Srećko Pulig: Borba za “nacionalni” književni kanon

Esej iz nove knjige Srećka Puliga, zbirke eseja “teorija prakse: Eseji o ideologiji, kulturi i društvenoj strukturi”, Sandorf, Zagreb 2021.

Usred novog ciklusa “rata u kulturi” koji je pokrenula vlast u Hrvatskoj dobro je ponoviti – a ponavljanje je postalo figurom našeg cjelokupnog života – da gadljive pojave u kulturi ovdje nisu od jučer. Jednako je dobro imati na umu kako “zgađenost” nije produktivan stav u sučeljavanju s problemima suvremenosti. U paru s moralizmom, a tako obično nastupa, ona nas, u boljem slučaju, “samo” sprečava da vidimo “širu sliku”. U gorem, može se čitati kao simptom malograđanske panike, što zahvaća one koji su do jučer “mislili” da su, barem u svojim “osobnim” egzistencijama, “nadmudrili sistem”.

Evropski poreci koji su koliko jučer od sociologa tražili da osmisle za njihove građane relativno ugodan život u “društvu rizika”, sada kao da zaboravljaju na svaki rizik za društvo koji će proizvesti svojim agresivnim i ratobornim politikama. Jer ne ratuje se više samo u kulturi, stvarni ratovi odvijaju se na rubovima, naročito istočnim, EU-a. A oni su, čak i ako mislimo da više nikoga ne pokreće “sukob civilizacija”, itekako povezani sa stanjem “kulturne svijesti” današnjih ljudi. Koje je, na jedan perfidan način, zapušteno. Ova tvrdnja nije u suprotnosti s materijalističkim shvaćanjem povijesti, koje danas – u liberalizmu i lošem marksizmu – malo prebrzo sve svodi na pseudokonkretno (bilo naftu, sirovine, vodu ili proizvodnju novca pomoću novca, svejedno), tj. na ono “ekonomsko”.(1) Recimo ovdje samo to da je i “ekonomija” sama, baš materijalistički shvaćena, kao privreda dio baze, ali već kao znanost i dio nadgradnje. A kao dio obrazovnog aparata, dakle najvažnijeg ideološkog aparata države, ona je i dio kulture. I to baš onaj dio koji na “književni kanon” oslonjena kulturna produkcija ne smatra dovoljno relevantnim da bi primjerice na klasičnim tekstovima političke ekonomije, a ne samo “lijepe književnosti”, obrazovala učenike u školskom polju.

Baš takvo obrazovanje na književnim tekstovima iskušava se već dvjesto godina. Zapitamo li se što je to književni kanon, odgovor koji ćemo dobiti razlikovat će se konzultiramo li se s priručnicima znanosti o književnosti ili s onima jezikoslovne znanosti. Odmah upada u oči da ovi prvi, otkada živimo u “nacionalnoj situaciji”, naoko paradoksalno, uopće ne govore o “nacionalnoj književnosti”. Takva podjela rada vrijedila je i u prijašnjem socijalističkom sistemu, s tom razlikom da su tada teoretičari ipak govorili i o “narodnoj književnosti”(2), a taj govor završio bi na primjer na “partizanskoj narodnoj pjesmi”. Danas o “narodnom” i “nacionalnom” u književnosti govore uglavnom jezikoslovci i to bez ikakve teorije.

Kanon je dakle pravilo i popis. On je označavao “institucionalno ovjereni korpus biblijskih spisa kojima Crkva pripisuje autentičnost podjednako u smislu (božanskog) porijekla i u smislu zakonodavne religijske vrijednosti”(3). To je i “književni” izvor “kanonskog prava”, primjena kojega je izvor prijepora u aktualnom sukobu Katoličkog bogoslovnog fakulteta i Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Dakle i tu nam “književnost” radi o glavi. Svi vjerski i svjetovni sporovi oko toga koji su biblijski spisi autentični, a koji apokrifni, ne dovode u pitanje “identitetsku” pozadinu svih crkava, a ona je da je kanon samo jedan.

