prisiljavaju ga da gleda vatru i smiju se jer u plamenu gori  njegova školska torba, njegove bilježnice, njegov trud. Ognjeni jezici lelujaju se i u vršcima prelaze u graktanje, crni dim obavija deformirana mlada lica i bodeže u očima. Zatomljujem osupnutost i bijes. Uspijevam pribrano momcima kazati da sutradan dođu u školu s roditeljima i odvlačim Lunju. Grlim ga. Putem mirno objašnjavam značenje latinske izreke Post nubila Phoebus. “Poslije kiše dolazi sunce, samo to je logično”, uvjeravam dječaka. Najednom, mene iz parka nešto pogodi  u podignut okovratnik. Trčimo kao da stojimo na mjestu. Čini mi se da nikad nećemo stići do ceste. Za nama leti kamenje.

Sljedećeg dana predsjednik razreda donosi mi u zbornicu teško nešto smotano u novinski papir i kaže podsmješljivo, otegnuto i razgovijetno:

-Evo je. Prije nego što smo Lunju dovukli do vatre, sakrili smo je pod prozor učionice. Sve su knjige unutra. Nije se dogodilo ništa.

Razgrćem novinske stranice i skačem na noge i vjerojatno je izgledalo da ću nasrnuti na učenika jer je trkom napustio zbornicu, a ja sam se našao ukliješten između dvojice kolega. Morao sam im pričati o torbi na lomači. A oni? Kakva lomača, pa vidiš da nije gorjela, kažu.

Lunja je od tada sjedio u klupi nekako poput sjene. Usne jedva primjetna crta, lice tek obris. Jasne su bile samo njegove stalno razrogačene oči. Kao da se kapci i ne znaju spustiti. U toj okamenjenosti strah, užas i gnjev. Crna ugljena zjenica sažima patnju.

A ja?

Ja otada sanjam isti san: osupnut gledam kako se razbuktava plamen i kako u njemu gore moje knjige, moje bilješke, moje znanje, kako gori sve što se zove mojim identitetom, sve što sam ja. Čitam slova s papira koji još nisu sagorjeli: razabire se Malleus maleficarum, Kristalna noć, Konačno rješenje, u zadnje vrijeme iščitavam i Cabreovu rečenicu u kojoj istovremeno žive i inkvizicija i Auschwitz i udara jedan te isti malj neljudskosti… Plameni jezici tresu se od smijeha, umnažaju se pobjedonosno, hihoću se neobuzdano, crni dim preuzima hihot prenoseći ga do neba i čitavo se nebo hihoće divlje: nije se dogodilo ništa, nije se dogodilo ništa, nije se dogodilo ništa…