MIKROFIZIKE PROTU-MOĆI: RADIKALNE ANTIPEDAGOGIJE OBESPRAVLJENIH I BOEMSKO-REVOLUCIONARNE POETIKE SAMOUKIH NOMADA

270c0908c9971e5cff47aa5f09575e9c36ca3377

“Cilj kojemu su potrebna nepravedna sredstva, nije pravedan cilj“.

K.MARX

„Svaka vrijednost ne povlači za sobom pobunu, ali svaki poriv pobune prešutno priziva neku

vrijednost.“

Ja se bunim, dakle mi jesmo!

A.CAMUS

Moja država je svijet, čovječanstvo su moja braća, a moja religija je da činim dobro!

T.PAINE

PIše: Nikola Davčić Mišo

1.

„Za nas, intelektualac-teoretičar“, kaže Deleuze u razgovoru s Foucaultom, „više nije subjekt, svijest koja reprezentira ili reprezentativna svijest… reprezentacija više ne postoji, postoji samo djelovanje, djelovanje teorije, praktično djelovanje u odnosima mreže“. Za Sartrea klasični je intelektualac figura malograđanske inteligencije koja je morala nestati. Sartre se zalagao za nastajanje proleterskog intelektualca koji će svoje znanje dugovati masovnoj publici na ulici. Iza njega je došao Michael Foucault izmislivši „specifičnog intelektualca“ sposobnog za analizu specifičnih kodova moći i izgradnju „strateškog znanja“. Ako je moć raspršena u umnoženim mrežama otpor je jedino moguć u nizu lokaliziranih strategija. „Uloga intelektualca“, kaže, „nije da drugima govori što im je činiti. S kojim bi pravom on to mogao? Posao intelektualca nije da oblikuje političku volju drugih, nego da u analizama koje obavlja u svom području uvijek iznova propituje ono što se uzima kao samorazumljivo, da poremeti mentalne navike ljudi, način na koji obavljaju i shvaćaju stvari, da uzdrmava ono što je poznato i usvojeno, da preispituje uloge i institucije… da sudjeluje u formiranju političke volje.“ Zadatak je sumnjati u sve poretke u kojima se znanje pretvara u moć i obrnuto. Ako je znanstveni socijalizam nastao iz utopija devetnaestog stoljeća onda će realna socijalizacija u dvadesetprvom stoljeću možda nastati iz iskustava. Misliti znači iskusiti, problematizirati. Znanje, moć i sebstvo, trostruki su temelj misli. Ali, sebstvo nije čisto mišljenje. Ono već predstavlja sklop žudnje, nagona i poriva za akcijom u prihvatljivosti kako za-sebe tako i za-drugog.
Paulo Freire, brazilski pedagog, autor Pedagogije obespravljenih, pedagoških praksi slobode, smatra da vladajućim sustavima odgovara da su ljudi obespravljeni, te tvrdi kako se postojeći višegodišnji sustav obrazovanja temelji na agresivnom teroru činjenica koji ne dopušta kritičko promišljanje i zaključivanje, djelovanje alternativnih pedagogija i antipedagogija koje sadrže emancipacijske, humanističke, demokratske, antiimperijalističke, antimilatarističke i antifašističke ciljeve. Freireov koncept je pedagogija dijaloga, susreta ljudi, dijaloga kao čina spoznavanja, aktivnosti zajedničkog nastojanja da se u duhu solidarnog istraživanja, povjerenja, skromnosti, suradnje, jedinstva, kritičkim odnosom, generativnim temama, postigne razumijevanje stvarnosti, razumijevanje stvarnosti kao procesa, neprekidnog preobražavanja u korist permanentne humanizacije kao stvarnosti, a ne utopije.
Humboldtova vizija univerziteta počiva na principima jedinstva istraživanja i podučavanja, zaštiti akademskih sloboda: slobode podučavanja i slobode učenja, te središnje važnosti filozofskog fakulteta, neodvojiva je od Kantove vizije, s naglaskom na racionalnoj samokritici, koju je 1798. artikulirao u tekstu Spor fakulteta, u kojem univerzitet definira kao neku vrstu učenog zajedništva pripadnika univerziteta, slobodnih učenjaka i ljubitelja učenosti. Naobrazba pojedinca, samorazvoj, samoostvarenje, postupan je proces koji se odvija kroz stupnjeve oblikovanja pojedinca kao ličnosti, građanina, putem discipliniranja, kultiviranja, civiliziranja, moraliziranja. Spor fakulteta spor je oko moći tj epska bitka svih fakulteta protiv filozofskog fakulteta kao jedinog puta do ostvarenja krajnje svrhe čovjeka kao umnog bića, njegove javne i privatne upotrebe uma. Kantova kritika ljudske lijenosti dobila je svoj najjasniji oblik u ovim čuvenim recima: »Prosvjetiteljstvo je izlazak čovjekov iz stanja samoskrivljene nepunoljetnosti. Nepunoljetnost je nemoć da se vlastiti razum upotrebljava bez vodstva nekoga drugog. Ta nepunoljetnost je samoskrivljena onda kad njezin uzrok ne leži u nedostatku razuma, nego u pomanjkanju odlučnosti i hrabrosti da se njime služi bez tuđeg rukovođenja. Sapere aude! Imaj hrabrosti služiti se vlastitim razumom! – to je, dakle, lozinka Prosvjetiteljstva“. Ne znam hoćemo li ikada postati punoljetni. Mnogoštošta u našemu iskustvu nas uvjerava da nas povijesni događaj Aufklärunga nije učinio punoljetnima, te da još uvijek mi to nismo. „Ne bih znao“, kaže Foucault u tekstu Što je prosvjetiteljstvo? „treba li danas kazati kako kritički posao još uvijek uključuje vjeru u prosvjetiteljstvo; no on iziskuje, mišljenja sam, rad na našim ograničenjima, to jest strpljivi trud koji daje obličje nestrpljivosti slobode.“
Schellingov doprinos viziji univerziteta dodatno je uvođenje znanosti umjetnosti, a Heideggerov, koji je utemeljen u pravu čistog uma osposobljenog za praktičko djelovanje da sam sebi propisuje zakon, da sam sebe kroz mišljenje razotkrije samome sebi, umom sposobnim za samousmrćivanje i za samoporađanje, za htijenje svoje sudbine, umom koji je u mogućnosti biti ono drugo-od kapitala, klase, etniciteta, religije – iz znanosti i znanošću na odgoj i stegu uzimati vođe i čuvare sudbine njemačkog naroda.
Gledano iz pozicije odgoja, napominje Adorno, svaka rasprava o idealima pedagogije ništavna je i bezvrijedna ukoliko ne implicira da se Auschwitz više nikada ne smije dogoditi. Novi kategorički imperativ provokativni je poziv na novu koncepciju kulture koja bi podrazumijevala pojedinačni i masovni preobražaj strukture autoriteta koji upravlja svakodnevnicom, duhovno pretenciozno i barbarski antiintelektualno. „Jedina istinska snaga“, kaže dalje Adorno, „koja bi se suprotstavila principu Auschwitza bila bi autonomija, ako smijem upotrijebiti Kantov izraz; snaga za refleksiju, za samoodređenje, za ne-sudjelovanje.“ Ukoliko hrabrost mišljenja samu sebe ne suočava s onim krajnjim što izmiče pojmu, onda je već unaprijed od iste sorte kao popratna muzika kojom je SS rado zaglušivao krike svojih žrtava.
Za Uga Vlaisavljevića, u knjizi Lepoglava i univerzitet, naši narodni univerziteti su Robijašnice, a znanje je znanje ideologije kao želje za najvišim statusom znanja, za politikom znanja, znanja o najvažnijim stvarima: o čovjeku, društvu i stvarnosti, prije svega o stvarnosti. Ideja socijalističkog univerziteta počinje hapšenjem starojugoslavenskih komunista i njihovim robijanjem u najozloglašenijem zatvoru Lepoglavi, kao historiji jedne nestvarnosti i zatvaranja prema stvarnosti, ali u ime nadstvarnosti ili istinske stvarnosti. Upravo su sami zatvorenici proveli najveću reformu obrazovanja pretvorivši robijanje u školu najvišeg marksističkog i antiburžoaskog obrazovanja, u tvornicu za stvaranje novog čovjeka, pretvaranje zatvorskih ćelija u partijske ćelije komunista za samoobrazovanje. Sasvim su druge priče „partizanske škole na Papuku“, Kordunu, Baranji, Žumberku, Dalmaciji i narodnooslobodilačkim slobodnim teritorijima gdje je osim temeljne pismenosti bila podučavana i nova socijalističko-komunistička ideologija. Osnivanje škola počelo je 1942. s maksimalnim nastavnim planom koji je uključivao: obavezno demokratiziranje-besplatno i svima dostupno, svjetovnost odvojenu od vjere i crkve, jedinstvenost te pismenost na materinjem jeziku, i sve to u uvjetima dvostrukog odgojno-obrazovnog sustava: ustaškog (1941.-1945.) i talijansko-fašističkog (1920. 1943.). Socijalizam je institucija svih institucija znanja, sama vladavina znanja. Komunistička revolucija prosvjetiteljska je rekonstrukcija društva u kojoj je znanjem postignuto oslobođenje pri čemu je i samo znanje oslobođeno. Za one neuklopljene, neprijatelje, ne-ljude, tu je Goli otok, ploveći kamenolom. Uzor novog čovjeka za komuniste je inženjer, a oni sami, komunisti, inženjeri su inženjera. Univerzitet je najreprezentativnija institucija socijalističkog društva jer je znanstveni socijalizam najprimjereniji način usvajanja industrijske tehnologije, efikasno pretvaranje nestvarnosti teorijskog u praktičnu nezrelost, akademska forma politike s etnonacionalizmom kao posljednjim stadijem socijalizma. Svaka je autonomija univerziteta lažna, skriva istinu o robijašnici, o pogledu kroz rešetke, u kojoj se proizvodi moderna duša. 1968.studenti zauzimaju univerzitet i time ga označavaju političkom institucijom par excellence, mjestom preuzimanja vlasti, sa filozofskim fakultetom na mjestu centralnog komiteta.
