Romano Bolković: 𝑫𝒐𝒌𝒕𝒐𝒓 𝒛𝒂 𝑹𝒐𝒄𝒌’𝒏’𝑹𝒐𝒍𝒍

241133253_10158811438052600_9020350838644427163_n

Puno puta pisao sam o jednom od najvećih u mojem naraštaju, u mnogočemu najdarovitijem, o mom prijatelju kojemu sam bio i vjenčani kum – u tom smislu ja sam Trismegistos, tri puta sam bio kum na vjenčanjim i svaki put savršeno uspješan: sva tri braka završila su rastavama – o hrvatskom piscu 𝐃𝐚𝐫𝐤𝐮 𝐃𝐞𝐬𝐧𝐢𝐜𝐢.
Njegov je život, u koji spada i njegov kraj, toliko čudesan koliko ljudski život može biti. O tom sam kraju uglavnom i pisao: i treba tako, nadnaravan je u svojoj okrutnosti, i nikada ga neću dostatno prepričati da vam se neizbrisivo ureže u pamćenje, kako Darka Desnicu nikada ne biste zaboravili.
Pa ipak, treba kazati ponešto i o njegovom životu: o tome ću za sada progovoriti šturo, tek jednom zgodom, jer tako bi i on učinio: kad se ustanovi neka forma, kad se život, kao Zimin, svede na paradigmatski događaj, na ono što se jednom u vremenu tako zbilo da za zanavijek u vječnosti vazda isto zbiva – radi se dakle o tragičkim uzorcima stvarnosti i motivima koji su nagahnjivali kolege od Sofokla do Shakespearea, s tim da je jednima tragično bilo ono što nije moglo biti drukčije, dok je drugome tragika upravo u tome što je moglo biti drukčije, o čemu sada ne kanimo dalje govoriti – onda se te forme, kao u Darkovom zbirci “Antikvarijat”, valja postojano držati. Pokušavajući pritom minimumom sredstava postići maksimum efekta. Tako.
Prepričajmo sada taj vrtoglavi Desničin kraj, tu jezovitu smrt, kako bi na fonu tog crnila scenografiranog snijegom koji zasijecaju tračnice što se sijeku tek u beskonačnosti to jasnije ocrtali život, za koji je Darac u jednom trenutku vlastitog života mislio da je ono iskoni be slovo, i iskon i bit i slovo, život koji je toliko volio i koji je u jonskom razdoblju živio u punim plućima i još uzdah više.

Počnimo naslovom koji i on rabi, koji je i njemu bio drag; nije prvi ni zadnji koji smo podijelili:

𝗧𝗲𝗿𝗿𝗶𝗯𝗶𝗹𝗶𝘁𝗮̀

O autoru i djelu

Giovanni de’ Medici, sin firentinskog kneza Lorenza Veličanstvenog, s pocetka je settecenta postao papa, Lav X. Lav je Michelangela poznavao od djecastva, i zbog njegove naravi nazivao ga je troppo terribile. Ali, u rijecniku renesanse, terribilità je poprimila ambivalentno znacenje prispodobivo onome nemoguce germanske rijeci unhemilich, koja je ono sto je jezivo a lijepo u isti cas, sto je blisko a tudje: to svojstvo Michelangelova djela, da istovremeno izaziva udivljenje i strah, moguce je srz epohe: izmedju geometrijskog savrsenstva svijeta renesanse i dvaju baroknih beskraja – onog neznatnog i onog golemog – koji ce tako prepadati Pascala, maniristicki je disonanti svijet nesklada – i upravo to je terribilità.

Moj pokojni prijatelj, Darko Desnica, napisao je pod tim nazivom dvanaest fragmenata; deseti prica priču o Cici koji prolazi kroz pustu čekaonicu, otvara vrata ordinacije, zrak miriše na sterilizator… Cico pušta Dies Irae, bilo mu tuče u sljepoočnicama: ima blagu tremu pred nastup.
. . .
« S dna gorućih saća nad stolicom izvire difuzno svjetlo: Cico sjedi pred ogledalom, šminka se. Lagano raskopčava košulju, miluje fini, obrijani pupak u središtu metalnog prstena.

Uzima kist s pulta, umače ga u posudu s bojom; sabrano upisuje koncentrične krugove, slika metu na koži.
Kad se boja osuši, gasi svjetlo i prilazi prozoru: tamnocrvena zraka prolazi kroz staklo – tanka, napeta nit.
Polaže ruke na okno, spušta glavu, polako kruži bokovima; osjeća oštru bol u preponi, nepodnošljivu erekciju.
Pupak mu se žari kao „mačje oko“.
Počinje Lacrimosa. «
U jednom od posljednjih naših razgovora pitao sam Darka što znače ti koncentrični krugovi, ta tamnocrvena zraka što prolazi kroz staklo? O čemu on to priča?

