EDIN DŽEKO, ČE GEVARA I SAN O VELIKOJ POBJEDI

612fd739-eee8-4c49-83ff-7adc0a0a0a64-1630524280-dzekooo-750x356-690x480 (1)

Gol Francuskoj

Piše: Marko Raguž

‘Ne osjećam da mogu reći kako sam imao djetinjstvo, sigurno ne kao neka djeca mojih godina. Imali smo nešto specifično u Bosni 90-ih godina, nešto što zovem periodom preživljavanja. Bio sam dijete kada je izbio rat i nisam bio svjestan mnogih stvari, ali rat vas natjera da brže rastete, da učite stvari koje nikada ne biste učili i da živite drugačije’, prisjetio se jednom prilikom Džeko, a tijekom rata izgubio je i nekoliko prijatelja koji su igrajući nogomet na obližnjem igralištu smrtno stradali od granata.
 
HEROES
 
Ja čujem glas tvoj, tvoj čujem sad ja glas.
To glupa neka pest oborila je nas,
ti pao si i s tobom razdrti su pali
djetinjstva našeg bijeli stjegovi
Stjegonošo tužni mrtve radosti,
tvoj čujem sad ja glas.
M. Krleža
 
Bilješka o Hemingvejevom romanu Starac i more
Pecati ili biti upecan? Odgovor bi nam mogli dati oni koji su imali buran život. Takav je i nobelovac E. Hemingvej. Preživio je rane od udara granate, tri saobraćajne nesreće, trovanje antraksom, upalu pluća i šumski požar. Preživio je dva pada aviona, i to u roku od dva dana. Njegovi suvremenici su govorili da je imao više života nego mačka. Kakva dramaturgija od života. Sad bi naš veliki Zuko Džumhur uskliknuo: Hej, hej, Hemingvej.
Svoj roman “Starac i more” napisao je sa toliko emocija, nostalgije i topline, da bi ribari sa Kube na toj toplini mogli grijati ruke jedno cijelo stoljeće. U uvodu romana se pripovijeda o bijedi ribarskog života u tome dijelu svijeta. Život ribara je prije svega – suza. Ali čitajući ovaj roman, mi ćemo brzo uvidjeti da to i ne mora biti tako strašno ukoliko ta suza ostane čista. Čista kao biser. Ovaj roman je, sasvim sigurno, taj biser. Jedan dijamant može trajati duže od jedne prestonice ili jedne carevine. Uvjeren sam da će i naš dijamant Edin Džeko trajati tako dugo. Čovjeku treba otprilike dvije godine da bi naučio govoriti a više od pedeset da bi naučio ćutati. Junak romana “Starac i more” je tu lekciju naučio. Ako umijete čuvati tajne, spremite se za plovidbu. U luci već čeka brod za Kubu. Kubu, naših snova. Dok vi pakujete kofere, otvaram nasumice knjigu, au: starac je već odavno isplovio na otvoreno more. . .
U jedan mah ustade i pomokri se preko ivice čamca i pogleda prema zvezdama i prokontrolisa svoj kurs. Sada su napredovali sporije i svetlost iznad Havane beše slabija i on je znao da sada struja skreće prema istoku. Ako više ne budem video tračke svetlosti nad Havanom, znači onda da idemo dalje prema istoku, razmišljao je. Svjetlost iznad Havane je posljednji svjetionik ljudske civilizacije kojoj stari lovac pripada, što će reći da se on otisnuo daleko na pučinu oceana – gdje prestaje moć čovjekovog poretka i ljudske organizacije života. Jedan avion prelete mu visoko iznad glave na putu za Majami i on je ugledao kako njegova senka unese paniku među jatom letećih riba.Iznenada nešto snažno i potmulo lupi u čamac, a udarac golemog repnog peraja podiže veliki mlaz vode, koji zasu čamac. Riba je izronila na površinu. “Blistala je na suncu, glava i leđa bijahu joj tamnogrimizni a pruge na bokovima sve su se više širile i otkrivale na suncu svijetloljubičastu boju. Kljun joj je bio dug kao palica za bejzbol i šiljat kao rapir”. Samo se tren pokazala starom ribaru i onda ponovo zaroni. Potom iznenada, kao da se igra, izroni sa druge strane čamca snažnim skokom iznad vode. Napravila je elegantan šraub i onda ponovo nestala u dubinama. Nakon skoka, riba je napravila vrtlog i veliki talas koji je sa boka udario u čamac i skoro ga prevrnuo. Bila je to riba iz porodice sabljarki, pola metra duža od starčevog čamca. Počelo je. Ovo je objava rata, pomisli starac. Ocean je sve drugo, samo ne ona Karahasanova “Kuća za umorne”. Uzburkano more, koje je riba svojim skokovima napravila, polako se smirilo. Sada je ostao sam u čamcu, usred oceana. Eh, da mu je sada otići u toplu kalifornijsku mjesečinu, gdje cvatu naranče i gdje luksuzni Kadilaci jure alejama palmi i kaktusa. Pojavili su se i prvi skupocjeni i lijepo lakirani Ford Mustanzi koji su simbolizirali taj spoj Divljeg zapada sa novim stilom života . To je bio Ameriken Drim koji smo svi sanjali i Amerika koju smo voljeli. Ima jedna pjesma koju je napisao Sv. Ambrozije (l644. God.) i toj Americi, ljepotici u koju smo bili zaljubljeni, lijepo pristaje. Ovako ide:
 
