sve se potreslo: politika kulturnog prisvajanja

202898953_4425655514167325_4640200300972762090_n

U doba globalnog kapitalizma zamišljanje životā drugih krucijalan je oblik solidarnosti.

Piše: Brian Morton (Dissent, jesen 2020.*)

Izraz „drži se svoje prometne trake ” prvi sam put čuo prije nekoliko godina, na radionici pisanja gdje sam predavao. Razgovarali smo o priči koju je student iz grupe, azijsko-američki muškarac, napisao o afričko-američkoj obitelji.

Bilo je mnogo toga što se u toj priči moglo kritizirati, uključujući i obilje klišea o životima crnih Amerikanki i Amerikanaca. Očekivao sam da studijska grupa dade neke sugestije za poboljšanje. Ono što nisam očekivao jest da neke studentice i studenti kažu autoru da uopće nije trebao napisati tu priču. Kako je rekao jedan od njih, ako član relativno povlaštene skupine piše priču o članu marginalizirane skupine, to je čin kulturnog prisvajanja te stoga čini štetu.

Svakih mjesec-dva pojave se vijesti o sporovima o kulturnom prisvajanju. Dvije žene iz Portlanda su, pošto su uživale u hrani tokom putovanja u Meksiko, po povratku kući otvorile pokretnu radnju za prodaju burita, ali su, pod napadom aktivista na internetu, za nekoliko mjeseci prekinule posao. Poduka joge na jednom univerzitetu u Kanadi zatvorena je zbog studentskih protesta. Autor romana za mlade, kojeg su kritizirali što piše o likovima iz sredine drukčije od njegove, ispričava se i povlači iz prodaje svoju knjigu. Mnoštvo postupaka i djelovanja koje se osuđuje kao kulturno prisvajanje toliko je veliko da postaje teško odrediti što uopće jest kulturno prisvajanje.

Nevjerojatno je koliko u tome slabo pomaže velik dio literature o kulturnom prisvajanju.  LeRhonda S. Manigault-Bryant, profesorica afrikanistike na koledžu Williams, kaže da se taj termin „odnosi na uzimanje nečije tuđe kulture – intelektualne imovine, artefakata, stila, umjetničke forme itd. – bez dozvole”. Slično tome, Susan Scafidi, profesorica prava na Fordhamu i autorica knjige Who Owns Culture? Appropriation and Authenticity in American Law [Tko je vlasnik kulture? Prisvajanje i autentičnost u američkom pravu], definira ga kao “Uzimanje intelektualne imovine, tradicionalnog znanja, kulturnih ekspresija ili artefakata iz kulture nekoga drugoga bez dozvole. To može obuhvaćati nepovlasno korištenje plesa, odijevanja, muzike, jezika, folklora, kuhinje, tradicionalne medicine, religijskih simbola itd. iz kulture nekoga drugoga.”

Te se definicije doimaju poučno, sve dok ne promislite o njima. Kao prvo, zamisao o “uzimanju” nečega iz druge kulture toliko je široka da je nekoherentna: nema u tim definicijama ničega što bi nas spriječilo da nekoga osudimo što je učio drugi jezik. Kao drugo, one se oslanjaju na jednu ideju – “dozvolu” – koja u ovom kontekstu nema nikakvog značenja.

Dozvola za korištenje kulturnih ekspresija neke druge skupine nije nešto što se može dobiti, jer etnije, rodni identiteti i druge takve skupine nemaju predstavnike ili predstavnice ovlaštene da ih odobre. Kada, na primjer, romanopisci pišu izvan vlastitog iskustva, izdavačke kuće sada redovno angažiraju “čitatelje osjetljivosti” da budu sigurne da nije rečeno ništa što bi vrijeđalo – no kada knjiga bude objavljena, romanopisci su prepušteni sami sebi. Nema ničega što bi mogli učiniti da pobiju optužbu da je proizvod njihove imaginacije “nepovlastan”, ničega što mogu učiniti da odbiju optužbe da su time što su odlutali sa svoje prometne trake prouzročili štetu.