Sve se počinje komplicirati još u renesansi, kada se pojavljuju svjetovni jezici te počinje konkurencija između kulturnih i estetskih standarda. Kanonizacija ostaje do danas načinom “ulaska u besmrtnost”, ali nastankom povijesti književnosti i povezivanjem kanona s atribucijom djela pojedinom autoru, on se približava svom današnjem značenju. To se dogodilo “tek” u 19. stoljeću, a s obzirom na naše kašnjenje u osnivanju nacionalnih akademija, za nas uglavnom početkom 20. stoljeća. Tada i nama kanon postaje “skupina književnih djela kojoj je (obično) akademska institucija pripisala središnju važnost za jednu kulturnu zajednicu”. Da će se tu miješati estetski i ideološki kriteriji od početka je svima (osim „zavedenim“ akademicima) jasno. Suvremena književna teorija podučava nas i da kanon može postati teorijskim problemom ako pojedine književnokritičke škole prestanu njime postavljati univerzalističke zahtjeve. Što bi u prijevodu na svakodnevnu pragmu značilo zahtjev da se postojeći kanon zamijeni novim, njihovim. Ta “pluralizacija” kanona na djelu je, po nekima, tek od 1970-ih godina. To dovodi do “konkurencije alternativnih kanona”, koji otvoreno ističu svoju “grupnu” specifičnost (kulturnu, klasnu, spolnu itd.), odričući se ambicije da budu jedni i jedinstveni. No baš to, tj. uvođenje “identitetskih” politika prepoznavanja i priznavanja i u literaturu, može proizvesti i proizvodi ne “cvjetanje tisuću cvjetova”, već nove nasilne homogenizacije. U igri više nije samo kvaliteta određene skupine tekstova, već i predrasude i interes onih koji tu kvalitetu toj skupini pripisuju.(4) Tako je ispalo da je relativistički pristup kanonu pogibeljan kao i ortodoksni, ako ne i više. Problem ostaje njegova “kulturotvorna” (ne zvuči slučajno kao “državotvorna”) uloga, jer djela koja mu pripadaju imaju “složene, iznutra podvojene odnose prema kontekstima” svojeg stvaranja i upotrebe.(5) Trijezna suvremena književna teorija zato zaključuje ovako: “Uza svu njegovu problematičnost koju ne treba ni jednog trenutka zaboraviti, kanon je u sadašnjim okolnostima nužnost, dapače uporište književnog sistema baš kao što je npr. autor.” Tako kaže “teorija”, no to bi bila prije zapažanja znanosti o književnosti, “stručnjaka” bez puno teorije. One znanosti koja se čuva i od samog spominjanja “nacije” i “naroda”, za koje zna da su sklizak teren na kojemu vlada jezikoslovlje, a ustvari veliko političko nasilje. Uglavnom, rekli smo, bez ikakve teorije.

Prava teorija počinje tek kada se ne bojimo “povezati” ta područja. A ustvari, točnije, istupiti iz njih. Tek tada možemo reći da je funkcija kanonskih tekstova u nacionalnoj književnosti u tome da ponude polje na kojemu se vode ideološke bitke u životu naroda. Istovremeno, tu djeluje pričin da su kanonski tekstovi uzdignuti “iznad” političkih i ideoloških sukoba. A stvarno se konkretni ideološki i politički sukobi događaju i u načinima interpretacije kanonskih tekstova.(6) Pa zar tome upravo ne prisustvujemo u siledžijskom nametanju vlastite interpretacije svega što se u hrvatskom društvu može podvesti pod Bibliju, u “sukobu fakulteta”, KBF-a i FF-a, koji to nije (jer prva strana nije fakultet nego Crkva, koja ne trpi konkurenciju kanona)? Unutar nacije uvjet je da kanonski tekstovi djeluju estetski. A kao takvi oni izgledaju kao da su ideološki i politički neutralni (u tom smislu Crkva igra igru da je čas “unutar”, čas “izvan” nacije, već kako joj odgovara). Estetski neutralizirani tekstovi su odlikovano polje u kojemu djeluje nacija kao nulta institucija. A to znači ona podloga na kojoj je “idejni pluralizam” za društva u “nacionalnoj situaciji” tek moguć. No tu je odmah i granica (nacija je prije svega to – zato ih i fizički ponovno podiže jer je sve manje sigurna u svoje postojanje): ideologije koje nisu “sposobne” interpretirati kanonsku literaturu ispadaju iz uljuđenog dijaloga. Vrijedi i obrnuto: ideologije koje žele sudjelovati u uljuđenom narodnom dijalogu moraju dokazati svoju sposobnost interpretacije kanonske lijepe književnosti.(7) U 20. stoljeću u književnim raspravama i bitkama za interpretaciju sudjelovale su sve tri ideologije: klerikalna, liberalna i socijalistička. Danas je institucionalizirana samo jedna ideologija: ona neoliberalna (to se vidi i po tome što po njoj prema unutra funkcioniraju sve institucije, bile one popovske, tržišne ili ljevičarske).(8) Rasprava o književnom kanonu i umjetnostima uopće zato je skrajnuta na rub, pa se čini kako interes za nju imaju samo krajnji desničari. S druge strane školski kanon, koji se tiče gotovo svih članova društva, stvrdnut je i prenapregnut do pucanja, kao da živimo u doba herojskog nacionalizma 19. stoljeća (vidjeli smo na TV programu (!) zagriženu debatu o količini i kvaliteti zastupljenosti Marka Marulića u novom školskom curriculumu, što je notornom Slobodanu Prosperovu Novaku bio argument na kojemu ta reforma prolazi ili pada).

Važnost zašto krajnjim desničarima i fašistoidima ne smijemo prepustiti svu inicijativu na ovome polju (pa onda reagirati samo reaktivno) jest u činjenici što su autonomna estetska sfera i “relativno autonomna društvena sfera kulture” (koliko autonomna vidi se po količini štete koju u kratkom roku može napraviti jedno ministarstvo, dakle tijelo puke izvršne vlasti), zajedno s nacijom, oblici klasne vladavine. A autonomizacija estetske sfere nije “samo” povijesni doseg klasne borbe kapitalističkih klasa. Ona je i aktualni manevar, važna strategija u klasnoj borbi kapitalističke klase. Kanon je podloga za interpretacije, nudi polje za prostiranje različitih čitanja i ne trebaju ga svi “poštivati” u njegovoj estetskoj nedodirljivosti. On je strpljiv i trpi sve interpretacije. Samo što ih, poput ministra Hasanbegovića, “ne čuje dobro”, sve dok ne zvuče poput njegove. “Autonomija” ovdje znači da je zaborav društvenih i povijesnih uvjeta za nastanak sfere “kulture i umjetnosti” i za proizvodnju estetskih i kulturnih dobara i usluga konstitutivni uvjet proizvodnje i reprodukcije u tom polju i tog polja samog.

