Marko Brecelj: Ne izvinjavam se što sam živ

220540701_10159901124995931_7026337350774462533_n

Marko Brecelj, čuveni umjetnik, danas je demantirao svoju smrt koju su jučer proglasili neki slovenski mediji. Donosimo intervju kojeg je 2020. dao beogradskom tjedniku Vreme a u kojem govori o sebi, Buldožderima, Draganu Živadinovu….

Pišu: zorica kojić i dragan ambrozić

Među najvažnijim drugačijim ličnostima jugoslovenske rokenrol scene svakako se uvek posebno isticao Marko Brecelj. Umetnik koji je uveo performans u popularnu muziku kod nas, najpre je svojim solo radovima uspešno i sa mnogo humora minirao tadašnju festivalsko-šlagersku scenu, ali i kompletan malograđanski svetonazor iz kojeg je ona proizašla. Kao frontmen grupe Buldožer, Brecelj je to isto nastavio unutar rokenrola, razarajući ama baš sve mitove ovdašnje kič-kulture. A kada se, posle relativnog uspeha ovog sastava, na vrhuncu karijere otisnuo u neizvesne vode underground stvaralaštva, u njemu je kombinovao raskalašni hepening, hrabri aktivizam, gorku, no zato plemenitu satiru i sasvim nekonvencionalnu muziku – stvarajući usput jedinstven izraz, koji zapravo nema ime. Marko Brecelj ne samo da je značajna istorijska činjenica ex-SFRJ prostora, već i nedvosmisleno jedan od onih autentičnih “svetih ljudi” jugoslovenske rokenrol scene.

Zatekli smo ga u Kopru – na 45. godišnjicu izdavanja debi albuma grupe Buldožer Pljuni istini u oči, i uz približavanje svog 70. rođendana – kako se sprema da učestvuje u još jednom izvođenju predstave Izreka čuvenog slovenačkog pozorišnog reditelja Dragana Živadinova. Intervju smo započeli kao i svaki drugi, pitajući umetnika šta se kod njega kuva. Ali, uopšte nismo mislili na ručak.

Poštovani Markokako ste ovih dana – šta se novo ‘kuva’ na vašem umetničkom repertoaruDa li i visasvim poput Džojsai dalje neprestano “idete da se suočite sa stvarnošću iskustva i u kovačnici svoje duše iskujete još nestvorenu svest svoje rase“?

MARKO BRECELJ: Juče su mi u žilu transplantirali dve kesice zgusnutih eritrocita, pa sam bolje nego u proseku. Hvala vam za laskavo upoređivanje sa Džojsom, međutim, kao bivša rok zvijezda bivše države Jugoslavije, pjevam sebi slogomelodije dok perem suđe ili dok sprovodim protokol lječenja. Akustično, sa gitarom, pevam-sviram uglavnom sebi, i spremam se za reprize pozorišne predstave Dragana Živadinova Izreka na Borštnikovom srečanju u Mariboru.

Al’ da počnemo od samog početkakao što vi davno rekoste u pesmi Helga – otkud to da ste rođeni u SarajevuKako ste zatim stigli do SlovenijeKakav je vaš porodični bekgraunda i da li je on za vaše stvaranje uopšte važan?

Pa ajmo, pred mojim neudaljenim krajem, još jednom od samog početka. Nek se vidi raskoš! Majka mi je bila Sarajka, učiteljica, a otac Slovenac, profesor u Sarajevu. U Maribor smo putovali vozom, jer je tamo kod mog dede, bogatog seljaka, bilo više hrane i besplatan stan. Deda moje mame, Čavić, bio je vlasnik 200 sela, ali ih je prodao zato da bi mogao uživati u Veneciji. Drugi bosansko-hercegovački deda moje mame, Trninić, bio je kožar. Po njenoj strani moje poreklo je gradsko, a moj otac bio je pametnog, polupismenog i vrednog seljaka kulaka najstariji sin, određen za školovanje. Njegova majka bila je nesretna seljanka, čije su dvije sestre Kobal bile glumice u Beču. Genetski i kulturni mješanac jedinac, odgojen kao Jugosloven, dan-danas osjećam se kao dio još postojećeg, ali nestajućeg kulturnog prostora Jugoslavije. Ovu danas tako pljuvanu, uništenu državu smatram za daleko najsvjetliji period u historiji svih naroda koji su živjeli u njoj. Ovaj trenutak iskorištavam za oproštajno “Do neviđenja!”, mnoštvu onih koji neće ni čitati dalja pitanja, ni dalje odgovore ovog intervjua. Historijski bekgraund stvorio je moje porodično stablo, on je i te kako značajan kreator mojih fizičkih i psihičkih ruševina.