U razdoblju otvorene intelektualne i političke klime u Jugoslaviji, od 1963.-1974. otok i grad Korčula prostor su Korčulanske ljetne škole koja postaje svjetski centar kritičke filozofije i novih emancipatornih praksi. Školi je prethodilo Bledsko savjetovanje 1960, kada je konačno odbačena teorija odraza, okosnica dogmatskog marksizma prema kojoj je čovjek odraz objektivnih okolnosti a ne izraz vlastite kreativne sposobnosti i konkretnog djelovanja. Moto novog praktičkog humanizma rečenica je iz Manifesta: „Sloboda pojedinca uvjet je slobode za sve“. Na Korčulanskoj ljetnoj školi, u simpozijskom duhu, predavali su Jurgen Habermas, Herbert Macuse, Zygmunt Baumann, Erich Fromm, Ernst Bloch i mnogi drugi. Čitav projekt neodvojiv je od časopisa Praxis, optuživanog za lažno ljevičarenje te je na kraju odlukom Partije i ugašen. Njihovi su grijesi bili: odbojnost prema nacionalizmu, pojedinac kao središnja snaga u borbi za slobodu, apstraktni humanizam, kritika dogmatsko-staljiniziranog marksizma, praktična primjena novih ideja na aktualna društvena zbivanja, kritika samoupravljanja, zanemarivanje zakona slobodnog tržišta, prijateljske veze sa antisocijalističkim elementima, vizija čovjeka. Veliki simpatizeri „škole“, osnivači Frankfurtske škole, Horkheimer i Adorno, nisu dolazili. Frankfurtska je škola naziv dobila po Institutu za društvena istraživanja kao dio Goethe sveučilišta u Frankfurtu, osnovana je 1923. a svjetsku slavu dosegnula je šezdesetih zahvaljujući Maxu Horkheimeru, Theodoru W.Adornu, Herbertu Marcuseu, Erichu Frommu, Jurgenu Habermasu, Walteru Benjaminu. Njihov je teorijski program kritička teorija-marksizam koja se konceptualno razlikuje od tradicionalne teorije u distinkciji podrške ili društvenoj reprodukciji ili subverziji. Za njih je kritički teoretičar onaj čiji je jedini zadatak ubrzavanje razvoja prema društvu bez eksploatacije, umna društvena organizacija koja odgovara općim interesima, zajednica boraca u gnušanju prema kapitalizmu i fašizmu.
2008. u Zagrebu je osnovan Subversive Festival koji se u 14 godina rada potvrdio kao interdisciplinarni, hipertekstualni, umjetnički i politički projekt demistifikacije vizualnih tabua, te pokušaj najradikalnije kritike postojećeg vrijednosnog sistema i institucija u kontekstu znanosti, filozofije i moderne umjetnosti te je svojom programskom orijentacijom, gostujućim filmolozima, teoretičarima i antologijskim redateljima od filmske avangarde do političkog, angažiranog i autorskog filma postao ključni kulturni događaj društveno odgovornih građana i filmofila ne samo Zagreba nego i Regije i Europe. Programi Subversive Festivala, uz jasne kulturno-umjetničke odrednice, za cilj imaju i jačanje svijesti o mogućnosti samoinicijative mladih i šireg građanstva kroz aktivno uključivanje u društveno-korisne programe. Edukacija i jačanje socijalne svijesti trebale bi biti jak kontrapunkt negativnim tendencijama u društvu i sve prisutnijoj komercijalizaciji i estradizaciji kulturne scene, neoprimitivizmu, novim plemenskim udruženjima. Posebno je važno naglasiti da svrha „subverzivnih“ programa nije samo u podučavanju i korištenju novih znanja i tehnologija, već u stvaranju radne atmosfere i senzibiliziranju sudionika za razvijanje “novih teorija” i “novih praksi” suvremene umjetnosti i društva. Na ovaj način vaninstitucionalni programi stvaraju nukleus mladih ljudi koji će u svojim zajednicama biti pokretači novih ideja i kvalitetnih inicijativa. U 14 godina djelovanja na „subverzivno“ jedinstvenoj programskoj aktivnosti radio je čitav niz intelektualaca, umjetnika i aktivista čije nas je znanje danas premjestilo u nove prostore istraživanja političkih alternativna, kulturnih modela, novih društvenih praksi i povezivanja s odgovarajućim partnerima i mrežama. Subversive Festival ujedno povezuje organizacije i aktere civilnog društva sa sličnim platformama u Europi i svijetu, jačajući inače nedovoljno razvijen socijalni kapital i koristeći inovativnost i kreativnost u oblikovanju društvenih akcija. Glavno područje djelovanja jest organizacija Međunarodne konferencije, Subversive Film Festivala, Škole suvremene humanistike, Subversive Foruma, AlterEkonomskog Foruma, Balkan Foruma, Mediteran Foruma, umjetničkih akcija i performansa, koncerata, sajma knjiga, filmsko-teorijske škole, i niza drugih popratnih aktivnosti tijekom čitave godine, obilježene pandemijom, poplavama, sušama, požarima, potresima, terorizmom, nasiljem, raspadom društvenog bitka, siromaštvom, državnom i ideološkom represijom, likvidacijom industrijske proizvodnje, prekomjernim naoružavanjem, katastrofalnom klimatskom budućnosti. Posebna je priča, ali neodvojiva od Subversive Festivala i izdavačka djelatnost dviju biblioteka: „Parezija“ i „Sinestetika“ te časopis Up&Underground Critical Theory Dossier koji u kontinutetu izlazi od 1995. Radi se o djelovanju, o ratnoj mašini, koja je došla od negdje drugdje, kao čista i bezmjerna mnogostrukost, kao svjedok jedne druge pravde, koja se kao i nebo osvaja na – juriš. Na pitanje šta mi to uopće radimo? odgovaramo: Nije neophodno osvojiti svijet, dovoljno je da ga ponovno stvorimo! Tri su posebne mogućnosti samoostvarenja čovjeka: individualna pobuna, revolucionarno bratstvo i umjetničko stvaralaštvo! Kada izmaknemo sili teže i uđemo u polje brzine onda strateški biramo točke i na njih primjenjujemo silu, procijenjujemo materiju i njene otpore. Sadržaji „subverzivne“ antipedagije su: stvaranje vizije budućeg društva, vraćanje mašti udijela u racionalnosti, poticanje produkcije slika i iskaza, revolucioniranje teorije i prakse, kreiranje novih oblika održivog života, razvijanje i nanovo izumijevanje zaposlenosti i socijalnih prava, postavljanje feminističke borbe u središte radikalnog demokratskog projekta, obrana prava na obrazovanje i zdravlje kao osnovne ljudskih prava, suzbijanje nasilja prema migrantima i drugima, otkrivanje nomadskih učenja. Na Subversive Festivalu u Zagrebu predavali su i nastupili: Vandana Shiva (indijska filozofkinja i ekofeministica), predstavnici PODEMOSA i SYRIZE, GUE/NGL (ujedinjena Europska parlamentarna ljevica), Združena levica i Luka Mesec, Steve Keen (australski profesor ekonomije), Kumi Naidoo (izvršni direktor Greenpeacea), te Lise Vogel, Richard Seymour, Vivek Chiber, Ska Keller, Ugo Matei, Wang Hui, Ming-che Lee, Slavoj Žižek, Karl-Heinz Dellwo, Terry Eagleton, John Milbank, Bernard Stiegler, Didier Eribon, Sandro Mezzadra, Michael Heinrich, Riccardo Bellofiore, Janis Varufakis, Alexis Tsipras, James Keneth Galbraith, Chantal Mouffe, Ernesto Laclau, Jodi Dean, Costas Lapavitsas, Guy Standing, Edouard Louis, Rastko Močnik, Boris Buden, Sylvain Lazarus, Eric Toussant, Stathis Kouvelakis, Tithi Bhattacharya, Ishay Landa, John Bellamy Foster, Catherine Samary, Dušan Makavejev, Želimir Žilnik, Budimir Lončar, Stjepan Mesić, Tvrtko Jakovina, Slobodan Šijan, Lazar Stojanović, Karpo Godina, Đorđe Kadijević, Dalibor Martinis, Slaven Tolj, Igor Grubić, Nedjeljko Mikac, Nicole Hewitt. Nagrade za životno djelo „Wild Dreamera“ dobili su: Oliver Stone, Trinth Minh Ha, i oskarovac Joshua Oppenheimer. Historijski artikulirati prošlost ne znači spoznati je „kakva je u stvari bila“. To znači ovladati sjećanjem onako kako bljesne u trenutku opasnosti.