Čemu onda služi struka? Vidi se to i po reakcijama u civilno-društvene inicijative upregnutih “kulturnjaka” na fašistoidne “ekscese” vlasti. Ona služi reprodukciji svoje institucionalne infrastrukture. Materijalistički (svojim tijelima, u raznim hepeninzima), ona interpretira refleksivnost teorije. Teorija se mora pitati o uvjetima za svoju mogućnost. Struka pribavlja uvjete za svoj opstanak i nastavak svoga rada. Preko te zaobilaznice – brige za ideološke aparate države kao svoje institucionalne podloge – struka služi sistemu, što je strukturna uloga ideoloških aparata. Služi dakle reprodukciji proizvodnih odnosa, a preko te zaobilaznice brine o sebi. U situaciji kada se sveučilište i akademija povezuju s vanjskim činiocima – školstvom, privredom, politikom (čak i Crkvom, vidjeli smo, ali i npr. s NATO savezom; školovanje njegovih kadrova na sveučilištu zbog “udaljenosti sfere” ne izaziva u nas proteste “kulturnjaka”) – postaju oni tvornicama prerade strukovnih oruđa u ideološka oružja. Kada se strukovni ideološki aparati države povezuju s drugim društvenim djelatnicima, iz svog osobnog oružja izrađuju oružja za masovno djelovanje.(9)

Iako je mit kao izvor umjetničkog, a posebno književnog kanona, odstranjen zasnivanjem znanosti o književnosti, on kao da se danas – sto godina naknadno – ponovno vraća. Točnije, ono što se vraća je “otpravljanje mita”. Kao da su današnji znanstvenici zaboravili da njihovog diskursa, pa onda dakle ni njih samih, ne bi već sto godina ni moglo biti da se intelektualni preci nisu jednom već obračunali s mitom. Je li sama povijest zaboravila što je po pitanju demitifikacije već učinila, pa je samu sebe poslala u klupu za ponavljače? Obnovu demitifikacije kanonskih mitova nacionalne ideologije zato treba promatrati u vezi sa sadašnjom ovdašnjom državom, koja se ideološki utemeljila, odmah na svome početku, na reciklaži najkonzervativnijih ideologija 19. stoljeća. Tako na primjer “nužnost” zamjene Trga Republike Trgom bana Jelačića treba shvatiti u kontekstu niza obnova: obnove liberalnog kapitalizma, nacionalističkih ideologija, predkapitalističkih oblika iskorištavanja, rješavanja konflikata vojnim nasiljem, predmodernih i predpolitičkih načina uređivanja javnih stvari, društvene uloge Katoličke crkve, religiozne artikulacije društvene kohezije.

Svaka od tih obnova (“duhovna” na svoj način) i ponavljanja uništava neki od povijesnih dosega koje smo jednom već izborili. Liberalni kapitalizam uništava socijalnu državu, tekovine radničkih borbi i socijalnih revolucija, a druge obnove i “ponavljanja” modernu državu, političku sferu, političko uređivanje društvenih konflikata. Sve do “obnove” nacionalne države. Koja, naoko paradoksalno, uništava državu i naciju!(10) Što onda uništava ponavljanje demitifikacije i demistifikacije? Znači li to da je znanost degenerirala u “stručnost” (čime se vlast, kao svojim idealom vladavine tehnokrata nad tehnokratima, hvali)? Da je nacionalnoj književnosti kraj? Da više nema “naroda”? Pa onda ni sadašnja država više nije nacionalna država?

Vidimo kako masovni ideološki refleks reciklira vladajuću ideologiju (tako npr. u sportu, kao važnom dijelu suvremene “niske” kulture, huligani nepogrešivo čine što vlast misli, no tu ima i iznimaka), iako ona reproducira klasnu vladavinu, tzv. vlast “elita”. Podjarmljeni narod progovara dakle sluganskim jezikom. Mitologiju je nekada trebala književna znanost, ali “samo” zato da bi je mogla kritizirati. Preko “školske književnosti” producira se i reproducira društvena struktura. A općinstvu danas kao da je dovoljan svetac, književni i izvanknjiževni, makar i mumificirani, da ga časti. Mit je nekada, pričama o autoru, otvarao estetsku dimenziju teksta. Jezikoslovlje je pomagalo uvođenju mehanizama društvene kohezije, svojstvenih modernim nacijama. Bilo je normalno da postoji mnoštvo interpretacija, mnoštvo estetskih razumijevanja istih književnih djela.(11) Sve to doprinosilo je uspostavljanju i obnavljanju modernog naroda.