Kada ste i kako najpre došli do muzike i poezijeŠta je bilo prvo od to dvoje i čemu je vodilo sve to?

Radio na magično oko bio je glavni izvor fascinantne muzike i radijskih dječijih drama nedjeljom ujutro za mene, predškolsko dijete. I sa mojom majkom Brankom pjevali smo u duetu melodije i tekst istovremeno. U osnovnoj školi postao sam priznati recitator pjesama iz Narodno- oslobodilačke borbe. Sa petnaest godina napisao sam par pjesmica i počeo pjevati u kvartetu crnačkih duhovnih pjesama The White Negroes. Oko svoje dvadesete godine odlučio sam da se otarasim engleskog jezika u pjevanju pjesama, i da uz akustičnu gitaru izradim pevanosvirane svoje pjesme. Uspjelo mi je. Zahvaljujući postojanju Subotičkog festivala i prisutnosti maestra Bojana Adamiča u žiriju godine 1974, zasijao sam na šansonjerskom nebu Jugoslavije sa orkestriranom pjesmom Duša in jaz (ne Duša i jazz, nego Duša i ja).

A baš u toj pesmimali Dragan Živadinovkako legenda kažečuo je vaše nezaboravne stihove: “Duša i jazviždali smo rakovima“. Koje su bile vaše glavne pesničke inspiracije koje su vas podstakle da počnete da pišete ovako autentične rimetako drugačije od svega što je do tad postojalo u jugoslovenskoj popularnoj muzici – pre svega na vašem solo albumu Cocktail(1974), a kasnije i u grupi Buldožer?

Hvalalala puno. Za pjesmu Duša in jaz nadahnula me je lijepa razvedena majka dvoje male djece. S njom sam sretno izgubio nevinost, a zatim mi je dala unesrećujuću nogu. Kao što je opštepoznato, ponekad se desi da duboko unesrećeni napišu duboku i autentičnu ljubavnu pjesmu. To se zbilo i one daleke 1973. prošloga vijeka. Ali, ukus naprednih mladih tada nije bio sklon srceparajućim stihovima. Bol je trebalo duboko sakriti ispod živopisnog ruganja svojoj situaciji. Meni jako inspirativna bila je i jalova okoštalost jugoslovenske popularne scene. Užitak mi je još i danas lomiti ljušture očekivanog, preneraziti jedne, a jako zabaviti druge. To je možda bila mekoteroristička tehnologija u stvaranju stihova. Pa ja sam stvorio mekoterorističku tehnologiju performansa krajem 1990-ih, zato nije ni čudo što me privlači – specijalno za konzumente nekad jako slavnog nedjeljnika “Vreme” – otkucati još više redaka bezveze proze. Međutim, suzdržaću se. Pjesničkih uzora kojih bih bio svjestan, nemam. Do sada nisam izdao ni zbirku pjesama, a 30. aprila 2021. vjerovatno ću slaviti svoj sedamdeseti rođendan!

Velika stvar koju ste vi lično uneli na našu muzičku scenu onog dobabila je dakle svest o umetnosti performansaodnosno o performansu kao konceptualnom izrazu unutar popularne kultureKako ste izabrali da vašu poruku javnosti odigrate i odglumite kroz razne uloge u svojim pesmamaKoliko je performans bio važan deo kritičke svesti o sredini u kojoj ste radiliod 70ih naovamo?

