Abdulah Sidran: ZAPIS O MAJCI BEHIJI I ODJEĆI SA PONTE ROSA

trst-4

Pričala majka Behija kako sam se ja – čim bi ona dođi iz Italije i istresi putne torbe nasred kuhinjskog poda – sklanjao u sobu i otamo ne izlazio sve dok se ovamo ne bi namirila braća i za sebe kakvu lijepu haljinicu stigla pronaći sestra Dina.
Mama je tih godina – dok smo stanovali u barakama na Kovačima – nekoliko puta godišnje, a obavezno uz smjene godišnjih doba, išla vozom u Trst i na trgu Ponte Rosso rješavala najteži porodični problem: odijevanje i obuvanje četvero djece. Porudžbine iz komšiluka i od kolegica iz kancelarije otvarale su joj manevarski prostor u kojem je nama četveroma mogla kupiti i donijeti i nešto više od onoga što je dopuštao kućni budžet.
Jeste se to poslovanje s vikend-putovanjima do pijace Ponte Rosso smatralo i u javnom govoru nazivalo ‘švercom’, ali ako taj pojam označava nešto ružno i nezakonito, jamčim da se moja majka Behija nije bavila time !
Braća bi u novoj odjeći izjurila iz barake, a ja s mamom sjedao na pod, da prebiremo po rasutoj gomili tekstila i tražimo nešto što bi meni moglo pristajati. Nikad se nije dogodilo da se baš ništa nije našlo.
Dok rovimo, majka me kojiput prigrli i poljubi u tjeme.
Ne znam zašto plače.
(2015)