Ima li crvenijeg mista u Hrvatskoj od Vela Luke?

240576021_812992152726305_5658916245660776680_n

Piše: Sanja Seferović Drnovšek

“ Nema crvenijeg mista u Hrvatskoj od Vela Luke”, rekao nam je građanin Vela Luke koga smo, moj suprug Zdenko Drnovšek, njegov zet Branko Sofić i ja, upitali za spomen ploču posvećenu velalučkim borcima Drugog svjetskog rata, a koja bi trebalo da se nalazi tu negdje, pored stadiona “Hajduka” kako sam bila obaviještena. Bila je posljednja na spisku u mojoj bilježnici, ispod već obiđenih i uslikanih spomen ploča posvećenim poginulim rodoljubima i partizanima NOR-a u Vela Luci. Nisam imala nikakve spisateljske niti istraživačke planove za 16-to dnevni godišnji odmor u posjeti sestri Seleni Seferović i zetu Dragoljubu Bataru u Vela Luci usred ljeta, i prosto sam se iznenadila kad sam bilježnicu našla među stvarima koje sam ponijela preko oceana iz Čikaga. Ploča se nalazi na zgradi nogometnog kluba “ Hajduk”, gdje smo i zatekli našeg sugovornika, upravo spremnog da zaskoči na motor i krene putem svojih obaveza. Bio je sretan što može s nama da podjeli svoje i političko opredjeljenje većine građana Vela Luke, ponosnih na antifašističku borbu protiv okupatora i za narodnu vlast građana ovog mjesta tijekom Drugog svjetskog rata, te su na nedavnim lokalnim izborima, maja 2021. godine u velikom broju glasali za kandidata Social demokratske partije ( SDP) koja, između ostalog, poštuje tekovine NOR-a , (za razliku od Hrvatske demokratske zajednice -HDZ) i pobijedili kandidata HDZ-a. Za gradonačelnika/cu Vela Luke uvjerljivo je pobijedila, u drugom mandatu, trideset dvogodišnja Katarina Gugić, kandidatkinja SDP-a.
Na spomen ploči na zgradi nogometnog kluba je uklesano:

SVOJIM ČLANOVIMA PALIM U NOB-i
OD 1941-1945. GODINE,
POVODOM 50. OBLJETNICE OSNUTKA KLUBA
NK”HAJDUK"
VELA LUKA, 22. 12. 1982. GOD. “

“Korčulom vladaju žene”, pročitala sam članak novinarke Dore Lozice u “Dubrovačkom vjesniku” objavljenog 24. maja 2021. godine o korčulanskim izborima jer su u tri opštine ostrva Korčule pobijedile žene: ”Poznato je da žene preuzimaju odgovornost onda kad nitko neće, kad su šanse za pobjedu male, kad je potrebna dodatna hrabrost. Politička slika otoka Korčule vapila je za promjenom, a onda su na scenu stupile – žene. U tri od pet otočnih jedinica lokalne samouprave vodstvo su na ovogodišnjim lokalnim izborima preuzele žene. Još prije četiri godine, ali i prošle nedjelje, u Veloj Luci pobijedila je SDP-ova kandidatkinja Katarina Gugić, prva načelnica u povijesti otoka Korčule, pokazavši put svojim kolegicama, SDP-ovoj Niki Silić Maroević, prvoj gradonačelnici u povijesti grada Korčule, kao i Mariji Klisuri, nezavisnoj kandidatkinji na listi SDP-a, prvoj načelnici u povijesti općine Lumbarda. Sve tri su u nečemu prve, obožavaju svoj otok, sve tri su ljevičarke koje su skinule s trona dugogodišnji politički patrijarhat, sve tri su mlade, neustrašive, s jasnom vizijom kako otok napraviti boljim mjestom za život i, što je najvažnije, jednakim za sve stanovnike, piše Slobodna Dalmacija.”
Odluku da krenem putevima spomen ploča sam donijela pred kraj boravka u Vela Luci, iako sam se istog dana po dolasku trajektom iz Splita, u šetnji rivom, slikala pored visokog, lijepog spomenika koji dominira središtem grada, ne znajući da ih u ovom gradiću još ima, a koji poručuje svima:

SVIM SINOVIMA
I KĆERIMA
PALIM U NARODNO
OSLOBODILAČKOM
RATU
1941-1945
NAROD VELELUKE
1950

Sutradan, šetajući sporednim uličicama, ugledali smo spomen ploču ukucanu na zid kamene kuće udaljene samo nekoliko blokova od kuće moje sestre i zeta, posvećenu velolučkim borcima NOR-a. Nisam je slikala, ostajući onako u prolazu prijatno iznenađena. Šetajući ka bivšem brodogradilištu “ Greben”, u kojem je nekad radilo puno Velolučana, a sada se napušteni ogromni prostori počinju koristiti u druge svrhe, naprimjer za prodaju i degustaciju vina zbog čega smo između ostalog krenuli u tom pravcu, ugledah, iako po mraku, još jednu spomen ploču. Ovu sam uslikala!