Hvala vam za vaše vjerovatno stručne konstatacije. Nadam se da su tačne. U Sloveniji su rijetki oni koji cijene decenije doprinosa mojih i naših – takozvano društvo performirajućih aktivnosti – a oni koji usmjeravaju novac, nipoštonikako ga ne usmjeravaju u našem pravcu… U Subotici pjesmu Duša i ja (1974) izveo sam sa kosom obojenom u zeleno (nažalost, ne u plavo). U bijelim pantalonama i crvenoj košulji, ja, nova zvijezda, želio sam biti sličan jugoslovenskoj zastavi. U ljubljanskom Kinu Šiška (1975), kao Buldožeri smo na smotri nekad slavne tjedne revije “Mladina” izveli performans “Dan bolezni”, u kome je vođa benda Boris Bele pištoljem pobio horčić “Pepeo i leukemija” (pošto se na takmičenje za pjesmu Evrovizije kvalifikovala grupa Pepel in kri sa pjesmom Dan ljubezni – prim. aut). Pjesmu Helga (1977), kao pjevač Buldožera izvodio sam ponašajući se kao naoružani SS-ovac. Sa pokojnim pjesnikom Ivanom Volaričem Feom, i u Beogradu smo (SKC, 1980) kao uprizorenja izvodili/performirali njegove pjesme. U živoj emisiji TV Zagreba, bogatog kompozitora Novkovića i Jovankinog šansonjera na lađi Galeb Arsena, zamolio sam da mi posude novac za zvučnu opremu. To nije bilo performiranje pjesme, nego performiranje javnog razgovora kroz ulogu javne ličnosti. Postojanje i razvoj kritičke svijesti u sredinama ex-YU prostora danas su očito ugroženiji od prašuma Amazonije. Tramp je najutjecajniji performer svijeta! Moj odgovor je predug. Pitajte me nešto zabavno!

Slažemo se da je Jugoslavija bila najbolje što se desilo ovdašnjim narodima – zapravotoliko dobro da je možda nisu ni zaslužiliAlida li je SFRJ ipak bila jedna dosadna zemljarepresivno dosadna i dosadno represivnaDa li ste vi lično tokom karijere – kad i gde? – bili izloženi pravoj političkoj i policijskoj represijibuneći se protiv te dirigovane dosadeIli je sve bilo samo na nivou umetničkog osporavanja i finansijskog onemogućavanjaVerovatno nije mnogo zabavno pitanje

Vaša misao da ljudi možda (?!) nisu zaslužili SFRJ koja je nikla iz njihove borbe i žrtava, uvredljivo je žalosna. Napredna i kritička umjetnost bila je pod pritiscima. Zabranjeno je bilo i svako rušiteljstvo države, koje se kasnije moralo zagovarati zbog zločina. Našu prvu ploču u Beogradu, za beogradsku izdavačku kuću, u novinama je branio Momo Kapor (Buldožer – Pljuni istini u oči, PGP RTS, 1975. – prim. aut.). Mi smo od 1975. do 1977. bili povremeno ometani u nastupima i morali smo mijenjati riječi u pjesmama, zato da bi druga ploča mogla izaći. Primjerice: “I odoh ja u Nirvanu”, mijenjali smo u: “I odoh ja u kafanu!” Mučno i smiješno. Ali, godine 1976, u Zagrebu su mi dodijelili nagradu Sedam sekretara SKOJ-a za Cocktail, nastupali smo u Splitu sa grupom Smak pred hiljadama srednjoškolske mladeži, napade Društva paraplegika Slovenije odbio je mladi umjetnik tetraplegik. Utjecaj našega rada širio se i jačao. Iza početka 1978, ni kao Buldožer, ni kasnije kao akter kulturne margine, nisam osjetio pritiske. Liberalizacija socijalizma Jugoslavije u 70-im godinama bila je nažalost zaustavljena. Kad se to desilo u Srbiji, komandant Prve proleterske izašao je iz politike. Uh! Iskočio sam iz fokusa vaših pitanja. Ne izvinjavam se.

Nismo ni mislili da Jugoslaviju nisu zaslužili ljudi koji su je stvarali i gradili – ali ima i onih koji su je kasnije razgrađivalii to verovatno veoma dugoU tom turbulentnom kontekstuvaš prvi album Cocktail (1974bio je poseban underground fenomen – pod kakvim okolnostima je on nastao i sa kojom namerom su pravljene pesme na njemušto svojim satiričnim ubodom razobličavaju razne stereotipeKako je došlo do toga da ste nastupali na festivalu u Opatiji i kako ste se tamo proveli?