Danas su i dominantne znanstvene paradigme, uključujući feministička, queer, kulturalna i postkolonijalna tumačenja raznovrsnih praksi, postale dijelom opće društvene produkcije i reprodukcije. Međutim, ozbiljna i odgovorna analiza tih praksi traži mnogo više od misaone vježbe, larpulartističkog zadovoljenja individualne žudnje ili stjecanja kulturnog kapitala pomoću diploma uglednih obrazovnih institucija.
Budući da se teorijska produkcija etabliranih sveučilišnih polja već višestruko morala suočiti sa stanjem iscrpljenosti vlastitih znanstvenih paradigmi, ozbiljno zahvaćanje u stanje „nakon teorije“ (Butler, Guillory i Thomas 2000; Eagleton 2003; Patai i Corral 2005; Attridge i Elliot 2011) podrazumijeva disciplinarni iskorak upravo u ona polja produkcije znanja koja se tradicionalno nalaze na marginama sveučilišta. Obzirom da se „posthistorijsko sveučilište“ prema Billu Readingsu (1996: 119-134) razvija u smjeru sve veće dominacije administracije nad istraživanjem i poučavanjem, „Margina sveučilišta“ ciljala bi uspostaviti mjesta interdisciplinarnog promišljanja odnosa javnih obrazovnih institucija i civilnog i javnog sektora. Upravo zbog takvog pripitomljenog statusa teorijskih i kritičkih praksi, treba napustiti ustaljene disciplinarne podjele znanja. Umjesto postojećih podjela, koje su se pokazale učinkovitima na tržištima znanja, slijedimo sugestiju Roberta Younga prema kojoj bi znanje i sveučilište, „kako ono koje je dijelom tržišne ekonomije, tako i ono koje ostaje mimo nje, trebalo ‚funkcionirati kao višak koji ekonomija ne može obuhvatiti‘“ (Readings 1996: 124). Sličan prijedlog daje i Samuel Weber, koji u knjizi Institution and Interpretation predlaže eksperimentiranje kao jedini mogući izlaz iz tjesnaca administracije, komercijalizacije i, konačno, asimilacije znanja (Multi medijalni institut MaMa, Institut za političku ekologiju , Zelena akademija, Centar za ženske studije, Centar za mirovne studije). Što o društvu više znamo to smo lucidniji, sposobniji dovesti ga u pitanje, svjesniji društvene istine kao lažnosti i opake izopačenosti. Ako je znanje moć, kaže Konrad Paul Liessmann, onda ga nećemo naći tamo gdje su svi. A ako je tamo, ono tada više neće biti nikakva moć.
Šezdesetih godina prošlog stoljeća emancipatorno djelovanje prve generacije kritičke pedagogije (Paulo Freire, Ivan Illich) prešlo je granice Brazila i proširilo se po čitavom svijetu. Do prijelaza stoljeća druga generacija razvila je kritičku pedagogiju u brojnim pravcima uključujući kulturalne studije i postmodernizam (Henry Giroux, Ira Shor), feminizam i postkolonijalizam (Bell Hooks, Antonia Darder, Shirley Steinberg), marksizam (Peter McLaren, Dave Hill) i druge. U novom mileniju treća generacija kritičke pedagogije postojećem popisu interesa dodaje, između ostaloga, ekopedagogiju (Tina Lynn Evans, Richard Kahn), digitalne tehnologije (Christian Fuchs, Petar Jandrić, Juha Suoranta – gost 11.Subversive Festivala), i teologiju oslobođenja (Peter McLaren, James Kirlyo). U suvremenom svijetu, u kojem digitalne medije i tehnologiju nije moguće razdvojiti od čovjekova identiteta i društva, suvremena kritička pedagogija djeluje u svijetu „algoritamskih kultura“ (Knox), koje su „neophodne u izgradnji digitalno zasićenog i povezanog svijeta“ (Bell 100), u kojem je „identitet prepleten sa zajednicom i tehnologijom”. Kritička pedagogija tako se nalazi pred postdigitalnim izazovom, koji otvara nove mogućnosti za kontrahegemonijsko djelovanje. Po Jandrićevim riječima ideje školovanja od kuće i „unschooling“ pripadaju tradiciji Everetta Reimera, Paula Goodmana, Johna Holta, Matta Herna. Njihov je anarho-utopijski pristup utemeljen na ideji da su ljudska bića rođena da uče, da su ljudska bića učeće životinje sa urođenim nagonom za učenjem.
Poznavati školu znači poznavati njenu lažnost: Opisati školu znači opisati njezinu iracionalnost. Jedna je od najrevolucionarnijh praksi u pedagogiji i psihologiji školovanja Škola Summerhill, djelo njenog osnivača Alexandera Southerlanda Neilla. Škola Summerhill osnovana je 1921. inspirirana pionirskim pedagogijama Ivana Bosca u Italiji i Semenovyč Makarenka, u ukrajini, te Marie Montessori, Rudolfa Steinera, Shinichia Suzukija i Johna Deweya, u blizini Dresdena ali, zbog nerazumijevanja, nakon kratkog boravka u Austriji, preseljna u Englesku. Može se reći da je utemeljena na svima dobro znanim stihovima Halila Džubrana: „Vaša djeca nisu vaša djeca/Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom/Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas/I premda su s vama ne pripadaju vama.“ Koncept škole zasnivao se na dobrovoljnom prisustvu i odvojenosti djece od roditelja, učeničkom samoorganiziranju, slobodi, bez nagrada ili primjene disciplinarnih mjera, jer svako je dijete rođeno plemenito i sposobno za smostalni razvoj u duhu revolucionarnosti, liberalizma i ineterdisciplinarnosti. Nastavak je to radova znamenitih progresivnih pedagoga V.da Feltrea, T.Campanelle, J.A.Komenskya, J.H.Pestalozzia, J.J.Rousseaua, F.Froebela. Konstruktivistička teorija učenja, a ne poučavanja, kao praksa stvaranja značenja naglašava sljedeće ideje: škola kao zajednica koja uči – zajednice povezanih ljudi koji stalno uče; škola kao zajednica koja uči i u kojoj se grade bliski međuljudski odnosi; škola kao profesionalna zajednica u kojoj su učitelji-akcijski istraživači čije se osobne prakse kolektivno fokusiraju na učenje, suradnju i stvaranje i širenje normi i vrijednosti uz naročitu pozornost na metakogniciju i strategijsku samoregulaciju, kojima učenici misle o svome razmišljanju i preuzimaju odgovornost za vlastito učenje.
Pitanje zapravo glasi: ako svi ljudi po prirodi teže za znanjem da li su svi ljudi u jednakoj mjeri sposobni razumjeti sve? Rancireova temeljna pretpostavka je da svi razmišljaju, svi govore, i da jednakost nije posljedica pravedne raspodjele društvenih funkcija nego remećenje takve raspodjele, da se jednakost odnosi na ono bez-mjesta i ono izvan-klase. Politika se uvijek svodi na stvaranje pozornice, kaže Ranciere, ona dopušta da načelo pobune prevlada nad mudrom i staloženom raspravom. Pedagogija emancipacije počinje gledanjem, radnjom koja potvrđuje ili osporava raspodjelu vidljivog. Svaka je interpretacija ideološka. Interpretacija svijeta već je sredstvo njegovog premiještanja, preoblikovanja zamućivanjem granica između onih koji gledaju i onih koji glume. Zadatak je sudjelovati u igri na svjetskoj pozornici, učiniti ulicu pozornicom, učiniti se vidljivim, nastupiti kao znalac svoje situacije, svoje iluzije, izumiti svoje vlastito mjesto, improvizirati, izbrisati razliku između učitelja i učenika, između radnika i ne-radnika, biti u intervalima, zajednicama svijetova, između identiteta, između više imena, povremeno diskutirajući, ukidajući razmak između znati i razumjeti. „Moram vas naučiti“, kaže Ranciereov Joseph Jacotot, „da vas nemam čemu naučiti“. Tko poučava a ne emancipira, taj zaglupljuje. Radosna vijest za siromašne i obespravljene je da oni mogu sve što može bilo koji čovjek. Činom govora, čovjek ne prenosi svoje znanje, on poetizira, ali ne velikim mislima nego snagom izraza. Razumna razumnost umijeće je pobjeđivanja samoga sebe, postajanje neopazivim, postajanje nerazlučivim, postajanje neosobnim, svedenim na apstraktnu liniju, crtu.
