Nenad Popović: Intelektualce u Hrvatskoj uhvatila je mala snaga

large_Popovic_Sladjana_Bukovac

Fotografija: Slađana Bukovac

Povod za razgovor s izdavačem, publicistom i prevodiocem Nenadom Popovićem njegova je nedavno objavljena knjiga eseja “Život s njima” u kojoj dijelom ispisuje višedesetljetnu, pretežno mračnu, društvenu kroniku čiji su protagonisti uglavnom intelektualci, a dijelom je riječ o autorefleksivnim zapisima i sjećanjima na ljude i pojave.

Piše: Dragan Grozdanić (Novosti)

Čak trećinu knjige, na čijim se stranicama, krležijanski rečeno, sve doima kao “vaš obračun s njima”, posvetili ste izradi tipologije hrvatskog desnog intelektualaca. Nailazimo tako na tipove fundamentalista, senzibilnog, bljedolikog, potom intelektualca gubitnika, srednjaka, rasprodavača svega, etničkog pospremača itd. Koji je vaš omiljeni nacionalni intelektualni tip, naravno u inverznom značenju – onaj koji je pričinio najviše društvene štete, jer bez toga, vjerujemo, ne bi ni bio interesantan?

“Srednjak”, svakako. Čovjek koji tapša svakog po ramenu, makar su polarizacije ekstremne. S vama je drug kad ste u manjini i to živite, a s režimlijama kad ih sretne. To je čovjek koji se sjajno snalazi u nevremena, dapače napreduje i u konačnici sjedi na vrhu stola. A ni režimski intelektualci, ministri i slična državna čeljad nemaju druge nego mu, njemu ili njoj, priznati da mu se ne može bilo što predbaciti. A oni dolje, u ovom slučaju ne-nacionalisti – što da mu kažu, kad ih je tapšao po ramenu i govorio im: “Razumijem ja tebe i te kako.” Reći da je tek tipičan karijerist je premalo. On nacionalizmom totalitarizmu produljuje život i kad posustaje, jer mu je potrebna totalitarna konstelacija da bude – intelektualac, slobodni um, vele-umjetnik. U situaciji kad se npr. pisci otvoreno dijele na većinske i one manjinske, tu šaku jada, on ili ona su, naravno, nakloni manjincima. Samo što znači riječ naklon? S koje pozicije intelektualac može biti naklon? S pozicije vlasti, odozgor. To su fantastični tipovi, u trideset godina nisu si uprljali ruke, a svi ostali intelektualci si nešto taru ruke, znaju da imaju blata negdje. Ja svakako. Misterij “srednjaka” je da je kroz trideset godina blata i šikare izašao u snježno bijeloj košulji. Onda mi je puno draži Tom Gotovac koji je napisao na svoj plakat “Pun mi je kurac Srba” i izložio ga. Po cijenu da će ga ljudi zaobilaziti, zazirati od njega i za leđima mu govoriti: “Kako je samo mogao.”

Euforija u Durieuxu

Taj i takav intelektualac u vašim esejima je zapravo lik koji se pojavljuje istodobno s novom državom početkom 1990-ih; otada stalno nešto mešetari, nekamo odlazi, potajice radi i nastupa ovisno o prilici, trguje znanjem i, naravno, ratuje, uvijek za više nacionalne interese. Ironiju na stranu, zašto je u vašoj tipologiji važan slučaj generala Slobodana Praljka, koji je pravomoćno osuđen za ratni zločin i koji je u studenome 2017. u haškoj sudnici popio otrov?

Odjeljak pod nazivom “Nezgodan slučaj Slobodana Praljka” nezgodan je za desne intelektualce. Pokazao ih je u svoj njihovoj bijedi. Praljak je bio ono što zovemo angažirani intelektualac, nije se libio prakse, rada na osnovi svoje ideje, ideala. On nije bodrio bojovnike sjedeći kod popova, jedući pršut i pijući ekskluzivnu blatinu tamnoljubičaste boje. On nije bio zapovjednik Počasnog bleiburškog voda pola stoljeća nakon Bleiburga, sjedeći u hladovini i na plaći na Filozofskom fakultetu. On je najveća ličnost koju je isporučila hrvatska desnica. Nije bio nimalo anemičan, nije upravo snimao film pa nije mogao. Kad mu je propala ideja, kad se suočio s tisućama stranica Međunarodnog suda u Haagu, ustao je i, figurativno rečeno, repetirao pištolj i pucao si u glavu. Posljednje riječi za zapisnik bile su u trećem licu: “Slobodan Praljak nije ratni zločinac.” A pogledajte korifeje hrvatske nacionalne misli danas: “Hadeze? Nikad čuo.”