Pogledao me je i mučeći se oko formulacije jedva odgovorio: O čovjeku koji je pojebao vlastitu smrt.
𝗡𝗼𝘃𝗶𝗻𝘀𝗸𝗮 𝘃𝗶𝗷𝗲𝘀𝘁

Naslov je glasio:

Tijelo godinu dana ležalo na sudskoj medicini, a inspektor zaboravio na spis
a podnaslov je dodao:
Policiji je trebalo godinu dana da poveže slučaj nestalog muškarca s tijelom pronađenim na željezničkoj pruzi
Tekst koji slijedi jezovit je:
ZAGROB – Zagrebačkoj policiji »potkrao« se nedopustiv propust povezan sa slučajem nestanka i smrti Darka Desnice koji je više od godinu dana »ležao« u ladici nemarnog inspektora, dok je čitavo vrijeme navodno bio u »intenzivnoj policijskoj istrazi«.
Desničino mrtvo tijelo ležalo na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku i godinu dana čekalo na identifikaciju. Policija je u ovom naoko vrlo jednostavnom slučaju, naime, trebala samo »povezati konce«, usporediti prikupljene podatke i uzimanjem otisaka razriješiti misterij Desničinog nestanka i mrtvog tijela, koje je ležalo na Šalati, a za koje je tek nakon godinu dana otkriveno kako je ono Desničino.
Četrdesetogodišnji književnik Desnica, koji je živio sam u stanu na Volovčici, netragom je nestao 19. listopada prošle godine te se nikome nije javljao, što je bilo sumnjivo njegovim prijateljima i sestri Kseniji Knežević, kojima se inače redovito javljao. Desničina sestra o nestanku brata obavijestila je policiju koja je obila vrata njegovog stana, no književnika u stanu nije bilo. Tri dana kasnije, Desnicu je, navodno, vidjela susjeda, no on se i dalje nije javljao.
Na Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku tjedan dana prije nego što je prijavljen nestanak Darka Desnice dovezeno je tijelo nepoznatog muškarca kojeg je pogazio vlak. Obducenti su u Zavodu, kao i članovi ekipe za očevide, uzeli otiske prstiju poginulog muškarca, no kako je cijeli slučaj bio otvoren godinu dana u Zavodu su odlučili ostatke tijela nepoznatog muškarca pokopati u zajedničku grobnicu.
No, tad se inspektoru koji je radio na slučaju Desničinog nestanka »upalila žaruljica« pa je povezao kako bi mrtvo tijelo koje je godinu dana ležalo u hladnjači Zavoda moglo biti njegovo.
Inspektor je zatim uputio na vještačenje otisak kažiprsta izuzet tijekom očevida na pruzi i usporedio ga s otiskom s Desničinog kartona osobne iskaznice. Usporedba je, naravno, pokazala kako pogaženi muškarac upravo Darko Desnica. Ovaj skandalozni slučaj razotkrio je nemar (ili lijenost) inspektora u slučaju koji je zapravo obuhvaćen s dvije kriminalističke obrade, jedna koja se odnosila na Desničin nestanak, a druga koja se odnosila na smrt tad još nepoznatog muškarca na pruzi. Svi spisi, naime, dolaze pomoćniku zapovjednika za kriminalističku policiju nadležne policijske postaje koji zatim spis proslijeđuje inspektorima za krvne delikte, no u ovom slučaju niti jedna obrada nije provedena kako valja i na vrijeme.
Vanja Majetić, četvrtak, 2. prosinca 2004
Ili, kako glasi posveta jednoj njegovoj zbirci priča:
– And so the conversation slips
Among velleities and carefully caught regrets
Through attenuated tones of violins
Mingled with remote cornets
And begins.
T.S.Eliot
And begins: You do not know how much they mean to me, my friends,.. njegove price koje u antikvarijatu pocinju od mucnine i dolaze do Raja, njegovi odrazi u praznini neispisane bjeline, postumno objavljena Pietà.