Na Facebook postavila sam slike prirodnih ljepota ovog podneblja, mnogih plaža magične ljepote, borovih šuma, maslinjaka, kao i sebe pored spomenika u centu grada. Ispod moje slike pored spomenika, moj prijatelj Aljoša Mujagić je komentirao: “ I ja sam se slikao kod ovoga spomenika i bio sretan da nije oskvrnavljen od strane novih vandala“. Radosno sam ga informirala da pored ovog spomenika ima i još nekoliko spomen ploča. Odlučila sam tada da krenem tragom spomen ploča posvećenim velolučkim borcima Drugog svjetskog rata, i obradujem druga koji se također ponosi svojom i antifašističkom prošlošću svih naroda ex Jugoslavije. Inače su on i njegova žena Minka, ljubitelji knjiga Mensura Seferovića, Seleninog, Vanjinog i mog oca, koji je o svijetlim primjerima borbe protiv fašizma do današnjih dana, napisao 25 knjiga. Mensur, i sam sudionik Narodnooslobodilačkog rata, logoraš koncentracionog logora Vinco De Udine je bio zatvoren kao mladić od 17 godina, a i njegova starija sestra Hidajeta ( Hida). Kapitulacijom Italije, Mensur i Hida su se, po oslobođenju logora, pridružili partizanima gdje se već od 1941. godine borio njihov najstariji brat Nusret, komunista još od prije rata. I naša majka, Šefika (Omanović) Seferović je bila trebinjski delegat na Prvom kongresu Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Bosne i Hercegovine u Sarajevu, posljednjeg dana rata 9. maja 1945. godine.

Na Korčuli živi 97 posto Hrvata, a posjetioca ima iz svih republika bivše Jugoslavije i čitavog svijeta. Kad su Selena i Dragoljub, kao novopečeni penzioneri iz Čikaga, kupili ovdje sebi letni dom, pitali su ih mnogi otkud Korčula poslije svega? Upravo iz navedenih razloga, jer izuzetnu, neponovljivu ljepotu ovog ostrva ne narušavaju jednonacionalna zastranjenja, o čemu govori i ova moja priča o spomen pločama posvećenim antifašistima NOR-a.
Nekada su Split i Mostar bili bastioni antifašističkog duha, komentirale smo sestra i ja a sada su “ Libanon na Neretvi-Kultura sjećanja i zaborava ”( Centar za kritičko mišljenje, Tačno. Net, Mostar, 2019. “ kako piše autor ove knjige Dragan Markovina “ …apsolutno Jugoslovenski grad uspjeli su u potpunosti kroatizirati, o čemu sam pisao u knjizi ‘Između crvenog i crnog: Split i Mostar u kulturi sjećanja..*.Jako slično kao u Splitu. Nedodirljivi simboli gradskog svijeta su bili Velež, Neretva, Tito i Jugoslavija, a govorim to bez imalo pretjerivanja i neovisno o tome što je to bila simbolika koja me i odgojila”. Markovinova knjiga stajala je pored kreveta Selene, koju je upravo pročitala i meni je najtoplije preporučila za čitanje.

A koliko je samo dalmatinskih partizana izginulo u Drugom Svjetskom ratu! O tome se nerado govori u Hrvatskoj danas. U razgovor se uključio Branko Sofić: “Na Sutjesci su najgore prošli borci dalmatinskih partizanskih jedinica. Znam o tome jer je moj deda po majci Mile Vladić, s Banije, u sastavu 7. Banijske udarne divizije poginuo 1943. u proboju na Zelengori u bitci na Sutjesci.Tu su u borbi poginuli srednjoškolci kćerka i sin djedine sestre Ane. I druga sestra Ljubica, brat Petar- predratni komunista, najmlađi brat Branko su od 1941. bili u partizanima. Stric- deda Branko je poginuo u borbi s ustašama 1943. kod Gline na Baniji.” Priču o Dragoljubovom ocu Savi Bataru sam znala, da je s porodicom živio u Jasenovcu, i da je još kao osmogodišnji dječak, odmah na početku rata sa svojom majkom Jelenom bio interniran u logor Jasenovac , a Savin otac Bogdan u logor u Gdanjsku u Poljskoj. Očeva starija braća Lazo i Sredoje su također bili u partizanima.