Od raznih želja premda Ona ohola biva,
mom očaranom srcu Njen govor je pravi;
Ona ljubi tek jednog, Ona ljubi u ljubavi
ličnost što je rijetka, i umna i osjetljiva.
 
Mislio je o velikim ligama, za njega su to bile Gran Ligas, i on je znao da su Jenkiji iz Njujorka igrali sada protiv Tigrova iz Detrojta. Samo se pouzdaj u Jenkije, mladiću moj, govorio bi. Sjeti se velikog Dimadža. Veliki Dimadžo je opet onaj stari. Poveo bih rado u lov i velikog Dimadža. Kažu ja da je njegov otac bio ribar. Možda je bio siromašan kao i mi i možda bi nas razumio. Starac je živio u maloj ribarskoj kolibi koja je bila sagrađena od žilave kore pupoljka kraljevskih palmi zvanih “Guano”. Na mrkom zidu od presovanog i isprepletenog lišća žilavog Guana visila je slika svetog Isusovog srca u boji kao i slika Gospe od Kobre. Između ove dvije slike je ukucan u zid ekserčić i prazno izblijedjelo mjesto.Ova znamenja su važna, jer donose sreću. Bez njih bi jaka bura odnijela krov, a možda i cijelu kuću oduvala. Kao da je čitaocu namjerno ostavljeno da odgoneta šta tu nedostaje. Po meni, tu bi se idealno uklopio stih iz pjesme Sunčani Hristos našeg velikog poete Maka, a ovako ide:
 
Ni život ni smrt ne pripada meni
Ja sam tek onaj koji je u sjeni
Onog što u vremenu se
Ovremeni.
Ja sam samo onaj što iz svoje jeseni
Iz zatoka tvari iz te tvarne muke
U ona daleka sunčana počivališta
Pruža ruke.
 