Nešto poput opomene da ne izlazi iz svoje prometne trake laži u pozadini protestā koji su izbili kad je portret Dane Schutz koji prikazuje Emmetta Tilla u mrtvačkom sanduku bio 2017. izložen na izložbi u Muzeju Whitney – što je vjerojatno bilo najzajedljivije poglavlje diskusije o kulturnom prisvajanju u novijem sjećanju. Umjetnica Hannah Black napisala je Whitneyju otvoreno pismo “s hitnom preporukom da se sliku uništi”. Black nastavlja: “Zahvaljujući hrabrosti njegove majke, Till je bio na raspolaganju Crncima kao nadahnuće i upozorenje. Necrni ljudi moraju prihvatiti da nikada neće utjeloviti i da ne mogu razumjeti tu gestu…”

Schutzin odgovor identificirao je problem s idejom ostajanja u vlastitoj traci. “Ne znam kako je to biti crn u Americi”, rekla je,

ali znam kako je to biti majka. Emmett je bio jedini sin Mamie Till. Pomisao da se vašem djetetu išta dogodi je nepojmljiva. Njihova bol je i vaša bol. U tu sam se sliku upustila kroz empatiju s njegovom majkom. … Umjetnost može biti prostor empatije, sredstvo povezivanja. Ne vjerujem da ljudi mogu ikada stvarno znati kako je biti netko drugi (nikada neću upoznati strah koji mogu proživljavati crni roditelji), ali nismo svi ipak potpuno nespoznatljivi.

Rekla je da traka koja joj je zajednička s Mamie Till-Mobley po tome što je majka nije ništa manje značajna nego traka rase.

Sličnu je tezu iznio politolog Adolph Reed, u članku koji je pokazao mnoge načine na koje su isprepletene povijest crnih i bijelih Amerikanaca i Amerikanki. Reed primjećuje da bi se “moglo dokazivati da Schutz, kao Amerikanka, ima više osnova da tumači Tillovu priču nego Black [rođena u Britaniji]. Konačno, segregacionistički poredak na Jugu i borba protiv tog poretka, koja je Tillovoj sudbini dala njen širi društveni i politički značaj, bili su povijesno specifični momenti izrazito američkog iskustva.”

Kada je Till-Mobley prkosila vlastima izloživši masakrirano tijelo svojeg sina u otvorenom kovčegu, nije to učinila s ciljem da njegovu sliku pruži na uvid samo crncima. Till-Mobley je rekla: “morali su vidjeti ono što sam ja vidjela. Cijela nacija morala je svjedočiti tome.” Pisac Christopher Benson, koji je s Till-Mobley bio koautor knjige Smrt nedužnosti: Priča o zločinu iz mržnje koja je promijenila Ameriku [Death of Innocence: The Story of the Hate Crime that Changed America], napisao je da je ona “odobravala taj efekt megafona u kojem više prenosilaca priče dopire do šire publike, neovisno o rasi: pjesma Boba Dylana ‘Balada o Emmettu Tillu’, pjesma Gwendolyn Brooks ‘Zadnji katren balade o Emmettu Tillu’, drama Jamesa Baldwina Blues za gospodina Charlieja, roman Bebe Moore Campbell Tvoj blues nije kao moj i mnoge interpretacije Roda Serlinga u njegovim televizijskim nastupima, uključujući Zonu sumraka.”

Dakle, kada se piše o kulturnom prisvajanju, stvar nije u tome da umjetnicima treba dopustiti da zamišljaju iskustva drugih samo ako mogu utvrditi da im je neka traka zajednička. Nema na ovom planetu ni dvoje ljudi kojima ne bi bilo zajedničko nekoliko traka. Stvar je u tome da umjetnici zamisle iskustva drugih zahvaljujući zajedničkoj ljudskosti.

Zajednička ljudskost: taj izraz, već dok ga pišem, zvuči neobično, anakronično. Ali mislim da je obnova dostojanstva i ugleda te ideje jedan od zadataka suvremene ljevice.

 

U svijetu umjetničke proze – području umjetničkog stvaranja koje mi je najpoznatije – zamišljati druge živote spada u sam posao.