Kada se samo sjetim svih pravaca u proučavanju književnosti, od formalizma, preko strukturalizma, pozitivizma i marksizma, prisutnih još u doba moga studija komparativne književnosti (Zagrebačka stilistička škola, koju su utemeljili Zdenko Škreb, Ivo Frangeš, Aleksandar Flaker i Viktor Žmegač, bila je međunarodno priznata)(12), ne mogu se ne zapitati: otkud sadašnja depresija? Otkud regresija na osjetljivost samo na književne “likove” i njihovu nedodirljivost? Pa ako je primjerice Krleža bio nedodirljiv kanonski pisac u socijalizmu (što možda vrijedi za “školski kanon”, ali ne i za pluralizam teorijskih i izvedbenih interpretacija koji je postojao), koliko je (naravno, uz preradu iz hrvatskog i jugoslavenskog pisca i ljevičara u “nacionalnog barda”)(13) tek sada postao masi nedodirljivim?(14) Odgovor je samo jedan, a on zahtijeva posebnu obradu. Ovdje ga navedimo samo kao tvrdnju za kraj: velik dio ovdašnjeg društva sve više gubi svojstva naroda i mijenja se u identitetsku skupinu. A u njoj su kohezivni mehanizmi drugačiji, pa je drugačija i struktura vjerovanja. Identitetsku zajednicu zajedno drži uvjerenje kako postoji skriveno zajedničko znanje, dostupno samo pripadnicima te skupine. Svaki pokušaj da se identitetska tajna izgovori, prikaže, bilo kako izvanjšti, doživljen je od pripadnika grupe kao žalosna profanacija. Zato u ime identiteta tako lako uspijevaju razne zabrane, jer za vjernike te vjere sve je blasfemično, dok se ne dokaže suprotno. Uvijek postoji pitanje: što se skriva iza napada na naše svetinje? Popularne odgovore dana objavljuju nam sredstva javnog priopćavanja. A oni su u pravilu odgovori ideološkim nasiljem i svakovrsnim terorom.

Narod se, naravno, empirijski ne pravi iz lektire, ali ona je postojani i vrlo realni topos, proizvod masovnog rada, prečesto nesvjesnog, oko kojega se prede zazivanje svakovrsnih sablasti. Kao da narod, ostavši bez materijalnih uvjeta za svoju samostalnu reprodukciju, dulje preživljava na području “literature”.(15) Otuda i tolika borba za “nacionalni” književni kanon.

FUSNOTE:

