Ivan Molek: Uvijek su mitovi tuđi, a povijest samo naša?

ilustracija br. 1[4760]

Prva trećina stripa Zvonimira Pliskovca povodom 50. broja omladinskog lista Val (1978).

O monografiji ”Kad je život bio novi val’’ autora Edija Jurkovića. Izdavač Dragan Ogurlić

Nakon monografija o Poletu i Feral Tribuneu nedavno se pojavila i monografija o riječkom omladinskom listu Val Edija Jurkovića. Malo je kazati: odlično, na nju se dugo čekalo. Val je u tome nizu dobrim dijelom pao u zaborav, a da na prostoru bivše države, pa ni uže, nije prethodno uspio biti primjereno vrednovan. Sada se s Jurkovićevom knjigom pruža prilika za razlučiti pobjedonosno “imamo monografiju!” od kritičkog “kakvu monografiju?”. Pa i kako se ona uklapa u svijet oslikan pasicom Roberta Kopčalića iz izvanrednog, 289. broja Vala: “Hej, gdje si ti?”. “Ima li što novog?”, “Nema ništa”, “A dobro …”, “Vidimo se opet za 30 godina. Možda se štogod promijeni”. Što se tiče prvog momenta, pobjedonosnog, ovdje ne može biti štete ponoviti primjedbe o još uvijek negativnim učincima raspodjele moćî u ovdašnjem kulturnom i društvenom životu između centra i periferije. Kratko rečeno, u aktualnom rasporedu (geografska) periferija teško uspijeva zadržavati svoj identitet periferije te se ona, kako izvana tako i iznutra, nerijetko recipira kao neprivlačna i nezanimljiva (duhovna) provincija. Kao prostor koji navodno vječno kasni, ne samo za najbližim centrom nego i za ostalim centrima na širem europskom području, kao mjesto kadro ponuditi jedino nešto drugorazredno (trećerazredno, četverorazredno …) ili čak posve zanemarivo i nevažno. Za ovu priliku razlike se među centrom, periferijom i provincijom mogu opisati na sljedeći način. Ako centar i periferija imaju probleme, ako nailaze s vremenom na njih, a nailaze, onda i centar i periferija prije ili kasnije nalaze rješenja, sretnija ili manje sretnija, na duži ili kraći rok, a provincija je taj odnos problema i rješenja navedena stalno iznova prevoditi u odnos pitanja i odgovora. Pitanje ne prepoznaje problem (sve dok problem ne “eksplodira”) jer ono, pitanje, uzima da povijest zapravo ne postoji, da se povijest odvija kao “ovdje je uvijek sve po starome”. Riječima R. Queneaua: sretni narodi (ili zajednice) nemaju povijest jer povijest je znanost o ljudskoj nesreći. Izgleda da postoji nekakva bizarna volja za biti ili postati provincijom. Za (samo)izolacijom neovisnom od korone ili sličnih boleština kao kraticom prema stanju sreće, ugode i blagostanja. A ona je, ta volja, već ravnomjernije raspoređena između centra i periferije. U ovome periferija gubi, barem ponekad i u ponečemu, navodni monopol na položaj provincije. 

Što se pak tiče drugog, kritičkog, momenta u razgovoru o Kada je život bio novi val, ovdje valja uzeti u obzir sljedeće. U uvodu ovoj monografiji posao je vrednovanja Vala prepušten zapravo drugima. Prvo nekadašnjem feralovcu Viktoru Ivančiću: “Polet je bio razvikan, ali Val je bio zanimljiviji, žešći, žustriji”. A zatim i Goranu Ježiću, jednom od Valovih urednika iz vremena početnih, ali uočljivih odmaka lista od stereotipnog i nezanimljivog biltena onodobne omladinske organizacije: “Tko zna što je bio Val, zna, a onom koji ne zna neće pomoći mitovi, legende, seoska naklapanja ni rintanja po periodici sveučilišne biblioteke”. Ne treba pri tome ispustiti iz vida ni Ježićevu napomenu o “gradu koji se još uvijek poput lijene mačke proteže na kvarnerskom suncu”. Ona se dobro uklapa u navedeno razlikovanje centra, periferije i provincije. Upozorenje da mitovi “neće pomoći” vrijedi prije svega ako ambicija ove monografije nije bila da ona postane kakva zgodna i dopadljiva coffee table book nego, drukčije od toga, pouzdano i referentno publicističko djelo, s težinom na cijelom (geografskom) području gdje je Val bio čitan, a to su bila uglavnom gradska središta širom bivše države. Teško je osporiti Jurkovićevu tvrdnju (mada bi drukčija formulacija bila poželjnija): “Val je na svoj način nezaobilazan u istraživanju alternativne povijesti Rijeke na prijelazu iz jednopartijskog režima u demokraciju”. Sada se, nakon što je ova monografija objavljena, prepoznaje problem: ne samo je li i ona jednako tako nezaobilazna, nego za kakvu upotrebu ona eventualno postaje nezaobilazna. Za ležerno prelistavanje u trenucima slobodnog vremena, za potrebe roštanja po arhivima i istraživačkog rada ili za nešto treće. Ovdje pohvalu na račun samog objavljivanja monografije valja dopuniti pozivom na oprez kod čitanja (npr. koliko je zapravo strip autora izvan Rijeke surađivalo u Valu, na str. 110 stoji tvrdnja da je to jedino bio Radovan Devlić, a na str. 93 navodi se i Predrag Spasojević; od kojega broja Val prelazi na veliki format, na str. 17 stoji podatak o br. 70, na str. 82 podatak o br. 72 a radi se o br. 71; jesu li “Mutna rijeka” Atomskog skloništa i “Bosa noga” Leta 3 jedine pjesme nastale povodom nasilne smrti “posljednjeg riječkog hipija”, postoji naime i pjesma u kojoj se o tom događaju govori ovako: “kako si tužno/ pod pravim kutom ušao u povijest”; na str. 84 piše da je prijevod Komunističkog manifesta u stripu (1979) “zajedničko izdanje mariborske Tribune, zagrebačkog SL-a i Vala”, premda je Tribuna bila ljubljanski list, mariborska je bila Katedra, a Val je samo objavio tri table toga stripa na naslovnici itd. itd.).