Dobro je da niste mislili ono što ste rekli. Postojanje Jugoslavije imalo je utjecajne neprijatelje još i prije Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu. Historijski trag o Jugoslaviji još uvijek se intenzivno izopačuje u inozemstvu, i u pudl državicama nastalima na njenoj teritoriji. Sedamdesete godine, ja dvadesetogodišnjak nisam osjetio kao turbulentni kontekst. Stvarajući pjesme Cocktaila sebi sam osmišljavao svoje postojanje i kompenzirao sam sa njima za roditelje žalosnu istinu, da studije tehničke fizike neću nikada završiti. Zapravo sam zaboravio kako je došlo do konkurisanja pjesme Rastemo na Opatiji 1975. Vjerovatno je moj veliki aranžer Bojan Adamič to sredio. Nema veze. Bilo je očito da je mafija sa RTV Slovenije u mojim pjesmama dobila konkurenciju, koja ju je umjetnički nadmašila – i nisu mogli spriječiti plasman mog duhovitog, mekoironičnog i sladozvučnog remek-djela na najjačem zabavno-muzičkom festivalu Jugoslavije. Zato su sa kuloarsko-lobističkim zahvatima poduprli vrhunac svog stvaralačkog dometa, ansambl Pepeo i krv i pjesmu Dan ljubavi. Uzalud je beogradska poštenjačina Minimaks dva puta na sjednicama komisije skakao na sto i vikao: Rastemo mora na Evroviziju! Rastemo se nije plasirala ni u finale, Dan ljubezni i RTV SLO lobi pobijedili su… Kako smo se Bele i ja tamo proveli? Pa, ponijeli smo nešto hašiša, nismo patili ni od žeđi ni od gladi, obijesno sam se zezao pod velikim lusterima. Ne da mi se opet objašnjavati neukusne pojedinosti.

Buldožer je grupa koja predstavlja očiglednu prekretnicu u jugoslovenskom rokenrolua vi ste bili njen frontmenZašto je Buldožer bio važanpo vamaŠta ste uspeli kroz njega da kažete što drugi nisuA šta niste stigli da uraditeodnosno koji su planovi ostali neostvareniNa krajuzašto ste otišli iz grupe i kuda ste otišli?

Meni je Buldožer bio važan jer sam zbog ploča i nastupa stekao trajno poštujuće prijatelje i prijateljice u čitavoj Jugoslaviji. Pozdravljam ih sve, iako lično znam samo neke. Onima koji nisu više živi, saopštavam da ću im se pridružiti u nedalekoj budućnosti. Naročito mi je stalo da moj pozdrav stigne do mog najvećeg beogradskog fana i prijatelja Dušana Kojića Koje, kome želim i oporavak poslije strateškog moždanog udara. Njemu su Buldožeri razbili ozbiljno shvatanje samih sebe, tadašnjih YU rok eminencija. Možda nam je prvima uspjelo da se otvoreno i pjesnički izrugamo tadašnjoj političkoj stvarnosti i plitkosti estradne scene? Pjesmu Higijena – koja je bila prvi put objavljena na ploči Izlog jeftinih slatkiša, na kojoj nisam više pjevao, a stvaralački sam joj jako doprinio – Strelnikoff su obradili sredinom 90-ih i jako su ponosni na nju. Meni to kao autoru laska, jer njihova muzika nije više rokenrol, a pjesma je posljednja koju sam za sada napravio za Buldožer. Na pitanje zašto sam izašao iz grupe Buldožer, već duži niz godina ne odgovaram. Otišao sam na marginu fokusa javne pažnje i tu se četrdeset godina sasvim dobro osjećam. U 80-im, u duetu Zlatni zubi sa Feom, nisam stigao objaviti ni audio-snimka (jedan iz Kranja postoji na Jutjub), ni videa. Sa projektom Marjanov čudni zajec sredinom 80-ih na LP Svinjam diamante nismo bili moderni, crvena kaseta Desant na Rt dobre nade bila je mračnija, suvremenija i na crno reizdata. Grupe Javna vaja, Javna traja i duo Javna dvaja (do početka 90-ih) bile su moje posljednje nastojanje da muzički sarađujem sa nekim. Snimljeni i izdati trag tog perioda je kaseta Moje krave molznice (Moje krave muzare). Iza toga, uz organizacijski rad i performiranje pjevam sam, prateći se na gitari. Posljednjih godina bez pratnje pjevam bjelačke duhovne pjesme i koračam vamo-tamo…