Da danas „ekonomija“ sama ne može proizvesti uvijete svoje reprodukcije, bez ogromnog „vanekonomskog“ nasilja, jasno je, barem intuitivno, svima. U tom smislu ona je „politička“, možda više no ikad. No, da bi, na tragu osebujno interpretiranog Foucaulta, pokazao kako je moguće iz objašnjenja procesa proizvodnje relativnog viška vrijednosti (koji Foucault poduzima „simptomalnim“ čitanjem četvrtog odjeljka prve knjige Marxovog Kapitala) izvesti jednu analizu „moći“, francuski marksist Pierre Machery predlaže premještanje s političkog plana na plan ekonomije. Tako prvorazredni značaj dobiva pojam koji je sam Marx predstavio kao svoju glavnu inovaciju i radikalan raskid s rikardovskom ekonomijom, a to je pojam „radne snage“. O ekonomiji moći, kao ekonomiji „snaga“, a ne stvari ili dobara, koja je onda i ekonomija osoba, konkretno artikulirana u postupcima podčinjavanja osoba i njihovih „tijela“, napisao je Machery studiju, u kojoj put „od Marxa prema Foucaultu“, pokušava ponovo preokrenuti u onaj „od Foucaulta prema Marxu“. Za našu temu to je važno zato da se naglasi „moć“ književnog teksta, kada zahvati npr. buduću radnu snagu – učenike. Vidi Pierre Macherey: Produktivni subjekt, kuda.org i Multimedijalni institut, Novi Sad i Zagreb, 2014.
Najveći autoritet u izučavanju „narodne književnosti“ bio je Trvtko Čubelić (1913-1995). Ovako ju je definirao: „Pod općim izrazom narodna književnost obuhvaća se danas izvanredno bogata i raznolika književna stvarnost, koja ima svoju dugu povijest, svoj razvojni tok, mijene, uspone i – sasvim razumljivo – povremene padove, i svoju završnu, zaključnu misao. To je oblik umjetničkog stvaralaštva koji se izražava govorenjem, živom riječju, a njegovala ga je, razvijala i određivala tradicija i kultura usmenog izražavanja.“ U kolektivnom Uvodu u književnost (urednici Fran Petre i Zdenko Škreb) iz 1961. Čubelić je napisao poglavlje o narodnoj književnosti. Prenesimo još samo jednu misao iz zaključnih razmatranja: „Službeni stav različitih crkava prema narodnoj književnosti bio je uvijek negativan, jer su je potiskivali i zamjenjivali svojim vjerskim tekstovima.“
Historizaciju pojma „kanon“ preuzeli smo iz Pojmovnika suvremene književne teorije, autora Vladimira Bitija; MH, Zagreb 1997.
Tom problematikom se na primjeru književne grupe „FAK“ bavio Borislav Mikulić, zaključivši kako je u njihovom slučaju „javnog“ festivalsko-scenskog čitanja vlastitih književnih tekstova na djelu bilo niz regresivnih strategija. Od toga da su krenuli iz „pluralizacije kanona“, da bi brzo i sami poželjeli postati „nacionalnima“, pa čak i podlegli sindromu mitske svijesti, koji on naziva „novim ognjištarima“, za razliku od starih, protiv kojih su navodno ustali. Postali su neke vrste antikanonskim „kanonom“. Riječima autora: „FAK je ime za nesvjesni društveni konzervativizam same forme reprezentacije književnosti: njegov oblik je performans kao društveni kult ili autoreprodukcija svjetovne svetinje.“ Oni su najprije previdjeli da je književni korpus već sam instanca komunikacije – medij koji sadrži druge medije, a sadržaj književnog teksta i instanca medijacije nekog drugog sadržaja. S druge strane su, iako u naoko asketskoj formi, zahvatili medijalnost kao kontejner porečenog bogatstva medijalnosti. Cijeli medijski potpomognuti pokret „stvarnosne proze“ negirao je estetsko-teorijsku nadgradnju književne produkcije za „knjižnice i police“, da bi vlastitu „nadgradnju“ našli samo u praksi izvedbe. Vidi, Glasovi, znoj i diskurs; FAK kao nulti stupanj medija i povratak kulturne ugode, u knjizi Borislav Mikulić: Scena pjevanja i čitanja; Između Hesioda i FAK-a. Dva ogleda iz epistemologije metaknjiževnog diskursa književnosti, Demetra, Zagreb 2006.
Svajom snagom i svojom slabošću diskurs književnih djela oponaša teorijski izraz, čiju čvrstu liniju ponavlja, ali ju ne reproducira točno. No, svojom evokativnom funkcijom, a ona je ovdje bitnija, koja mu omogućava da označi specifičnu realnost, on imitira i svakodnevni jezik, koji je jezik ideologije. Književno je djelo, a posebno ono kanonsko, istovremeno analogno spoznaji i karikatura obične ideologije. O tome Pierre Macherey kaže: „Na ivici teksta uvijek se na koncu pronalazi, trenutačno zamračen, ali samim tim odsustvom govorljiv, jezik ideologije. Parodički karakter književnog djela oduzima mu njegovu prividnu spontanost i čini ga drugim djelom. U njemu su različiti elementi, posredstvom raznolikosti načina njihova prisustva, mnogo više osporavaju nego što upotpunjuju. „Život“ – što ga sa sobom nosi svakodnevna riječ, čiji se odjek nalazi u književnom djelu, upućuje je na njezinu irealnost (koja je popraćena proizvodnjom efektne realnosti), dok dogotovljeno djelo (jer mu ništa ne može biti dodano) pokazuje u ideologiji nedovršenost. Književnost je mitologija vlastitih mitova; njoj nipošto nije potrebno da vrač dođe otkriti njene tajne.“ I još: „Više nego što je reprodukcija realnosti on (književni diskurs, op.a.) dopušta osporavanje jezika. On više izobličuje nego što oponaša.“ Zato je i tako pogodan za „primijenjenu upotrebu“ u „državotvornoj“, ali vidimo i u „postdržavotvornoj“ situaciji. Vidi Pierre Macherey: Teorija književne proizvodnje, Suvremena misao, ŠK, Zagreb, 1979.
