Radenko Vadanjel: Erik Satie, Gnossinne No.1 u izvedbi Branke Parlić

  

Branka-Parlic

Između dvije zamišljene točke širi se prostor, poput kolobara na zrcalnoj površini vode, između dva tona – prvi ton se otjelovljuje, i prije nego se izgubi na plavetnom horizontu, prekriva ga svojom dugačkom sijenom drugi, nadolazeći ton. Izvanvremenost je izraženija u dramatičnoj usporenosti, u usamljenosti tona, odjekujući prostorom kao pogled zagledan u prazno dvorište, kao zaleđena slika univerzuma, njegova zvjezdana smrznutost.

I sve je podvostručeno u zaustavljenom trajanju, ali nije samo tajna u naglašenoj sporosti, već je ljepota u cjelokupnoj ekspresiji, boji tona, suhoći zvuka koji odjekuje u ponavljajućoj temi koja se uvijek iznova približava, nadograđujući se, kulminirajući u trenutku, da bi se iznova udaljila, zamalo ugasila.

Privikavamo se na tu slobodu, na tonove koje povezujemo zamišljenim linijama, oživljavajući imaginarni crtež, vremensko odgađanje, usamljenost…

Odjednom, sve je zamalo utihnulo, i glazba se upila u prostor, upila se u našu kožu, zavladala prazninom i našom podsvijesti – poput djeteta mi joj se predajemo. Lebdeći prostorom, naš suvišak, naš nepoznat netko, raste u tajanstvenom zrenju, kao preobrazba gusjenice u leptira,  sve dalje, i dalje … do nečega novog i nepoznatog.

Ipak, to nije tjeskoba, ili blaga potištenost, melankolija …  premda se tu radi o atmosferi odsustva sreće, odsustva volje, njezina ravnodušnost je samo privid.

Vrijeme koje odustaje, odbačeno vrijeme, izgubljeno vrijeme – njega glazba prisvaja, uzimajući ga pod svoje – ona ga oplemenjuje, ona ga snaži, ona mu dodjeljuje viši smisao, osjećaj zadovoljstva u rafiniranoj konstelaciji mirenja i nepomičnosti, na razmeđu između prividnog i stvarnog, neshvaćenog i samosvojnog, na sjecištu začetaka svih naših postojanja i svih naših opsjena.