Može li se voditi dobar život u lošem svijetu? U trenutku kad se odlučimo, činom angažmana, suočiti sa svijetom koji je loš, nepravedan, premrežen sustavima dominacije, izrabljivanja, moći i nasilja, koje se mora prekinuti, osporiti i transformirati, u tom trenutku moramo krenuti od etičke brige. Lagasnerie u knjizi Misliti u lošem svijetu citira Edouarda Louisa koji je izjavio: „Ljudi često postavljaju pitanje: može li se napisati veliko književno djelo koje je rasističko? Ja ne tvrdim da se ne može napisati nešto lijepo, da ne može biti lijepih odlomaka u rasističkom romanu, ja kažem da to nije dovoljno, pa čak i s obzirom da može proizvesti nasilje, to nije vrijedno te cijene…zar nekoliko dobro napisanih rečenica, originalan način pisanja, vrijedi li to obnavljanja nasilja, obnavljanja rasističkih fantazija?“ Ne postoji bezuvjetna vrijednost koja pripada umjetnosti i književnosti. Njihova vrijednost ovisi o njihovoj uključenosti u politički obzor, u njihovu sudjelovanju u emancipacijskom pothvatu. Pitanje sugovrništva, adresiranja, nije institucionalno, nego je političko pitanje. Pojedinci koji bi trebali biti uključeni u raspravu često su pojedinci protiv kojih se treba boriti. Ne radi se o pitanju „pripadaju li ove osobe mojoj disciplini, nego pripadamo li mi istom etičkom projektu, održavaju li oni sistem ili ga osporavaju, čemu služe i što objektivno proizvode? Izvode li oni ili ne izvode znanost, umjetnost, kulturu, politiku pred sud svijeta i društva? A što bi danas trebao biti zadatak filozofije? Zadatak je filozofije, kaže Alain Badiou u knjizi Pravi život upravo „pravi život“ a on se sastoji u kvarenju mladeži, kao što je govorio Mao Ce-tung „uvijek treba imati brojke u glavi“: danas 10% svjetskog stanovništva posjeduje 86% raspoloživog kapitala, njih 1% posjeduje 46% tog kapitala, a 50% svjetskog stanovništva ne posjeduje ništa, 0%. Izlaskom iz ledene vode kapitalističke računice i retroaktivnog fašizma svijet će se morati promijeniti kako bi prihvatio svoju novu mladost, plodnu zemlju snova svih mladih koji već izmišljaju novu misao, nove ustroje komunističke simbolizacije potrebne ovome svijetu.
U knjizi Umijeće pobune Geoffroy de Lagasnerie kaže: Teza koju bih htio iznijeti, jest da s figurama kao što su Edward Snowden, Julian Assange, Chelsea Manning, svjedočimo pojavljivanju nečega. Upravo se odvija sedimentacija novog načina vođenja politike, razmišljanja o politici, poimanja oblika i praksi otpora. Borbe koje se odnose na pitanja državnih tajni, masovnog nadzora, zaštite privatnosti, građanskih sloboda u doba interneta, predstavljaju nove probleme: oni za nas moraju utjeloviti polazište kritičkog promišljanja, ispitivanja o mogućnosti drukčijeg razmišljanja i drukčijeg djelovanja. Snowdena, Assangea i Manning ne bi se trebalo smatrati pukim „zviždačima“ čiji su postupci bili objavljivanje informacija. Oni su mnogo više od toga. Oni čine mnogo više od toga. Predlažem da govorimo o njima kao aktivistima, kao uzornim osobama koje stvaraju novo političko umijeće – drukčiji način razumijevanja toga što znači oduprijeti se. U njihovim postupcima, u samom njihovom životu, postoji nešto što treba čuti, na što treba obratiti pažnju a što se nalazi u dolasku novog političkog subjekta.
Drugim riječima, sa Snowdenom, Assangeom i Manning ne pojavljuju se samo novi politički predmeti; ne javljaju se samo novi momenti neslaganja koje iznose u javnu arenu: to su novi načini subjektivizacije. Ove tri osobe ne samo da propituju ono što se odvija na političkoj pozornici i kako se to na njoj odvija: oni dovode i samu političku pozornicu u krizu.
2.
„Vjernost je za Camusa vjernost prirodi, samim time i vlastitoj prirodi. Kultiviranje vlastitog
identiteta je preduvjet vlastitog ispunjenja. Čovjek prema Camusu mora postati ono što jest, a ne
nešto drugo. Povlašteno polje tog samoispunjenja je sadašnjost a ne budućnost.“ Iz pisama Hannah Arendth Martinu Heideggeru iz 1928. čitamo: Ono što ti sada želim reći, nije ništa drugo do au fond (u biti) veoma trijezan opis situacije. Volim Te kao prvog dana. Ti to znaš, i ja sam to neprestano znala, znala i prije tog ponovnog susreta. Put koji si mi pokazao duži je i teži nego što sam mislila. Zahtijeva čak dug život. Samotnost tog puta biram sama. On je jedina životna mogućnost koja mi pripada. No napuštenost, koju će ukinuti sudbina, ne bi mi uzela samo snagu za život u svijetu, neću izolaciju, nego bi mi zatvorila i sam put, koji je dug, ide kroz svijet, nije nikakav skok. Samo Ti imaš pravo to znati, jer si Ti to oduvijek znao. Ali vjerujem da i tamo gdje ću konačno zašutjeti nikada neću biti neistinita. Vazda dajem samo onoliko koliko od mene zahtijevaju. A sam put nije ništa drugo nego zadatak što mi ga zadaje naša ljubav. Izgubila bih svoje pravo na život da sam izgubila ljubav za Tebe. No, tu bi ljubav i njen realitet izgubila samo ako bih izbjegla zadatak na koji me ona prisiljava.
”I ako Bog da, bolje ću Te ljubiti nakon smrti”.
Pišemo da bismo bili voljeni, kaže nenadmašni Barthes, mada to vjerojatno nismo. Treba li željeti nemoguće? Pisanje je poljubac mrtvom tijelu ljubavi, govorila je Marguerite Duras, spajajući u jednom dahu ljubav, strast-smrt i pismo u nerazdvojnu cjelinu prešućenosti ili žudnje-melankolije. Pisanje je upravo suprotno od pričanja priče, kaže. To je konverzija narativa u pjesnički znak koji ne opisuje svijet, nego ga iz dubine jezika stvara, kao što i priču o ljubavi treba prije svega riječima dočarati, u svoj njezinoj silini kao opasnu, uvijek u nastajanju, bolnu, u velikoj nježnosti prema svim bićima i stvarnosti, revolucionarnu, erotski strasnu, u početku metonimiju koja je uvijek već na putu u metaforu jer „nijedna ljubav na svijetu ne može nadomjestiti Ljubav“.
Seksualnost imamo od osamnaestog stoljeća, a spol od devetnaestog. Ono što smo imali prije toga zacijelo je bilo tijelo. Šta imamo danas? Poeziju, Depresiju, Alkohol, Drogu, Anarhiju, Koncentracijski logor, Homo sacera, Teroriste, Party Animals? Samoobrazovane infantilne genijalce? Ljepotu?
„Lijepo je ono što ima svoju teleologiju u sebi“. Lijepo je značajka etičkog, a ne estetskog. Iako se estetika oduvijek pozivala na kategoriju ljepote, po Kierkegaardu estetski nije moguće vidjeti ljepotu. Vidjeti pojedinca u trenutku, vidjeti njegovu posebnost, ne znači vidjeti ga u njegovoj ljepoti. Ako je čovjek samo trenutak, onda on nema teleologiju u sebi, nego izvan sebe. Dio sam po sebi ne može biti lijep; tek kad dijelovi čine cjelinu, onda se može govoriti o ljepoti. Isto tako, pojedinac nije lijep u detalju, nego u cjelini, a na taj ga način promatrati znači: etički ga promatrati.