Ježićevo je upozorenje važno jer i Jurković također spominje mitove i mitologizacije, ali to su, onda, izgleda, redom tuđi posli, u primislima zazorni: “mitologizirani zagrebački Polet”, “mit o Poletu” … Na pitanje ima li Poleta izvan njegove mitologizacije odgovor što se između redaka nudi je potvrdan. To su rijetki trenuci kada Poletovi novinari i fotografi objavljuju svoje radove u riječkom omladinskom listu Val! Naravno, nisu jedino poletovci ovdje stavljen u službu veličanja izvana, ali zbunjuje nedostatak interesa za objektivniji pa i taktičniji prikaz (prije svega prema Riječanima) odnosa Vala i Poleta. Jurković je, ne treba to zaboraviti, i sam poletovac u položaju urednika. (Za razliku od mene, suradnika.) Uvriježilo se uzrečicu “šta da”, koja se pojavljuje u neformalnim i ležernim razgovorima, uzimati kao tipično riječku, međutim ispod radara uporno prolazi da se među riječkim autorima, i to u radovima publicističkog i historiografskog karaktera (a ne u usmenim naklapanjima), ustalila tvrdnja “mi smo bili prvi (u ovom i onom)”. U Sušačkoj reviji br. 113–114 Jurković tako piše: “Koliko je Rijeka tom mitologizacijom zagrebačkog Poleta potisnuta, vidi se iz jednostavnog podatka da je Val počeo izlaziti punu godinu dana prije Poleta (studeni 1975. vs. listopad 1976.), a da se Polet ranije ugasio od Vala (ožujak 1990. vs. lipanj 1990)”. Što se taktičnosti tiče: što bi bilo kada bi tako doista bilo? To da mitologizacija jednog omladinskog lista može “potisnuti” cijeli jedan grad, među tri najveća u državi? Što bi onda građanima toga grada preostalo? Pobjeći glavom bez obzira, prepustiti se kroničnom i neizlječivom očaju, “protezati se na kvarnerskom suncu poput lijenih mačaka”, radovati se (samo)izolaciji, vječno škrgutati zubima i slati kvragu zavidnike negdje daleko koji drugima, eto, jer nemaju pametnijeg posla ili zato što su “rođenjem” tako zluradi i bešćutni, ne priznaju prvenstvo (u ovome i onome)? Ali ovdje se ne radi o dosljednosti i logičnosti u djelovanju nego o (ne)kritičnosti i (ne)samokritičnosti u mišljenju. A što se tiče objektivnijeg prikaza: dvije stvari. Biti prvi i biti predvodnik ovdje su dvije razine istog kompleksa i njih ne bi trebalo brkati, a veličanje (ponegdje i fetišiziranje) “jednostavnih podataka” (poput npr. onoga o prelasku na veliki format ili gdje je ljubljanska Tribuna izlazila, u Ljubljani ili u Mariboru) koje njih ne interpretira i ne vrednuje specifičnost je devetnaestostoljetne pozitivističke historiografije, ali ne i današnje historiografije. Nedavno je Pero Kvesić potegnuo izjavu: “Kud Polet okom, tu ostali skokom”. Njezin pljuckajući prizvuk možda nije simpatičan ni duhovit, način komunikacije umjestan, međutim navedena faktografija Valova prvenstva (u službi politike “tko je prvi, taj po definiciji ne može biti u provinciji”) ipak previđa važnu činjenicu. Redakcije nisu samodopadljivo čitale jedino listove koje su same objavljivale, čitale su i sve ostale listove. Jedni su pratili druge, osluškivali tuđe poteze, a vlastite poteze planirali ne samo s obzirom na događaje na “svojem” (geografskom) terenu, nego i na “zajedničkom” (društvenom) terenu omladinskog novinarstva. Ispada da među omladinskim listovima nije bilo nikakvih predvodnika ili da je svaki od njih bio predvodnik samome sebi.  

