Jasna Šamić: Pamtimo i zaboravljamo na svim jezicima

5459053 (1)

Objavljujemo odlomke iz knjige u nastajanju: Jasne Šamić, naučnica i književnica, koja već dosta dugo živi u Parizu i piše tekstove o gradovima i licima, Sarajevu i umjetnicima

Kad sam bila pozvana u Utrecht da održim predavanja na univerzitetu, profesor De Jong me je vrlo lijepo predstavio studentima, znao je dosta i o Balkanu, a onda mi spočitao što sam u Banjoj Luci objavila prevod pjesama Junusa Emrea. Bilo je to devedesetih, rat bjesnio u Bosni (prevod objavio Kolja Mićević).
– Ali Banja Luka je do juče bio naš bosanski i jugoslavenski grad, tu su živjeli i moji rođaci i preci, dok ih nisu počistili, to je bila Bosna, prepuna Bosanaca, divan kulturni grad, a ne prijestonica barbara koji su izvršili etničko čišćenje. Knjigu sam objavila prije izbijanja ovog prljavog rata.

KUĆA VICTORA HUGOA

Tako nekako sam uzviknula pred studentima profesoru Fredericku de Jongu, dirnutom do suza bosanskom dramom. On je nastavio da plače, dok sam se ja pravdala, a ta packa, “kolaboranta”, kod njega mi je ostala, mislim, za sva vremena.
De Jong, koji je dobro znao djelo Junusa Emrea, ovaj slavni profesor i specijalista za sufizam, nije, naravno, nikad bio čuo za Kolju Mićevića koji je kao izdavač objavio moju knjigu o sufijskom pjesniku.
A Kolja je davao i koncerte u Parizu. I obožavao, pored Dantea, i Victora Hugoa u čiji muzej, zvani Kuća Victora Hugoa je često išao. Više puta smo na hodočašće išli zajedno, na Place de Voges, u dom pisca koji je bio i izvrstan slikar, i divili se njegovoj umjetnosti. Kolja je u njegovu čast dao i koncert na kome sam i ja prisustvovala sa Nathalie Melik, u jednoj luksuznoj sali Sedamnaestog arondismana. Moja prijateljica nije mogla sebi doći od onog što je čula.
Kolja je više od sat vremena otvarao i zatvarao poklopac koncertnog glasovira, udarao čas po njemu, čas po tipkama na klaviru, čas po repu glasovira, nešto nerazgovijetno izgovarao, u čast Victoru Hugou, pa opet udarao po poklopcu, otvarao ga i zatvarao. Šetkao se na sceni. Ponekad bi sjeo za klavir. A ipak njegova glazba nije bila nimalo slična slavnom Johnu Cageu.
Za one koji ne znaju za Cagea, recimo da je to autor tzv. eksperimentalne muzike, pjesnik i slikar (LA 1912 – NY 1992), poznat i po predavanju “Ni o čemu” (Boston 1948.) gdje je pročitao jednu stranicu petnaest puta zaredom, s refrenom “Ako je nekome dosadno, nek se dosađuje”. Jedno od najpoznatijih djela tog kompozitora je svakako “4′33”, iz tri stavka, a izvodi se, dakle, 4 minute i 33 sekunde. Za svoju kompoziciju, Cage kaže: “Tišina ne postoji jer uvijek su tu dva zvuka: otkucaji mog srca i zvuk nervnog sistema”.
Za čuvenu Lenonovu saputnicu, Yoko Ono, po Cageu “tišina postaje prava glazba”. Za razliku od Koljinih kompozicija, djela Johna Cagea, najviše 4′33, izvode se diljem planete. I ja sam prije koju godinu prisustvovala izvedbi tog “djela”, u Narodnoj armiji; tu je koncert imala jedna strana pijanistica koja je stvarno odlično svirala Lista. Nakon te “izvedbe”, gdje je sjedjela za klavirom četiri minute i 33 sekunde, listajući otkucane partiture, rekla je da nikad nije čula publiku koja je tako oduševljeno, pomno i poslušno slušala njeno “muziciranje”.
Cilj te “muzike” je, podsjetimo se, da se vidi kako reaguje sala. Moguće da se Kolja Mićević inspirisao, pored dadaizma i konceptualizma u umjetnosti (ne u filozofiji), i raznim pokretima rođenim u Americi, kao što je i eksperimentalna muzika Johna Cagea? Sve te pokrete trebalo bi nazvati perverzijom. Ili Kralj je go. Ali se tako ne zovu. A snobovi uživaju u njoj.
Kad je riječ o koncertu-hommage Victoru Hugou, i Kolja bi, dakle, ponekad sjeo za klavir, ali bi on tada stvarno “zasvirao”, i to cijelom šakom, ili laktom po tipkama. A onda bi opet prošetao divnom pozornicom iz hausmanskog doba. Pljesak u prepunoj sali na kraju koncerta je bio frenetičan. Publika oduševljena koncertom koji je organizovao naš tadašnji ambasador u Francuskoj Slobodan Šoja.