David Berman, osnivač kultnog benda Silver Jews, počinio je samoubojstvo u 52. godini života, bizarno- autobiografski-poetičan, i ultra lo-fi estetičan, dijete ali odgovorno za svoju egzistenciju, u suradnji sa Stephenom Malkmusom iz temelja je promijenio indie songwriting. Tako, u pjesmi I Remember Me, Berman gotovo na filozofski način dokazuje ljubav, nepodnošljivo tužno, apsurdno. Camus drži da apsurd nastaje kada se ljudska težnja za srećom i spoznajom susretne sa bezumnošću i hladnoćom svijeta. Bermanov je Crni humor samoobrana ega od svakodnevnih patnji – istodobno beznačajnih i tako strašnih, crni humor kao smrtni neprijatelj sentimentalnosti, one koja je na stalnom izdisaju, sentimentalnosti na sladunjavoj podlozi, crni humor kao neprijatelj kratkoročne površne fantazije koja se često izdaje za poeziju. Bermanov krik za smislom težnja je prema nemogućoj nevinosti, odbacivanju vrijednosnih sudova u korist svojevrsne divinizacije fatalizma. Djetinja percepcija, Ponos, erotomanija, sumanuto slijeđenje voljenog bića, kao novi oblik ropstva – robovanje samome sebi. Pasionalna ljubav je cogito udvoje, kao što je cogito strast za usamljeno – ja. Ali, žena je uvijek ona koja bježi. U stalnom otporu prema muškarcu, u kojeg puca iz svih pušaka svijeta, ona koja se odbija udati iz volje za moći i hladnim materinstvom. Njena brzina, indiferentnost prema pamćenju, Ivana Orleanska, nepobjediva boginja mača, gospođica Jen naoružana Zelenom sudbom, žena bombašica, Amazonka, životinjski otmjena, u stalnoj promjeni boje – fatalna je. Savršena-fatalna ljubav ubija.
Silver Jews – I Remember Me
He almost walked into a wall
Oh man she was a sight to see
At the party down the hall
He said “you are the highest apple in the tree”
Out the window in the harbour he saw a little ship
The moon was worn just slightly on the right
They slowdanced so the needle wouldn’t skip
And he held her till the room was filled with light
I remember you and I remember me
The sunshine walking inside you/and the man you could see in me.
So I remember me and I remember you
So many beautiful days in a row now/and the nights were perfect too
Hand in hand down a waterslide in Chattanooga
They did not hide from love you see
A winter’s plane flight to Aruba
Where he threw a boombox into the sea.
One day they were cutting flowers for something to do
On the bank of the road ‘neath the cottonwoods
He turned to her to ask if she’d marry him
When a runnaway truck hit him where he stood.
So I remember you and I remember you
And I remember you do-do-do-do-do
And I remember me and I remember me
A blackhalk nailed to the sky/and the tape hiss from the trees.
Everybody said she needed to move on
That he was all but lost so deep was his coma.
When he finally came to, the girl he loved was long gone.
She’d married a banker and moved to Oklahoma.
He bought a little land with the money from the settlement
And he even bought the truck that had hit him that day
He touched the part where the metal was bent.
And if you were there you would hear him say.
I remember her and I remember him
I remember them and I remember then..
I’m just rememberin’ I’m just rememberin’
3.
U Pobunjenom čovjeku Camus skicira neka Marxova etička polazišta: »Naravno, s pravom se isticao etički zahtjev koji leži u osnovi marksističkog sna. On je stavio rad, njegov nepravedni pad i njegovo duboko dostojanstvo u središte svojeg razmišljanja. On se digao protiv svođenja rada na robu i radnika na predmet. On je podsjetio povlaštene da njihove povlastice nisu božanske i da vlasništvo nije vječno pravo. On je pobudio nečistu savjest u onima koji nisu imali pravo da im ona ostane mirna te je s neusporedivom dubinom mišljenja prokazao klasu koje zločin nije toliko što je imala vlast, nego što ju je opravdavala za postizanje ciljeva nekog osrednjeg društva bez istinske plemenitosti. Zahtijevajući za radnika ono istinsko bogatstvo koje se ne sastoji u novcu, nego u slobodnom vremenu i stvaralaštvu, on je usprkos prividnostima zahtijevao ljudsku vrijednost. Time on nije htio, to se može naglasiti, dodatnu degradaciju kojoj izvrgavaju čovjeka u njegovo ime. Jedna njegova rečenica, taj put jasna i odsječna, zauvijek odriče njegovim učenicima veličinu i ljudskost koje mu bijahu svojstvene: “Cilj kojemu su potrebna nepravedna sredstva nije pravedan cilj“. Za Kanta ono lijepo akt je slobodne igre razuma, proizvod genija. Budući da ne postoji pravilo po kojem bi genij mogao doći do ideje onoga što želi proizvesti, ključna karakteristika genija jest originalnost. Originalnost ne podrazumijeva sposobnost za djelovanje prema naučenim pravilima, već nužno zahtijeva autonomno zakonodavstvo prirode genija koji stvara umjetnost svojom autonomijom, inspiracijom i ukusom. Genijalna umjetnost nastala je duhovnim radom a ne pukim slučajem i igrom. Marcuseova tvrdnja je sljedeća: Sloboda umjetničkog stvaralaštva i umjetničkog doživljaja, u kojoj bi osjetilnost odnijela bespoštednu pobjedu nad umom, trebala bi važiti kao uzor slobodnog življenja, slobodne igre kao temeljnom principu života i začetku nove kulture. Između dobra i zla izabrati sebe. Igrajući se tako riječima i prebacujući ih amo tamo umjetnik stvara a potom i razumijeva svoju dušu. Na taj način, uspoređujući riječi, razumijeva svemir i jezik u kojem mu se pojavljuje čitav svijet. I, na kraju se pokaže, da je taj svijet proizašao iz jezika, začudno istovjetan sa stvarnošću. Ono što bitno određuje angažiranog umjetnika nije da kritizira ideološke sadržaje nego da sazna da li je moguće uspostaviti novu politiku istine. Problem nije u tome da se promijeni svijest ljudi ili onoga što imaju u glavi, nego politički, ekonomski, institucionalni režimi proizvodnje istine. „Umjetnost je umjetnost u onoj mjeri u kojoj je nešto drugo od umjetnosti:
to je sfera odmaknuta od politike a već oduvijek politička jer u sebi sadrži obećanje o boljem svijetu“.
Bob Dylan, najveći je kantautor dvadesetog stoljeća, vječni maloljetnik, poetski nepunoljetnik uključen u političko djelovanje ne napuštajući poeziju, dobitnik Nobela za književnost 2016. nagrađen za uvođenje novog poetskog izričaja u velikoj američkoj pjesničkoj tradiciji muzikalne pjesničke slike, u svojoj je 24.-oj godini života, šokantnim stihotvoračkim alogizmima i paradoksima, zauvijek promijenio pravila igre i standarde kreativnosti američke angažirano-popularne glazbene industrije, odvojio je roditelje od djece, proizvodio svojim pjesmama buntovnike s bezbroj razloga. U 45 godina umjetničkog rada napisao je preko 1000 pjesama i objavio 44 albuma. Amerika ima zaista velike pjesnike, oni su opjevali zapadnu civilizaciju poput monumentalnog poganskog helenskog naratora Homera i promijenili sve iz temelja, inspirirali kontrakulturne pokrete, pružili otpor tehnokraciji, rušili tradicionalne obrasce življenja; radi se o Woody Gatriju, Neilu Youngu, Iggy Popu, Davidu Byreneu i Bruce Springsteenu, pa možda čak i Eminemu. Nikad se ne pitajući da li su njegove pjesme književnost, 1965. Dylan radi song Like a Roling a Stone kojom se oprašta od imagea folk pjevača, pjevača protesnih pjesama. „On je hodajuća kontradiktornost“, kaže Kris Kristofferson, „dijelom istinski, dijelom fikcijski“. Kada je prvi put čula jednu Dylanovu pjesmu, Joni Mitchell je izjavila: sada možemo pisati o bilo čemu – o svim mogućim osjećajima, o skrivenim privatnim užicima, opasnim ekscesima tijela, tajnim fantazijama. „Ljudi će reći da vole što šta“, kaže Dylan za Rolling Stone, „a zapravo nije tako. Ljubav je postala precijenjena riječ. Kada treba riskirati svoj život zbog nekoga, pa i poginuti, e to je ljubav“.
Bob Dylan – Like a Rolling Stone
Once upon a time you dressed so fine
Threw the bums a dime in your prime, didn’t you?
People call say ‘beware doll, you’re bound to fall’
You thought they were all kidding you
You used to laugh about
Everybody that was hanging out
Now you don’t talk so loud
Now you don’t seem so proud
About having to be scrounging your next meal
How does it feel, how does it feel?
To be without a home
Like a complete unknown, like a rolling stone
Ahh you’ve gone to the finest schools, alright Miss Lonely
But you know you only used to get juiced in it
Nobody’s ever taught you how to live out on the street
And now you’re gonna have to get used to it
You say you never compromise
With the mystery tramp, but now you realize
He’s not selling any alibis
As you stare into the vacuum of his eyes
And say do you want to make a deal?
How does it feel, how does it feel?