Ovi opisi ribarskih kućica nisu plod piščeve mašte jer je kao stravstveni ribar i sam bio dio tog miljea. Hemingvej je posjedovao kolibu u jednom malom ribarskom selu na periferiji Havane. Kolibu, koja je bila slična ovoj koju opisuje u knjizi. Ne, nije on živio oskudno i siromašno. To je, ipak, ako ne najbolji, onda sigurno jedan od najpopularnijih svjetskih pisaca.U glavnom gradu Kube, Hemingvej je posjedovao vilu. U toj kući je ugostio puno velikih zvijezda Holivuda. Jedan od njegovih prominentnih gostiju bio je i slavni glumac Gregori Pek, koji je i sam u filmu “Mobi Dik” vodio bitku sa velikom morskom nemani. “Moby Dick” sam zamišljao kao prokletu, ogromnu, divlju bavarsku mega kobasicu koja je otporna na topovsku đulad i harpune: govorio je autor ovog romana, Herman Melville. Da nebi bilo zabune, ovo nije izjavio Herman Apač nego Herman Melville. ( Herman Apač je dijete njemačkih iseljenika, koje su Apači oteli i koji je među indijancima odrastao. Snimljen je i film:Herman, der Apache-ein Deutscher unter Indianern) Po ovoj Melvillovoj izjavi bi legendarni Uli Henes, koji ima tvornicu kobasica, bio nekrunisani kralj oceana, karibski pirat. Onda bi lako mogli zamisliti njegov FC Bajern kao krdo slonova, koje jurca po terenu sa velikim kobasicama umjesto surli. Na svu sreću, to nije tako.
U čitavom tom okruženju, daleko na oceanu, u toku lova, starac razmišlja o sportskim takmičenjima, dakle o ljudskim aktivnostima, koje potpuno pripadaju tvorevinama kulture. Civilizacija je mašina za ubijanje i eksploataciju Prirode, na osnovu koje čovjek i dan danas živi, kao što je živio i u pradavna vremena, samo što su tada njegova oruđa bila znatno slabija. Takvim životom, životom naših davnih predaka, koji su lovili isključivo u mjeri koja im je potrebna da prežive, i koji su živjeli unutar sistema ishrane koji je uspostavljen unutar Prirode, takvim dakle, životom, živi i junak ovog romana. U borbi sa velikom ribom, on jede svježu ribu, a sve u cilju preživljavanja i održavanja svog organizma u snazi, kako bi se mogao oduprijeti snazi velike ribe koju je ulovio. Sada smo, od podneva vezani riba i ja. I nikog nema da nam pomogne.Od trenutka kada je ulovio ribu, dakle od trenutka kada je počela njegova borba s ribom, i njegova želja da je savlada, vrijeme kao da se ne mjeri položajem Sunca na nebu, nego snagom i izdržljivošću starca i njegove ribe. Sunce se rađalo treći put otkako se otisnuo na more, i riba je tada počela da kruži. Ukupno vrijeme romana je podređeno njegovoj borbi sa ribom, odnosno njegovom izdržljivošću, koja je dovedena u pitanje, a koja ga održava u životu. Sve dok je u stanju da nadjača ribu, on opstaje u životu, jer dokle ga služi snaga, dotle i traje njegov život. “Moraš nekako izmudrovati da malo odremaš u slučaju da zapliva mirno i ravnomerno. Ako ne odspavaš može ti se pomutiti u glavi.” Čovjekova potreba da spava i sanja, i da na taj način obnavlja snagu, krajnje je kosmičke prirode. Čovjek svakodnevno ima potrebu da obnavlja svoju snagu, i svakodnevno je podvrgnut ovoj svojevrsnoj amneziji, koja otpočinje njegovim tonjenjem u san, kada otpočinje slobodna igra fantazije. Sanjao je o Africi, kada je bio još mlad, i o dugim zlatno-žutim obalama, kao i o bijelim obalama koje bjehu tako svijetle da ih je bilo bolno gledati, i o visokim grebenima i o tamnim velikim brdima. Sada je već svake noći živio na toj obali, i u svojim snovima je slušao hučanje mora i gledao kako čamci urođenika plove po njemu. Mislio je o moru kao o la mar – kako ga ljudi zovu na španskom, kad ga vole. Kao o nečemu što može da uskrati ili pruži veliku milost, i kad je bilo divlje i olujno ono, ipak, nije bilo krivo. Mjesec utiče na njega kao na ženu. Kada neko u ljubavnoj ekstazi