Filozofkinja i autorica romana Iris Murdoch napisala je: “O velikim romanopiscima sudimo po kvaliteti njihove svjesnosti drugih”. Ako mnogi smatraju Tolstoja najvećim romanopiscem koji je ikada živio, razlog tome nije ljepota njegovih rečenica ili skladna gradnja njegovih zapleta. Razlog je to što je mogao oživjeti toliko mnogo nevjerojatno različitih likova, od mlade djevojke koja se uzbuđeno priprema za svoj prvi bal do starca koji umire u krevetu, od plemića u lovu na lisice do kmeta koji gleda plemića dok jaše. Tolstojeva snažna prijemljivost spram života pogađa nas sviješću o tome koliko bismo dublje mogli živjeti; njegova snažna prijemljivost posebice spram drugih ljudi pogađa nas sviješću o tome koliko bismo življe mogli ulaziti u iskustva ljudi oko sebe.

Jedna od Tolstojevih suvremenica, George Eliot, eksplicitno je pisala o naporu da zamisli svijesti drugih kao o svojevrsnoj moralnoj nužnosti. U Middlemarch Eliot nam predstavlja živu mladu ženu, Dortheu Brooke, koja će se uskoro vjenčati sa suhoparnim znanstvenikom po imenu Casaubon. Dorothea naivno vjeruje da je Casaubon čovjek velikog intelekta i vrlo human; svi drugi koji ga poznaju vide ono što ona ne vidi: da će se udati za hladna, uskogruda čovjeka lišena smisla za humor.

Otprilike nakon 75 stranica romana Eliot čini nešto izvanredno. Zaustavlja akciju i zapravo kaže – čuli smo što svatko misli o Casaubonu, ali što Casaubon misli o sebi?

Uzmimo  da se okrenemo od vanjskih procjena nekog čovjeka i sa živim zanimanjem ispitamo što on po vlastitoj svijesti sudi o svojim djelima i sposobnostima, s kakvim se zaprekama bori u svom svakidašnjem poslu, kako mu propadaju nade i kakvu su duboko ukorijenjenu samoobmanu godine izbrisale iz njegove duše, i kakvom se srčanošću bori protiv sveopćeg pritiska, koji će ga jednog dana nadvladati i prisiliti mu srce da se zauvijek umiri. Njegova je sudbina, bez sumnje, u njegovim očima važna, a glavni razlog  što mi mislimo da on zahtijeva previše mjesta u našim mislima bit će u tome što za nj nemamo mjesta… I gospodin Casaubon je bio središte svoga svijeta…

[prema prilagođenom prevodu Otilije Šnajder-Ruškovski i Franje Hartla, I. knjiga, Matica hrvatska, Zagreb 1961., str. 89-90]

Ovaj mali odlomak jedan je od najljepših meni poznatih iskaza uvjerenja romanopisca. Svatko je centar jednog svijeta. Posao je romanopisca da poštuje tu istinu, a jedan od načina na koje autorica ili autor romana to čini jest da zamišlja kako je to živjeti u koži drugih ljudi.

Čest prigovor ovakvim osjećajima drži da je sloboda zamišljanja drugih života dugo pripadala gotovo isključivo bijelim piscima, koji su tu slobodu zloupotrebljavali stvarajući netočne i ponižavajuće slike drugih, te da je stoga osobito važno da se bijeli pisci drže svoje trake. Po tom tumačenju, šutnju se preporučuje kao oblik kolektivne pokore.

Spisateljica Kamila Shamsie obzirno je odgovorila na taj argument. Ona piše da

u ideji da u shvaćanju kako se pisci ne mogu laćati priča o Drugome ima nečega duboko štetnog. Kao osoba iz južne Azije koja je doživjela i previše groznih stereotipa o južnim Azijcima u romanima britanskog imperija iz osamnaestog i devetnaestog stoljeća, svakako se neću usprotiviti optužbi da su pisci uključeni u određene strukture moći krivi što pišu beletristiku koja podržava, opravdava i podupire te strukture moći. Razumijem brige ljudi koji osjećaju da se i predugo priča priče o njima umjesto da se priča njihove priče. Ali treba biti jasno da je odgovor na to da pisci pišu drukčije, da pišu bolje…

Čim kažete da američki pisac muškarac ne može pisati o Pakistanki, kažete: Ne pričajte te priče. Još gore, kažete: kao Amerikanac muškarac ne možete razumjeti Pakistanku. Ona je zagonetna, nepronična, nespoznatljiva. Ona je drugo. Ostavite nju i njenu naciju Drugosti.