Jednom sam ovdje jednu od tih prica vec prepricao:

𝗧𝗿𝗮𝗻𝘀𝗴𝗿𝗲𝘀𝗶𝗷𝗮

Darko Desnica objavio je zbirku priča imena “Antikvarijat2. Jedna od priča naslovljena je: Thérèse Philosophe. U priči narator, koji je i autor, kaže da je riječ o pornofilozofskom bestselleru koji je 1748. napisao Jean-Baptiste de Boyer, Marquis d’Argens. Pornografska su onodobna djela bila najčitanijim knjigama vremena, no Thérèse Philosophe ima dodatnu vrlinu: izlaže, i pervertira, filozofeme; primjerice, ateizam i hedonizam. Jedan od njih, kako Desnica kaže, iznesen je u obliku nonkonformističke adrese, u diskursu salona:

– Therese razmišlja… Prije večere, kaže, problem djeluje jednostavno… Recimo da u podrumu imamo dvije vrste vina: burgundac i šampanjac. Što će netko piti uz objed, u potpunosti ovisi o njegovu izboru. Međutim, ako pretpostavimo da će nam za večeru servirati ostrige, odmah postaje jasno da je sloboda volje čista iluzija. Tko uz ostrige pije burgundac? Ostrige traže šampanjac!
𝑀𝑎𝑡𝑡𝑒𝑟 𝑑𝑒𝑡𝑒𝑟𝑚𝑖𝑛𝑒𝑠.
Tako Thérèse osporava slobodu volje; Robert Darnton primjećuje da je to njena verzija determinističkog materijalizma.

To je granica ugode, njezin ovozemaljski obzor. S druge strane nalazi se užitak.
𝗡𝗲𝗰 𝘁𝗲𝗰𝘂𝗺 𝗻𝗲𝗰 𝘀𝗶𝗻𝗲 𝘁𝗲

U srednjoj školi izrezivao je novinske naslove bombastičnog sadržaja: Desnica prijeti bombama!

Rođen je 24. siječnja 1963., u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je filozofiju i komparativnu književnost.
Cijelu jednu vječnost me nema, pa me onda malo ima, pa me cijelu jednu vječnost nema. Tako ja vidim stvari., govorio je.
Sudeći po rekonstrukciji događaja, živog sam ga vidio zadnji od onih koji su ga znali
Bio sam mu vjenčani kum, ponavljam.
Na sahrani, ni na misi zadušnici, nisam bio.
Saznavši da je umro, Igor Blazevic je napisao: « Ne umijemo živjeti. I začudo, niko nas nikada to nije ni pokušao naučiti. Ni u djetinstvu, ni u školi. Roditelji su bili dobronamjerni, strogi, uplašeni i zabrinuti. U školi, pa poslije na faksu, toliko su toga od nas zahtijevali. Samo to osnovno, najtemeljnije niko nas nije ni pokušao naučiti. Jednostavno umijeće koje bi nas pripremilo razumno živjeti. I umjeti se radovati. Ne poludjeti. Ne izgubiti se. Ne odlutati netragom. »
Peđa je, kako samo Peđa zna, kratko kazao: Život je posao kao i svaki drugi.
Beckett, u drugoj posveti, sve to precizno objašnjava:

𝐻𝑎𝑚𝑚 𝑎𝑠 𝑠𝑡𝑎𝑡𝑒𝑑, 𝑎𝑛𝑑 𝐶𝑙𝑜𝑣 𝑎𝑠 𝑠𝑡𝑎𝑡𝑒𝑑, 𝑡𝑜𝑔𝑒𝑡ℎ𝑒𝑟 𝑎𝑠 𝑠𝑡𝑎𝑡𝑒𝑑, 𝑛𝑒𝑐 𝑡𝑒𝑐𝑢𝑚 𝑛𝑒𝑐 𝑠𝑖𝑛𝑒 𝑡𝑒, 𝑖𝑛 𝑠𝑢𝑐ℎ 𝑎 𝑝𝑙𝑎𝑐𝑒, 𝑎𝑛𝑑 𝑖𝑛 𝑠𝑢𝑐ℎ 𝑎 𝑤𝑜𝑟𝑙𝑑, 𝑡ℎ𝑎𝑡`𝑠 𝑎𝑙𝑙 𝐼 𝑐𝑎𝑛 𝑚𝑎𝑛𝑎𝑔𝑒, 𝑚𝑜𝑟𝑒 𝑡ℎ𝑎𝑛 𝐼 𝑐𝑜𝑢𝑙𝑑.

* * *

𝗔𝗻𝗱 𝗡𝗼𝘄 𝗳𝗼𝗿 𝗦𝗼𝗺𝗲𝘁𝗵𝗶𝗻𝗴 𝗖𝗼𝗺𝗽𝗹𝗲𝘁𝗲𝗹𝘆 𝗗𝗶𝗳𝗳𝗲𝗿𝗲𝗻𝘁

Bilo je ljeto naše mladosti, bilo je ljeto, bilo je ljeto upisa na studij. Lehrjahre.

