Desant na Cetinje: idi i gledaj

9b318c36-c46e-432f-90e9-93e56ef62aa7

foto reuters

,,Vidio sam da vlada nije napala demonstrante, a još manje izgrednike: napali su grad”

Piše Andrej Nikolaidis

Šesta glava Otkrivenja počinje riječima: “I vidjeh kad otvori jagnje jedan od sedam pečata, i čuh jednu od četiri životinje gdje govori kao glas gromovni: idi i smotri”.

Tako sam učinio i jutros, prije zore, uskim, kvrgavim putem kroz Crmnicu, otišao na Cetinje.

Vi ste, o veliki pobjednici nad vlastitim građanima, na Cetinju u svemu i iza svega vidjeli Veselina Veljovića i Mila Đukanovića. Jer nepočinstva prošle vlasti jedino su opravdanje za vaše gadosti – a mnogo ih je i bazde nadaleko – kojega ste se u stanju sjetiti.

Ja sam vidio drugo.

Vidio sam policijske barikade kroz koje su nas pustili da prođemo pješke, snažne muškarce pod punom borbenom opremom u stroju, alfa mužjake u čijim pogledima je bilo moguće vidjeti odlučnost i sumnju. Jedan od njih za nama je, dok smo se udaljavali od barikade i spuštali ka Cetinju, doviknuo: „Momci, tamo dolje vas čeka samo nasilje“.

Vidio sam naučnice, briljantne umove ove zemlje, sa beskrajnom tugom što preplavila im je oči – tugom koja se kao plimski talas digla pred pitanjem: otkud ovolika nepravda? Pitanjem na koje ništa, pa ni nauka, nema odgovor.

Vidio sam mladiće koji su čitavu noć proveli na barikadama, kako u stan ulaze očiju crvenih od otrova bačenog na njih i sirćeta kojim su umivali lice, kako žustro razgovaraju o onome što valja učiniti koliko sutra – jer borba se nastavlja, da nikada ne bude okončana.

Vidio sam momke koji su prepoznali moga prijatelja, fotografisali se sa njim i na rastanku mu rekli: „Hvala ti što si došao da se sa nama nagutaš suzavca“.

Vidio sam kordon policije koji nas je bez povoda gađao otrovom, dok smo mirno, sa rukama u džepovima, razgovarali na Dvorskom trgu. Vidio sam drugi kordon koji nam je prepriječio susjednu ulicu, kojom smo pokušali pobjeći. I oni su bacili suzavac na nas. Onda smo pokušali pobjeći trećom ulicom, u kojoj nas je opet napao kordon policije koji je, opet, ispalio otrovni dim na nas.

Vidio sam staricu koja je otvorila vrata stubišta i pozvala nas da se sklonimo unutra. Vidio sam ljude sa kojima sam tu utekao: mlade djevojke u majicama sa crnogorskim grbom koje su nam skuvale kafu, svježe izbrijane šezdesetogodišnjake koji su na protest pošli u svom najboljem odijelu, jer za te ljude bitka je svečanost kakva je za druge bal ili operska predstava.

Vidio sam unutrašnjost stana čija nas je vlasnica spasila: podsjetio me je na stan u kojem je živjela moja baba. Oba su bila ugodna kao uspomena na djetinjstvo, puna starinskog, smeđeg namještaja za koji su se nekada dizali krediti.

Vidio sam ljude koji su nam, kamo god bi krenuli, nudili pomoć.

Vidio sam da vlada nije napala demonstrante, a još manje izgrednike: napali su grad.

Vidio sam kako policija satima ispaljuje suzavac, na svaku živu dušu koju ugleda, sve dok na Cetinju nije bilo moguće disati – ni čovjeku, ni ptici, ni kukcu. Sve dok se svaki od stanovnika Cetinja i nas, njihovih gostiju, nije morao povući u ulaze zgrada, kao ćelije zatvora.

Tek onda su, vidio sam, u grad koji su ispraznili samo za njih i njihovu gordost, helikopterom doveli kao dijete na tuti radosne sveštenike. One zbog čije taštine i mržnje su na ljude što nisu bili spremni otćutati uvredu prosuli otrovnu maglu, gušću od one koja prati tok sumporne rijeke Stiks što krivuda u svijet mrtvih.

Vidio sam staricu koja, tren prije nego će policajci baciti suzavac na nju, uzvikuju: sram te bilo, onako kako bi rekla sinu čijem je izlivu nesojluka prisustvovala.

Vidio sam starca koji kleči na pločniku, boreći se za dah u oblaku suzavca, pa se pridigne i pošalje puno pozdrava Milu Đukanoviću – ne zato što su tri decenije starčevog života pojeli državnikovi skakavci, ne zbog gizdavih, slatkorječivih izaslanika koje je državnik na Cetinje slao da obećavaju fabrike čokolade i centre za performans, nego zbog toga što je državnik od države napravio kupleraj koji sada demolira tuđa, od sile pijana vojska, odjevena u crnogorske uniforme.

Vidio sam velikog štakora kako malom štakoru čestita na kugi koju je poslao na grad koji obojica mrze svakim parčićem svoga plastičnog srca, crnog kao vreća za đubre.

Vidio sam smradno isparenje iznad saopštenja američke ambasade u Podgorici, zelenkasto kao buđ na kori trule voćke.

Vi ste, o gordi gospodari države a mizerna poslugo crkve, kada je vjetar koji se spustio niz lovćenske šume odnio suzavac kojim ste čitavo jutro, dugačko i sporo kao piton, bombardovali Cetinje, vidjeli ljude koje ste, mislite, pokorili.

Ja sam otišao i vidio drugo – ljude koji ne mogu biti pokoreni.