Na promociji knjige poezije Marice Žanetić Malenice ” Vonji djetinjstva” u dvorištu gradskog Muzeja i Biblioteke Vela Luke, srela sam Velolučanina koga sam već upoznala preko sestre i zeta, a za koga sam pretpostavila da zna gdje bih mogla, ako ih još ima, da nađem spomenike i spomen ploče posvećene partizanima ovog kraja. Ponudio se da me povede da ih vidim za par dana, ali se moj boravak približio kraju i u bilježnicu zapisah lokacije i instrukcije kako bi ploče mogla probati pronaći sama: “ Prvo pođi gore od groblja, pa onda na dole ka tvojem domu, do Hajdukovog stadiona”, stigla sam da između ostalog zapišem.
Tako sam ugledala u prednjem dijelu groblja Svetog Roka spomenik s petokrakom zvijezdom na vrhu. Na zidu, uz sami ulazak u groblje stoje dvije ploče, jedna s posvetom palim rodoljubima, strijeljanim od strane talijanskih fašista, i druga plača s njihovim imenima i godinama rođenja.

NA OVOM MJESTU
22 I 24 JUNA 1943 GOD
ITALIJANSKI FAŠISTI STRELJALI SU
13 RODOLJUBA

NJIMA I SVIM ŽRTVAMA FAŠIZMA
U VELA LUCI U SPOMEN

MJESNI ODBOR
SAVEZA BORACA NOR.-A
27. JULI 1951. VELA LUKA

ANTUN BARČOT LAZARIN 1883- 1943
BOŽO BERKOVIĆ RAKE 1899- 1943
MARIN DRAGOJEVIĆ MAŠKO 1921- 1943
IZAK KABILJO 1908- 1943
NIKOLA MIROŠEVIĆ DUBAJ 1908 - 1943
FRANKO PETKOVIĆ BATE 1897- 1943
IVAN PRIŽMIĆ ĆIRKO 1891 - 1943
LEON ROMANO 1908 - 1943
ABRAM ROMANO 1892 - 1943
BOŽO SURJAN BUMBA 1915- 1943
FRANKO SURJAN GLAD 1885 - 1943
IVAN TABAIN KOLE 1919- 1943

OPĆINA VELA LUKA 2004.

U traženju spomen ploča pitala bih za direkcije prolaznike koji bi mi ljubazno pomogli da nađem lokacije s dobivenih instrukcija, i svakog puta sam imala sreću da izaberem građanina Vela Luke, a ne turistu kao što sam ja. Najpredusretljiviji je bila Branka Cetinić, porijeklom s Neretve kako mi je rekla, koja je sa mnom pošla do same lokacije koju sam tražila i koju bi jedino mogao znati starosjedioci grada. Uz put smo u kafeu srele i moju zaovu Darju (Drnovšek) Sofić i našu rođaku Dariju Dobčnik, čija je majka Tončka bila Zdenkova i Darijina tetka. Selena i Dragoljub su nas sve okupili da se družimo i uživamo u blagodatima Jadranskog mora i njihovog gostoprimstva. Pohvalile su Branki, mojoj sugovornici, kako je nevjerovano da se u Vela Luci ne zaključavaju vrata, od jutra do kasno u noć, bez ikakvog straha od krađa i bilo kakvih nasilja. “Toga više nigdje nema”!, fascinirana je bila Slovenka Darija. Darja i Darija su bile veoma zainteresirane za moje interesiranje za jedinstven primer Vela Luke što se tiče očuvanja partizanskih spomenika i spomen ploča, koji se, po riječima Slovenke koja živi u Šmartnu pri Litiji, ni u Sloveniji dovoljno ne poštuju. Jedan od najgorih primjera je svakako Srbija, gdje sam u Beogradu, prije dolaska u Ameriku i ja živjela, gdje se veličaju četnici, ratni zločinci poput Draže Mihailovića, Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Pričali smo o učešću Zdenkovog i Darjinog oca Bogomira Drnovšeka, koji se 1943. godine s nepunih 17 godina priključio partizanima Dolenjskog odreda. Starija braća, Ivan i Martin (Tinko) su već bili u partizanima, a sestra Tončka je bila ilegalac, kurir. Prenosila je poruke, toplu odjeću svojoj braći i drugim partizanima. Partizanka, žena Mitje Ribičića je pisala u svojoj knjizi kako se krila u porodičnoj kući Drnovšeka, na Bregu, Opština Litija, posebno o Tončki s kojom je ostala dobra prijateljica i poslije rata. I članovi porodice Darijinog muža, Marina Dobčnika, su bili u partizanima.