Tko želi tu borbu proučavati u čišćem „nacionalnom“ ključu bolje mu je da čita polemike oko književnog kanona, centirane oko godine 1971. u Hrvatskoj. Tako npr. o nastavnim programima književnosti tada žučno raspravljaju jezikoslovci, društveno-politički radnici, pa i filozofi. Vadim nasumice samo nekoliko citata iz jedne takve rasprave organizirane u Školskoj knjizi: „Programi, a djelimice i naši priručnici-čitanke, promatraju predmet književnosti u jugoslavenskim razmjerima kao cjelinu, po pojedinim razdobljima, bez osobito čvrstog kontinuiteta nacionalnih književnosti, osobito hrvatske kao najstarije i najbogatije.“(Branko Perica, urednik ŠK); „Liberalne, liberalističke snage svih naših naroda, a ja govorim posebno o Hrvatskoj, nisu mogle doći do riječi, jer se počelo stvarati ono što sam ja malo prije definirao kao „jugošovinizam“.(Ivo Frangeš, predsjednik Saveza književnika Jugoslavije); „Svijet i čovječanstvo za nas, valja jedanput zauvijek razumjeti, počinje od nas, od našeg naroda.“(Danilo Pejović, sveučilišni profesor filozofije) itd. i sl. U esejističkoj produkciji teme književnosti, preko problema književnog jezika, brzo prelaze na one iz kulture, ova pak problematiziranju pripadnosti i odgovornosti intelektualca spram svoje nacije, a sve završava u „smislu borbe malih naroda za egzistenciju danas“. Za što smo, potencijalno, naravno svi odgovorni. Vidi Petar Šegedin: Svi smo odgovorni?, MH, Zagreb 1971., te Rasprava: Mjesto i položaj hrvatske književnosti u nastavnim programima za škole drugog stupnja i za gimnazije, Dometi, Rijeka 1971.
Kako je to izgledalo na „početku“ stvaranja „samostalne“ hrvatske države vidimo na primjerima kanonizacije „školske književnosti“. Tako jedna zbirka tekstova putopisnog karaktera, od početaka hrvatske književnosti do danas, nosi naravno naslov „Hrvatski putopisi“, a njen urednik Vinko Brešić ovako učenicima u uvodu govori o današnjem nastajanju te književnosti: „Domovinski rat kao da je novom vatrom pobudio strah, ali i ljubav i brigu za vlastitu zemlju. Neposredno nakon vojno-redarstvene operacije „Oluja“, početkom kolovoza 1995. godine, među onima koji su se prvi ponovo našli u oslobođenim hrvatskim krajevima bili su upravo pisci. Samo nekoliko dana nakon akcije pojavili su se i prvi putopisni zapisi koji su svjedočili ne samo o društvenome statusu ove (ne)priznate književne vrste već – još više – o sudbini koju hrvatski putopis dijeli sa svojim ljudima i krajevima. Među mnoga druga svjedočanstva o opstanku hrvatskoga naroda na svojim prostorima i ovaj se put u duhu najbolje svoje gotovo polumilenijske tradicije još jednom upisao i – hrvatski putopis.“ Vidi, Hrvatski putopisi (priredio dr. Vinko Brešić), Divič, Zagreb 1996.
O problemu s kojim se susreće i „institucija književnosti“, u takvom kontekstu kulture, piše slovenska sociologinja kulture Maja Breznik, npr. u odjeljku ‘Između „nacionalne“ i „poduzetničke“ kulture“’, u svojoj knjizi o kulturnom revizionizmu. Vidi Maja Breznik: Kulturni revizionizem; Kultura med neoliberalizmom in socialno odgovorno politiko, Mirovni inštitut, Ljubljana 2004. Slično i Aldo Milohnić ‘Kultura v primežu ekonomske racionalnosti’, u zborniku Aldo Milohnić, Maja Breznik, Majda Hržanjak i Bratko Bibič: Kultura d.o.o.; Materialni pogoji kulturne produkcije, Mirovni inštitut, Ljubljana 2005.
Ako se nekome ovakva kritika „kulturnjaka“ čini pretjeranom, naročito u trenutku kada se neki od njih kao inicijativa bore za svoj egzistencijalni radni opstanak, u svoju obranu mogu reći kako u većine njih prepoznajem borbu za „struku“, ali ne i za teoriju iz koje bi sagledali materijalne uvijete svoga kulturnog položaja, kontekst kulture kao „proizvodne ovisnosti pogona društvene općenitosti“, kako je 80-ih pisao Žarko Puhovski. Što je bitno šire (i solidarnije sa ugnjetenim klasama) od samo „sindikalnog“ angažmana u svojoj stvari. Dakle, upravo teorijski, pa onda možda i praktično, što je njihov zadatak. Ne na kraju i sam sam potpisnik peticije Kulturnjaci 2016.
O svemu tome, a na tako „udaljenom“ području, piše u svojoj historizaciji i re-teoretizaciji „mita“ o Prešernu (i „njegovoj“ Juliji) slovenski sociolog (i) kulture Rastko Močnik, u svojoj već drugoj knjizi o Prešernu i još više njegovoj recepciji „pod Slovencima“. On se u knjizi pita „kako je moguće da je Prešernova poezija, koja nije mogla uvjeriti jednu Slovenku, uvjerila cijeli narod?“ Središnje mjesto Prešerna u slvenskom „nacionalnom“ književnom kanonu, nema pravog parnjaka u Hrvatskoj. Pokušaji da se to učini s Miroslavom Krležom (odnosno Vladanom Desnicom u „manjinskom“ srpskom kanonu) su vjerojatno ipak zakašnjeli. Ulozi bi donekle odgovarao Ante Starčević. No, ovaj je „otac domovine“ već za života, današnjim rječnikom kazano, sam transferirao svoju „književnu“ karizmu u „političku“. Pa nije ostavio dovoljno prostora „fantaziji“, osim u svojih re-make stranačkih obožavatelja. Vidi, Rastko Močnik: Julija Primic v slovenski književni vedi, Založba Sophia, Ljubljana 2006.
Teorija književnosti još do 80-ih g. prošloga stoljeća znala je da je „savršeno uzaludno razotkrivati u knjizi mit koji joj tobože daje privid života. Knjiga se, doduše, okreće oko tog mita jer je sačinjena polazeći od iluzije koju daje bezoblični jezik, ali u odnosu na taj mit ona zauzima poziciju istodobno kad zadobiva i formu; ona je njegovo otkrovanje. To ne znači da je knjiga vlastita kritika same sebe: ona implicira da je kritiku svog ideološkog sadržaja, pa bilo to i zbog toga što odbija da se prepusti toku kretanja ideologije kako bi dala njezin određeni prikaz. Fikcija, koju ne treba miješati s iluzijom, jest supstrat, ako ne i ekvivalent spoznaje. Teorija književne proizvodnje mora nas poučiti što knjiga „spoznaje“ i kako „spoznaje“.“ Pierre Macherey, navedeno djelo.
