Božica Jelušić: HERZ KRALJ

6de21fcd78b9cd7dee524c6b9d3de6ef--crazy-things-divination

Tako mi je prazan dan, kao neka šupljina u stijeni, u koju se bojim ući i zavirati, bojeći se da ću naći samo propuh, samo nedostajanje,raspršenu zebnju i samoću. Idem mehanički, po tržnici gdje biram krumpir i jabuke, do terase gdje nevoljko čitam novine i srčem kavu, do parka gdje inspektiram jesenje šuljanje među platanama, pa do Anina dućana, gdje nađem crno-bijele cipele, kakve želim. Ali ni one mi ne podižu raspoloženje, jer ja mislim na Brodskoga, na onaj maksimalizam kojim mene nitko nije podario: “Da voliš vulkane, ja bih lava bio”!
Ne događa se to često u životu, a u poeziji također samo ponekad. Nemamo li u sebi “zrno ludosti”, osjećaj za mirakul, već smo unaprijed pristali na običnost. Velike i iznenadne stvari neće nam se ni dogoditi, mi ćemo se samo “mijenjati kao lišće, što vene na okrajku šume”, kako veli onaj drugi, oprezniji, što je 105 punih godina među nama doživio. Halal mu bilo. Voljela bih ja mnogo manje, ali da me vihor tu i tamo ponese, ma gdje god aterirala i natukla stare kosti. Četvrtak je sajmeni dan u našem mlom gradu. Buka, nervoza, previše suvišnoj muvanja, motori, brujenje, otrovna isparavanja, loši mirisi. Daleko su mjesta, sjena drveća i ritam valova, gdje bih sve to trebala mirno promisliti.
I tako, idući potuljene glave, spazim na pločniku izgubljenu kartu: HERZ KRALJ, glavom i bradom, kao neki ” kozmički znak”, kakve ja uvijek očekujem. Umišljam da je čekao mene, da je to skrivena poruka. No bljesak traje sekundu. Ne saginjem se, netko ga je već obilježio potplatom, nije prihvatio ponudu, a ni u svojim zakrčenim “odajama” ne vidim za njega mjesto. “Srce je moje umorno i sluti mirni počinak…” šapće opet onaj bard, ne uvijek dobroćuidan. Ja idem kući, u svijet dužnosti, ograničenja, razumnih odluka, gorkog i prisilnog mira. Vruće je, u svojoj biranoj odjeći ne osjećam se ugodno. Zašto stalno nosim crno, uostalom? Vrućine još traju, vrijeme mi nije naklonjeno. Osjećam trzaj nervoze: kalendarsko vrijeme me opet prestiže, kajanje zbog neobavljena posla preplavljuje cijelo biće.
A da se ipak vratim pred onu željezariju i pokupim tu kartu, blatnjavoga kralja na svome putu, pa kako bude i dokle god mi trajalo?
9. rujna 2021. F. G.