Razbijen krčag /nikada više /ono što je bio ne može bit ali/
krčag/koji pamtimo /nikada se i ne može razbiti
Josip Osti

Kolja Mićević, koga sam sretala često i u Beogradu, koliko znam, nije bio gost salona kod Ribnikarevih. Ni Mirka Kovača, kog sam prvo srela u Beogradu, nisam vidjela u tom salonu u koji me je uveo Josip Osti. Ali Mirko Kovač, koga ću bolje upoznati mnogo kasnije, na isti način je volio Pepija kao i ja, i kao pisca i kao čovjeka. Volio je i njegov roman “Učitelj ljubavi”, smatrao, poput mene, da je to topao, nostalgičan i duhovit roman, baš kao i njegov autor, i žalio što nije naišao na veći odjek kod čitalaca u bivšoj Jugoslaviji. Gdje uglavnom i danas prolaze čisto “dvorski” pisci.
Pepi je sa raspadom Jugoslavije i Bosne, koja je imala svoju jedinstvenu i kulturu i književnost, postao ničiji pisac. Tek nekoliko Sarajlija ga se sjeća, cijeni i čita. Zato želim ovdje da objavim u vrlo skraćenom obliku intervju koji sam vodila s njim ne tako davno, za časopis Život. Pošto čitaoci nisu isti, ili je takvih malo, ovim posthumno želim odati počast velikom Sarajliji, autoru 30 knjiga poezije, 7 knjiga proze, 28 knjiga eseja, književnokritičkih i publicističkih tekstova, 14 antologija, prevodiocu blizu 120 knjiga i drama slovenačkih autora, koji je u Ljubljani, u biblioteci egzil-abc, koju je uređivao u okviru djelatnosti Kulturnog vikenda djece iz BiH u Vodnikovoj domačiji, objavio stotinjak bosanskohercegovačkih autora između 1992. i 1996.

RAZGOVOR S OSTIJEM

Odgovori Josipa Ostija, koji nas je napustio 26. juna, kraći su nego oni ranije. Već je bio jako bolestan.

– Za mene vrijedi, mada sam svjestan da grad, kojeg su tri godine opsjedali i razarali njegovi nekadašnji stanovnici, među njima i moji vrsnici među pjesnicima, što ne znam da li se nekom drugom gradu dogodilo, nije i ne može biti ono što je nekada bio.

SARAJEVO JE NA NEKI NAČIN I GLAVNI LIK U TVOJOJ PROZNOJ KNJIZI “UČITELJ LJUBAVI”, GDJE PIŠEŠ I O SVOJOJ PORODICI, DJETINJSTVU, ŽIVOTINJAMA. POČELA SAM OD TVOJE PROZE, A ZA MNOGE VAŽIŠ NAJVIŠE KAO PJESNIK. ZATO ĆU OD SADA UZ SVOJE PITANJE DODATI POVREMENO I PO JEDNU TVOJU HAIKU PJESMU, KAO I OVU U VEZI SA SARAJEVOM: ČUJE SE PUCANJ./AKO I NEMA MRTVIH,/ RANA JE U ZRAKU.

– Čovjek ne može birati rodno mjesto, nego mu je ono rođenjem dano. A kad bih, usprkos svemu šta se Sarajevu događalo prije četvrt stoljeća, mogao birati rodno mjesto, izabrao bih Sarajevo. Jer sam, rođenjem u njemu, bio obogaćen životom među pripadnicima više naroda i više vjeroispovijedi, više kultura i književnosti. A kao poznavalac djela Franza Kafke, o kojem sam pisao maturski rad, slagao sam se s onim što je rekao u svojoj najkraćoj priči: da čovjek ne treba sedlati konja, jer ne zna hoće li stići do susjednog sela. I, kao on, vjerovao sam da je život, ma koliko dugo čovjek živio, kratak te da ću cijeli život proživjeti u Sarajevu. Ali, i u mom slučaju, ljubav, koja me je krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća odvela u Sloveniju, potvrdila je da je u našim životima jača od naših vjerovanja i uvjerenja.