Korčula je tijekom Drugog svjetskog rata imala važan strateški položaj zbog prolaska brodova talijanskih i njemačkih okupatora između Pelješca i Korčule ka Albaniji i Grčkoj. Od 1941. do kapitulacije Italije 1943. Korčula je bila pod okupacijom Italije i de fakto bila priključena kraljevini Italiji, a od 1943. do 1945. godine pod okupacijom Njemačke.
Jedna od spomen ploča u Vela Luci, koju sam obišla, je posvećena poginulim borcima 1. i 3. Prekomorske brigade koji su poginuli na otoku Korčula, boreći se protiv okupatora.

1943/44. GODINI NA KORČULI
POGINULO JE 350 BORACA
1. I 3. PREKOMORSKE BRIGADE

O samim početcima oslobodilačkog antifašističkog rata, o osnivanju Odbora narodnooslobodilačkog fronta Vele Luke i o Odluci organiziranja oružanog otpora protiv okupatora svjedoče naredne dvije spomen ploče:

INICIJATIVOM MJESNOG
KOMITETA KPJ U OVOJ KUĆI 1941
OSNOVAN JE ODBOR
NARODNOOSLOBODILAČKOG
FRONTA VELE LUKE
KOJI JE SVIBNJA 1942
PRERASTAO U PRVI ORGAN
NARODNE VLASTI.

22. IV 1944-22. IV 1964.
GRAĐANI VELA LUKE

KOMUNISTI JUGOSLAVIJE
NA SVOJA MJESTA U PRVE BORBENE REDOVE
ODAZIVAJUĆI SE PARTIJI I TITU, MJESNI KOMITET KPJ
SRPNJA 1941. DONOSI ODLUKU ORGANIZIRANJA
ORUŽANOG OTPORA PROTIV OKUPATORA-OVDJE
U KUĆI ŽUVELA MARKA, ISTAKNUTOG REVOLUCIONARA
I ORGANIZATORA KPJ U VELOJ LUCI OD 1921.

22. IV 1944.- 22. IV 1964. UDRUŽENJE BORACA NOR-A

“Velolučani su uopće mnogo doprinijeli u općoj borbi protiv okupatora. U narodnooslobodilačkoj vojsci (NOV) ukupno je sudjelovalo 750 muškaraca i 90 žena, a poginulo ih je 153. Od bombardiranja i mina ubijeno je 42 mještana, a streljano je još njih 26. U zbjegu u El Shattu i u Italiji umrla su 73 Velolučana.”( “Povjerenje ili zaborav-Zapisi slijedom događaja-Fragmenti kronike pojedinaca, obitelji i mjesta” Franko Mirošević Dubaj pk. Nikole i Jake rođ. Žuvela Doda )

Priču o spomen pločama posvećenim antifašistima NOR-a u Vela Luci, na Korčuli, ne pišem zbog nostalgije za ex Jugoslavijom, Josipom Brozom Titom, komunizmom, socijalizmom, bratstvom i jedinstvom. Ne vraćam se unatrag ni zbog čega, aktivno se uključujem u demokratske procese, koji podrazumijevaju višepartijsko, pluralističko društvo ravnopravnih građana. Pišem iz istog razloga iz kojeg su spomen ploče postavljene i trebale biti poštovane do današnjeg dana zbog svakog sudionika u NOR-u i poginulog borca, zbog opasnog prekrajanja historije koje vodi jednonacionalnom bezumlju koji je uvijek oblik opasnog fašizma. Moje pisanje, turiste iz Čikaga na odmoru u Vela Luci, ne pretenduje da je sveobuhvatno, već ukazuje na jedinstven primjer očuvanja antifašističke baštine u ovom gradu od malo više od 4100 stanovnika, u vremenu općeg vandalizma, koje ga sa svih strana okružuje.
_______________________________________________________________
*Štefica Galić, izdavač navedene knjige, njena izdavačka i politička aktivnost je izuzetan primjer antifašističkog angažiranja. Ne negirajući opću, u knjizi izloženu analizu stanja u Mostaru, već u tom kontekstu želim napomenuti, da se u Mostaru neumorno protiv fašizma bori i Sead Djulić, predsjednik SUBNOR-a Mostara, i njegova ekipa, uključujući Mostarski Teatar Mladih, koji su organizirali “Mjesec dana fašizma” od 15. Agusta do 15. septembra 2021.,u Mostaru, s program posvećenim 80. godišnjici Mostarskog bataljuna, o kojem je svoje prve knjige napisao Mensur Seferović “ Drugovi iz Bataljona” (1955) i “Bataljon u okupiranom gradu” (1958).

240317756_4131997260245842_6043345532387215073_n