Sonja Krivokapić: Sitne bilješke o COVID-19.

cover-ความรู้เรื่องโรค-COVID-19

Ja nisam čovjek od konspirativnih teorija. Ne mislim da je zemlja ravna, ne vjerujem u Kubrickovske i ine priče da su Amerikanci fabricirali slijetanje na Mjesec, smatram da je teorija evolucije najsolidniji dostupni dokaz o porijeklu vrsta i načinu njihovog preživljavanja/izumiranja, ne mislim da je napad na Twinse izrežiran od strane američke vlade unatoč uvjerljivim dokazima tzv. “truthersa” o tome, ne vjerujem u to da se Holokaust nije desio, i tako dalje.
Apologet sam znanstvenog principa verifikacije i falsifikacije teorija i hipoteza (ali sam protivnik vrste, nazovimo to, znanstvenog pozitivizma dawkinsovskog tipa i njemu sličnih, odnosno “infiltraciji” znanosti u sfere izvan njenih kompetencija). Mislim da je istina ponekad komplicirana i teška, ali ne podržavam postmodernički postulat o nepostojanju istine i postojanju samo različitih narativa (odnosno, teoriju o postojanju multipliciteta istina koje su sve jednako vrijedne u smislu njihove kredibilnosti, unatoč tome što su suprotne ili kontradiktorne jedna drugoj. Na znanstvenom nivou, važno je za napomenuti.)
E sad, što se tiče COVID-19 i priča o njegovom porijeklu, o kojem nemamo konkretne i nedvosmislene odgovore premda je prošlo gotovo dvije godine od njegove pojave, ovako otprilike stoje stvari: od samog početka teorija geneze COVID-19 je bila ta da su šišmiši zarazili ljude. Potom je bila teorija da su to ljuskavci, ali kako bilo, i dalje je mainstream narativ da je koronavirus “skočio” na ljude zbog njihovog kontakta s prirodom.
Od samog početka također, međutim, postavljeno je pitanje je li virus procurio iz laboratorija i način na koji je ta teorija tretirana je zabrinjavajuć, premda u zadnjih nekoliko mjeseci dobiva sve više pažnje i kredibiliteta. Znanstveni i medijski giganti su teoriju o tome da je virus procurio iz, u ovom slučaju, wuhanskog laboratorija tretirali kao zablude poludjelih antivaksera, a trebala je biti ozbiljnije shvaćena.
Zašto? Zato što procurivanja virusa iz laboratorija uopće nisu nikakva rijetkost, i samo uzimanje u obzir te teorije ne povlači automatski za sobom tezu da iza procurivanja stoji nekakva zla namjera; volja za kontrolom populacije, kreiranje biološkog oružja radi istrebljenja jednog njegovog dijela, pokušaj ugradnje mikročipova kroz cjepiva i slične stvari o kojima slušamo i u koje neki ljudi vjeruju. Problem nije toliko što ljudi u te stvari vjeruju koliko to da je znanstvena “zajednica” odbila ozbiljno istražiti ovu mogućnost koja, ponavljam, nije rijetkost i koja sa sobom ne povlači automatski i lošu namjeru. To je problem zato jer je to odbijanje upravo kontra znanstvenom principu i konačno etici – ako ne znamo odgovor na pitanje, moramo uzeti u obzir sve dostupne mogućnosti i podvrgnuti ih verifikaciji i falsifikaciji. Odlazak znanstvenika iz SZO-a na ekspediciju u Wuhan kako bi istražili odakle je virus došao ovoj je teoriji posvetio svega par rečenica, zaključivši da je virus svakako došao iz prirode.
Kineska vlada i kineski institut za virologiju u Wuhanu od samog au početka odbijali “uskočiti” u vlak na putu do nepristranog istraživanja i uzimanja u obzir svih dostupnih dokaza, a nedavno su odbili američki prijedlog na drugu epizodu istrage porijekla COVID-19.
Ovo samo po sebi ne dokazuje da se radi o tome da je virus procurio iz wuhanskog laboratorija. Ovo je samo dokaz o antiznanstvenom ponašanju ključnih figura koje su se trebale ponašati suprotno. Ovo ne govori ništa o tome zašto su se tako ponašale i ne demonstrira da je teorija koju su odbili istraživati točna.