Niste nam odgovorili na pitanje o dosadiKada je bilo najdosadnije u Sloveniji i SFRJpa ste se latili muzike da tu dosadu iskažeteJe li i dalje dosadnoKako biste opisali današnju društvenu klimu u kapitalizmusad kad je već stigao u naše krajeve?

Sram me bilo. Meni je najdosadnije bilo u šesnaestoj godini života, u mariborskoj gimnaziji. Djevojka u koju sam bio više godina krišom zaljubljen bila je na trećoj godini, a ja tek na drugoj. Želio sam da me primijeti, pa smo osnovali kvartet Beli crnci (The White Negroes). Za jugoslovensku poljoprivrednu emisiju nismo smjeli otpjevati pjesmu When Israel was in Egypt’s land. To je bila prva glupoidna politička cenzura u Sloveniji i Jugoslaviji koju sam doživio i prestao o njoj razmišljati čim smo snimili drugu pjesmu, objavljenu na TV-u čitave zemlje moje drage, pokojne. Moj stvaralački početak nije prouzrokovalo dosadno, i za stvaralačku slobodu ograničavajuće, stanje u Sloveniji i SFRJ. Moja najstarija pjesma, koju još uvijek izvodim u svom željeznom repertoaru, Stonesi upoznaju mog deda i baku (1972), i hitovi CocktailaAlojz valcer i Crni Petar, nisu “društveno angažovane” pjesme i nemaju blage veze sa mračnom historijom cenzure “Mraka Jednoumlja” u SFRJ. Moj lični prodor u YU estradni prostor bio je munjevit i neometen. Buntovnik Dosade Brecelj, koji iskazuje svoj revolt pjesmama, dosađujući je kliše. I dalje je dosadno, ali se trudim doprinijeti najboljem intervjuu vašeg života. Društva više nema, ljudi postaju sebični i gramzivi. Oni koji nemaju najebali su, oni koji imaju sve – žele imati više. Veliku Nesvrstanost pojela Maca. Živjela Komunistička partija Kine! Možda ću tu klimu kapitalizma opisati u pjesmi koju spremam sa Prabuldožerima. Dobro ste čuli! Najavljujem jednu pjesmu Buldožera sa Breceljem!

Ovih dana aktivno učestvujete u izvođenjima pozorišne predstave Dragana Živadinova Izrekapremijerno predstavljene krajem 2019za koju i dalje očigledno vlada veliko interesovanjePredstava je dobrim delom o vama i vašim slogomelodijamaŠta su to slogomelodijeKako vam se čini ovaj Draganov projekatkoja je njegova porukakakvo je vaše mesto u njemu?

Izveli smo jednu reprizu poslije devet mjeseci pauze – i reakcija publike (7 članova Udruženja pozorišnih kritičara i 8 običnih smrtnika) bila je najbolji dio predstave. Scenografija je zatim otputovala u Maribor na Borštnikove susrete, koji su međutim zbog kovida na kraju odloženi u neizvjesnu budućnost. Predstave Vulkana Vizija Živadinova imaju uži, ali jako vjeran krug poštovalaca. Izreku smo izveli možda 15 puta za ukupno oko 600 osoba. Autor vasionske kao drame o odlaženju, upotrebio je nešto iz mog djela, a ja sam mu lično uskočio kao živa muzika, jer je moj vjeran fan. Slogomelodije su melodije pjevane kroz slogove, koje nije potrebno prevoditi. Izreka je najsvježija epizoda u Draganovom planiranom životnom ciklusu, a posvećena je glumcu, plesaču i koreografu Marku Mlačniku. Poruka je, možda, da spajanje sa Vasionom osmišljava samo ljubav i obratno. U zimskom donjem vešu, stojim lijevo od gledalaca i pjevam u slogovima, jednom cijepam svježe dnevne novine, a na kraju fotografišem oduševljenu publiku i zahvalne profesionalce.