To be on your own, with no direction home
A complete unknown, like a rolling stone
Ah you never turned around to see the frowns
On the jugglers and the clowns when they all did tricks for you
You never understood that it ain’t no good
You shouldn’t let other people get your kicks for you
You used to ride on a chrome horse with your diplomat
Who carried on his shoulder a Siamese cat
Ain’t it hard when you discovered that
He really wasn’t where it’s at
After he took from you everything he could steal
How does it feel, how does it feel?
To have on your own, with no direction home
Like a complete unknown, like a rolling stone
Ahh princess on a steeple and all the pretty people
They’re all drinking, thinking that they’ve got it made
Exchanging all precious gifts
But you better take your diamond ring, you better pawn it babe
You used to be so amused
At Napoleon in rags and the language that he used
Go to him he calls you, you can’t refuse
When you ain’t got nothing, you got nothing to lose
You’re invisible now, you’ve got no secrets to conceal
How does it feel, ah how does it feel?
To be on your own, with no direction home
Like a complete unknown, like a rolling stone
4.
Priznavanje je nadaleko proširilo svoje posljedice: u pravu, medicini, pedagogiji, u obiteljskim odnosima, ljubavnim vezama, u običnim svakodnevnim poslovima i najsvečanijim obredima; priznajemo svoje zločine, priznajemo svoje grijehe, priznajemo svoje misli i svoje želje, priznajemo svoju prošlost i svoje snove, svoje bolesti i svoje nevolje… Priznajemo sebi, sa zadovoljstvom i boli, ono što se ne može nikom reći, ono o čemu drugi pišu knjige…Čovjek na zapadu postao je životinja koja priznaje. Svi smo pozvani da u detalje opisujemo stanja svojih duša i opširno govorimo o žudnjama naših tijela. Povijest koja nas rađa i određuje ima formu rata, a ne jezika; radi se o odnosima moći a ne odnosima značenja. Treba li nešto reći i o glazbi koju nitko ne može čuti? Šta nam mogu reći oni povratnici iz strašnih stanja konclogora, logora kao skrivene matrice prostora u kojem i danas živimo, oni koji su preživjeli ratna stradanja Sirije ili Afganistana, oni koji su ludo voljeli, alkoholičari, narkomani? Može li se o tome uopće govriti? Nije li nas sram što se sve to uopće moglo dogoditi? Artaud objavljuje rat organima: ne postoji ništa beskorisnije od organa. Tijelo bez organa, shizofreno i mazohističko tijelo: ono je već na putu čim tijelu postane dosta organa i poželi ih se riješiti, ili ih izgubi. Zašto se ne bi hodalo na glavi, kažu Deleuze i Guattary, pjevalo sinusima, vidjelo kožom, disalo trbuhom: jednostavna Stvar, Entitet, puno Tjelo, nepokretno putovanje, Anoreksija, Joga, Krišna, Ljubav, Eksperimentiranje. Treba ići dalje, sve do kraja sebe sama, pronaći svoje tijelo bez organa, to mjesto gdje se sve odvija, svoje sebe na njemu. Nije li i svaka glazbena kompozicija tijelo bez organa, Tantričko jaje?, Kabala?, užitak, smrt, stvarnost, fantazmatsko samoponiženje. Narkomani, mazohisti, shizofreničari, ljubavnici, svi odaju počast Spinozi, žudnji.
Elliott Smith o nastanku pjesme Between The Bars kaže da se radilo o trenutku inspiracije uzrokovane njegovim omiljenim pićem Johnny Walker Red, u trenutku gledanja jedne od epizoda Xena Warrior Princess. Pjesma je poziv boce na konzumaciju uz lažna obećanja zaborava stvarnosti. Elliott zna da je obmanut ali uzvraća ljubav još dublje i jače. Ovo je pjesma o alkoholizmu, oda alkoholu. Smith je 1997. nominiran za Oscara za najbolju originalnu skladbu s pjesmom Miss Misery u filmu Good Will Hunting. Neizlječivi alkoholizam i neprestano drogiranje uz dijagnozu gubitka koncentracije, hiperaktivnog poremećaja i čestih depresija odvele su ovog super autora i heroja devedesetih, 2003. do samoubojstva u 34. godini života. U njegovom slučaju možemo govoriti i o samoklevetanju, kolumniji. Na sličnom su tragu i Nick Drake, Tim Buckley, Mark Sandman, Sufjan Stevens, i kao da su pali s Marsa: Billy Bragg, Lou Reed, David Bowie, Morrisey, Princ, Kurt Cobain, John Lennon, Nick Cave i Alex Turner. Mogli bismo reći da je Smith kolumniator, onaj koji je pokrenuo klevetnički proces protiv samoga sebe, u svrhu tvorbi oblika života, artefakta koji sudjeluju u političko-religioznom posvećenju ljudskoga iskustva, i to platio glavom.
Elliott Smith – Between the Bars
Drink up baby, stay up all night
With the things you could do
You won’t but you might
The potential you’ll be that you’ll never see
The promises you’ll only make
Drink up with me now
And forget all about the pressure of days
Do what I say and I’ll make you okay
And drive them away
The images stuck in your head
People you’ve been before
That you don’t want around anymore
That push and shove and won’t bend to your will
I’ll keep them still
Drink up baby, look at the stars
I’ll kiss you again, between the bars
Where I’m seeing you there with your hands in the air
Waiting to finally be caught
Drink up one more time, and I’ll make you mine
Keep you apart, deep in my heart
Separate from the rest, where I like you the best
And keep the things you forgot
People you’ve been before
That you don’t want around anymore
That push and shove and won’t bend to your will
I’ll keep them still
5.
Iskusiti apsolutnu nemoć, svakodnevno izvanredno stanje, u samoći i šutnji, u bankrotu, u zajednici sa onima koji nemaju zajednicu. Iskusiti ekstazu, biti izvan sebe, obezglavljen, u vlastitoj strasti, u strasti kojom sebi darujemo sebe. Prema Freudu, povijest čovjeka povijest je njegova potiskivanja. Mašta ne samo da igra konstitutivnu ulogu u perverznim manifestacijama spolnosti; kao umjetnička imaginacija, ona također povezuje perverzije s predodžbama integralne slobode i zadovoljenja. Perverzije sugeriraju konačnu istovjetnost Erosa i nagona smrti, ili podvrgavanje Erosa nagonu smrti. Naš um funkcionira na metaforički, slikoviti način, stvarajući relaciju između dva značenja, oblikujući nove perspektive, oblikujući fikciju u kojoj pjesničko umijeće prethodi povijesnome. Može li fantazija, kao sposobnost za ne-zbiljsko, biti temelj stvaranja novog svijeta? Pjesnička težnja za nečim što je nedostižno uvjet je napuštanja samoga sebe, izlaska u svijet, oblikujući perspektivu koja manje izriče ono što jest, a više ono što bi moglo biti. Riječima Jose Ortege y Gaseta: Metafora je, vjerojatno, jedna od najplodnijih čovjekovih sposobnosti. Njezina se djelotvornost zasniva na magiji, te se čini poput stvaralačkog oruđa što ga je Bog zaboravio u jednome od svojih stvorova kada ga je načinio. Sve nas druge naše moći zadržavaju na području stvarnog, onoga što već postoji. Najviše što možemo jest da kombiniramo ili rastavljamo stvari. Jedino metafora omogućuje bijeg; ona pomaže da se među zbiljskim stvarima pomole imaginarni grebeni, plutajuća otočja. Magija riječi zaziva svijet koji mu je po sebi nerazumljiv time ga potčinjavajući. Glasovne metafore odraz su drevnog jezika, sugestivne transformacije senzualnih analogija u imaginativne. Baljamont je, u knjizi Poezija kao čarolija, razvio glasovnu simboliku koja počiva na pretpostavljenim prirodnim danostima. Samoglasnici u njoj izražavaju „ženstvenost“, suglasnici „muškost“. U manifestu Deklaracija slova kao takvog, iz 1913. Kručonih kaže: Suglasnici daju način života, narodnost, težinu; samoglasnici – zvijezdani jezik.