Premda nije neuobičajeno čuti kako se govori da pisanje s gledišta nekoga izvan vlastite “identitetske grupe” nikada nije dopustivo, izgleda da su kritičari i recenzenti o toj temi usvojili mekši konsenzus. Skloni su reći da bi autori beletristike trebali dakako uzimati slobodu da zamišljaju unutrašnje živote drugih, ali treba da to čine “odgovorno”.

Na jednoj razini, to je očito razumno. Kad bi netko napisao priču o pobožnom muslimanu s prizorom u kojem glavni lik dođe kući s posla i pripremi za jelo svinjski kare, bilo bi razumno reći piscu da treba saznati malo više o islamskim običajima i vjerovanjima, i bilo bi opravdano reći mu da odgovornije pristupi temi.

No ako promislimo o njemu, to shvaćanje odgovornosti ima uznemirujuće implikacije.

Veliki rusko-židovski pripovjedač Isak Babelj većinu je svojih djela objavio prije nego što je Staljinov režim došao na vlast. Kada je Staljin počeo zatvarati i pogubljivati pisce i intelektualce, Babelj je nastojao ostati živ tako da zašuti. Ali čak i dok je nastojao pokazivati svoju odanost režimu, nije mogao potisnuti svoju duhovnu neovisnost. Na konferenciji pisaca u Moskvi 1934. Babelj je rekao da „su nam partija i država dale sve, a oduzele samo jedno pravo – da pišemo loše. Drugovi, budimo iskreni, to je vrlo važno pravo, i to što nam je oduzeto nije mala stvar.”

Babelj je rekao da je Staljin oduzeo sve. Bez slobode da piše loše pisac uopće nema slobode.

Baš kao što je piscima potrebna sloboda da pišu loše, potrebna im je sloboda da pišu neodgovorno. Najbolja književnost duboko je moralna – vjerovanje George Eliot u empatiju najviša je etička ideja koju mogu zamisliti – a ipak se književnost uopće ne bi moglo pisati kad bi izgubila povezanost sa svijetom neodgovorne igre.

Pošto je ajatolah Homeini proglasio fetvu protiv Salmana Rushdija jer je objavio Satanske stihove, neki pisci i intelektualci su izrazili solidarnost s Rushdijem, dok su drugi gunđali da je trebao pisati odgovornije. Ne priznajući to sebi, oni su se svrstali uz njegove progonitelje, implicirajući da je on svojim provokativnim književnim ponašanjem sam na sebe navukao fetvu. Pravo na vrijeđanje, pravo na satirično prikazivanje, čak i pravo da se stvari krivo shvati – sva su ona dragocjena, i bilo tko tko se smatra prijateljem umjetnosti i književnosti treba ih braniti bez rezerve.

Moram jasno reći kako ne kažem da su ljudi koji prigovaraju protiv kulturnog prisvajanja jednako zli kao Staljin ili ajatolah. Kažem da ne poštuju anarhične energije umjetnosti.

Kad je Djagiljev naručio od Jeana Cocteaua da mu napiše libreto za jedan od njegovih baleta, jedina uputa koju mu je dao bila je „Zapanji me!” Ono što se danas govori mladim umjetnicama i umjetnicima bliže je naputku „Budite oprezni!”

Baš kao što na umjetnost gledaju puritanski, kritičari kulturnog prisvajanja puritanski gledaju i na kulturu. Pogledajmo opet definiciju Susan Scafidi: “Uzimanje intelektualne imovine, tradicionalnog znanja, kulturnih ekspresija ili artefakata iz kulture nekoga drugoga bez dozvole. To može obuhvaćati nepovlasno korištenje plesa, odijevanja, muzike, jezika, folklora, kuhinje, tradicionalne medicine, religijskih simbola itd. iz kulture nekoga drugoga.”

Tog arbitra kulturnog prisvajanja zamišljamo kao odgajatelja u dječjem vrtiću koji djeci strogo govori da bez pitanja ne uzimaju igračke jedni drugima. Ali to nije način kako se razvija kultura. Nema proizvoda kulture koji nije rezultat miješanja – koji nije rezultat uzimanja stvari bez dozvole – od obroka koje pripremamo, preko muzike u kojoj uživamo, do jezika kojim se služim da napišem ovaj ogled.