Konačnošta vi kao iskusni performer i mekiteroristkoji je toliko toga video tokom životadanas mislite o još uvek slavnom umetniku Marku BreceljuKo je on u stvari?

Najprije ću vam saopštiti svoje mišljenje o ovom vašem pitanju: radujem se da je posljednje. Oznaku iskusan performer i mekiterorist mogu prihvatiti, ali treba dodati da je svijest o tome čak i u Sloveniji tek lani jedva nekako procurila na vidjelo. Međutim, montažu filma ABC Mekog terorizma Filmski centar Slovenije odbio je finansirati. Tvrde, da su značaj i snaga tog mog i našeg djelovanja – moj umišljaj. Za institucije još uvijek Slavne Srbije koje pokrivaju performans, ne postojim. Toliko toga, od 1951. do danas, ja ipak vidio nisam. Sa roditeljima, kao dijete, bio sam pet mjeseci u oblasti Kindija države Gvineje. U Evropu sam putovao malo i uvijek kombijem ili starim autom, kao član samofinansirane kulturne delegacije. Jedino u Višegradskoj Budimpešti, prijatelj umjetnik Bela Marjaš par puta mi je sredio skroman, ali plaćeni angažman kao umjetniku. Vidio sam uglavnom Jugu, njen procvat i zadnjih decenija tugu. Za Dragana Živadinova moglo bi se slobodno reći da je toliko toga vidio. Ja sam sa suprugom zadnjih trideset godina pišao uz vjetar većinom prikovan u koparskom klubu bez prozora. Web prozor mog života je dodogovor.org, dnevno ga osvježavamo 17 godina. Pogledajte, pa se uvjerite. A što se moje slave tiče: svaki posjetitelj i svaka posjetiteljica moje i Arijanine DPZN–UPB turneje po Vojvodini, “Ravnici mog uspjeha” godine 2015 (januar), puno su mi značili(e). Bila je to serija nastupa fosilo artista za dvadeset do tridesetak ljudi srednjih godina koji su platili svoje dobrovoljne priloge u konvertibilnim dinarima. Turneju su poduprli svojim vezama, utjecajem i radom Danijela Tepić i Zlatko Bardun. I njima velika hvala. Zato smo se izvukli bez gubitaka. Poslije toga, jedino sam Srbiju sa nastupima okrznuo oktobra 2018, jer nam je putni trošak do Ohrida i natrag plaćala organizatorka iz Makedonije. U Beogradu i u Novom Sadu bilo je na svakom nastupu po tridesetak osoba. Opet mi je bilo veliko veselje takvo kulturno druženje i hvala svima koji ste pomogli nositi opremu i piti refošk i malvaziju. Takva je razina moje slave u Srbiji, koja bez sumnje premašuje razinu moje slave u Hrvatskoj i BiH. Ovaj intervju je meni velika i iznimna medijska prilika, hvala vam, međutim vaša tvrdnja još uvek slavan umetnik u mome slučaju nije istinoljubiva. Za Vojislava Šešelja, međutim, oznaka “još uvek slavan” nažalost se može danas u Srbiji faktima odbraniti. Toliko o tvrdnjama vašeg zadnjeg pitanja. Razmišljam pod temperaturom u Sanatoriju Klanec 18b (6240 Hrpelje-Kozina, Slovenija), na dan ponovnog proglašenja epidemije, tko sam ja. Vi to želite saznati za slučajno poštovano čitateljstvo, koje pozdravljam, ukoliko su stigli dovde bez preskakanja… Sunce zalazi. Mineštra miriši. Intervju je nešto već duži od 18 hiljada znakova. Ja sam neizlječivi zavisnik od pažnje naklonjenih! Moj mejl je drustvo@dpzn.org. Auf wieder sehen! Nächstes Jahr im Holland!