Patti Smith, američka je kantautorica, kuma i baka punka, beat pjesnikinja, rokerica, najpoznatija po pjesmi Because the Night koju je 1978. u svojoj 31. godini napisala sa Bruceom Springsteenom, slikarica i glumica u predstavi Cowboy Mouth koju je napisala sa Samom Shepardom. Song, Rock n’ Roll Nigger napisala je sa Lenny Kayeom 1978. Pjesmu je obilježila „dominanta“ kao žarišna komponnta pjesme, učestalo ponavljanje riječi „nigger“, što je značilo „pobunjenik“ i „uvaženi autsajder“, pozivajući se na N.Maillerovu tradiciju Bijelih crnaca, usvaja kulturu crnaca da bi izrazila stvari koje po njenom uvjerenju njena vlastita kultura ne bi dopustila, postajući tako artist-mutant, s onu stranu rodnog, manjinska. Rastakanje konstantnih formi u korist dinamičnih razlika. Razina jezika u tom stanju približava ju ne samo glazbenoj notaciji nego i glazbi samoj. Američki crnci ne suprotstavljaju svoj engleski standardnom engleskom, nego američki engleski koji je njihov vlastiti jezik pretvaraju u crnački engleski, neprekidno ga varirajući – nasuprot regionalizmu ili getoiziranju. Mainstream radio stanice bojkotirale su pjesmu i unatoč popularnosti na nastupima uživo, nikada nije objavljen single. „Mi ne trebamo drogu, mi volimo ljude“, visoko podigavši telecaster, viknula je Patti Smith na kraju veličanstvenog koncerta održanog u Zagrebu 13.7.2009.
Patti Smith – Rock n’ Roll Nigger
Baby was a black sheep. Baby was a whore
Baby got big and baby get bigger
Baby get something. Baby get more
Baby, baby, baby was a rock-and-roll nigger
Oh, look around you, all around you
Riding on a copper wave
Do you like the world around you?
Are you ready to behave?
Outside of society, they’re waitin’ for me
Outside of society, that’s where I want to be
Baby was a black sheep. Baby was a whore
You know she got big. Well, she’s gonna get bigger
Baby got a hand; got a finger on the trigger
Baby, baby, baby is a rock-and-roll nigger
Outside of society, that’s where I want to be
Outside of society, they’re waitin’ for me
(Those who have suffered, understand suffering
And thereby extend their hand
The storm that brings harm
Also makes fertile
Blessed is the grass
And herb and the true thorn and light)
I was lost in a valley of pleasure
I was lost in the infinite sea
I was lost, and measure for measure
Love spewed from the heart of me
I was lost, and the cost
And the cost didn’t matter to me
I was lost, and the cost
Was to be outside society
Jimi Hendrix was a nigger
Jesus Christ and Grandma, too
Jackson Pollock was a nigger
Nigger, nigger, nigger, nigger
Nigger, nigger, nigger
Outside of society, they’re waitin’ for me
Outside of society, if you’re looking
That’s where you’ll find me
Outside of society, they’re waitin’ for me
Outside of society
6.
Svijet je za Badioua vreva različitosti, nepregledni šaroliki pluralistički milje u kojemu postoje samo tijela i jezici, njihova prava, požude, identiteti, izričaji i mjesta. Iz takvog se „zoološkog vrta“ subjekt rađa jedino po univerzalnoj istini koju sam živi. U toj istini leži ideja koju je nemoguće omeđiti nekim partikularnim identitetom, nečijim jezikom ili tijelom kao biološkom datosti. Ona pripada svim ljudima bez iznimke, Građanima svijeta, kozmopolitima, onima koji samima sebi otvaraju perspektive komunikacije i surdnje s ljudima, svijet im je domovina a svi su im ljudi braća. Subjekt je onaj koji živi svoj život kao objavu istine svačijeg života. Jedini dokaz koji nudi jest njegova vjernost toj istini. Pogođen istinom, on dopušta da njegov život bude odano uobličenje njezina sadržaja. Dakle, subjekt je samo onaj tko svojim životom objavljuje istinu. Osoba koja u vjernosti istinuje, živi svoj život kao milosni dar događaja.
Strukturalističko načelo binarnosti kaže nam: značenjsko je samo ono što ima antitezu. Katahrestički pogled na svijet proturječi ideji uzročnosti uz motivaciju koja je potpuno nepredvidljiva. Materijalni svijet suma je raskomadanih elemenata, fragmenata, svijet živog u kojemu se javlja neživo; likovi katahrestičkih tekstova stranci su u tuđim lingvističkim sredinama, kršitelji ćudoređa, otuđeni i od svoga ja, ispali iz kolektiva, odbačeni, tvoreći u konačnici nadpripovijest enciklopedijskih pluralizama zvukova i smislova, utopijsko jedinstvo označitelja i označenoga i veselih ravnodušnosti, isto tako neuspjelih koliko i divnih.
Na pitanje šta je glazba, o čemu se tu uopće radi, koji je njezin sadržaj neodvojiv od muzičkog izraza, Deleuze i Guattari odgovaraju: teško je reći, ali nešto poput..neko dijete umire, neko se dijete igra, neka se žena rađa, neka žena umire, neka ptica dolazi, neka ptica odlazi. Zašto neko dijete, neka žena, neka ptica? Zbog toga što je neki glazbeni izraz neodjeljiv od nekog postajanja-djetetom, nekog postajanja-ženom, nekog postajanja-pticom. Zašto dijete umire, zašto ptica pada kao probodena strijelom? Zbog opasnosti svojstvene svakoj liniji koja bježi, svakoj liniji bijega ili stvaralačke deteritorijalizacije: pasti u razaranje, u ukinuće, u djetinje barbarstvo mukotrpna je igra otkrivanja mogućnosti ponovnog rađanja, nastajanja i preobrazbe između istine stvarnog i izvedbe slobode. Ono nemišljeno subverzivnog mišljenja predmeta stvaralačka je snaga smijeha, karnevala koji se doživljava u osami. Takva je karnevalizacija menipejsko obezvrijeđivanje svih vanjskih čovjekovih položaja u životu, njihovo pretvaranje u uloge koje se odigravaju na daskama svjetskog teatra na kojoj suvremeni faust pruža ruku čarobnjaku kao majstor Margariti, kao kinik ciniku, kao pojedinačno općem, u apoteozi srođenosti čovjeka i svijeta koji ga okružuje.
Gareth Liddiard, australski je umjetnik, jedan od najvećih pjesnika današnjice, i svakako najveći australski songwriter svih vremena i to počevši s pjesmom Shark Fin Blues, osnivač i lider kultnih bandova Tropical Fuck Storm i The Drones. Njegovo stvaralaštvo prepoznatljiv je hibrid art punka, noise rocka, experimental rocka i epskog pripovijedanja na principu muzičko-simfonijskog kontrapunkta, muzikalnosti sadržaja koji nam dolazi plivajući na valovima ritma, ispjevan i otplesan, mišljen u pjesničkim slikama. Danas su to i psihodelične Freak Folkerice, sestre Coco Rosie i harfistica i velika pjesnikinja Joanna Newsom. Liddiard je najinovativniji suvremeni glazbenik, ekscentrični kompozitor, uvrnuti pjesnik koji tematski oscilira između modernih stanja ljudi i sprdanja sa top brendovima australske neoliberalne, kolonijalne kulture; citira Dimitria Shostakovicha, Igora Stravinskog, The Stoogese, Sjevernoafričku glazbu, Olivera Messiaena, kao poetske uzore navodi Dylana Thomasa, Flann O’Briena, W.B.Yeatsa, Karl Sagana i Kurt Vonneguta. O svojoj poeziji i životu 2013. je rekao: „Čitao sam, ali ne sve što sam trebao pročitati. Ne znam, to su samo riječi za songove. To je sve što su te riječi. Yeah, one su nešto što treba biti smiješno, jer i mi smo sami smiješni, život je komedija, želim reći, ja nikome nisam potpisao da ću odrasti, i ne želim, Nisam se počeo baviti glazbom da bih odrastao. Napustio sam srednju školu misleći: to je to, ovo je zadnji put da sam radio nešto što ne želim, a za ono što sam želio, nisam žalio truda – život mora biti holiday“.