Dvadesetak godina kasnije Desnica će pisati ovako:
“U opisanim su formulacijama elementarne čestice uvijek tretirane kao točke lišene strukture. Kad se čestica kreće, njezina je putanja predočena kao “svjetska linija” u prostoru. Ova je procedura, karakteristična za kvantnu teoriju polja, odgovorna za redovnu pojavu beskonačnih veličina u jednadžbama, koje se ponekad mogu renormalizirati, ali pri pokušajima ujedinjenja gravitacije s ostalim silama daju potpuno besmislene rezultate.
Revizionistička shema stoga kao temeljne sastojke svijeta, umjesto točkastih čestica, postulira jednodimenzionalne, submikroskopske, oscilirajuće omče ili petlje – strune. Kad se strune gibaju, njihova putanja nalikuje lasu koje vibrira u prostoru, u određenim modusima.
U ovoj redukcionističkoj ontologiji postoji dakle samo jedan entitet, a sve opažene fizičke razlike odgovaraju različitim oscilacijama i tenzijama. Ako neka struna vibrira na “visini” određene niskoenergetske note – recimo C – njezina će se vibracija očitovati kao elementarna materijalna čestica, recimo elektron; D vibracija će biti šarmantni kvark, G foton i tako dalje. Različiti akordi na nevidljivoj harfi predstavljaju različite materijalne konfiguracije koje vidimo.
Budući da živimo u niskoenergetskom režimu rascvale ruže, rekvijem se danas izvodi samo u donjem registru (na bas-liniji).
Neovisno o tome, strune mogu oscilirati u beskonačnom registru, tako da potencijalno najviši, zaglušujući tonovi “zvuče” poput ekstremnih, visokih energija, na kojima su skrivene supersimetrije.
Ova bi nam unificirajuća svojstva teorije (super)struna trebala konačno omogućiti pogled u srce Pupoljka.”
Ali tada je, kako će Boško Zenić kazati, kao prerano sazrio adept ljubavi spram mudrosti šetao predvorjem Filozofskog fakulteta, krenuo je odlučno ma non troppo žurno prema ispitnoj dvorani, opušteno, gotovo nezinteresiran za ishod ispita, kao da je sve to već iza njega, i dok su drugi s respektom krenuli obaviti taj presudan korak preko ruba vlastita bezdana, on je nasuprot izvodio peripatetički igrokaz: išao je na prijemni ispit filozofije iz sveg glasa pjevajući hit Milića Vukašinovića, Doktor za rock’n’roll; jasno, neznatno adaptiran tekst:
𝒕𝒐 𝒔̌𝒕𝒐 𝒎𝒆𝒏𝒊 𝒕𝒓𝒆𝒃𝒂, 𝒕𝒐 𝒏𝒆𝒎𝒂 𝒖 𝒌𝒏𝒋𝒊𝒛𝒊
𝒋𝒆𝒓 𝒛̌𝒊𝒗𝒐𝒕 𝒔𝒆 𝒏𝒆 𝒖𝒄̌𝒊
𝒋𝒆𝒓 𝒛̌𝒊𝒗𝒐𝒕 𝒔𝒆 𝒛̌𝒊𝒗𝒊
To je bio prizor za bogove!
Da je samo netko od profesora, u širokom rasponu od Despota i Cipre do Gaje i Kangrge vidio Desnicu u tom izdanju i tom trenutku, odmah bi ga lišio potrebe ispita, pismenog i usmenog, i uručio mu index.
Zgoda se prepričavala i prepričava se i danas, nakon cijelog jednog života, iako nisam posve siguran shvaća li se njena srž: tu je naime cijeli Desnica, sva njegova mudrost i sav svjetonazor, njegov habitus.
Nakon svega što je pročitao, a cijeli je život za Desnicu bio Biblioteka, taj nesnosno nadareni Darko Desnica znao je ono što ćemo mi otkriti njegovom smrću: život se ne uči, život se živi. Ili je htio da bude tako, da praktičko ima primat pred teorijskim. Ili je možda slutio da nas nitko nije naučio životu i da ćemo to morati obaviti sami. Da je život posao kao svaki drugi. Kako bilo, u toj jednoj sceni, kao Diogen, iako dalek od kinizma koliko i od cinizma, Darko nije kazivao, nego je pokazivao filozofiju koja ga je nosila. Živio je filozofiju.
I, kako će kasnije kao uvijek nepogrešivo kazati Tin, ono što se desilo Darku nije bio susret s drugim, nego uvijek ponovni susret s istim.
I to nitko od meni, nama znanih nije bez posljedica izdržao. Nietzsche je zaplakao i zagrlio konja, Cipra je propovijedao Verlust der Mitte, a Darko je viseći kao pauk nad vlastitim bezdanom, prekinuo nit koju je iz sebe tkao.
Takva je, agonija i ekstaza, životna priča Darka Desnice, kojega su mnogi poznavali, a malo tko upoznao.