U poglavlju “Svrha od slobode” pišete o Snježani Banović, Oliveru Frljiću, ubojstvu Ivane Hodak, izvještaj sa sprovoda Sime Mraovića, bilješke o Vladi Gotovcu, Alfredu Palu, obiteljskoj prijateljici Daši Drndić. Čime ste se vodili pri izboru navedenih osoba i kako je doista bilo “živjeti s njima”?

U tom dijelu knjiga je posve subjektivna i podrazumijeva vrlo ličan doživljaj. Pisati o onome što sam čitao u novinama nije mi imalo smisla. Jedini koje nisam upoznao su Ivana Hodak i Oliver Frljić, ali su me njihove sudbine šokirale: da jedna mlada žena bude egzekutirana, da Oliver Frljić doživi na Rijeci pravi, smeđokošuljaški linč i mora se odseliti. A ostali su, ili su bili, ličnosti koje su me jako impresionirale, udarile mi neki biljeg. Blagost, humor i talent Sime Mraovića, nesretnog čovjeka koji je uveseljavao druge, izravnost Vlade Gotovca, europejstvo Alfreda Pala koji nije podnio razaranje Vukovara pa je iz njega provalila jeziva trauma holokausta; počeo je slikati crne slike na kraju života u kojem je ignorirao vlastito židovsko porijeklo. S Dašom Drndić se u pogledu literature skoro ni u čemu nisam slagao, ali divljenje Danilu Kišu bilo je dovoljno za prijateljevanje i respekt. Slično je sa Snježanom Banović: čitati njene velike i pametne knjige, doslovno učiti iz njih i biti prijatelj. Ili imati privilegij čudesnog korektiva Vjerana Zuppe, njegovih tekstova i razgovora. Koji me usto upoznao s Radom Šerbedžijom pa sam onda imao prilike gledati i njegove velike uloge i pratiti njegove osobne kalvarije. Sretnem ga svakih par godina u Puli, na tržnici na primjer, i više ili manje samo jedan drugom slegnemo ramenima – a na Brionima mu frenetično plješćem kao i sva ostala publika. Svi o kojima pišem su mi podjednako važni, jer svatko od njih mi je malo polomio ego, ali i dodao neki svoj pogled.

Suosnivač ste i bivši dugogodišnji glavni urednik nakladničke kuće Durieux, koja je u nevrijeme 1990-ih promovirala i objavila prve knjige danas mnogih poznatih pisaca: Miljenka Jergovića, Dževada Karahasana, Andreja Nikolaidisa, dnevnike Vesne Bige, Drage Jančara, Andreja Blatnika, zapise Branka Polića, redatelja Bogdana Žižića i liječnika Steve Juliusa… Ljudi i njihove sudbine zapravo su vaš životni agens?