Velik dio tog miješanja odvijao se pod strašno neravnopravnim uvjetima. Ali ne sve. Po tome kako danas na to gledamo, kulturno prisvajanje se uvijek prikazuje tako da vampirska dominantna kultura isisava krv neke manjinske kulture, preslabe da se obrani. Neki samopouzdaniji pokret za socijalnu pravdu mogao bi neke od tih posudbi smatrati dokazom snage pučke kreativnosti. U recenziji knjige o muzici i rasi u Americi, Ralph Ellison približio se toj misli pišući o ishodištima bluesa, u kojem „porobljeni i politički nemoćni ljudi putem pjesme uspješno nameću svoje vrijednosti moćnom društvu…”

U mnogim svojim ogledima, pisanima još prije 60 godina, Ellison se pokazuje kao jedan od naših najsigurnijih vodiča kroz kontroverze o kulturnom prisvajanju. Evo kako piše u svojem eseju „Mali čovjek na stanici Chehaw”:

Upravo se tu, na razini  kulture… elemente mnogih dostupnih ukusa, tradicija, načinā života i vrednota što sačinjavaju ukupnost kulture neprestance prisvaja i privlašćuje – svjesno, nesamosvjesno ili imperijalistički; čine to grupe i individue čijim su kontekstima i tradicijama ti elementi povijesno strani. Zapravo, upravo su putem tih procesa kulturnog prisvajanja (i bespravnog prisvajanja) Englezi, Evropljani, Afrikanci i Azijci postali Amerikanci.

Hodočasnici su započeli prisvajanjem poljoprivrednog znanja Indijanaca, uključujući i velik dio njihove terminologije. Afrikanci nagomilani iz mnogobrojnih opustošenih plemena usvojili su engleski jezik i biblijske legende starih Hebreja, te se „amerikanizirali” mnogo prije Američke revolucije…

Svatko je igrao igru prisvajanja… Čini se da Amerikanci intuitivno osjećaju da mogućnost obogaćivanja individualnog sopstva putem takvih pragmatičnih i oportunističkih prisvajanja čini među mnogim njihovim slobodama jednu od najdragocjenijih… [U] ovoj zemlji sve je uvijek uzdrmano, tako da se ljudi u kulturnom smislu stalno kreću okolo i taru jedni o druge.

Ellisonov prijatelj i drug po oružju Albert Murray imao je sličan pogled. „Američka je kultura”, pisao je, „čak i u svojim najtvrđe segregiranim zonama, očevidno i neopozivo kompozitna… Zapravo, uza sve svoje tradicionalne antagonizme i očite razlike, takozvani crni i takozvani bijeli ljudi Sjedinjenih Država ne sliče nikome drugome na svijetu onoliko koliko sliče jedni drugima.”

Kad provedete neko vrijeme čitajući Ellisona i Murraya, kritičari kulturnog  prisvajanja počinju izgledati poput članova kakva uvrnutog kulta čistoće, koji izdaje edikte i zabrane protiv svih vrsta miješanja koje su nezaobilazan dio života.

Kao rječit i živ primjer gledišta uvelike suprotnoga onome koje ovdje pokazujem, preporučio bih knjigu White Negroes: When Cornrows Were in Vogue . . . And Other Thoughts on Cultural Appropriation [Bijeli crnci: kada su u modi bile sitne pletenice… i druge misli o kulturnom prisvajanju] Lauren Michele Jackson. Jackson o ovim pitanjima piše duhovito i s oduševljenjem, povremeno zvučeći kao promatračica u tradiciji Ellisona i Murraya. „Prisvajanja ima posvuda; ono je i neizbježno. … Smiješna je ideja da je bilo koje umjetničko ili kulturno djelovanje u bilo kojem trenutku zatvoreno za autsajdere, osobito u doba interneta.”

No premda velik dio njene knjige slavi ovakvo miješanje, kada razmatra primjere bijelih pisaca na koje je utjecala crna kultura, posljedice uglavnom smatra zloćudnima. „Kad moćni prisvajaju od potlačenih”, piše ona, „neravnoteže društva se pogoršavaju, a nejednakosti prolongiraju. U Americi bijelci gomilaju moć, kao da igraju igru Gladni, gladni vodenkonj. U povijesti problematičnog prisvajanja u Americi mogli bismo krenuti od rekviriranja zemlje i uroda od urođeničkih naroda, skupa s golemom eksproprijacijom rada porobljenih. Ta tradicija živi i dalje. Kompanije i pojedinci iskorištavaju stvari koje crnci prave svojim rukama i umovima, za plaću i na silu, ne nudeći zauzvrat gotovo ništa.”