– Teško je kratko nešto reći o knjigama od kojih neke imaju preko 500 stranica. Njihovo pisanje mi je olakšalo liječenje neizlječive bolesti, jer sam, mada pristajući na liječenje, kao što sam često rekao, pisanjem izbjegao opsjednutost bolešću. Jer, kad sam pisao, nisam bio tamo gdje je bio rak, odnosno raka nije bilo gdje sam bio ja. Knjige Duhovi kuće Heinricha Bölla, Pred zrcalom i Život je strašna bajka su dijelovi trilogije Vjetrovita noć u Langenbroichu, koju sam počeo pisati 1994, kada sam tamo, u kući njemačkog nobelovca Heinricha Bölla, proživio mjesec dana, umjesto pola godine, jer od tamo nisam mogao slati pisma i novac mami u opkoljenom Sarajevu, u kojem je, s mojim sijamskim mačkom Širazom, preživjela opsadu i uništavanje mog rodnog grada. Pisanju te trilogije, u kojoj je treća knjiga, Život je strašna bajka i sama svojevrsna trilogija… Roman u pismima, prijatelju, slovenskom pjesniku i piscu Borisu A. Novaku, Crna, koja je progutala sve druge boje je roman o mom prijatelju, starijem sarajevskom pjesniku Huseinu Tahmiščiću, koji je sa sinom, neposredno pred opsjedanje Sarajeva, otišao, mada skoro slijep, u Prag, odakle mi je pisao, diktirajući pisma drugima, a po okončanom ratu, vratio se potpuno slijep u rodni grad, o kojem je, pored ostalog, napisao debele monografije. Jer sam bio njegov dugogodišnji prijatelj, a istodobno prijatelj s pjesnikom Izetom Sarajlićem, pripisujem si u zaslugu da sam ih izmirio. Jer je Sarajlić objavio prvu knjigu nekoliko godina prije Tahmiščića, koji ga je, zajedno s Vukom Krnjevićem, kao modernistima, pod utjecajem evropske poezije i filozofije, napadao, kao sentimentalnog pjesnika vezanoga za rusku poeziju i književnost, tako da dvadeset godina nisu razgovarali. Meni je uspjelo ne samo ih zbližiti i sprijateljiti, nego da su, kad smo išli na književne večeri, drugdje, spavali u istoj sobi. Kad je, na koncu, Tahmiščić bio u bolnici, zadnji ga je posjetio upravo Sarajlić i ostavio mu na ormarić pored postelje dvije kutije cigareta. Po smrti obojice, uredio sam knjigu izbora njihovih pjesama, naslovljenu: Izet Sarajlić: Nekrolog glagolu voljeti/Husein Tahmiščić: Poziv na putovanje, koju je objavila izdavačka kuća Preporod iz Sarajeva. Izbore njihovih pjesama popratio sam dužim esejima: Sarajlićev antiratni ljubavni roman u stihovima i Prometejstvo Tahmiščićeve pjesničke pustolovine. Vjerujem da bi se obojica radovali izlasku te knjige.

TI SI AUTOR TRIDESETAK KNJIGA POEZIJE. NEKI OD KRITIČARA SMATRAJU DA SI NAJPREPOZNATLJIVIJI KAO PJESNIK U ZBIRKAMA BARBARA I BARBAR I RANA U SRCU – SLAVUJ U RANI. SLAŽEŠ LI SE?

– Niti se slažem, niti se ne slažem. Jer su te tvrdnje izricane u vrijeme kada su te moje knjige bile objavljene. Prva 1990, u Beogradu, druga 2002, u Zagrebu. A otad je, kao što se kaže, proteklo puno vode i izašao velik broj mojih pjesničkih zbirki. A kao i mati, kada je neko upita koje joj je od djece najdraže, teško kažem koja mi je, moja, knjiga pjesama najdraža. Tako među onim napisanim na nekadašnjem srpsko-hrvatskom jeziku, koji ne postoji više, kao što više ne postoji nekadašnja Jugoslavija. Tako onim napisanim na slovenačkom jeziku, kojih je mnogo više. Međunarodnu književnu nagradu Vilenica sam, 1994. godine, dobio za knjigu pjesama Sarajevska knjiga mrtvih. Kao dobitniku nagrade ti sljedeće godine objave, dvojezično, knjigu. Najčešće izbor. Ja sam se odlučio za novu knjigu, naslovljenu Salomonov pečat. Ta se završava pjesmom: Jesam li ostao bez jezika, bez onoga što mi je/jedino ostalo? Sve jeste i nije u imenu/kažem bezimenim jezikom, kojim imenujem sebe/i sve oko sebe. Palaca li moj jezik, oštricom/ noža rasječen, poput zmijskog? Ne šapuću li/nježne riječi i u mrtvouzlicu spletene zmije?/I djeca njihova, plodovi otrovne ljubavi,/koja svoja lijepa gola tijela povazdan izlažu/suncu? Učimo iznova govoriti ili zauvijek/zašutjeti i, bezimenu te, dušo, samo dugo,/dugo gledati i milovati.
Tada još ne znajući da je to moja posljednja knjiga pjesma napisana na maternjem jeziku.
Prva na slovenačkom jeziku napisana moja knjiga pjesama bila je Kraški Narcis, objavljena 1999. Napisao sam je u Tomaju. I otad nisam napisao nijednu knjigu na svom nekadašnjem jeziku. Na koji sam prevodio tako svoju poeziju kao i prozu napisanu na slovenskom jeziku. I kad neko kaže da sam dvojezični pjesnik/pisac, popravim ga i kažem da sam pjesnik i pisac koji je jedan dio života pisao na jednom, drugi na drugom jeziku. I jedan sam među rijetkim koji je počeo pisati na jeziku kojim govori manje ljudi, nego njegovim maternjim jezikom.