Sigurno kao zenit profesionalne, recimo, karijere. Pljuštali su neviđeni tekstovi i gledao sam zapanjen u rukopise koji stižu. Čudesne Jančarove priče “Skok s Liburnije”, Bigine “Autobusne ljude”, kao da su autori nadmašivali same sebe i da ne nabrajam, ali istovremeno su niotkuda iskrsnuli, propisali su sasvim neočekivani ljudi s autobiografijama i kronikama. Stevo Julius, znameniti liječnik iz Amerike, pod čudnim naslovom “Ni crven ni mrtav” podastire jedan životopis i povijesnu kroniku u kojoj su sama čudesa. O Bjeljini i tom kraju gdje je bio liječnik, o Slavku Kolaru koji je pod NDH spašavao živote da o tome pojma nisam imao, o samoubojstvu njegova oca poslije rata, partizanskog liječnika koji nije mogao izdržati pritisak, opaki mobing Vladimira Bakarića, čime se obitelj razletjela… o velikom epu muzikologa (!) Branka Polića ili majstorskoj Žižićevoj splitsko-solinsko-zagrebačkoj epskoj freski “Pješčana ura”. Naravno da sam bio euforičan, kao i moji kolege u Durieuxu. Imali smo osjećaj da odjednom jurimo u ekspresnom vlaku. Ti boga: Bora Ćosić najavio rukopis, tu već juriš europskim TGV vlakom tristo na sat, a jedva da imaš upravljač. Strahote i strahovi nanosili su ljude i ljudi su pružali utočište znancima, rodbini, prijateljima još od Vukovara, Zadra i Šibenika, pa i “nepoznatim” ljudima, kolegama na primjer. Ali izopačili smo se, ništa nije sramotnije i okrutnije od toga kako se sad odnosimo prema migrantima: mladim majkama s djecom, mladićima koji bježe pred tenkovima. Suočimo se s tim u koje nakaze smo se pretvorili, a pustimo doba kad smo bili tako dobri i zlatni.

U eseju “Ja Jugoslaven” pišete da tada niste dijelili većinu vrijednosti bivše države, premda ste u njoj živjeli 40 godina: niste osjećali jedinstvo, a od bratstva vam se dizala kosa na glavi; živjeli ste u latentnom strahu. Kakav je to strah bio i je li strašnije danas u Hrvatskoj slušati nelogična opravdanja u vezi, recimo, ustaškog pozdrava?

Druga Jugoslavija u koju sam bio u-rođen bila mi je samorazumljiva, moj prirodni horizont i okvir. Ali bila je zemlja šupljih fraza, klasno i kastinsko društvo, a jedna od posebnih kasti bila je na primjer JNA. S fatalnim ishodom za stanovništvo. I slobode, velike slobode koje su u toj komunističkoj državi postojale i koje sam uživao punim plućima. Međutim, racionalan govor o Jugoslaviji danas je, u Hrvatskoj osobito, nemoguć. I jugonostalgičarima i nacionalistima iskoče žile na sljepoočnici, počinju vikati i odmahivati, osjećati umjesto misliti. A bog te sačuvaj od ljudi koji osjećaju. A melju se vrijednosti. Kastinski komunisti, navodno veliki Jugoslaveni, samljeli su antifašizam, narodni pokret svih slojeva po kojem smo jedan jedini put ušli u svjetsku povijest. Suvremeni nacionalisti po formulama Franje Tuđmana samljeli su nacionalnu ideju u Hrvatskoj, legitimnu i staru političku opciju koja je imala tisuću faseta, a danas čovjek od nje mora bježati kao vrag od tamjana. Dno, najgušći mulj je tzv. pitanje ustaškog pozdrava “Za dom – spremni!” U ocjeni o čemu se radi slažem se s Vesnom Pusić, koja je rekla da se pod, eto, toleriranjem te historijske lozinke misli i uvijeno kaže nešto drugo. Nešto aktualno i suvremeno. Što bi to bilo, nije teško zaključiti: da ti je ustaštvo blisko, da si moderni ustaša, u finom odijelu, da više paziš na formu, europski demokratski bonton. I modu: pa nećeš valjda nositi pumperice i remen i znojiti se po stadionima. No kako su novi ustašoidi i ustaše ili što već stidljivi, prtljaju tim ZDS-om, neočetnici također nikako da prasnu i vele što misle; i naši islamisti se drže kao da broje krunicu i gledaju u pod.

Sa Šnajderom u Njemačkoj

Zbog zauzimanja za opkoljene građane, Sarajevo vas je 2000. proglasilo svojim počasnim građaninom. Najtiražniji njemački politički dnevnik “Süddeutsche Zeitung”, a u toj ste zemlji bili i student i cijenjeni ste kao izdavač i intelektualac, proglasio vas je 2010. jednom od šest osoba u svijetu koje su se te godine zauzele za mir, odnosno za poticanje pomirenja i zajedničku kulturu na Balkanu. Što vam to danas znači?