padne na koljena pred ljepotom tijela žene, on nije kleknuo pred njenim tijelom nego pred božanskom ljepotom u njenom tijelu. Tamo daleko na pučini mora, iza linije gdje se spajaju nebo i more, ribaru je potreban povoljan raspored zvijezda i puno, puno sreće. Za Galileja je nebo – knjiga u kojoj je zapisana sva filozofija svijeta, razigrana rapsodija i fantazija, poezije i znanja. Za starca je nebo mrijestilište Bogova. Za veliki podvig, on zna, potrebna mu je i milost mora, ali i naklonost Bogova. Ovaj roman, za koji je sam Hemnigvej rekao da bi ga trebalo staviti kao uvod za sve njegove knjige, i nije ništa drugo nego potraga za božanskom ljepotom i bijeg od stvarnosti. Razumljivo, jer se on kao ratni reporter nagledao strahota rata.
U vrijeme kubanske revolucije on je ostao u ovoj lijepoj zemlji, koja je bila njegova domovina po izboru i gdje je imao svoju kuću. Da li je to bio znak podrške revoluciji i Fidelu? Nije bilo javnih istupa, ali šutnja ponekad kaže više od riječi.Ipak, danas se zna da je on jedne noći, u svojoj kući na obali, ugostio tri misteriozna gosta. Na glavi su imali beretke sa petokrakama. Te noći, nebo iznad Kube imalo je trudove, jer je na pomolu bilo rađanje novih zvijezda. Upravo taj put do zvijezda je bio tema razgovora. I stari Latini su govorili: trnovit je put do zvijezda. Domaćin im je predlagao da ga potraže preko čarobne ljepote snjegova Kilimandžara o kojoj je napisao knjigu. Uostalom, sve je bolje nego gorjeti u paklu rata. Veliki pisac im je savjetovao: „ Nemoj nikada misliti na rat, ma koliko potreban bio, ma koliko opravdan bio, on je zločin. I zato nikada ne pitaj, kome zvona zvone? Tebi zvone“. Dvojica njegovih gostiju mu nisu povjerovali nego su još čvršće stegli oružje u rukama. Treći jeste. Oprostili su se i ovaj TRIO FANTASTIKUS se izgubio u noćnoj tmini. U cijelom kvartu je vrvilo od obezbjeđenja i tjelohranitelja. Radilo se o nekim ekstremno važnim posjetiocima. Jedan od njih je imao na glavi šešir koji je od domaćina dobio na poklon. Do zadnjeg trena života on taj šešir nije skidao s glave i navodno su ga sahranili skupa sa njim, kao što su malteški vitezovi sahranjivani skupa sa svojim mačem. „Visoka stabla, oborit će munje“, govori jedna narodna. Tako je i bilo. Imao je svega 27 godina kada su ga ispratili kao heroja. Ta rana i danas boli ali će sjećanje na njega ostati da živi, jer: the legends never die. Danas se zna da su ta tri tajanstvena gosta u Hemingvejevoj kući bili Fidel, Če Gevara i onaj bradonja pod šeširom. Bradonja je van granica Kube bio potpuno anoniman. To nije bio treći čovjek iz istoimenog kultnog filma, za kojeg se kasnije ispostavilo da je Orson Vels.To nije ni Bili Kid kako je, u šali, Emir Kusturica nazvao najprominentnijeg Sarajevskog Šeširdžiju.
Taj bradonja sa šeširom je bio komandant Kamilo (Camilo Cienfuegos) – kubanski heroj revolucije i legenda. Sa osmjehom mladog Jack Nicholsona, širio je vedrinu i optimizam. Napustio nas je mlad sa 27 godina i otišao u legendu. U pomen na njega, Će Gevara je svome sinu dao ime Kamilo. Ako su Fidel i Če simbolizirali veliko i hrabro srce kubanskog naroda onda je komandant Kamilo bio simbol njegove duše. To je bilo vrijeme kada se mnogo pucalo, strasno voljelo i puno patilo. Teško smo preboljeli odlazak velikih kubanskih heroja. Metak koji je usmrtio Če Gevaru prostrelio je i naša srca. Nakon likvidacije u njegovom ruksaku je, pored ostalog, pronađena i knjiga poezije čileanskog nobelovca Pabla Nerude. Možda je bila dovoljna još samo jedna knjiga poezije pa da umjesto pancira zaustavi taj smrtonosni kuršum. U tako opasnu avanturu ja ne bih krenuo bez zbirke pozije peruanskog pjesnika Caesara Valleja. Evo par stihova iz njegove pjesme „Crni vjesnici“:
 