TEMA U SKORO SVIM TVOJIM PJESMAMA JE LJUBAV. ONA JE VEOMA VAŽNA I U TVOJOJ PROZI, KAKO U ROMANU UČITELJ LJUBAVI, GDJE SI POKAZAO I LJUBAV PREMA ŽIVOTINJAMA, TAKO I U “NEDOVRŠENOM ROMANU”, ZBIRKI LJUBAVNIH PRIČA, KAKO SAM NAZIVAŠ KNJIGU PRED ZRCALOM. ŠTA MISLIŠ DANAS, U ČASU KADA SI ZAŠAO U ZRELU DOB, O LJUBAVI, ŠTA JE UOPŠTE LJUBAV? JE LI ONO ŠTO KAŽEŠ I U OVOJ HAIKU PJESMI: PROSJAK SAM. A NISAM/ SIROMAH. IMAM VELIKU /RIZNICU LJUBAVI?

– Za mene je ljubav bila i ostala smisao života. A i to je što sam napisao u toj pjesmi i u mnogim drugim. Kao i u svojoj prozi, pa i u esejistici i kritici, u kojima sam o knjigama pisao s ljubavlju. Mada sam puno i sam napisao, od ranog djetinjstva, prevashodno sebe smatram za čitaoca. Uz to, volio bih napisati i proznu knjigu s naslovom Od rane mladosti sam spavao sa Šeherezadom, bude li mi boj s bolešću to dozvolio.

U POSLJEDNJE VRIJEME OKUŠAO SI SE, DAKLE, I TO NE SA MALIM USPJEHOM, I U HAIKU POEZIJI. U ESEJU KOJI TI JE POSVETIO, “IZUZETNO SNAŽNA I AUTENTIČNA, SVJEŽA I POTRESNA LIRIKA”, BORIS A. NOVAK KAŽE DA JE TO PORED SONETA JEDINI PJESNIČKI OBLIK KOJI JE PREŽIVIO MODERNISTIČKU PJESNIČKU REVOLUCIJU I PREVLAST SLOBODNOG STIHA U 20. STOLJEĆU. I U TIM TVOJIM PJESMAMA LJUBAV JE SVEPRISUTNA, IAKO U NJOJ SUSREĆEMO I DRUGE TEME, PA I SMRT I GROBLJA: SRCE JE PETA/ STRANA SVIJETA. A DUŠA /PETO GODIŠNJE DOBA. ZAŠTO OVA KRATKA FORMA, ŠTA ONA ZA TEBE ZNAČI, BUDUĆI DA ZNAMO DA NEKE TVOJE PROZNE KNJIGE IMAJU NA STOTINE STRANICA?

– Poslije više knjiga pjesama napisanih na slovenskom jeziku, odlučio sam, mada sam dotad pisao pjesme u slobodnom stihu, pisati haiku pjesme kako bih krotio svoju pričljivost u poeziji. I odlučio sam napisati ih 1.001, jer je knjiga Hiljadu i jedna noć, prevod koje je objavila beogradska Prosveta, u osam knjiga, koje su izašle između 1948. i 1954, bila presudna za moje opredjeljenje za literaturu. I dosad sam ih napisao i više. Od 2007. do 2015, u sedam knjiga, objavio sam ih nešto manje, a s knjigom Panova svirala/Panova piščal, koja bi trebala izaći do kraja godine, bit će ih preko 1.050.

U JEDNOJ HAIKU PJESMI SI REKAO: HVALA TI, CVIJEĆE! /SAMO LJUDI ME RANE, /TI ME LIJEČIŠ. DODAJEM: I NAS OVA PJESMA LIJEČI… IPAK, JEDNU KNJIGU SI STALNO ČITAO I ŽELIO BI NAPISATI KNJIGU O TOME KAKO SI CIJELI ŽIVOT SPAVAO SA ŠEHERZADOM. U SVOJIM STIHOVIMA ĆEŠ REĆI I OVO: JEDNU KNJIGU NEĆU/ PROČITATI DO KRAJA. NE ZNAM /SAMO KOJU.

– Na prvo pitanje sam, bar dijelom, već ranije odgovorio. A koliko čitam, bilo bi čak normalno da mi se ono što zovemo smrću, dogodi pri čitanju neke od knjiga