Dakako da sam vrlo nostalgičan za vremenima kad je Hrvatski helsinški odbor bio u punoj akciji i na prvoj crti borbe za ljudska prava, za prava pojedinih ljudi s imenom i prezimenom. Isto tako za borbenim PEN centrom koji je bio priredio pravi pakao Vladimiru Šeksu i, opet konkretno, izborio i napravio svjetski PEN kongres ravno u Dubrovniku. Stvarno u nedoba. Rado bih danas opet potrčao malo i ja, makar ovakav od 71 godinu, znam već točno kamo, ususret migrantima koje se pendreči. Rado bih bio u PEN-u koji nešto upriličuje u bivšem Spomen-domu u Glini, spomen-domu zna se čega. Ali nigdje ništa, intelektualce u Hrvatskoj glede aktivizma uhvatila je mala snaga, dremlje im se, dremlje – a kuća Hrvatska gori na par uglova, doslovno, trese se, niču ruševine. Sam ne možeš ništa, osim brundati i pisati svako toliko nekakve alarmantne tekstove na portalima koje ne čita nitko.

Jednom ste izjavili da Zagreb više nije grad u kojem ste odrasli vi i vaši roditelji. Može li Zagreb napokon do pozitivnih promjena? Godinama živite u Puli; vidite li se jednom ponovno u tom “novom” Zagrebu?

Pravo pitanje je što može i hoće nova generacija koja se energično izrazila kroz platformu Možemo! I to ne samo u Zagrebu, nego skoro posvuda, samo se to na primjer u Splitu zove Pametno. I što želi. Kakav svoj Zagreb, Split, Pulu, Pazin… i konačno Hrvatsku kao svoj životni ambijent. Ja im želim da si uspiju stvoriti dom. Da moraju početi u najdebljem minusu koji je toj generaciji priredila ova moja, toga me, naravno, stid. A “moj” Zagreb je prošlo svršeno vrijeme, još samo fali da se tamo nešto počnem značajno prošetavati.

Završimo ovaj razgovor anegdotom iz knjige, kad sa Slobodanom Šnajderom putujete u Leipzig, na premijeru njegova “Hrvatskog Fausta” koja se događa netom nakon pada Berlinskog zida, 10. studenoga 1989. Netko bi rekao: nikad više toliko ushita i nada?

Čovjek osjeti da je usred velike svjetske povijesti. To je jedan elektricitet koji vas obuzme makar ste se na licu mjesta zatekli kao slučajni prolaznik. Eksplozija oslobođenja, k tome baš u Njemačkoj, koja je puno stoljeće bilježila samo tamne i mračne datume. Najednom vam u ušima odzvanja “I Have a Dream” Martina Luthera Kinga. Kao stih, lozinka upućena potlačenim Crncima daleko u Washingtonu koja u tom trenutku, jedan put u povijesti, ipak pobjeđuje. Čuo sam jedne noći, grad je već spavao, jedan usamljeni urlik “Sloboda!”, upućen nikome, a sa svim energijama boli nagomilane u tom čovjeku. Drugo jutro vam je sve jasno. Završila je sovjetska vojna okupacija polovice Europe, nestali su i njihovi lokalni žbiri. Nije pao komunizam, koji je za Poljake, Litvance ili Mađare bio samo bljutava dekoracija kako bi gola, nadmoćna vojna sila malo bolje izgledala. Da je iza toga stajao jedan jedini čovjek, Mihajlo Gorbačov, svojom usamljenom odlukom u dalekoj Moskvi, sve navedeno čini još većom dramom, shakespearskom, budući osobnom, ličnom i veličanstvenom. Za slobodu naroda pustio je imperij. Naše tragedije koje su trajale do 1999., a ja sam ih proživljavao vrlo bolno, s tim blistavim trenutkom ne mogu se usporediti. Bili smo tek jedna krvava, pljačkaška fusnota, sramotna i provincijska – kao da smo prokleti, sami sebi okrutni i bestidni. Hajmo bombardirati Dubrovnik, hajmo srušiti mostarski most, hajmo se protjerivati, proizvoditi siročad i uboge udovice. Naš spomenik su hladnjače u Tuzli. Zato, koliko smo beznačajni, toliko smo i mračni.