No ako je praksa kulturnog miješanja, kako to Jackson tako živo pokazuje, isto tako prirodna i neizbježna kao disanje, ne može uzrokom nejednakosti što ih ona s pravom osuđuje biti sama ta praksa. Uzroci moraju ležati negdje drugdje.

Čujmo historičarku Barbaru J. Fields:

Svatko živi u mnogim [kulturama], koje su sve istovremene i sve se preklapaju. Tako je bilo s Chuckom Berryjem i Elvisom Presleyem, a važi i za nas danas, koji imamo zajedničku povijest onkraj svojeg pojedinačnog iskustva te nam je stoga zajednička i kultura koju ta povijest proizvodi.

Razlike u političkom položaju i ekonomskoj moći uvjetuju da neki mogu zajedničku kulturnu baštinu unovčiti lakše nego drugi, baš kao što neki uživaju veće bogatstvo i više prihode, žive u boljim stanovima, dobivaju bolju naobrazbu i žive dužim i zdravijim životima. No uzrok je politička i ekonomska eksploatacija, a ne kulturno prisvajanje… Da bi se to riješilo, potrebno je političko djelovanje, a ne kulturna kontrola.

Nema mnogo smisla osuđivati umjetnicu ili zabavljača što pod nejednakim uvjetima uzima nešto od neke druge populacije dok se istodobno previđa da svi mi – bilo tko tko možda čita knjigu Lauren Michele, bilo tko tko možda čita ovaj esej – činimo to isto svakog trenutka svojih života. U globaliziranoj kapitalističkoj privredi, svaki predmet koji kupimo, ili koristimo, ili odjenemo, ili dodirujemo, vjerojatno su napravili radnici bez značajnih radničkih prava na udaljenim mjestima.

Put naprijed nije u tome da slijedimo san po kojem se držimo vlastitih prometnih traka. (Prestanite nositi odjeću! Prestanite upotrebljavati telefone! Prestanite jesti hranu koju niste sami uzgojili!) Za nas koji ne spadamo u onih jedan posto jedini put naprijed jest da učinimo zajedničkim ciljem dokrajčenje tih nepravdi.

Što čovjek više čita o kulturnom prisvajanju, to se teže oduprijeti zaključku da je briga o tome da ne iskoračimo iz svoje trake neka vrst krivotvorine politike.

Kritičari kulturnog  prisvajanja vjeruju za sebe da sudjeluju u jednoj značajnoj političkoj aktivnosti, a ipak su predmet njihove kritike obično ljudi koji su relativno nemoćni – učiteljica joge, žene s pokretnom radnjom za prodaju burita, vizualna umjetnica, autorica romana koja se usuđuje iskoračiti iz svoje trake. Teško bi bilo argumentirati da kritika kulturnog prisvajanja predstavlja napad na nepravedne hijerarhije u našem  društvu, jer su oni u čijim je rukama moć rijetko predmet te kritike.

Optužbe za kulturno prisvajanje također se često podiže protiv uspješnih umjetnika i slavnih osoba, od Elvisa Presleya preko Kim Kardashian do Jeanine Cummins, autorice knjige Američka prljavština [American Dirt] – ali bilo bi ishitreno reći i da zabavljači predstavljaju izvor moći i nepravedne hijerarhije u našem društvu.

Godine 2013. internet se nekoliko minuta bavio premišljanjem nad pitanjem je li bend Arcade Fire kriv za kulturno prisvajanje kad je objavio album Reflektor, koji je bio pod  jakim utjecajem muzike iz Haitija. Kako to već i ide s kontroverzama na internetu, nije to bila neka teška kontroverza, ali bila je dovoljno značajna da dospije na stranice Atlantica. (Na koncu, većina ljudi koji su raspravljali o tome bila je spremna dati bendu prolaznu ocjenu, jer se njegov frontman Win Butler godinama bavio haićanskom muzikom, a njegova supruga i drugarica u bendu, Régine Chassagne, porijeklom je iz Haitija.)

Nedugo prije toga obični su Haićani bili izloženi drukčijem obliku prisvajanja, obliku koji nije izazvao primjedbe onih što su se bavili pitanjem koliko neodobravanja izraziti spram Arcade Fire.