Samo kao ilustracija za našu temu „moći“ kanona, iz koje se vidi kako se dobro u toj školi teorijski pisalo neka nam posluže dva teksta Zdenka Škreba objavljena u grupno napisanom Uvodu u književnost, što se reizdavao i mijenjao (na gore) u svakoj generaciji ovdašnjih komparatista. U prvom, „Književnik i društvo“, on, citirajući Grgu Gamulina, u trokutu između književnika, čitaoca i društva, o posljednjem kaže i ovo: „Politika mehaničkog odnosa prema umjetničkom fenomenu, istočni je grijeh, iz kojeg proizlazi sve zlo. Taj se odnos sastoji u shvaćanju, da se umjetnički izraz socijalizma može izabrati. Umjetnički je izraz, međutim, pitanje stila, a stil jednog ambijenta ili epohe može nastati tek u postupnom rastu, preko psiholoških transmisija, koje mogu biti više ili manje svjesne i dostupne našem opažanju, ali koje se mogu odvijati samo u slobodnoj atmosferi traženja i rješavanja umjetničkih problema.“ Te „slobodne atmosfere“ bilo je u minulim desetljećima očito sve manje. Drugi tekst je „Metode interpretacije“, a on završava ovako: „I napokon: ako interpretacija nije matematički dokaz, onda nauka ne može davati kalupe za interpretaciju, nego samo upute i savjete. Svaki bi kalup uništio interpretaciju, jer je glavni – i najteži – preduvjet za nju ličnost onoga koji interpretira. O stručnoj obrazovanosti interpretovoj, o njegovoj prirodnoj inteligenciji, o njegovoj umjetničkoj osjećajnosti i snazi njegove pojmovne analize i sinteze ovisit će uvjerljivost i naučna vrijednost interpretacije.“ Kakve sve „ličnosti“ nam danas interpretiraju „nacionalni“ književni kanon, znamo iz crne kronike, a ne iz nestajućih rubrika kulture po medijima. Vidi, Uvod u književnost (uredili Fran Petre i Zdenko Škreb), Znanje, Zagreb 1961.
Ta je prerada u tolikoj mjeri „normalizirana“ da danas moramo posegnuti za britanskim povjesničarom Jeremyjem Cattoom da bismo pročitali ovakve uvodne rečenice u neko Krležino djelo: „Though Miroslav Krleža (1893-1981) became in later life doyen of Yugoslav letters, President of the Union of Yugoslav Writers and Director of the Lexicographic Institute, his life’s work was the result of obstinate opposition to the establishments of the day. A dedicated marxist, his devotion to the cause was characteristically Yugoslav and individualist, and as far from the conformist ideology of the Soviet Writers’ Union as from the bourgeois conventions of Franz Jozsef’s Vienna.“ Treba samo usporediti koliko se ovaj uvod tematski i pristupom razlikuje od onih koje pišu sadašnji službenici Leksikografskog zavoda, poput Vlahe Bogišića, koji rade u instituciji kojoj su dali Krležino ime, da ne bi morali dosljedno slijediti i njegovu misao. Zadnji trzaj zagrebačke škole književne teorije, u nepreglednom moru knjiga o Krleži bez teorije, vjerojatno je ona Žmegačeva iz 80-ih, koja je i kasnije izdavana. Nju je Žmegač pisao dok je još bio u dosluhu sa marksizmom, prije no što se i sam pretvorio u hrvatskog „književnog barda“ bez teorije. Vidi, Jeremy Catto: Intoduction, u Miroslav Krleža: On the Edge of Reason, A Revived Modern Classic, A New Directions Book, New York 1995.; Vlaho Bogišić: Pasivna eksplozivnost Krležina smrtopisa, u Miroslav Krleža: Hiljadu i jedna smrt; Novele, Naklada Ljevak, Zagreb 2011.; Viktor Žmegač: Krležini europski obzori; Djelo u komparativnom kontekstu, Znanje, Zagreb 2001.
Da su i sami zagrebački akademici (nekada jugoslavenski, a sada hrvatski) regresirali od barem dijalektičkog odnosa prema „mitu“ o Krleži na njegove pse čuvare, dakle iz „nacionalnog“ u „identitetsko“ stanje, vidi se i po „aferi“ zabrane korištenja imena Krležinog djela „Hrvatska rapsodija“ od strane HAZU-a baš jednom „hrvatskom narodnom kazalištu“, naime HNK-u Ivan pl. Zajc u Rijeci, čiji je intendant Oliver Frljić. Kazalištu koje se u novom mileniju, prije Frljićeve intendature, imenovalo po kompozitoru, za koga misli da je bitno što je bio plemić. No i ta se strategija „povratka“ u predkapitalističko pokazuje nedostatnom, kada vlastodršci odluče napasti. Voditelji drame ipak nisu odustali od predstave, već su ju samo preimenovali u „Nad grobom glupe Europe“. Poveden je i razgovor povodom toga, a novinar u tekstu Novog lista tumači ga kao propuštenu mogućnost da se razgovaralo o silovanju autorskih prava. Naravno, problem se u sferi pravnog fetišizma neće riješiti, jer tamo nije ni nastao. Radi se o politici prepoznavanja i priznavanja: tko ima pravo na remitifikaciju i demitifikaciju Krležinih kanonskih tekstova. Akademici su pravnim nasiljem „čuvali“ tekst, neposlušno kazalište uhvatilo se za lik autora (naziv okruglog stola povodom predstave bio je „Bliže Krleži od Krleže samog“). Nije slučajno sudionica okruglog stola Lada Čale Feldman „utvrdila da njoj u predstavi nedostaje Krležina teksta. Nikako ne dovodeći u pitanje pravo na autorsko viđenje kanonskog teksta, ona smatra da je u estetskom dijalogu autora s Krležom bilo gubitaka.“ Vidi, Davor Mandić: Okrugli stol u HNK-u Ivana pl. Zajca: Koliko je Krleže premalo, a koliko je previše?, Novi list 13.04.2016., dostupno i na: http://www.novilist.hr/Vijesti/Rijeka/Kultura/Okrugli-stol-u-HNK-u-Ivana-pl.-Zajca-Koliko-je-Krleze-premalo-a-koliko-je-previse.
„Upotrebljena iluzija“, piše Macherey „nije više posve ilozorna, ni jednostavno varljiva. Ona je prekinuta, realizirana, potpuno preobražena iluzija. Ne vidjeti tu preobrazbu znači pobrkati neknjiževnu upotrebu jezika, od koje je djelo sačinjeno, i rad koji mu ona nalaže, koji mu osobno pripada. To, zapravo znači vjerovati da je dovoljno sanjati da bi se pisalo.“ U Pierre Macherey, navedeno djelo.