Ono što pak ima nekog kredibiliteta, rekla bih, zapravo, mnogo kredibiliteta je sljedeće: virusi, pripadali oni porodici koronavirusa ili ne, imaju sposobnost inficiranja ljudi, odnosno, svakako moguće da životinja inficira čovjeka. Za to imamo brojne primjere. Međutim, kao npr. u slučaju malarije koja se također na taj način prenosi, virus uništi dovoljno zdravih stanica da osoba ne može dalje prenositi virus, bilo da to uzme oblik smrti zaražene osobe ili oblik teškog oboljenja. Da bi se virus ponašao kao što se ponaša trenutni koronavirus, on mora ostaviti svog domaćina dovoljno zdravim da virus prenese na drugog čovjeka. Dakle, tu se radi o dvije vrlo različite stvari koje se uzimaju u djuture – virus zarazi čovjeka i onda on zarazi drugog. Međutim, virus taj kapacitet mora razviti, ajmo to tako reći “zasebno”; odnosno, sposobnost infekcije ne podrazumijeva automatski i sposobnost širenja, a pogotovo ne ovako brzog. Scenarij da virus ima obje sposobnosti, i to ovako odlično razvijene kao što to ima ovaj koronavirus, rijetko se dešava u prirodi, ali se svakako može desiti ako je postojala ljudska intervencija, odnosno ako je virus pokupljen iz prirode i razvijen do potrebne mjere. I to opet ne dokazuje nikakvu zlu namjeru kreiranja biološkog oružja i slično – virusi se u laboratorijima “vade” iz prirode i artificijelno razvijaju do svojih opasnih kapaciteta da bi se detektirao potencijal njihovih opasnosti i shodno tome razvilo cjepivo. Među znanstvenicima postoji podjela oko etičnosti te prakse – jedni tvrde da je ovo dobar način prevencije pandemija, dok drugi govore da opasnost leži upravo o “bijegu” virusa iz laboratorija, što bi moglo uzrokovali pandemiju koja se tom praksom namjerava spriječiti u prvom redu. Ako je teorija o procurivanju točna, onda je upravo drugi scenarij taj koji nam se desio.
Premda još uvijek postoji mogućnost da je ovaj koronavirus došao direktno iz prirode, vjerovatnost te teorije se smanjuje iz dana u dan. Čak velike face u znanstvenom svijetu koje su javno branile službenu teoriju počinju u nju ozbiljno sumnjati. Drugim riječima, virus ovako kontagiozan i od samog početka vrlo sposoban teško da je tu sposobnost mogao razviti izvan laboratorija. Mogao ju je razviti s molekularno i genetski kompatibilnijom vrstom, ali o njoj nemamo nikakvih podataka.
Razlog zašto ne mislim da se radi o biološkom oružju koje želi istrijebiti ljude je taj da sadašnji koronavirus zaista ima malu stopu smrtnosti. Odnosno on sam po sebi nije dobro biološko oružje. Isto tako ne mislim da se radilo o namjernom puštanju duha iz boce, da se tako izrazim, jer ne vidim tko bi imao od toga korist. Odnosno, ne vidim zašto bi vladajuća klasa od toga imala korist, a ako vladajuće klase imaju od toga korist, kako nas povijest uči, onda takve teorije počinju imati dovoljno smisla da ih se barem počne ozbiljno proučavati.
Jasno je, s druge strane, da postoji mogućnost nekakvih međupolitičkih interesa, pogotovo kad uzmemo u obzir ponašanja kineske vlade, Instituta za virologiju u Wuhanu i indolentnost, da se najblaže izrazim, prema uopće razmatranju mogućnosti teorije procurivanja virusa iz laboratorija. Međutim, zasad o eventualnim motivima ne znamo ništa. Moj bi zaključak bio da je hipoteza o procurivanju virusa iz laboratorija legitimnija od teorije da je došla od životinje, i to se vjerovatno desilo nekom greškom. Ne treba pritom iz vida izuzeti i izvještaj da su neki zaposlenici wuhanskog Instituta već u novembru 2019. godine oboljeli od virusa.
Ovo antiznanstveno ponašanje u ovako urgentnim situacijama kao što je ova, gdje su gigantske brojke ljudi zaražene, gdje su mnogi umrli, gdje ne znamo dugoročne implikacije po zdravlje nakon prebolijevanja koronavirusa, gdje su mnoga radna mjesta ugrožena i izgubljena, nimalo ne ulijeva povjerenje ni u cjepiva koja su se napravila i distribuirala po svijetu. To, naravno, ne znači da cjepiva ne valjaju samo zato što su navedene figure odbile na vrijeme ozbiljno shvatiti teoriju o procurivanju iz laboratorija, ali svakako ne ulijeva povjerenje. Premda je suludo, s obzirom na novitet cjepiva protiv koronavirusa, očekivati dugoročne studije o njegovom efektu, sitne studije pokazuju simptome onkraj onih koji liče na samu bolest a o kojima smo čuli od drugih koji su cijepljeni. I da, jasno je da svaki lijek i cjepivo ostavljaju nepoželjne posljedice po manjinu ljudi, što nije razlog za napuštanje tog cjepiva ili lijeka odnosno ne predstavlja kontaargument njegovoj efikasnosti, ali bolje je da još malo pričekamo i vidimo.
O implikacijama po ljudske slobode, o moralnim ucjenama i slično ću drugi put. I ovo je već previše teksta.