Radi se o pomnjivosti kod čitanja i sklonosti da se čuje samo ono što se želi čuti. Pa bilo to i na vlastitu štetu. U uvodu monografiji stoji da je intenzivniji rad na njoj započeo 2015. “nakon promocije knjige Željka Krušelja Polet 1976. – 1990. Igraonica za odrasle”. Krušeljeva monografija ne pokazuje ambicije postati jednom od coffee table books, napisana je “suhoparnim” stilom koji traži bolju koncentraciju od one kod prelistavanja coffee table books, i to u funkciji autorove akademske karijere. I Krušelj govori o mitologizaciji lista s redakcijom u Zagrebu, ali s bitnom razlikom: ovdje se već radi o “mitologizaciji Poletove povijesti”. Navodim prema mrežno dostupnoj dizertaciji: “Moglo bi se zaključiti da urednici i novinari toga lista [Poleta] gotovo da i nisu ništa drugo radili nego smišljali kakve ‘nepodopštine’ napraviti političkim dužnosnicima. Stvorili su kult ‘odmetnute omladine’, da bi se ispostavilo da je to ideološko indiferentna i oportunistički usmjerena mladež …”. Dakle, jedna monografija prepoznaje mit i mitologizaciju Poleta, druga već razlikuje mitologizaciju Poleta od povijesti Poleta. Kritičko bi čitanje Krušeljeve monografije vodilo u smjeru neproblematiziranog uvjerenja (ili čak očekivanja) da je historiografija zapravo osposobljena samostalno zadati konačan udarac mitu i mitologiji, ali njoj se ne može spočitati da olako prelazi preko razlika mita i povijesti. Uz to, i za nju vrijedi u određenoj mjeri Ježićevo “tko zna, zna, a tko ne zna … (teško da će doznati)” jer ispada, u ishitrenom čitanju, da Polet nije bio ništa drugo nego politički laboratorij i poligon frakcijskih sukoba. Međutim Krušelj dovoljno jasno ističe da ga u prvome redu zanima mjesto Poleta u političkoj povijesti, a to znači da su mu uloga Poleta u povijest kulture i povijest novinarstva od sekundarne važnosti.

U javnom govoru riječ kritika prečesto se uzima u značenju nedobronamjernog negiranja, osporavanja i sličnog. Volio bih da ona ovdje ipak bude razumljena na drukčijem, ali, valjda, promišljenijem tragu – kritika kao bavljenje uvjetima mogućnosti nekog govora. Izostale dionice o povijesti omladinskog novinarstva i o predvodničkoj ulozi nekih (a ne svih) omladinskih listova jesu ono što omogućuje još jednu (eventualnu?) mitologizaciju. Ta bi mitologizacija funkcionirala tako da ograničava i zasjenjuje drugu, prethodnu, ali s ponavljanjem njezinih osnovnih obilježja (copy & paste mogućnosti ovdje su doduše ograničene, ali i vrlo učinkovite) i njezinog protagonista tj. odmetnute omladine. Razlika bi se među njima sastojala u sljedećem. Na jednoj strani radilo bi se o manjoj interesnoj skupini prijatelja, poslovnih partnera i ponekih pomagača u središtu, a na drugoj “pravi” valovci na periferiji. A to bi redom bili svi urednici i suradnici Vala nakon što se ostave po strani oni koji nisu uspješno odradili svoje novinarsko šegrtvovanje, razni “padobranci” (“agenti provokatori”, “crni žbiri” …) te rukovodioci omladinske organizacije s redakcijskim zaduženjima koji nisu pripadali reformističkim frakcijama.