LITERATURA:

Milivoj Solar: Književni leksikon, MH, Zagreb 2007; naročito natuknice „kanon“ i „svjetska književnost“.

Vladimir Biti: Pojmovnik suvremene književne teorije, MH, Zagreb 1997; natuknica „kanon“.

Tvrtko Čubelić: Književni leksikon; Osnovni teorijsko-književni pojmovi i bio-bibliografske bilješke o pisacima; Treće, nadopunjeno i prošireno izdanje, Zagreb 1972. (bez navođenja izdavača); sve natuknice u vezi „narodne književnosti“, te „stilistika“.

Uvod u književnost; Teorija, metodologija (uredili Zdenko Škreb i Ante Stamać); Četvrto poboljšano izdanje, Globus, Zagreb 1986.

Uvod u književnost (urednici Fran Petre i Zdenko Škreb), Znanje, Zagreb 1961.; naročito odjeljci Tvrtko Čubelić: Narodna književnost, te Zdenko Škreb: Književnost i društvo i Metode interpretacije.

Maja Breznik: Kulturni revizionizem; Kultura med neoliberalizmom in socialno odgovorno politiko, Mirovni inštitut, Ljubljana 2004.; naročito poglavlje Med „nacionalno“ in „podjetniško“ kulturo.

Zbornik Kultura d.o.o.; Materialni pogoji kulturne produkcije, Mirovni inštitut, Ljubljana 2005.; prilozi Aldo Milohnić: Kultura v primežu ekonomske racionalnosti, i Maja Breznik: Kultura med ‘kulturno izjemo’ in ‘kulturno raznoličnostjo’.

Augusto Ponzio: Jezična proizvodnja i društvena ideologija, ŠK, Zagreb 1978.

Pierre Macherey: Teorija književne proizvodnje, ŠK, Zagreb 1979.; naročito prvi dio Neki elementarni pojmovi.

Pierre Macherey: Produktivni subjekt, kuda.org i Multimedijalni institut, Novi Sad i Zagreb 2014.

Karl Marx: Kapital: Kritika političke ekonomije; Kultura, Zagreb 1947., Knjiga prva, četvrti odjeljak Proizvođenje relativnog viška vrijednosti. Usporedi i Karl Marx: Das Kapital; Kritik der politischen Őkonomie; Dietz Verlag, Berlin 1986., erster Band, Vierter Abschnitt, Die Produktion des relativen Mehrwerts.

Rastko Močnik: Julija Primic v slovenski književni vedi; Založba Sophia, Ljubljana 2006.

Borislav Mikulić: Scena pjevanja i čitanja; Između Hesioda i Fak-a. Dva ogleda iz epistemologije metaknjiževnog diskursa književnosti, Demetra, Zagreb 2006.; naročito drugi ogled: Glasovi, znoj i diskurs; FAK kao nulti stupanj medija i povratak kulture ugode.

Petar Šegedin: Svi smo odgovorni?, MH, Zagreb 1971.

Rasprava (puno autora): Mjesto i položaj hrvatske književnosti u nastavnim programima za škole drugog stupnja i gimnazije; Dometi, Rijeka 1971.; naročito prilozi diksusiji Branka Perice, Marina Franičevića i Danila Pejovića.

Zbornik Hrvatski putopisi (priredio Vinko Brešić), Divič, Zagreb 1996., naročito predgovor Brešića Hrvatski putopis.

Viktor Žmegač: Krležini europski obzori; Djelo u komparativnom kontekstu, Drugo prošireno izdanje, Znanje, Zagreb 2001.

Miroslav Krleža: Hiljadu i jedna smrt; Novele, Naklada Ljevak, Zagreb 2011. Vidi pogovor Vlahe Bogišića Pasivna eksplozivnost Krležina smrtopisa.

Miroslav Krleža: On the Edge of Reason, A New Directions Book, New York 1995. Vidi Introduction by Jeremy Catto.