Veljko Krulčić: TKO se SJEĆA EMIRA MEŠIĆA?!

241158754_650820129641054_5943836664926045373_n
Dok sam u Subotici tih posljednjih dana kolovoza 1982. godine privodio kraju „vojni rok“ (kako se to tada „službeno“ zvalo) i pripremao se za novu fazu u svom životu – povratak u civilstvo i početak studija, u 400 km udaljenom Zagrebu, se – u mojem današnjem bliskom susjedstvu – u ulici pjesnika Kranjčevića, u stanu na broju 11, odvijala zdravstvena, ljudska, a vjerojatno i obiteljska drama.
Emir Mešić, 24-godišnji mladić, bivši član „Novog kvadrata“ i bivši student slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti, koji je – kako se kaže – dane i noći provodio za svojim crtaćim stolom, jednom riječju strastveni, nažalost i melankolični, introvertirani „renesansni“ likovnjak, čiji su radovi (stripovi, ilustracije…) nailazili na odbijanje redakcija i izdavačkih kuća, proživljavao je jednu od svojih „depresija“…
Nažalost, ova koja se odvijala u okružju velikih vrućina je završila – tragično!
Na jučerašnji dan (30. kolovoza) u ranim poslijepodnevnim satima Emir je izvršio suicid – bacivši se kroz prozor. Hitna pomoć je brzo stigla, ali ozljede su bile tako teške da ga liječnik i bolničari nisu uspjeli živog dovesti do bolnice. Preminuo je u kolima Hitne pomoći…
Emir Mešić je bio dijete rastavljenih roditelja. Njegova majka gdja Ana Čičić – Mešić je do zadnjeg dana života, zapravo dok nije teško oboljela, vodila brigu o sinovoj ostavštini: da ista dospije u javnost, da se – jednom riječju – „Emira ne zaboravi!“.
U vlastitoj nakladi i s vlastitim sredstvima uspjela je 2004. pripremiti i tiskati knjigu velikog formata „Emir Mešić, 1958-1982: Strip crtež – crteži, grafike, slike“.
Vratimo se u 1982.
Stjecajem okolnosti među prvima sam koji su se aktivno i “stvarno” uključili u posthumno predstavljanje ostavštine Emira Mešića.
Naime, njegova majka je iz viđenja poznavala g. Mladena Hanzlovskog, filmskog kritičara Radio Zagreba, zamolila ga je za pomoć oko eventualnog objavljivanja pokojeg Emirovog stripa.
I da skratim priču, Hanzlovsky me je odveo do gdje Čičić – Mešić, prelijepi stan preko puta stadiona NK “Zagreb”.
Moram priznati da sam bio frapiran i količinom, a i kvalitetom Emirovih radova, te sam shvatio da Hanzlovsky nije pretjerao kada je pokojnog umjetnika titulirao jednim od najtalentiranijih crtača svoje generacije.
Naravno da sam znao za njega, objavljivao je ponešto stripove i ilustracije u „Poletu“ (mislim da mu se prvi strip zvao ni više ni manje nego „Emirov izlazak u javnost“), neke stripove je radio s Mirkom Ilićem, strip od nekoliko tabli mu je bio izašao u beogradskom časopisu „Vidici“ koji je u cijelosti bio posvećen stripu…
Navodio se kao član „Novog kvadrata“, da bi preko noći njegovo ime i njegovi stripovi „nestali“ sa stranica listova…
Priča Emirove majke i tragedija koja je zadesila njezinu obitelj me je potresla, mada kao 20-godišnjak nisam ni mogao biti svjestan sve njezine „dubine“ i „slojevitosti“…
Dao sam obećanje gdji Čičić – Mešić da ću učiniti što mogu, pogotovo da ću pojedine urednike listova upoznati s Emirovim radovima.
I tako… uspio sam „dogovoriti“ da se poneki Emirov rad objavi u „Valu“, „Našem stripu“, „Spunk novostima“, izašli su i neki tekstovi (jednog od njih je napisao Zoran Đukanović), te su se i neke druge redakcije počele zanimati za njih.
O Emiru smo napravili i prilog za tada iznimno popularnu i gledanu TV emisiju „Obojena svjetlost“ Joška Marušića.
U riječkom omladinskom klubu „Ivo Lola Ribar“ organizirao sam najesen 1983. njegovu prvu izložbu stripova i ilustracija, na koju njegova majka nije „imala snage otići“. Bila je kupila povratnu kartu na relaciji Zagreb – Rijeka, ali nije se popela na autobus koji ju je trebao povesti put Rijeke…
Zahvaljujući Svetozaru Tomiću i „Forumu“ barem jedan, a moguće i nekoliko Emirovih stripova je objavljeno u Španjolskoj.
Koncentrični krugovi vezani za Emira Mešića su se počeli širiti.
Imao je u proljeće 1984. i samostalnu izložbu u Galeriji Studentskog centra, paralelno s izložbom „Novi kvadrat – pet godina kasnije“.
Naravno, Emir je predstavljen i na retrospektivnoj izložbi „Strip u Hrvatskoj 1867. – 1985.“ u Muzejskom prostoru, a i na izložbi „Strip u Jugoslaviji 1866. – 1986.“, čiji sam bio inicijator i kustos s kolegom Darkom Glavanom.
Izložbom je bio predstavljen i u Sarajevu.
I da, da ne zaboravim – za njegovu tragičnu sudbinu i sam rad „jako“ se zainteresirao i moj prijatelj Sahin Sisić, tada student „kamere“ na zagrebačkoj akademiji, koji će nervom rasnog dokumentariste i empatične osobe kasnije napraviti i dokumentarac o Emiru Mešiću!
Naslovio ga je – „Izlazak u javnost“ !
Dokumentarac je svoju premijeru i koliko znam jedinu projekciju imao u ožujku 1992. na festivalu kratkog metra u Beogradu. Ubrzo nakon toga započeo je rat i u Bosni, kopija filma je ostala u nekom od festivalskih skladišta.
Mislim da je to bio i Sahinov debi kao redatelja.
Inače, Sahin je autor dokumentarca „Planet Sarajevo“ – možda i najdojmljivijeg i najboljeg filmskog svjedočanstva o ratu u BiH.
Predmnijevam, da ne napišem da sam “uvjeren” kako je i film o Emiru Mešiću dojmljiv (Midhat Ajanović je te 1992. bio na beogradskom festivalu i rekao mi je jednom prilikom da je film „dobar“).
Nadam se da ću i ja jednom biti u prilici da vidim „Izlazak u javnost“…