Godine 2009. parlament  Haitija povisio je nacionalnu minimalnu nadnicu na 61 cent po satu. Strani proizvođači, skupa sa State Departmentom SAD, odmah su uzvratili pritiskom, uvjeravajući Haiti da minimalnu nadnicu tekstilnih radnica snizi na 31 cent po satu. To je izlazilo na oko 2,50$ na dan, u zemlji u kojoj je dnevni trošak života za tročlanu obitelj procijenjen na oko 12,50$.

Moćne korporacije iz  najmoćnije zemlje na svijetu izvršile su pritisak koji je još pogoršao oskudicu ljudi na Haitiju. Među tim korporacijama bili su Levi Strauss i Hanes, čiji je glavni direktor u isto vrijeme dobivao kompenzacijski paket od oko deset milijuna dolara godišnje. Pa ipak, mogli ste dugo pretraživati i Facebook i Twitter i ostatak interneta prije no što nađete ijednog Amerikanca kojem bi bilo stalo do ičega od toga, ili bi uopće znao za to, čak i pošto su WikiLeaks i Nation to objelodanili 2011.

Godine 2017. dvije žene iz Portlanda, koje su bile otvorile radnju s buritom, obustavile su posao pošto su ih aktivisti na internetu napali da prisvajaju meksičku kuhinju. Sljedeće godine, kada je kompanija Goodyear Tire & Rubber otpustila desetke radnika jer su pokušali pokrenuti neovisni sindikat u njenoj tvornici u San Luis Potosíju u Meksiku, malo je tko u svijetu internetske ogorčenosti išta primijetio.

Dakako, pritisak na radne ljude u Haitiju i Meksiku isti je onaj pritisak koji korporacijska moć vrši po cijelom svijetu, pa i u ovoj zemlji, u kojoj izgleda da dugi rat kapitala protiv radnih prava i propisa o socijalnom blagostanju postaje svake godine sve žešći. To je istinsko prisvajanje – krađa životnih izgleda ljudi, gušenje njihovih mogućnosti za dokolicu i zdravlje i sigurnost, gaženje ikakve mogućnosti pravičnog lokalnog razvoja. Zlikovci tu nisu žene s pokretnom radnjom za burito ili muzičari koji upijaju utjecaje ili bijele manekenke koje nose dreadlockove ili pisci koji sanjaju kako ući u živote drugih, nego korporativni akteri što donose odluke koje unižavaju sve nas.

Ponekad poželim da smo opremljeni nekim dodatnim osjetilom, osjetilom koje bi nam dopustilo da zapazimo kako smo međusobno povezani. Kad navučem košulju, osjetio bih rad tekstilne radnice u Nikaragvi koja ju je sašila; kad se služim telefonom, bio bih svjestan djeteta radnika u Demokratskoj Republici Kongo koje je iskopalo kobalt  za njegovu bateriju; kad gulim naranču, osjetio bih prisustvo radnice u Floridi koja ju je ubrala.

U nedostatku takvog osjetila trebali bismo kultivirati suosjećajnu imaginaciju. Moramo pokušavati zamisliti živote drugih.

Dakle, ne dokazujem na koncu da, kada umjetnici nastoje zamisliti živote drugih, naprosto odahnemo i smatramo da su njihova nastojanja u osnovi bezazlena. Dokazujem da je zamišljanje životā drugih bitan dio nastojanja da se ozbilji jedan humaniji svijet.

Možemo prihvatiti neku vrst kulturnog solipsizma koji drži da različite skupine nemaju ničega zajedničkog, ili možemo razumjeti da su naši životi nerazmrsivo povezani sa životima ljudi koje nikad nećemo upoznati. Možemo negirati ono što dugujemo jedni drugima, ili možemo tražiti kako pronaći viziju zajedničke ljudskosti. Možemo odabrati da vjerujemo kako je kreposno nastojati ostati u vlastitim trakama, ili možemo odabrati učiti o ideji solidarnosti. To je stara ideja, ali za one od nas kojima je stalo do slobode i ravnopravnosti to je i dalje najbolja ideja koju imamo.

*    https://www.dissentmagazine.org/article/all-shook-up-the-politics-of-cultural-appropriation

Prijevod Srđan Dvornik. Tekst je prvotno objavljena na Trećem programu Hrvatskog radija