CRNI VJESNICI
 
Postoje udarci u životu … ne znam!
Udarci božije mržnje: kao da pri susretu s njima
skroviti talog patnje najednom sune
odnekud iz duše … ne znam.
Malo ih je, ali ih ima … Načinju mračne
brazde na najdivljijem licu i najsnažnijim leđima.
Možda su to pištolji barbarskih Atila,
ili crni vjesnici što Smrt nam ih šalje.
Postoje udarci u životu … tako snažni. Ne znam!
 
Harizmatična pojava Če Gevare plijeni i osvaja. Čak su i sami novinari magazina „TIME“ nakon intervjua sa 31- godišnjim revolucionarom (1960) zaključili da Che Guevara posjeduje „ osmijeh slatke melankolije koji na mnoge žene djeluje razarajuće“. Njegov pomalo neuredan stil, ekscentričnost i stav oduzimali su ženama dah. On je bez sumnje bio originalna verzija boemskog looka Johnny Deepa.
Kuba mi je potrebna da bih mogao pisati, sa ponosom govori Leonardo Padura, ugledni kubanski pisac. Herojima sa Kube bila je potrebna da bi mogli slobodno disati. Vrijedilo se boriti za tu slobodu. Fidel Kastro je nedavno, zauvijek, otplovio na drugu obalu. Njegova posljednja želja je bila da se na Kubi ništa ne zove njegovim imenom. Možda je tako sročena Oporuka ujedno i priznanje da je svako rješenje bilo bolje od rata i izolacije. Jer danas, šest decenija poslije toga sukoba, koji je otpočeo u zaljevu Svinja na Kubi, nikom nije jasno zbog čega su gospodari rata i mira tada doveli Svijet na ivicu nuklearne kataklizme. Ono što se može sa sigurnošću ustvrditi je to da su ondašnji vladari Svijeta pronašli prikladno mjesto za konflikt, a to je bio taj nesretni zaljev Svinja na Kubi.U tim burnim vremenima, najpopularnijem američkom piscu koji se sticajem okolnosti našao u uzavrelom kotlu, nije bilo lako.
Do starog ribara ova revolucionarna gibanja nisu dopirala. To je priča iz nekog drugog filma. Za starca i njegov san o ulovu velike ribe nikakav magični šešir nije od pomoći. Ovolika morska neman sa kojom vodi iscrpljujuću borbu ne lovi se iz šešira pomoću magije nego iz mora. Svoju šansu on vidi u dobroj kalkulaciji i strategiji. U ribolovu strategija je prije svega, čekanje. Strpljivo i dugo čekanje. U tome se krije ljepota i draž. Čekanje je ponekad strašno. Za Dostojevskog je čekanje na kaznu teže i od kazne same. Kod zaljubljenih isto kao u ribolovu, ona je lijepa i uzbudljiva. Tako pjesnikinja D. Maksimović u svojoj pjesmi „Strepnja“ kaže: „Ne, nemoj mi prići, hoću iz daleka da želim i volim oka tvoja dva. Jer, sreća je lijepa samo dok se čeka, dok od sebe samo nagovještaj da.“ Veliki Dimađo, njegov idol, isto je čekao dugo. Do bola dugo, sve dok se na njegovu udicu nije upecala morska sirena, fatalna blondina, filmska diva M. Monro. Strpljivo čekanje mu se isplatilo, jer o njoj su sanjali i na nju su čekali mnogi. I stari ribar je bio naoružan strpljenjem. Za njega je život plovidba između dvije obale. Bilo da je san ili java starac je uvijek plovio po onoj tankoj liniji koja spaja more i nebo. Da bi bio potpuno spreman za posljednji čin svoje životne drame, potrebna mu je jedna velika pobjeda. Jedan veliki ulov, kako bi mogao životnu pozornicu napustiti trijumfalno.
Starac je na kraju savladao tu veliku ribu, upotrijebivši posljednje ostatke svoje snage. Mi i ne znamo koliko snage i kakve sve mogućnosti krije u sebi svako živo stvorenje. I ne slutimo šta sve umijemo. Budemo i prođemo, a ne saznamo šta smo sve mogli biti i kakvim smo podvizima bili dorasli. To se otkriva u samo velikim i izuzetnim trenucima kao što je ovaj trijumf starog ribara. Ni autor ove knjige nije ostao praznih ruku. Za roman “Starac i more” Hemingvej je dobio Nobelovu nagradu, koju je posvetio narodu Kube. Danas, šest decenija poslije, na Kubi jedva da se šta promjenilo. Vrijeme kao da je stalo. Po ulicama se i sada voze old tajmeri. Majstorski renovirani i lijepo lakirani, cakle se i presijavaju na suncu kao patkova glava. Sve je isto kao nekad. Nad tihom lukom malog ribarskog sela, pao je prvi suton. Ribari, kao i obično, vrše poslednje pripreme da isplove. Noć je prohladna, a po vedrom nebu je razasuto bezbroj zvijezda. Žmirkaju preplašeno. Malene su i žute kao pilići. To su one iste zvijezde, pomoću kojih je stari ribar pronašao kurs da sa svojom barkom otplovi, pravo u vječnost.
 
Sarajevo, 01. 09. 2021. god.