Edit Glavurtić: TETA JOVANA (LA VIE EN ROSE)

240317760_10226254085878889_5880926905070575360_n

Tri sestre Letilović po svemu su bile potpuno različite, kao nekakva tri ženska arhetipa. Darinka, duboku duhovna i posvećena vjeri, Vitorija obiteljska i majčinski blaga, a Jovana, najstarija od braće i sestara bila je svojeglava, energična, pomalo infantilna i veoma smiona, što bi se današnjim rječnikom moglo izraziti zamjenicom “svoja”. No prije svega, bila je fina kao da se rodila u Parizu, a ne na Drveniku. Slijedom toga je, nakon što je došla živjeti u Split, u svim osobnim dokumentima dala promijeniti ime, pa je od krsnog, pučkog oblika Jovana postala Ivanka. To je puno bolje odgovaralo imidžu splitske gospođe, iako je za sve u obitelji i dalje ostala teta Jovana.
Još u ranoj mladosti, vidjelo se da otok nije za nju, i jedva je dočekala priliku da s njega pobjegne, no pošto je obitelj bila velika, s velikim potrebama, ona kao najstarije dijete željela je nekako doprinijeti. A opet, za tako finu djevojku nikako nije dolazilo u obzir da ide u službu i bude nečija sluškinja. Tako se je ukrcala na „Kraljicu Mariju“, veliki luksuzni parobrod kojim se krstarilo po Sredozemlju i Crnom moru, i na njemu je neko vrijeme navigala kao sobarica.
Onda se vratila doma, udala, rodila dvoje djece, odlučila da joj je dosta braka, pa se razvela. To nije bila mala stvar ni za otok ni za ono vrijeme, ali otac Ilija, liberalan i napredan čovjek, pustio je da se s djecom vrati u roditeljsku kuću. To za nju nije bila naročita opcija jer joj se na otoku nije ostajalo, pa se prvom prilikom zaputila u Split i nakon nekog vremena ponovo udala, za svoga Franu, drugog muža, i rodila još dva sina. Prema pričama čini se da je u tom braku njezina bila zadnja, i da se o svemu nju pitalo. Kako su se tada cigarete prodavale na komad, svome je Frani odobrila četiri komada dnevno, a dvije je dodala sestra Darinka, jer joj je bilo žao čovjeka, no, kako bilo, čini se da se dobri Frane baš i nije nauživao dima.
Kad su im sinovi odrasli, nekako se dogodilo da su obojica završili u Parizu, gdje su se oženili i osnovali obitelji pa se teti Jovani ispunila davna želja. Frane nije bio čovjek od putovanja, let avionom stvarao mu je nelagodu, pa za njegova života nisu posjećivali sinove, ali već mjesec dana nakon što je sahranila Franu, duša mu se raja nauživala, Jovana je odletjela u Pariz i ostala tamo pola godine. Sin ju je vodio po gradu, pokazivao joj znamenitosti, muzeje, parkove, a groblje Père-Lachaise na nju je ostavilo takav dojam da je izjavila da želi umrijeti u Parizu i tražila od sina da joj obeća da će je jednog dana, baš ovdje sahraniti. Teško se je pomirila s tim da je groblje konzervirano kao spomenik, i da su na njemu sahranjeni samo znameniti i važni ljudi.
U Split se teta Jovana vratila kao još veće grandeca nego što je otišla. Svakog jutra lijepo bi se uredila i otišla na misu (iako uopće nije bila pobožna), a poslije na Pazar i sestri Darinki na kafu koja je znala potrajati pola dana. Još kad se pridružila treća udovica, teta Zorka, imale su obilje tema za razgovor, o svojim pokojnima, o familiji i susjedstvu. Poznata je ostala njena rečenica : „Kako sam ja lipo živila s mojin Franom, a posebno ovih godina otkako je umra!“
Često je u razgovoru koristila frazu „kod nas, u Parizu“, pa „ove seljanke iz Varoša“, i „biste li tili jedan keksić?“. Inače, iako je teta Jovana bila prava fina splitska gospođa beštimanja se nije nimalo ustručavala.
Dvojica braće, Krsto i Rade, i Jovanin sin Roko, kad je zaratilo otišli su u partizane, i iz rata se vratili s odlikovanjima i ordenjem. Kao zaslužni dobili su u Splitu stanove i dobre poslove. Krsto se skrasio kao direktor Luke Split i živio s familijom na Marjanu uživajući u privilegijama. Rade je imao manje sreće, a i priroda mu je bila drugačija, mekša i finija, pa je kao idealist koji je vjerovao u zajedništvo s majčicom Rusijom, završio na Golom otoku, gdje je robijao pet punih godina. Kad se vratio, postao je još tiši nego ranije, zaposlio se ponovo u Luci i nastavio mirno živjeti sa ženom Ivkom, koja je švercala zlato iz Italije, iznajmljivala sobe, gradila, radila, i ostala zapamćena po tome što je žestoko i maštovito beštimala.
Jednog poslijepodneva, tražeći nekakav broš, iz kutije za nakit izvadila sam prsten kameju kojeg je pradjed Ilija donio sa Solunskog fronta. I dok sam prsten držala na dlanu, pomislila sam koliko je u njemu različitih priča, o različitim sudbinama povezanim u jednu obitelj, o vremenu, ljepoti razlika i snazi preživljavanja. Kao i u svakoj velikoj obitelji ima tu i humora i tragike, a sve što se ne uklapa u opće tokove i opća mjesta, najzahvalnije je za prepričavanje. Pošto je toga bilo u izobilju, dodatno sam istražila ono što mi je bilo nejasno ili nepoznato, i na kraju bilješke uobličila u priče.Vidim da je vrijedilo. A što se tete Jovane tiče, svoj put na kraju ipak nije završila u Parizu, nego sa svojim Franom mirno spava na Lovrincu.