The Radicalisation of D – Gareth Liddiard
A young boy busts his dad’s Hills Hoist, using it as a swing
Kills a magpie in the backyard with a homemade ging
Steals chlorine from the neighbour’s swimming pool
Puts it in a coffee jar and pours brake fluid in
Makes a pipe bomb using match heads, and it fizzles when he runs
Tries again using the powder from the shells of his
Old man’s shotgun
It hisses like a feral cat he’s seen, slithers like the snake he killed
Leaves a scorch mark on the pavement,
And he’s badly beaten for it
Finds a Playboy on the way to school,
Tries remembering his Mum
Throws rocks at a girl he likes, and he’s sent
Home before lunch
Finds a King Kong doll beneath a bush,
Probably some rich kid’s
But it roars ants when he shakes it,
So he drops it in a bin
Later on dinner time comes,
He puts tinned beans on white Tip Top
Halves it with his fingers,
Shares it with the dog
Jumps a cyclone fence to the sound
Of his old man f****** through the evening
Finds a severed kangaroo hind leg
Just laying in a clearing
There’s a tendon or a tapeworm
That retracts after a kick
Finds a new stink that nearly makes him puke
When he pokes it with a stick
Meets a friend near there,
They go to see his house just down the road
The sister lets them in,
Then goes back upstairs in a bathrobe
He sees a Phillishave full of hair clippings,
In a bathroom, near a bra
They find some car keys,
Go outside and search a V8 car
And there’s a Beta tape in a brown paper bag,
Hid under a seat,
Hit play on the VCR machine
And start to hear flute music
Now there’s two girls on a farm somewhere,
Playing with a labrador
Which rolls onto its back, like it has
Been through this before and
It’s the last time D hears flute music,
The last time he thinks about girls
He sneaks home about 10 o’clock
Gets inside using the dog door
Channel 7 gets the scoop again,
There’s a man gone crazy
He stole an APC from the army base
And closed down half the city
D’s been expelled from school and he’s quite happy
Staying in bed
He keeps track of all the updates,
Surfing networks instead
This tank arrives at police HQ about 8am
It makes pancakes out of 5 or 6 patrol cars and then
Runs out of diesel near a Castrol service station
And there’s a standoff
Then he’s teargassed and
Not heard of again
D’s father dies of cancer the next Christmas day
He’s so hopped up on morphine that he
Can’t get straight
He says “Be proud of me my boy,
Well I am finally off the f***
Since they caught me upstairs
Smoking on the helipad”
They cut the tumor off his liver
But he died without it
Seems like no one gets to choose
What they can’t live without
It don’t matter about money,
When there ain’t no way around
You are living in a nightmare
You can’t bribe your way out
D finds a one room flat
That overlooks an underpass
He works part time as a labourer and it’s ok
Though it’s hard
Then some black kid steals his concession card
And beats him ’round the head
Next time D sees an army surplus store he steals a bayonet
Then one day the bus to work
Knocks down the kid that held him up
He dies laying in the street,
The driver don’t make too much fuss
He smokes a ciggie with the cops,
The ambulance is running late
And something inside D finds all this very, very strange
Soon after that the work dries up
And D starts drinking hard
Starts drinking cheap cask wine with old black fellas
Living in the park
One has a tattoo of a swastika made with a candle,
Soap and spoons
Says he’s half caste and that full bloods prefer
Petrol over goon
Says he was brought up on a mission,
Then became a Viet Vet
Ain’t got a single tooth to chew
So D gives him a bayonet
He has white scars between his knuckles,
Or what’s left of them and says
“See I’m white too,
I just cannot drink inside the way you like to”
Five years later D meets Werner at the rifle range
Werner’s granddad was SS,
So now he goes by the nickname
Werner the Jew Burner and young D become so tight
They start going bush in his Landcruiser,
Living on roos they shoot spotlighting
They get a year’s lease on a duplex,
Werner finds D some work as
An unlicensed forklift driver in a fish market for cash
He’s got pictures of Adolf h*****,
Antique copies of Mein Kampf
But D thinks h*****’s obsolete
And Werner’s practice too relaxed
But Werner finished high school
And studied engineering
D never did finish school
And Werner breaks the news that evening
The RAAF say they accept his application
To be trained to work on Hercules’ 2000 miles away
He leaves tomorrow for NSW
And throws a party
Late that night
They get to drinking and they’re talking
Then they argue then they fight
D comes to bleeding in his bedroom
Begging Werner not to go
But Werner’s full weight’s on his back now
And he’s face down in a pillow
D wakes up late next afternoon,
But Werner is long gone
D goes to find his .22
But there ain’t no shells at all
He finds 5 valiums in a Winfield pack
In a duffel bag in the hall
Then sits in front of the TV screen,
washes it all down with a bottle
Cliff has a beautiful wife
He’s insured for his life
It is autumn here in Brooklyn,
In obstetrics, labour pain
And though his roots here are in slavery
Cliff is dressed himself by slaves
Credits rise like you’re collapsing, so bewilderingly fast
Seems the Cosbys of the world all go to bed 11 sharp
The rest of you have a choice of late night news
And more commercials
Yeah Just Do It, Have A Break, yes Life Is Good,
Because You’re Worthless
Maybe She Was Born With It,
And maybe you were too
Seems that one way or the other,
There is nothing you can do
‘Cause you can only go as far as denying
You haven’t come anywhere
Forget Charles Darwin’s namesake
Is surrounded with black hair
You are depressed now but need only take this pill
To ban despair
If East Timor can’t be middle class,
It can’t really be there
You are driving the Jeep Cherokee,
Burning Arabs for fuel
But you are driving the Jeep Cherokee
And that’s good enough for you
You are living among taxpayers
Who welcome brown folks with a moat
Conducting policy with the one free hand
While the other’s round their throats
You are living in a land besieged
By what the world might think or know
But with its head so deep in Turkish sand
This can’t really be so
You are living in a nightmare,
Let them Balkanize the East
No one says a word these days,
They turn the other cheek
You are living in a nightmare
7.
Srećom, Glazba nije samo čovjekova povlastica. Riječ je prije o onome što nije glazbeno u čovjeku i o onome što je već glazbeno u prirodi. Ptice su vokalne ali kukci su instrumentalni, bubnjevi i violine, gitare i činele. Dijete u mraku tješi se tako što pjevuši sebi u bradu. Hoda, zastaje u skladu s pjesmom. Pjesma je poput skice postojanog i spokojnog središta, ona stabilizira i smiruje usred kaosa. Dijete možda i skače dok pjeva, ubrzava ili usporava hod. Ali, već je i sama pjesma skok, ona skače od kaosa do početka reda u kaosu te je u svakom trenutku u opasnosti da se raskine. Hegelovu spasonosnu ideju istine u sintezi subjekta i objekta Adorno razumijeva kao nasilje identiteta. Kategoriju mišljenja upisuje u samu stvarnost te negativnoj dijalektiktici osigurava trajnu refleksivnost spram tekovina mišljenja. U Filozofiji nove glazbe Adorno se okreće protiv naivne ontologizacije glazbenih formi, pokazujući kako ne postoji „akord po sebi“, svodeći glazbu kao umjetnost na fizikalni fenomen, izvodeći je iz same prirode tona i tonskog materijala, ukazujući time da je kultura uvijek zaslužna za određivanje značenja određenih tonskih kombinacija. Kao tri odabrana svijeta avangardne umjetnosti, u okviru projekta globalne emancipacije djelovali su: Black Mountain College-američki centar za umjetničko obrazovanje, estetske aspekte umjetnosti, za aktivan odnos umjetnosti i svakodnevnog života, osnovan je 1933. kao akcija decentralizacije američkog školstva; Darmštatski ljetnji seminari – kao projekt nove i eksperimentalne glazbe, granice jezika i medija glazbe i Tel Quel-časopis/teorijski pothvat kojim se inicirala i pokretala revolucija, kojim se povezivao međusobni odnosi teorijske prakse, ideologije, umjetnosti i društva. Pojam umjetničke prakse nastaje autorefleksijom umjetnika o precesu stvaranja, izrade ili proizvodnje umjetničkog djela i ugrađivanjem spoznaje o prirodi izvanumjetničkih značenjskih potencijala djela, etičkih i političkih stavova. Spajanjem svakodnevnog i umjetničkog, praksa Black Mountaina avangardistički je iskoračila u život kao umjetničko djelo: „Sam proces zajedničkog života obrazuje“. Tekst kojim je Cage opisao Rauschenbergova bijela platna poetski je manifest estetike indiferentnosti: „Kome/Ne tema/Ne slika/Ne ukus/Ne objekt/Ne lijepo/Ne poruka/Ne tehnika/Ne zašto/Ne ideja/Ne intencija/Ne umjetnost/Ne osjećanje.“ Novi koncept o značaju umjetnosti u poboljšavanju svakodnevnog života artikuliran je eksperimentalnom i interdisciplinarnom orijentacijom umjetnika Charlesa Olsona, Johna Deweya, Waltera Gropiusa, Raya Johnsona, Ruth Asawe. Darmštatski internacionalni ljetnji seminari za Novu glazbu utvrđeni su 1946. U Međunarodnom muzičkom institutu Darmstadt djelovali su: John Cage, Karlheinz Stockhausen, Luciano Berio, Pierr Boulez, Olivier Messiaen. Praksa avangardnog književnog časopisa Tel Quel, pokrenuta je u Parizu od 1960 do 1982., s autorima i suradnicima kao što su: Julia Kristeva, Jacques Derrida, Phillipe Sollers, Michel Foucault, Roland Barthes. Sastojala se u građenju intertekstualnih i teorijskih modela. Napadali su društvenu zbilju, u suradnji sa društvenim pokretima – teroristički, maoističko-marksističkim teorijskim radom kao proizvodnjom teksta, tretmanom umjetnosti kao specifičnim oblikom kritičkog pisma. Kritika je za romantičare najizvorniji stvaralački akt i zapravo tek kritičar dovršava umjetničko djelo, na taj način, naime, što mu otkriva tajnu. Umjetnost je jedini blizanac kojega čovjek ima. Naročito kada na bijelom zidu rezoniraju crne rupe, njihov je zadatak organizirati kaos, tonove koji će nas progoniti, zvukove i misli koji će nas probosti.