Jurkovićeva knjiga uspješno se nosi s time da ne mitologizira jednu takvu manju skupinu ili, bolje, određenu generaciju valovaca (petnaest godina dugo je trajanje, kroz list su prošle generacije koje jedva da su međusobno komunicirale). Međutim, teško uspijeva zaštititi sebe od samomitologizacije širih razmjera koja to radije ne bi bila jer želi, tako se čini, biti priznata za pouzdan historiografski prikaz i nezaobilazan historiografski izvor: “pravi” su valovci isto tako “odmetnuta omladina”. Ni oni, kao ni poletovci, ne rade ništa drugo nego smišljaju, kaže Krušelj, “nepodopštine” nereformističkim i dogmatskim frakcijama omladinske organizacije i tada vladajuće partije. Ako su se valovci vodili jedino prema društvenoj i političkoj oporbi, kako je onda nekadašnji bilten uspijevao podizati novinarske standarde, a list stjecati (barem krhka i kratkotrajna) priznanja među kolegama iz drugih redakcija, podizati prodaju te biti čitan i izvan Rijeke? Draž zabranjenog voća malo je što kadra objasniti – u povijesti 288 brojeva Vala bile su vjerojatno dvije zabrane, jedna napola tajna, izvedena skoro pa poskrivečki (i s nimalo skrivenom smjenom tadašnjeg glavnog urednika Fernanda Soprana), druga kao već zakašnjeli udarac repom (sudski potvrđena i sa znatnom ekonomskom štetom listu). Treba zamisliti, i upregnuti mašte i mašte, da cjelokupno čitateljstvo Vala petnaest godina čeka li čeka (i ne radi ništa drugo?) te dvije zabrane da bi moglo i sebi i drugima dokazati da je ono bilo na pravoj i pobjedničkoj strani povijesti. Možda kritika nije uvijek dobrodošla, ali ona se barem samokritički distancira od ispada teške, naporne i razorne zavisti u stilu: “Najviše želim … da mome prvome susjedu krepa krava”.

Ovim se zapažanjima, naravno, može prigovoriti da uzimaju u obzir manji dio ove monografije, točnije rečeno, njezin uvod. Pa da onda nepravedno zapostavljaju ostatak. Uvod u neku knjigu publicističkog ili historiografskog karaktera, međutim, nije bilo kakvo mjesto, ponajmanje neutralno. Kome uvodi ne trebaju nimalo, to su autori i čitatelji coffee table books. Ili trivijalnih romana. A baviti se preostalim dijelom knjige značilo bi pratiti igru međusobnih kontaminacija, udaljavanja i približavanja mita i mitologije s jedne strane te s druge historiografije. Također, pratiti razlike između dviju samomitologizacija. Čini se da jedna puca od samozadovoljne prepotentnosti, a da druga, poučena prvom, vidi kako prepotentnost, doduše, nailazi na otpor već drugdje, od Zagreba nadalje, ali i to da (samo)mitologizacije, izgleda, “prolaze” i “pale” posvuda, pa je priču o uspjehu prve dovoljno tu i tamo copy & paste, usitniti ju do granica prepoznatljivosti. U Kada je život bio novi val ne može se naići na ispade prepotentnosti, ali proizvoljno razlikovanje mita i historiografije, pa i jednostranosti što iz toga proizlaze, navodi na zaključak da ova monografija ipak nije imuna od spontanog i između redaka plasiranog umanjivanja važnosti “prvih susjeda”. Tu igru u kojoj su mit i historiografija vrlo neobičan plesni par (kao u Pollackovu I konje ubijaju, zar ne?) nisu pokrenuli ni Polet ni Val, a ni autori monografija o njima. Ona traje već dugo, jako dugo vremena. Milo za drago, “šilo za ognjilo”, “za mjeru uvijek mjera”? Za takav pobjedonosan (a ne tek utješan) potez potreban je ipak talent Shakespeareova kalibra.

Ovaj drugi, kritički, moment ne umanjuje prvi, pobjedonosni, ali ga zato (re)dimenzionira. Jer jest pobjeda moći preoteti od zaborava (a to je najuspjeliji moment Jurkovićeve monografije) slike prošlih vremena. Trud koji ne sliježe bespomoćno ramenima pred “bilo pa prošlo” i ne čeka da se te slike nekim zagonetnim putevima i razlozima odjednom pojave, načas zabljesnu, a onda brže-bolje vrate nazad u zaborav. Ali (re)dimenzionirati pobjedu ovdje ne znači jedino pronalaziti veze između prošlosti i sadašnjosti. Pobjeda je pobjeda ako otvara mogućnosti, perspektive, ako ne živi na staroj slavi i nije pobjeda ako svoju prvu iduću feštu očekuje (kao u odličnoj Kopčalićevoj pasici) tek nakon što nekih 30 godina prođe. Pobjeda se sprema u nove pobjede. Ne pada olako u euforiju i ne uzvikuje gromko “imamo monografiju” ili “sada smo im pokazali”. Za razliku od toga, utire put npr. (re)valorizaciji pojedinih vrsnih autora (jer su vrsni, a ne “domaći” i “naši”) poput Zvonimira Pliskovca čije su duhovite, pogođene i prema visokim kriterijima izvedene Bubice i Kockice punile stranice Vala. I to na “nacionalnoj” razini, a ne “lokalnoj”. Teško da bi oni imali nešto protiv.

ilustracija br. 2[4761]

Pasica Roberta Kopčalića u nedavnom izvanrednom broju omladinskog lista Val (lipanj 2021)